Odzvanja i dalje jedan od posljednjih stihova jedne pjesme u mojim ušima.
Grad je opet čist kako bi neki ljudi to rekli. Sve one gomile su se povukle u svoje špilje i ne izlaze tako masovno do druge godine. Jedna godina mira. Simpatično.

Mjesec sjaji nad susjedovom kućom i sve je isto kao i inače. Mogli ste vi taj prizor vidjeti i prije kojih 5 tisuća godina. Naravno, susjedove kuće onda još tu nije bilo, ali mjeseca je bilo.
Više nego ikad čovjek osjeti potrebu da bude besmrtan kada digne glavu uvis i ugleda beskonačnost zvijezda i svemirskih objekata. Dalekozorom buljim u mora na mjesecu i pitam se: "Koga vraga uopće ja umišljam da su moji problemi veliki kad imam nad sobom cijeli svemir.." Onda me opet prima sjeta i tuga kad se sjetim da možda nikad neću za vrijeme ove inkarnacije doznati čega sve nema i ima u dubinama svemira.

Fuj..čovjekova običnost.

Privlači me uvijek iz dana u dan sve više, misao da moramo mijenjati svijet. Kao što moj jedan prijatelj kaže: "Molim za revoluciju svakog dana." Čini mi se da nije jedini koji moli. I opet nalazim sebe kako se gubim u beskonačnim mislima i teorijama, mogućnostima kako promijeniti svijet i poboljšati ga za one koji pate i nisu sretni.
Ljudi su tako čudna bića. Nikad dosta eseja, knjiga o ljudskim bićima. Konkuriraju za najčudniju vrstu u svemiru i to možemo sa sigurnošću reći makar ne znali što skrivaju crne dubine nebeskog nam svoda.