Uspostavite ponekad neka mišljenja i borite se za njih i mislite da je to to.
Onaj glas u vama koji vam govori: "Moram tjerati to do kraja pa makar umro radi toga.."
Kada se javi ta neodoljiva nada da su vaši ideali ostvarivi i vidite da je moguće..čak imate i način i morate to ostvariti po svaku cijenu..neuspjeh nije opcija..ili ako jest ona nebi završila dobro.
Ali.. na kraju shvatite da ste u istoj košari kao i svi ostali..isti paket koji ima samo malo drugačiju vanjštinu(i unutrašnjost)..
Shvatite da je to što se željeli samo dio svega i samo potpomaganje onoga protiv čega se borite..
Potkopavanje vaših pravih želja..potkopavanje vašeg svijeta ideja u kojem ljudi vjeruju u bolje dane..Ljudi bi trebali danas vjerovati u bolje dane.. Prepuštanje je možda najveći problem..ili je možda najveći problem što ljudi misle da iz ovog sistema nema izlaza..da je ovo samo jedan put i da je to jedini koje je čovječanstvo moglo u stadiju svojeg razvoja izabrati..ali to je pogrješno!Ljudi ne žive kako bi trebali.. ljudi nisu niti blizu putu na kojem bi trebali biti(svaka čast izuzecima od kojih smo i potvrdili da naša ideja već postoji i da je moguće..)..ljudi trebaju preusmjerenje ako želimo da ikad stvari budu bolje.

Moji prijatelji i ja, smo zaključili da naša borba nije protiv kapitalizma ili konzervatizma.. naša borba nije protiv nekog u ovom sistemu.. naša borba nije samo neka minorna politička utakmica..
Naša borba je mnogo više od toga.. naša borba nije protiv dijelova sistema već cijelog sistema koji je toliko zakržljali da uopće ne vidim razloga zašto ljudi ne progledaju i pokušaju se riješiti okova koje im sistem uporno stavlja.Svaki puta kad posumnjaju,lanci se vrate kad tad..možda zato jer ih je previše.. ali to ima riješenje!
Naša borba je protiv cijeloga svijeta koji je skrenuo sa svojeg puta i upao u stagniranje razvoja koji se mora nastaviti ako čovječanstvo želi vidjeti bolje dane i ne završiti neslavno kako mnoge SF knjige opisuju ili čak znanstvene knjige koje govore o takvim stvarima.Poštovani čitatelji,ovaj svijet je krenuo u krivom smjeru i to je činjenica.

Ne mislite da je nešto krivo ako imamo ljude(koji su manjina na ovom planetu) koji imaju veliku većinu bogatstva u rukama a s druge strane imamo gladne u Africi i ostalim siromašnim zemljama gdje žive za manje od dolar na dan!?!??
Zašto ne okrivimo sistem? Zašto ga podržavamo? Zašto mu pomažemo da produbi svoje korijene i uspije još ono života što nam je ostalo?
Jeste li znali da SAD može imati energije za cijelu godinu ako samo u dvije svoje savezne zemlje postavi kolektore energije vjetra?Uz to imamo i energiju sunca,energiju valova i morskih struja i geotermalnu energiju koja najviše obećava.Uz malo razmišljanja možete zaključiti da čovječanstvu fosilna goriva nisu potrebna koja su najveći razlog za rat ovih dana i borbu svijeta koji žudi za tim crnim zlatom.
Isto tako, svaki pokušaj nekog naroda da unaprijedi korištenje alternativne energije je završio u krvi.
Američka vlada je čak otvoreno imala borbu protiv automobila koje bi pokretala električna struja.
Očito je da se ne dopušta ništa što bi nas udaljilo od fosilnih goriva koja samo zagađuju naš planet.
Isto tako,čovjekova tehnologija već neko vrijeme stagnira.. razvoj je zakočen i netko od toga profitira.

Sanjam o tom svijetu gdje će ljudi baciti oružje..baciti religije..baciti nepotrebne stvari..
Moja(naša) nadanja o idealnom svijetu možda nisu bila uzalud i svaki put dok se sjetim takvog nečeg ulijeva mi se nada izdaleka i vidim da moja sanjarenja nisu bila uzalud..vidim da ima ljudi koji misle kao ja..vidim da nada postoji da se riješimo ovog sistema koji se bazira na novcu(koji se stvara iz zraka i koji nam uopće nije potreban).
Ovo nije zadnje na ovu temu.. počinje djelovanje.Siguran sam..

