Odzvanja i dalje jedan od posljednjih stihova jedne pjesme u mojim ušima.
Grad je opet čist kako bi neki ljudi to rekli. Sve one gomile su se povukle u svoje špilje i ne izlaze tako masovno do druge godine. Jedna godina mira. Simpatično.

Mjesec sjaji nad susjedovom kućom i sve je isto kao i inače. Mogli ste vi taj prizor vidjeti i prije kojih 5 tisuća godina. Naravno, susjedove kuće onda još tu nije bilo, ali mjeseca je bilo.
Više nego ikad čovjek osjeti potrebu da bude besmrtan kada digne glavu uvis i ugleda beskonačnost zvijezda i svemirskih objekata. Dalekozorom buljim u mora na mjesecu i pitam se: "Koga vraga uopće ja umišljam da su moji problemi veliki kad imam nad sobom cijeli svemir.." Onda me opet prima sjeta i tuga kad se sjetim da možda nikad neću za vrijeme ove inkarnacije doznati čega sve nema i ima u dubinama svemira.

Fuj..čovjekova običnost.

Privlači me uvijek iz dana u dan sve više, misao da moramo mijenjati svijet. Kao što moj jedan prijatelj kaže: "Molim za revoluciju svakog dana." Čini mi se da nije jedini koji moli. I opet nalazim sebe kako se gubim u beskonačnim mislima i teorijama, mogućnostima kako promijeniti svijet i poboljšati ga za one koji pate i nisu sretni.
Ljudi su tako čudna bića. Nikad dosta eseja, knjiga o ljudskim bićima. Konkuriraju za najčudniju vrstu u svemiru i to možemo sa sigurnošću reći makar ne znali što skrivaju crne dubine nebeskog nam svoda.

...a slobodarski mozak bol dira.

Stiglo nam je ponovno i to. Veliki trenutak našeg grada.
Neki su to jedva dočekali da se rasprše ulicom kao mravi i da se pokažu pred drugima.
Drugi su pak malo manje oduševljeni jer znaju kakve posljedice ima to za naš grad.
Dolaze jednom na godinu u velikom broju,domaći i strani, i ostavljaju tone i tone smeća iza sebe.
Ovih dana se stvarno ne isplati biti djelatnik firme koja sa brine za čistoću okoliša u našem malom gradu.
Možete vidjeti svakakve u ovom gradu ovih dana. Svi su kao ujedinjeni na jednom takvom mjestu..
Priznajte si i sami da vam je to sve jedna laž i još jedna lijepa predstava konzumerizma i kapitalizma zajedno.
Konzumerizam i kapitalizam i inače plešu ruku pod ruku.. sad je prilika za njihov veliki ples.
Idite samo, oh vi "ponosni" građani Zemlje.. samo idite i podržite to sve skupa.
Zaplješćite tom velikom dvojcu koji vam upravlja životom.. ne samo to! nakon predstave vičite: "Hoćemo još!!!"
..ionako uvijek vičete da želite još. Tomu si niste sami krivi. Krivi su vam vaši izvođaći..veliki plesači prije spomenuti.
Uvučeni ste. Čudo je potrebno za spas. Čudo će se dogoditi.

"Iz godine u godinu sve više osjeća odbojnost prema tome.
Još ga ponekad primi sjeta i pomisli: "A prije je bilo oke..možda trebam biti tamo." Sumnja kao i uvijek pojavljuje se da stavi otrov tamo gdje ga ne treba biti.
Jedini razlog zašto bi on bio tamo je ona. A gdje je ona? Bi li ona shvatila?"


Na sve ovo što se trenutno događa mogu samo reći..

..fuj..

I tako na dan Velike (kršćanske) Gospe oni krenuše u potragu za Nietzscheovim idealima koji su odavno izgubljeni u smradu kapitalističkog grada.
Nema boljeg mjesta od planine,šume ili pustinje.. u pustinji nažalost nikad nisam bio, ali namjeravam jednog dana ići =) (živio Arrakis i vječna pustinja!!!)
Neki se naravno pitaju: Pa što,zaboga, bi on u pustinji?
Najbolje mjesto za razmišljanje.. samoća. (ili društvo najboljih prijatelja ponekad =) )
Pitaju se i zašto planina.. e planina. Planina vas makne od svih nečistoća grada.. i ne mislim sad na nečistoću kao u smislu smeća koje ljudi ostavljaju.. Ponižavajuće je na koju je ovaj grad razinu došao. Nema više nikakvih postupaka u kojima možete vidjeti barem trunku nekog ideala ili ponašanja koje bi moglo nekome biti uzor. Sve je to pokvareno..trulo iznutra...

