Iako sam prije imao par susreta s Medvednicom kad sam se s kolegama zaputio na Sljeme, nikad to nije bilo ništa ozbiljno. Izleti u prirodu da malo razbiju monotoniju zagrebačkog asfalta i betona. Nedavno kupivši HGSS-ovu planinarsku kartu Medvednice, najavio sam joj svoj skori dolazak. Naravno, ove manje rute se uvijek dogovaraju u zadnji čas pa nikad ne znam do samog kraja gdje ćemo završiti za vikend. No, ovaj vikend je dao jaki impuls za Medvednicu - toliko ljudi je bilo zainteresirano da bi napunili dva automobila. Nošen burom inspiracije, izradio sam nam plan puta u nepoznato.

Tabla na parkiralištu kod ribnjaka u selu Pila

Radilo se o osvajanju Medvednice sa sjeverne strane i prolazak kroz teritorij na kojem još nikad nismo planinarili. Trebalo je automobilom doći do sela Pila koje se nalazi jugoistočno od Stubičkih Toplica koje su poznato mjesto u Hrvatskom Zagorju. Planinare koji su tek na početku svoje planinarske priče često možete čuti kako bi išli ovamo i onamo, a onda kada se treba za vikend, najčešće nedjelju što je po mnogima najgori dan za takvo što, rano ustati i krenuti prema početnim točkama nekako svi odjednom odustaju. Mladi su i žele se zabavljati pa im opraštamo. Tako smo mi na kraju napunili ipak samo jedan auto, a ja sam se još jednom uvjerio tko je od mojih suputnika najhrabriji: Ivan za volanom, Nikola na suvozačkom mjestu, a Damira, Maja i ja na zadnjem sjedištu. Pohvale odmah Damiri i Ivanu kojima je ovo bila svojevrsna inauguracija u duže planinarenje, a nisu ispustili ni zvuka žaljenja, stenjanja ili nešto drugo što smo mogli čuti i vidjeti na svim silnim pohodima na kojima smo se našli.
Područje Medvednice bogato je sadržajem zanimljivim svim ljubiteljima prirode

Oko 7:00 smo krenuli iz Donjeg Kneginca prema Stubičkim Toplicama i Pili. Google maps kaže da treba oko sat i dvadeset do odredišta, ali uz malo lutanja nakon Stubičkih Toplica, planinariti smo počeli tek oko 9:10. Slijedili smo pl. put 39 koji u početku prati tzv. Zagrebački planinarski put. Navodno su ovdje stare babice nosile povrće, voće, mlijeko i sir na plac u Zagreb grad. Ostale zanimljive informacije možete pročitati na stranicama Planinarskog društva STUBAKI, iako nisam siguran je li stranica još uvijek aktivno ažurirana. Iako je lako to sad reći nakon što smo jednom prošli cijeli put, naći parkiralište u Pili je jednostavno! Treba samo slijediti glavnu cestu, a u blizini parkirališta su i planinarske oznake pa je šansa da se tu izgubite stvarno mala.
Ekipa Medvedi na našoj početnoj točki; ulazak na planinarski put dobro je markiran

Prvi dio staze 39 vodi po traktorskom putu, a koliko su samo duboko zagrezli svojim konstantnim prolaskom ovim putem možete zaključiti po tome što se po sredini puta vidi cijev za vodu. Čak i uz veliki oprez, planinarske patike i gojzerice će vam biti dosta prljave - tu nema pomoći. Ovdje se čuje krasno žuborenje potoka Bistra. Prvo raskrižje na koje nailazimo je planinarsko sklonište kod Križa gdje radimo malu stanku prije nastavka puta. Tu negdje smo kroz grane počeli osjećati kapljice kiše, ali još uvijek je bilo prihvatljivo. Ništa što kapuljače ne bi mogle podnijeti. Nastavljamo se probijati kroz šumu te skrećemo lijevo za popularne Horvatove stube, a desno se može skrenuti za Markov Travnik/Oštricu. Ubrzo dolazimo do izletišta Srnec na kojem se opet možete odlučiti hoćete li za Horvatove stube ili desno na put za Puntijarku. Sve je jako dobro označeno i ako iole znate kamo želite ići, šanse da se izgubite su minimalne. Preporučamo da uvijek imate sa sobom planinarsku kartu područja na kojem planinarite! Oprez je ipak potreban jer kad ste prvi put na nepoznatom području čak i uz detaljno proučavanje karata i informacija na internetu, možete zalutati. Tako smo se mi malo dvoumili trebamo li kod Srneca lijevo ili desno, ali na kraju smo odlučili ispravno i ubrzo počeli uspon po Horvatovim stubama. Malo nakon početka stuba, prolazi se kroz ulaz u špilju Medvednicu - na kraju ovog zapisa pogledajte video snimljen kod ulaza u špilju Medvednicu.
Početni dio puta; traktorski i blatno; Nikola kod križa; sklonište kod Križa; vesela ekipa kod putokaza; Horvatovi studenti u njegovom skloništu na Srnecu; oznaka za početak Horvatovih stuba i špilje Medvednice

