I tako na dan Velike (kršćanske) Gospe oni krenuše u potragu za Nietzscheovim idealima koji su odavno izgubljeni u smradu kapitalističkog grada.
Nema boljeg mjesta od planine,šume ili pustinje.. u pustinji nažalost nikad nisam bio, ali namjeravam jednog dana ići =) (živio Arrakis i vječna pustinja!!!)
Neki se naravno pitaju: Pa što,zaboga, bi on u pustinji?
Najbolje mjesto za razmišljanje.. samoća. (ili društvo najboljih prijatelja ponekad =) )
Pitaju se i zašto planina.. e planina. Planina vas makne od svih nečistoća grada.. i ne mislim sad na nečistoću kao u smislu smeća koje ljudi ostavljaju.. Ponižavajuće je na koju je ovaj grad razinu došao. Nema više nikakvih postupaka u kojima možete vidjeti barem trunku nekog ideala ili ponašanja koje bi moglo nekome biti uzor. Sve je to pokvareno..trulo iznutra...

Naravno da smo morali zalutati jer nebi to bili mi da nije tako. Poručnik Lazar nas je jednom odveo u koprive, ali mu se zato to osvetilo kasnije kad je ugazio u blato do koljena. Prošli smo sveukupno 12 km, sa možda nekim dodacima više il manje.. za to nam je trebalo 3 sata hoda,bez računanja stanki-koje su nažalost ovaj put bile malo duže.. malo su se razgovori o politici ili nekim nevažnijim stvarima odužili ;D
Ima taj neki poseban osjećaj u penjanju na planinu i osvajanju nečega što je tako nadmoćno naspram čovjeka.
Nema smisla ionako objašnjavati kad nikad riječima ne bih mogao opisati taj osjećaj.
Ljudi većinom taj osjećaj ne razumiju.. ne znam zašto, ali rastužuje me to pomalo..
Ljudima je bitna vanjština više od svega.. sve što ima neke dublje vrijednosti im ne znači ništa ili premalo.
Penjanje na planinu ima jedno drugačije značenje koje ne vide svi.. penjanje na planinu je kao duhovni rast..penjanje na planinu je kao dodir sa svojim unutarnjim ja..
Sad u ovo vrijeme me ispituju da li idem van ili da li sam bio jučer.. svi se spremaju..za što? za pokazivanje pred drugima.. za ono nešto što oni zovu socijaliziranje.. moj najbolji prijatelj bi rekao: kako retardirano. "Farizeji"

Polako, ali sigurno smo došli do vrha planine i popeli se na promatračnicu na kojoj je najviša točka Ravne gore.
Pogled je bio odličan kao što je to i uvijek sa vrha planine =)
Vidiš svijet ispod sebe.. Zagorski bregi su zapravo takva vrijednost..takva ljepota. Svuda oko vas zelenilo.. oblaci se sudaraju sa površinom majke zemlje.. nebo je plavo i ukrašeno bijelim tragovima prolaza aviona. Posebno su nas razveselili nebeski putnici-paraglideri koji su iskoristili lijep dan za let po visinama na koje samo ptice odlaze :)

Došli smo do planinarskog doma i tamo promatrali pogled koji nam je pružio takozvani "balkon" koji je uz planinarski dom i služi kao prozor za jedan od najljepših prizora na Ravnoj gori.
Na silasku s planine smo prvo još otišli do drugog planinarskog doma, jer postoje na Ravnoj gori dva planinarska doma.. jedan stariji i jedan noviji. Mislim da se novi zove Planinski duh,ali ako sam nešto krivo pohvatao nemojte mi zamjeriti. Nakon toga smo se još malo spuštali pa opet penjali do križa.. i od tamo se pruža lijepi pogled. Isus mora imati dobar pogled.
Zalutali smo opet radi poručnika Lazara i dobili još kojih 4 km viška po sunčanoj cesti koja nas je odvelo natrag do Trakošćana.. Ali ništa strašno.

Sad sam ovdje i.. ništa. Čekam drugu subotu. Dogovor je Kalnik a sada što bude to ćemo vidjeti =)
I eto za kraj.. stari dobri Nietzsche:

"Bježite u planinu braćo moja, gdje je zrak čist i oštar!"



ah.. stari dobri Nietzsche..