Naravno da smo morali zalutati jer nebi to bili mi da nije tako. Poručnik Lazar nas je jednom odveo u koprive, ali mu se zato to osvetilo kasnije kad je ugazio u blato do koljena. Prošli smo sveukupno 12 km, sa možda nekim dodacima više il manje.. za to nam je trebalo 3 sata hoda,bez računanja stanki-koje su nažalost ovaj put bile malo duže.. malo su se razgovori o politici ili nekim nevažnijim stvarima odužili ;D
Ima taj neki poseban osjećaj u penjanju na planinu i osvajanju nečega što je tako nadmoćno naspram čovjeka.
Nema smisla ionako objašnjavati kad nikad riječima ne bih mogao opisati taj osjećaj.
Ljudi većinom taj osjećaj ne razumiju.. ne znam zašto, ali rastužuje me to pomalo..
Ljudima je bitna vanjština više od svega.. sve što ima neke dublje vrijednosti im ne znači ništa ili premalo.
Penjanje na planinu ima jedno drugačije značenje koje ne vide svi.. penjanje na planinu je kao duhovni rast..penjanje na planinu je kao dodir sa svojim unutarnjim ja..
Sad u ovo vrijeme me ispituju da li idem van ili da li sam bio jučer.. svi se spremaju..za što? za pokazivanje pred drugima.. za ono nešto što oni zovu socijaliziranje.. moj najbolji prijatelj bi rekao: kako retardirano. "Farizeji"

Polako, ali sigurno smo došli do vrha planine i popeli se na promatračnicu na kojoj je najviša točka Ravne gore.
Pogled je bio odličan kao što je to i uvijek sa vrha planine =)
Vidiš svijet ispod sebe.. Zagorski bregi su zapravo takva vrijednost..takva ljepota. Svuda oko vas zelenilo.. oblaci se sudaraju sa površinom majke zemlje.. nebo je plavo i ukrašeno bijelim tragovima prolaza aviona. Posebno su nas razveselili nebeski putnici-paraglideri koji su iskoristili lijep dan za let po visinama na koje samo ptice odlaze :)

Došli smo do planinarskog doma i tamo promatrali pogled koji nam je pružio takozvani "balkon" koji je uz planinarski dom i služi kao prozor za jedan od najljepših prizora na Ravnoj gori.
Na silasku s planine smo prvo još otišli do drugog planinarskog doma, jer postoje na Ravnoj gori dva planinarska doma.. jedan stariji i jedan noviji. Mislim da se novi zove Planinski duh,ali ako sam nešto krivo pohvatao nemojte mi zamjeriti. Nakon toga smo se još malo spuštali pa opet penjali do križa.. i od tamo se pruža lijepi pogled. Isus mora imati dobar pogled.
Zalutali smo opet radi poručnika Lazara i dobili još kojih 4 km viška po sunčanoj cesti koja nas je odvelo natrag do Trakošćana.. Ali ništa strašno.

Sad sam ovdje i.. ništa. Čekam drugu subotu. Dogovor je Kalnik a sada što bude to ćemo vidjeti =)
I eto za kraj.. stari dobri Nietzsche:

"Bježite u planinu braćo moja, gdje je zrak čist i oštar!"



ah.. stari dobri Nietzsche..