Gospodinu Vladimiru Horvatutrebalo jesedam godina (1946. do 1953.g.) da izgradi svojih 500 stuba. Kada vidite fascinantan izgled tih stuba, bit će vam jasno da je to i relativno malo vremena za ovaj grandiozni pothvat inspiriran čistom ljubavlju prema planini i prirodi. Znači, gospodin Horvat koristio je samo materijal koji je mogao naći u neposrednoj blizini. Nikakav cement, nikakve civilizacijske izmišljotine, samo snaga prirode i ljudske volje. Sve to na otprilike 650+ mnv! Sa stuba se pruža i pogled na Hrvatsko Zagorje, ali mi smo bili prekriti maglom i oblacima. Prolazimo pokraj Tisinog ponora, pored neobično nagnute stijene koju je gospodin Horvat nazvao Moj naklon, a kod petstote stube nalazi se Patuljkova špiljica. Nutra se nalazi jedan mali patuljak, ali ga je netko vandalizirao te su ostale samo noge.

Mjesta za vidjeti uz Horvatove stube

"Vladimir Horvat vlastitim je rukama 7 godina gradio 500 stepenica. Svaki slobodni trenutak odlazio bi u planinu i tamo boravio cijeli dan u potpunoj samoći, radeći na izgradnji stuba."


Da. Mislim da sam našao još jednog čovjeka kojeg bih mogao staviti na listu ličnosti koje me inspiriraju. Kakav pothvat, a sve da bi čim više ljudi moglo uživati u ovom krajoliku gdje raste rijetka šumska zajednica tise i lipe!

Iz sanjarenja i razmišljanja o gospodinu Horvatu probudila me stvarnost u kojoj smo mokri do kože. Naime, kiša nas je prala svom silinom. Tu smo sreli par starijih planinara s kišobranima koji su nas uputili prema planinarskom domu Hunjka. Ne bi ovaj naš put bio to što je bio da nismo malo zalutali. Pokušavajući čim prije dovesti svoju ekipu pod zaklon, previdio sam oznaku za Hunjku nakon jedne male livadice te smo skrenuli ulijevo po stazi 40, tzv. Mlekarskom putu koji vodi na Sljeme (1033 mnv) - najviši vrh Medvednice. Trebalo nam je jedno vrijeme da shvatimo da idemo krivo, ali put je bio "šetnjica" pa nismo izgubili mnogo snage. Vraćamo se natrag na pravi put, a uskoro uz put primijećujemo bodljikavu žicu koja postaje sve češća kako se penjemo prema Hunjki. Zar se i ovdje boje imigranata? Na trenutke težak uspon i dolazimo na još jednu veću livadu. Tu se Nikola ponadao da smo došli do Hunjke, ali trebalo je još ući i proći jedan komad šume. Konačno smo na pravoj livadi i naziremo ogromnu staru zgradu za koju u početku mislimo da je naše odredište. Ogromno zdanje je zatvoreno, a još jedan relikt u obliku starijeg čovjeka, koji se hvalio da je došao brže od nas, objasnio nam je da ovdje nema ničega već godinama. Pokazao nam je prstom na manju kućicu (izgled kao kafić) te rekao da je to ono što tražimo. Njuškali smo malo oko velike napuštene zgradurine te se uputili prema neuglednijem zdanju.
Kišni jahač po ženskim sedlima; znak za Hunjku koju smo previdjeli i lutali po Mlekarskom putu; stara Hunjka; putokazi; livada Hunjka na kojoj je zasigurno lijepo bivati tokom ljepšeg vremena

