Prošlost, prošlost, prošlost...
Uvijek postoji neki način da se uklopi u sadašnjost a osigurala si je i veliki utjecaj na vrijeme koje tek slijedi..budućnost.
Gledam sve te prazne stranice blogova i pitam se kud je to vrijeme otišlo. Kuda su svi ti ljudi koji su nekada pisali nestali?
Ponekad pomislim da bi bilo lijepo kad bi ih barem još jednom čuo.. toliko toga se desilo od onda.
Bilo bi vjerojatno priča za cijelu godinu. Nažalost uz osjećaj da bih htio opet čuti neke osobe javlja se i onaj koji okreće želudac na sve strane i ne ostavlja baš neki osjećaj ugode. Neke stvari se jednostavno ne mogu vratiti na prijašnje stanje. Mijenjaju se ljudi i njihove misli. Jedini tko se čini da stoji u vremenu je svijet. Naravno, govorim ovo zanemarujući sve više uništavanja od strane čovjeka ali.. praktički,svijet samo stoji i prati nas kako dolazimo i odlazimo.. Mi smo samo kapljica u vječnosti. Samo mala kapljica i ništa više.

Drugo pitanje je.. Zašto uvijek mora na taj način završiti?
Zašto Al Pacino na kraju umre u Charlitovom načinu?
A probao se promijeniti..jednostavno nije fer.
I što će sada učiniti Gail? Znate..trudna je.
Isto tako kako De Niro umre na kraju Heata.. mah.
Moram prestati gledati te filmove u kojima glavni junaci umiru. =(