Prošlost, prošlost, prošlost...
Uvijek postoji neki način da se uklopi u sadašnjost a osigurala si je i veliki utjecaj na vrijeme koje tek slijedi..budućnost.
Gledam sve te prazne stranice blogova i pitam se kud je to vrijeme otišlo. Kuda su svi ti ljudi koji su nekada pisali nestali?
Ponekad pomislim da bi bilo lijepo kad bi ih barem još jednom čuo.. toliko toga se desilo od onda.
Bilo bi vjerojatno priča za cijelu godinu. Nažalost uz osjećaj da bih htio opet čuti neke osobe javlja se i onaj koji okreće želudac na sve strane i ne ostavlja baš neki osjećaj ugode. Neke stvari se jednostavno ne mogu vratiti na prijašnje stanje. Mijenjaju se ljudi i njihove misli. Jedini tko se čini da stoji u vremenu je svijet. Naravno, govorim ovo zanemarujući sve više uništavanja od strane čovjeka ali.. praktički,svijet samo stoji i prati nas kako dolazimo i odlazimo.. Mi smo samo kapljica u vječnosti. Samo mala kapljica i ništa više.

Drugo pitanje je.. Zašto uvijek mora na taj način završiti?
Zašto Al Pacino na kraju umre u Charlitovom načinu?
A probao se promijeniti..jednostavno nije fer.
I što će sada učiniti Gail? Znate..trudna je.
Isto tako kako De Niro umre na kraju Heata.. mah.
Moram prestati gledati te filmove u kojima glavni junaci umiru. =(

Doba je raznih ideologija koje su nastale u prošlosti čovječanstva, a neke se čak i danas rađaju makar se većina smatra derivatima onog svega što je bilo prije.
Ideologija je ustaljena teorija koja diktira naše stavove prema određenim stvarima. Naravno, "naša" ideologija nas fascinira, da li mi to htjeli ili ne, i nekako nam na skriveni i podmukli način šapće u uho da su sve ostale ideologije krive.
Slikovito: Zamislite da vam svaki dan netko daje drogu od koje ne možete stvarnost vidjeti onakvom kakva jest. Liječnik koji vam tu drogu daje se naziva ideologija.
Labeliranje/kategoriziranje/tipiziranje- kako god vi to nazvali, pojava koja se događa često u današnje doba.
Vidimo nekoga na cesti i radi nekih određenih značajki mi pretpostavimo da on spada u ovu ili onu grupu ljudi.
Stereotipovi nisu ništa nego magla koja vam je prenešena prijeko vaših prijatelja/roditelja/poznanika. Stereotipovi su lanci koji drže naš um zatvorenim.
Cilj čovjeka u moderno doba, kad su prave vrijednosti zaboravljene i duboko zakopane, je prodrijeti kroz maglu i ugledati istinu.
Zašto ljudi ratuju, žele nesreću drugima i uzgajaju mržnju u svom umu?
Iza svega naravno stoji ideologija. Ideologija koja tjera ljude da misle da je baš ona prava za njih, a da su sve ostale za baciti i da ne vrijede niti trunkicu njihove pažnje. Što kaže "naša" ideologija na pitanje: Što učiniti u vezi drugih ideologija?
One naravno, nisu vrijedne naše pažnje pa zato bi bilo pretjerano da ideologija svojem robu nalaže direktno da se on mora suprotstaviti drugoj ideologiji koja je pogrješna. Ali! upravo je to ono što se u zadnje vrijeme događa. Ideologije se više ne ustručavaju koristiti podmukle načine da bi uništile ono što im smeta. Baš poput ljudi!
"On je komunist/fašist/nacionalist/kapitalist, njega moramo uništiti!"
"On je suprotan našim idejama i potrebno ga je ukloniti da ne radi štetu istini koju znamo (nekim čudom) samo mi!"
Fašist će duboko osuditi čovjeka koji ne poštuje njegove principe na isti način kao što će komunist osuditi nekoga radi iste stvari.
Fašist i komunist su zapravo jedno te isto kad se gleda sa moralne strane stvari. Ekstremisti koji gaje mržnju jedan prema drugome i misle da je njihovo mišljenje jedino ispravno.
Što se događa u takvom stanju "pod naponom"? Događaju se ratovi,ubojstva,silovanja i razne vrste zločina koje direktno svoju oštricu okreću prema čovječanstvu.
Čovjek mora samo shvatiti da je sve to jedno te isto. I da je to nešto loše što donosi bol i patnju.