U domu se ne smije jesti i piti vlastita hrana i piće. Osjetio sam malo razočaranje što neću jesti svoje domaće planinarske sendviče i jesti crne masline. No, ušavši unutra, shvatio sam da ništa ne bih ni propustio. Nije nas se baš dojmila ta Hunjka, a cijeli dojam je pokvarila i činjenica da imaju ogromni kamin koji, zamislite, nije grijao. Da ne bi bili nepošteni, zaposlenice su bile jako uslužne i pristojne te su se čak interesirale otkud dolazimo tako opremljeni do zuba. Jednu od njih pitao sam kako da sad nastavimo do Puntijarke i lijepo mi je objasnila. Popili smo Laško i Velebitsko, a Maja čaj.
Nikola piše planinarske memoare; kompas uvijek pokazuje u smjeru...; kul bokserska njuška pred Hunjkom

Put je dobro markiran pa odlučno krećemo prema planinarskom domu Ivan Pačkovski, popularnijem pod nazivom Puntijarka. Prolazimo po livadi Mijatovac koja izgleda idealno za piknik, a ubrzo počinje neka čudna buka koja se ne može često čuti na planini. Koliko god mi je bilo teško što će Nikola sad misliti svašta o Puntijarki (mjesto na kojem smo moji kolege i ja prije u miru pili Tomislave i pričali o filozofiji), bilo mi je drago što će svi moji suputnici vidjeti pravu paradu i drugo lice planinarenja koje je, štogod sad vi mislili, vrijedno prezira. Autobusi, automobili, freze... ništa pogonjeno ljudskom snagom i milijuni ljudskih bića koja plešu, jedu piju i urliču. Osjetio sam kako se gospodin Horvat okreće u grobu. Živa muzika. Na licima mojih suputnika zbunjenost. Probio sam se u unutrašnjost doma i brzo pronašao štambilje da ih udarim u svoje planinarske dnevnike. Plan nam je bio popiti jednu rakiju za zagrijavanje nakon kiše i hladnoće, no te rakije bi tako krivo sjele, a i čekanje cijelu vječnost da nam ih potoče uz gigantske redove drugih koji žele piti i jesti nam nije trenutno odgovaralo.
Prema Puntijarki; livada Mijatovac; neprirodna kolona automobila na planini, autobus; planinarska parada, ples i živa muzika kod Puntijarke

Nastavljamo prema Sljemenu dok se užasna seoska glazba postupno gubi u krošnjama drveća. Nakon onečišćenosti ljudskim stvarima, ušli smo opet u oblake i tišina je zavladala cestom. Prolazimo pokraj Snježne kraljice gdje je privezan jedan mali krasni tornjak. Put nas dalje vodi pokraj Kapelice Majke Božje Sljemenske (Kraljice Hrvata). Čudim se da nisam znao da imamo kraljicu. Kako god bilo, arhitektura same kapelice je impozantna, a oslanja se na oblike crkvene umjetnosti iz doba prvih hrvatskih vladara. Kapelica je izgrađena od sljemenskog zelenog kamena te se dobro uklapa u šumski, planinski ambijent.
Asfalt, ali magla i mir; mali tornjak kod Snježne kraljice; Nikola je fasciniran s tornjevima i želi si ga uzeti za doma; Kapelica Majke Božje Sljemenske; trenutak prije eksplozije smijeha unutar kapelice

Slijedi nam Činovnička livada na kojoj se nalazi i planinarska kuća Junac (968 mnv). Ulazim unutra, a tamo nalazim par ljudi koji gledaju Nedjeljom u 2 i gunđaju u znak neodobravanja gradonačelnika Bandića. Ah, ni na planini se ne mogu osloboditi tih dolinskih i nizinskih gluposti. Udaram štambilj u planinarski dnevnik, zahvaljujem i izlazim. Tu, na Činovničkoj livadi, je okinuta jedna fotografija koja mi je draga srcu, ali je ne smijem objaviti ovdje jer bi neki mogli dobiti otkaz.
Mir i spokoj na Činovničkoj livadi