Može se naravno postaviti pitanje tko sam onda ja? Na čijoj sam ja strani?
Odgovor je ovakav:
Ja sam filozof. Slobodnjak. Slobodarski duh koji se trudi osloboditi se lanaca koje nam ovo društvo postavlja. Duh koji pokušava izaći izvan obrazaca. Filozof koji balansira između razuma i osjećaja. Filozof koji voli znanost i vjeruje u snagu razuma, ali unatoč tome sluša svoje srce i uvijek traži ravnotežu. Čovjek koji ima duboko usađeni osjećaj za ono što je etički ispravno. Čovjek čija je savjest jedino oružje na putu k istini.
Nije čovjek nikakav komunist ili socijalist ako misli da su svi ljudi jednaki. Nisam ja nikakav hippie ako mislim da je ljubav najjača sila u svemiru i da nas samo ona može spasiti.
Nisam ja nikakav naivac ako mislim da treba prihvatiti čovjeka onakvog kakav je i ne ga osuditi.
Oh, kako bi bilo lijepo vidjeti sve strane pomirene bez bilo kakve želje da se naudi drugima.
Čovjekova jedina budućnost je u ujedinjenju. Čovjek mora osjećati jednakost u usporedbi sa drugim čovjekom bez obzira na boju kože,dob ili spol.
Nažalost, čovječanstvo je veoma nisko na ljestvici osjećaja pripadnosti. Mrzimo čak i susjede a kamoli nekog tko je npr. iz druge države. Nadam se promijeni toga i obećajem sam sebi da ću raditi na tome do kad god mogu.

Probajte prihvatiti druge ljude. Ako vi pružite ruku nekome, siguran sam da će i oni dobro reagirati. Ako ne odmah i ako vam ne pruže ruku nego vam umjesto toga pljunu u lice, nemojte odustati.
Možda kratkoročno neće biti uopće isplativo, ali dugoročno gledano..trud je uvijek isplativ.
Molim vas, ne sudite ljude po izgledu. Ne sudite ih uopće ako se i ponesu loše pred vama ili prema vama.
Molim vas da vjerujete u dobrotu koja se nalazi duboko u svakom čovjeku.

..i molim vas, ne sudite o mojim uvjerenjima zbog boje mojih žniranaca na patikama.

„Bog će se možda dugoročno isplatiti, ako ništa drugo onda možda u političke svrhe.“

Ako u bilo kojem aspektu barem malo spomenem nekakvo nećkanje oko pitanja boga u ovom postu to ne znači da nisam uvjeren da njega nema nego je to zato što još nisam uspio shvatiti do kraja psihičko djelovanje te riječi, „bog“, i njezinog značenja za ljude.

Stanete pred gomilu ljudi i počnete svoj govor na uobičajen način. Ako niste genijalan govornik i hipotetski pretpostavimo da ste prosječan govornik, početak vašeg govora vjerojatno neće zadiviti ljude toliko koliko će možda središnji dio vašeg govora kojeg ste marljivo pripremili kada ste planirali utjecati na ove ljude pred kojima sada stojite.
Većina stvari, bitnih, je smještena u središnji dio govora koji je namjeravan kao najjači dio koji će utjecati na ljude kojima je upućen. Ali dosta teorije o tome kako se drži govor.
Nitko nije posebno očaran onim što govorite, činite se kao prosječan čovjek koji govori uobičajene stvari. U jednom trenutku dolazi do spominjanja riječi koja je tako uobičajena a ima toliko različitih značenja. Spominjem riječ bog i odmah ljudi počinju nekako drugačije slušati..kao da je nešto posebno u onome što govorim. Naravno, ovo pravilo ne vrijedi za sredine u kojima to očito ne pali jer publika nema veze sa tim stvarima..ili premalo o tome zna ili neće znati.. ili možda zna i previše pa joj je dosta. Sve ovisi o tome što ljudi vjeruju, ali naravno.. Čak i kad nisu sigurni riječ bog može promijeniti tijek događaja.
Posebno neke kulture, primjerice bliski istok. Njima je ta riječ od veoma velike važnosti i gotovo će sve učiniti u čast onoga što ta riječ predstavlja.
Uskoro ćete imati gomilu ispred sebe koja će dizati ruke u pozdrav vama i svojem bogu. Uskoro ćete imati kontrolu.. naravno, prividno ste vi poslanik i spasitelj.. božji izaslanik koji je došao napraviti dobro za ljude. Svega toga ste vi svjesni, ali zašto bi i oni morali biti?
Isto je kod nas, ako se nećkate oko nečega trebate samo čuti riječ „Bog“ ili „Narod“ i sve će vam uskoro biti mnogo jasnije. Probajte i sami..kada činite nešto u što niste sigurni, probajte pomisliti da to vama vaš bog nalaže ili da to činite za svoj narod. Dići ćete kalašnjikov u zrak samo tako. Dići ćete vi i zgradu u zrak ako treba.