Imamo još maksimalno deset minuta do vrha te nakon što je Nikola proučio ogromni TV toranj, ulazimo u kafić/restoran koji se nalazi na Sljemenu. Opet, ništa spektakularno i nikako planinarski, vidi se da je ovo mjesto na koje Zagrepčani pomoću svojih automobila cestom dolaze na nedjeljni ručak. Po odjeći gostiju mogli smo neke stvari zaključiti, a našli smo se u situaciji u kojoj smo mi najprljaviji od svih. Čudno da na vrhu planine nađete tako uređene ljude - naravno, bez predrasuda, ali indikativno je. Većina ne razumije što zapravo planine i planinarenje predstavljaju, a koga i kriviti kad na upit kako se sad vratiti po Mlekarskom putu, vlasnik (vjerojatno) i konobari sliježu ramenima. Ne znam. Možda sam bezobrazan i radikalan, ali čim vidim te ljude na vrhu planine, a nemaju pojma kako se najbliža planinarska staza zove, znam koliko je sati. Ovaj put smo svi naručili pivo, a Nikola i ja smo popili svaki po jednog Tomislava da proslavimo osvajanje Sljemena.



Povratak počinjemo malo drukčijim putem, ali se uskoro spajamo na livadu kod Hunjke pa većinu povratka idemo istim putem. Najteži (i pri povratku najdosadniji) dio puta je definitivno bio onaj prvi (to jest zadnji) blatni. Aktivno smo se planinom kretali šest sati i prošli blizu dvadeset kilometara. Sveukupno provedeno vremena u prirodi: devet sati. Vidjeli smo tako neka klasična mjesta Medvednice, no mnoga još ostaju za istraživanje. Za kraj GPS trag koji prikazuje rutu te pogledajte još jedan video snimljen prilikom spusta i prolaska kroz ulaz u špilju Medvednicu. Uživajte u prirodi i vidimo se na planini!

Oznake: planinarenje, Medvednica, Zagrebački put, staza broj 39, Horvatove stube, špilja Medvednica, Hunjka, Puntijarka, Sljeme

Dvjema destinacijama se uvijek rado vraćamo. To su Ravna gora i Kalnik koji sa svojih sedam zuba uvijek iznova iznenađuje te ne dopušta dosadi da okupira planinarske umove. Danas smo odlučili još jednom postati ortodonti i provjeriti kako se zubalo starog Kalnika drži.

Službeno vozilo zubolovaca napunjeno i spremno

Oko 7:30 krenuli smo iz Varaždina Laz3r, Grozdek, Vinko i ja prema Knegincu gdje smo se našli s Majom i Nikolom. Zadana početna točka bila nam je kapelica sv. Barbare u Kalničkom Ljublju. To je u biti jedini put kojim inače idemo na Kalnik (ako se ne računa ono jednom kad smo počinili herezu i dovezli se automobilom do pl. doma na Kalniku ili kad nas je moj prijatelj Bubač vodio po neoznačenim putevima za divljač).

Laz3r, Vinko, Nikola, Maja i Grozdek kod početne točke

Kako već dugo nismo bili na Kalniku, pomalo mi je bio mutan taj cijeli put. Nemam sreće s Kalnikom jer smo prošle godine početkom listopada pri povrtaku do kapelice sv. Barbare dobrano zalutali i produžili si povratak. Nije bitno koliko puta svoju ekipu uspješno dovedete do zadanog cilja, trebate samo jednom zalutati da bi oni to zauvijek zapamtili. Nažalost, opet smo malo zalutali, ali ništa ni slično onom od prošle godine. Vratili smo se na pravi put te moguće sve produžili za jedno dvadeset minuta što je prihvatljivo. U biti, pratili smo cijelo vrijeme planinarski put broj 3 označen na karti Kalničkog gorja.

Nebo nad Kalnikom

Nakon otprilike sat i pol hodanja dolazimo do poučne staze Kalnik koja se nalazi na sjevernim padinama kalničkih sedam zuba. Table na samoj stazi potaknule su nas na razgovor o engleskim i hrvatskim nazivima biljaka. Engleski zvuče rpg kul, a hrvatski su naprosto smiješni. Obična bahornica zvuči tako obično naspram Enchanter's nightshade. Wolfsbane je žuti jedić? Red deadnettle je velika mrtva kopriva? Molim vas...

[Sve fotogalerije i zasebne fotografije možete povećati klikom na njih]

Odlučili smo obići sve zube i ovaj put prvi put ići od prvog pa do sedmog - inače se uvijek spuštamo od sedmog prema prvom. Ako krenete od prvog do sedmog, na kraju imate i nagradu u obliku lijepog pogleda s Vranilca.

Ekipa kod prvog zuba

Plezanje na drugi zub

Pogled prema Starom gradu Veliki Kalnik

Planinsko zadovoljstvo

Ovaj dio puta je relativno lagan, a negdje kod trećeg-četvrtog zuba dolazi do dijela koji iziskuje malo inovativnosti i snalažljivosti u penjanju. No, ništa što ne bi bilo izvedivo za one koji vole biti u bliskom kontaktu sa starim stijenama.


Slijedi malo penjanja pa spuštanja, ali nakon svakog osvojenog zuba osjećate se nekako ovako:


Dolazimo do zanimljivog dijela koji nije za one klaustrofobične. Uski prolaz kroz koji se penjete na mjestima nema pogodnih uporišta za noge pa je potrebno malo razmisliti i smisliti plan prije nego što krenete.



Vinko prvi put s nama planinari i odmah je nabasao na Kalnik i njegove zube. No, iako se u početku malo umarao kad smo hodali kroz šumu (prehodali smo oko 4.5 kilometara prije nego smo uopće počeli osvajati zube), pokazao se kao izvrstan penjač. Planinarenje nije bilo u planu pa Vinko nije uzeo planinarske patike (nisam siguran ima li ih uopće). Ipak, to ga očito nije zaustavilo i prošao je svih sedam zuba u nečem što mi ponekad nazivamo disko cipele (obuća za izlazak). Na kraju se ispostavilo da je to bio bolji odabir od recimo Laz3rovih gojzerica koje su odlične za hodanje po kamenju i oštrijem terenu, ali ne dopuštaju toliku okretnost u penjanju.

Disko cipele koje se pokazuju dobre za penjanje i (ne)prigodne čarape

Iskeziti zube Kalniku kad si na njegovim zubima

Retrospektiva kod koje se već jasno nazire Kalnikova kralježnica (kralježnica kamenog zmaja)

Napredujemo prilično brzo te nam uskoro ostaju samo još šesti i sedmi zub. Uz par kritičnih mjesta na kojima treba malo umijeća i stiskanja sa stijenama, zapravo dio koji iziskuje najviše hrabrosti dolazi tek na kraju. Kod silaska sa sedmog zuba dolje prema Vranilcu, možete izabrati želite li ići težim ili lakšim putem. Postoje neke dvojbe o tome zašto se ovaj drugi zove lakši kad u biti nema sajle i teško je za vidjeti kud staviti nogu kad silazite na iza. No, teži silazak je viši i sajla na zadnjem dijelu ide gotovo okomito. Maja, Laz3r, Vinko i Grozdek odlučuju se za teži, a Nikola i ja silazimo niz lakši (treba još malo štediti operiranu ruku i ne se previše naprezati - Triglav će ionako biti dovoljno opterećenje).

Opasno približavanje Vranilcu

U daljini Ivanščica

Zub za zubom - proteza

Spuštanje sa sedmog zuba, teži put

Sišli smo i popeli se do vrha Vranilac (643 mnv) na kojem je bilo nešto gužve. Nisu ondje bili samo ljudi nego i leteći mravi i mušice koje su se iz nekog razloga neuobičajeno jako razmnožile.

Maja na Vranilcu

Ukoliko pogledate fotografiju pažljivije, vidjet ćete nebo puno insekata

Ortodonti nakon obavljenog posla

A sad malo novotarija na blogu kad trendovi pokazuju da se ljudima sve manje da čitati. Izvolite (edukativni) video nastao na Vranilcu:



Silazimo najbržim i najlakšim putem (sada južni dio zubatog dijela Kalnika) do pl. doma jer smo već pomalo gladni i žedni. Razgovaramo kako je zanimljivo da je pl. dom na Kalniku jedini za koji znamo da se unutra ne smije ulaziti u gojzericama. Nije nam do kraja jasno bi li onda ljudi trebali nositi rezervne patike ili? To je možda prihvatljivo onima koji dolaze automobilom do samog doma (iako mi takve ne smatramo pravim planinarima), ali pravim hodočasnicima i poštovateljima planine i nije. Sjedamo za slobodni stol kod pl. doma, a uskoro Nikola dolazi s pivskom novotarijom - Velebitsko nefiltrirano mutno svijetlo pivo. Ukoliko netko nije pozorno pratio ovaj blog: Nikola je majstor pivar i bavi se proizvodnjom domaćeg piva. Ima dosta uspjeha i uskoro šalje svoj pitki stout (tzv. policijsko pivo) na natjecanje majstora pivara u Sloveniji. U svakom slučaju, Velebitsko nefiltrirano je odlično, a dosta podsjeća na Vukovarsko. Dio ekipe naručio je grah koji je stvarno odličan i to nema veze s tim da su sve stvari na planini finije i ukusnije.