Mi trebamo ljude koji mogu izaći iz obrazaca, ali i trebamo znati privući one koji su već ovdje i koji čine većinu biračkog tijela. Nikad se ne smije lagati, ali možda se s vremenom treba priznati da je bog nešto što će nas zauvijek pratiti. Uvijek će postojati rasprava oko toga dali on je ili nije. Jedni će reći razum, drugi će reći vjera.
Mogli bi samo radi toga započeti rat koji nikad ne bi završio dokle jedna od strana ne bi u krvi i znoju rekla: „Stanite, postoji/ili/ne postoji..“ ili pak dok ne bi jedna od strana do kraja izginula. Poznavajući ljude i uzimajući u obzir njihovu potrebu da se osvete i mrze za nešto što je završilo prije mnogo, mnogo godina.. reći ću da je ovo potonje vjerojatnije.


*ovo je blog koji je dostupan javnosti pa sam se maksimalno potrudio suzdržati se od izražavanja nekih mojih stajališta jer bi ona direktno možda uključivala kritiku drugih.
Suzdržao sam se i zbog toga što će jednog dana nešto na ovom blogu možda biti upotrijebljeno protiv mene i moje stranke.

Znam da me tama hoće. Oduvijek me htjela. Tama i svijetlo se uvijek grabaju za mene.
Ne volim ovisiti o vanjskim čimbenicima, ali o ljubavi se jednostavno ovisi.
Sila koja ne bira dali želiš ili ne želiš..jednostavno uzima što želi.
Sa njom ili znaš živjeti ili ne znaš pa patiš. Gdje naučiti živjeti sa njom? Nigdje.. bačen si i sam i moraš neke stvari shvatiti sam. Mrzim kad sam nemoćan i kad moram puštati takozvanoj sudbini da odigra karte za mene.
Vrag je podijelio karte i smije se nama igračima koji moramo najbolje učiniti sa onim što imamo u rukama.
Goni me onaj gadan osjećaj da više ne držim karte. Zapravo držim ih, ali ne kontroliram način na koje se one odigravaju.
Neka nevidljiva ruka umjesto mene igra i baca moje "dragocjene" karte na stol.
Ja samo gledam svojim umom i svojim srcem. Um se prima za glavu svako malo a srce plače kao da ga razdiru stotine noževa. Tamnih noževa koji žele uzeti život iz mene..isisati ga iz mene. Ne ostaviti nit' kap pa neka živim u tami i ne radujem se više ničemu. Glasno kažem: "Ne može!" Tamna sila će morati pričekati.
Tamna sila ne voli čekati. U skladu je sa mojim razumom koji je donekle izoštren.. ma zapravo, neću pretjerivati. Izoštren nije prava riječ. Mogu radije upotrijebiti riječ nabrijan. Moj razum je nabrijan onim što je bilo i drhti u isčekivanju onoga što će biti. Prokleti zavoj je pod pravim kutom i tek sekundu prije nego zakoračim ću znati što će biti.
Prokleto premalo vremena da reagiram na pravilan način a kamoli da još k tome i razmišljam o nekom vragu.

Osjećam se usamljeno. Zidovi sobe igraju neku igru kojoj je cilj zaustaviti me, ugušiti me.
Ne lovi me paranoja niti neki strah. Naviknut sam na njih koji žele samo zlo i samo lažu da bi nas uništili.
Zidovi su statični.. a tek ljudi. Ljudi su i zli i mobilni. Zlo koje se miče.
Pitate se gdje mi je vjera u dobrotu? Pa tu je negdje sakrivena. A gdje ti je srce ti ratniče svijetla?
A tu je negdje.. kod nje je. Samo kod nje. Nadam se da zna da je kod nje i kod nikog drugog...
..niti će ikad drugdje biti.

Kvragu.. come back to me.