Pronalazak dobrog, novog piva veliko je veselje za pivoljupce

Kalnički planinarski grah i domaći kruh

Naša posljednja postaja prije povratka do kapelice sv. Barbare je Stari grad Veliki Kalnik. Mjesto koje je ugodno baš svima: planinarima, penjačima, turistima, povjesničarima, itd. Tamo smo se malo zadržali, uživali u pogledu i odmorili te krenuli natrag prema našoj polazišnoj točki.

Penjači u akciji

Pogled prema pl. domu na Kalniku

Majstori planinari na vrhu Velikog Kalnika

Na zidinama Starog Kalnika

Pri povratku je nastalo i umjetničko djelo pod nazivom: Rađanje čovjeka iz drvene vagine

A za kraj još jedan video u kojem ćete od naših planinara osobno čuti kako im je bilo na Kalniku i na zubima te ćete dobiti i jedan koristan savjet ukoliko se spremate planinariti na Kalnik :)

Oznake: planinarenje, Kalničko gorje, 7 zuba, Vranilac, Stari grad Veliki Kalnik

Foto blog projekt koji ću vam upravo sada predstaviti nastao je slučajno. Prva fotografija koju sam opalio bila je sasvim slučajna. One koje su uslijedile su također bile slučajne, a onda sam shvatio da postoji obrazac. Ideja je bila rođena! Ponekad znam biti jako skeptičan u svezi toga koliku su količinu teksta ljudi zapravo spremni čitati kada su online. Neka saznanja koja sam dobio radivši na vakuum.space-u (službenoj stranici inicijative mladih VAKUUM iz Varaždina) kažu da koncentracija prosječnog čitatelja traje oko minutu-dvije, a oni "uporniji" ostanu maksimalno pet minuta. Istina, treba znati zapakirati stvari i biti, kako se kaže, koncizan. No, mislim i da su te današnje novinarske i bombastične forme žrtvovale puno toga samo da bi postigle čitanost (pitanje što čitanost uopće u ovom smislu znači, ako išta). O click bait naslovima neću ni govoriti - to su uglavnom senzacionalistički naslovi koji iza sebe kriju točno nula sadržaja.

Nasuprot dugim tekstovima, priče koje su popraćene fotografijama uvijek su bolje prihvaćene od publike - em ne treba mnogo koncentracije, em slikice svi vole. Čini se da se malo toga mijenja od djetinjstva kad većina djece voli slikovnice i čudno im je da uopće postoje knjige koje sadrže samo more slova. Tako sam odlučio ispričati jednu priču koja je počela negdje na početku ovog ljeta 2017. godine. Riječi će mi, naravno, mnogo pomoći jer ćete na fotografijama uglavnom vidjeti moju ruku uz poneke interludije da malo razbijemo monotoniju. Pa krenimo!

Prva stvar koju moram napraviti (ne, nije još vrijeme za prvu fotografiju!) je dati vam ovo: The dream called Brajčino Erasmus + razmjena mladih, „Increasing Quality of Youth Work – Vulnerable Youth in Focus“, 6 zemalja: Španjolska, Latvija, Grčka, Belgija, Hrvatska i Makedonija kao domaćin. Živjeli smo tjedan dana u Brajčinu - planinskom selu u blizini Prespanskog jezera.

Prespa u daljini

Odbojka u vodi. Nismo imali loptu za odbojku pa je koristila i nogometna.
Što je sad ovo?

Fractura ossis metacarpalis IV manus sin. Pacijent zaprimljen radi operacijskog liječenja prijeloma 4. metakarpalne kosti lijeve šake. S obzirom na sekundarni pomak ulomaka, na kontrolnom pregledu se postavi indikacija za operacijsko liječenje na koje se pacijent i odluči. Ambulantno preoperacijski pripremljen. Pivski također opremljen.
Neljudski elementi zapaženi

Samo je jedan kralj. Pijanosti, prometnih nesreća i viđenja dualnosti u svijetu, ali ne one filozofske.

I psi moraju piti...

Zar ne Snow? Maja i Snow chillaju uz Dravu.

U trenutku snimanja ove fotografije, skvoš će morati još malo pričekati. Uz to, nemojte kupovati ove početničke loptice jer ni profesionalac ne može s njima igrati, a kamoli početnici.

Još jedan pesek spašen s ceste. Iako su ga na kraju prozvali Benji, meni se više sviđalo kad se zvao Gandhi

Malo domaćeg crafta

Ugodno iznenađenje s obzirom na uobičajene proizvođače industrijskog piva

Malo crafta iz Županje s hardcore punk festivala. Količina alkohola: nepoznata. Okus: pomalo skuren.

Stol broj 18 kod Pasarićevog doma na vrhu Ivanščice. Rođendanski poklon od Ivane i Igora. Ekspanzija za jednu od najboljih kartaških igara!

Nakon otprilike dva tjedna mi je dopušteno da skinem povez kojeg sam imao nakon operacije. Tokom prematanja kod moje doktorice koja mi je ujedno i teta, otkrili smo da je ožiljak veći nego što smo zamišljali. Je li to problem? Naravno da nije! Pa to kul izgleda i do groba će me podsjećati na Makedoniju, lijepa iskustva i koliko je glupo igrati odbojku.

Veličina ožiljka jasno vidljiva pri upisivanju u knjigu posjeta kod Blejske koče u Julijskim Alpama

Lakše se diše dok ne morate paziti na neke krpe zamotane oko vaših dijelova tijela. Lakše se tuširam, lakše živim i pijem pivo.





Prezentacija pred psicom...

A treba i u nešto natočiti

Malo naše Ive koja voli spavati na gajbama pive

Već dosad znamo što Snow voli

Poklon od Igora iz Italije

Kako se pobogu ovo našlo na ovom totalno trijeznom blogu?

Uplaćivanje dolara za fenomenalnu kartašku igru Star Realms. Varaždincima sam inače obećao da ću organizirati turnir u Star Realmsu...

Aquacity (jezero Motičnjak u blizini Varaždina) neki dan. Mama i tata labud i njihova tri ružna pačeta su prvo pojeli sve što smo imali, a onda su nas napali i zauzeli naše mjesto na obali. Prokleti pleziosauri...

Majina umjetnost s fotoaparatom ugrađenim u mobitel. Distorzija zvuka i slike.

Inače, malo tko iz planinarskog saveza zna da im se često motam pred vratima. Ne znam zašto dolazim tamo. Nešto kao da me vuče, a i nemam što drugo za raditi. Volim planine. Jako volim planine. Zezam se. Dolazim kod njih kupovati planinarske karte i fanatično ih skupljam.



Spremamo se osvojiti Medvednicu

Odličan Baltazar iz pivovare Medvedgrad! Jako hmeljasto, božansko hmeljasto.

Terapija: postupno normalno opterećenje ruke. Još 2 mjeseca ne jako opteretiti. RTG: kalus, položaj dobar. Status: sanirano.
Za otprilike 6 mjeseci doći na dogovor za vađenje neljudskih dijelova iz ruke. Moji science fiction prijatelji su bili jako razočarani kad su čuli da sve to umjetno mora izaći van. Pomislio sam u jednom trenutku kako mi se ne da prati opet s onim dezinfekcijskim sredstvima u bolnici, a ni nositi premala bolnička halja. Prije operacije sam lamatao spolovilom po odjelu za kirurgiju, ali čini se da nikom nije smetalo. Dogodilo se stvarno svašta ovo ljeto, a osim što se ruka odlično oporavlja, ove jeseni se konačno vraćam svojem studiju.

Što sam naučio osim toga da odbojka nije sport za mene? Naučio sam da nikad ne smijete odustati od nečega do čega vam je stalo. Za sve što nam se događa postoji neki razlog, a nekad je dovoljno pričekati, raditi samo ono što trebate, ispraviti greške koje ste učinili i stvari će se posložiti. Ne zezam se! I da, još jedna bitna stvar. Ukoliko ikad nešto slomite, pijte pivo. Molim Vas, kvalitetno!


p.s. - ako vidite u postu slike koje ne pašu pod opis i slično, zahvalite to editoru slika. Stvarno je primitivan i ne kužim zašto se to ne može promijeniti da bude more user friendly. Možda hint za neki od budućih updateova :)

Oznake: Moje ljeto