"Ljudi bi trebali shvatiti da smo svi jedno i da bi se trebali tako ponašati..
Podijeljen svijet nije svijet uopće."

Čujem korake kako odlaze.Već su jedva čujni.Daleko..daleko..još dalje.
Idem polako prema domu i čujem polako i sve jače šuškanje lišća i svega što mirno leži na tlu.
Kiša tako ne šušti ,a i beton nekako čudno hrska pod mojim vansicama koje gaze svakim trenom sve više metara.
Da,mislim da je prvi snijeg pao(ili njegov jako loš derivat).Nije mi palo na pamet da je možda to smrznuta kiša ali..
Nećemo rušiti romantiku momenta(iako ju nemam sa kim podijeliti ali nema veze..nekad čovjek mora hodati sam).
Previše se stvari urušilo u zadnje vrijeme pa nećemo još i nepotrebne detalje uništavati još nepotrebnijim elementima uništenja.
Jakna mi je polako mokra i cesta prati tempo.Ja koračam dalje ispod kišnog neba i malo marim za svijetla koja prolaze pokraj mene.Moj um je mjesto u koje bježim kad ne vidim smisao oko sebe.Da, naravno..trebamo vidjeti smisao u malim stvarima..bla bla.

"Kad se riješim svih obaveza,osjećam se slobodno.Moj um konačno može poletjeti i rešetke zatvora su slomljene.
Onda polako počinjem pribjegavati stvarima koje želim..pribjegavam snovima za koje bi tako želio da se jednog dana stope sa realnošću.Želio bih da se stakleni zid koji dijeli ta dva svijeta slomi i da moji snovi dišu baš kao što dišemo ti i ja.
Onda se sjetim svih onih sada tako dalekih želja koje smo si izrekli..ne.Vidim kud to vodi.
Završit će na pustinji koja je tako privlačna ponekad. Pustinjak.. mislim da me je tako netko jednom oslovio.
U nekim trenucima..nije daleko od istine..makar je ta osoba mislila na moj izgled.
Ponekad mislim da bih poletio da se nađem u nekoj pustinji uz neke lagane melodije i neke poetske stihove koji bi govorili o ljubavi..toliko nedostižnoj..toliko bolnoj..toliko tužnoj.
Ali onda opet kad bih i sve lance vezanosti presjekao poželio bih da me možda ona u tom trenutku vidi i da čuje nekako moje misli koje bježe k njoj.Moguće je da je istina..moguće da još uvijek vrijedi.Totalno izmjenjena a nisam niti ja isti momak.Začudila bi se vjerojatno kao što se ja svaki put čudim kad je vidim..
Čuđenje pomiješano sa onim stalnim "zašto?" koje goni svakog od nas barem jednom..
Šteta što zidovi ne odgovaraju.Šteta što me ona ne čuje i šteta što bi vjerojatno rekla da sam ja samo sanjar ili budala."
Šteta..baš šteta kažem.

Always the summers are slipping away
Find me a way for making it stay

..mogao bih ponavljati te stihove milijun puta..i uvijek bih bio iskren.

Sjećam se pogleda koji se pružio pred nama kada smo došli konačno na vrh Ivanščice.
Imao sam san o snijegu i svijetlim poljima koja se prostiru svuda gdje pogled seže.
Čisto kao polja Elizijuma,bez i trunke tame.
"Nebi trebala sumnjati.."-kažem tiho u sebi sa smješkom na licu.Čudan smješak.Sretni smješak.Dobro došao.
Ali ona ko zna što radi pa je i svejedno što ja govorim kada joj pola toga promakne ;P

Danas je bilo dobro na govorništvu.Za budući poredak mislim da je ovo dobro iskustvo koje će puno toga dobroga donesti.
Uostalom,treba znati manipulirati masom i znati obmanjivati ljude,zar ne?
Što više ljudi vide vaše grješke i što više vidi vašu smrtnost to poštovanje prema vama postaje manje..pitam se da li i prijatelji ostaju ili je sve to iluzija i oni isto odu nakon nekog vremena..ili smo opet mi sami toliko navikli na taj odnos poluboga-smrtnika da ne možemo zamisliti da bi nas netko smatrao na istoj razini?Oke..mislim da ego opet hoće explodirati pa ga bolje zavezati lancem dok još ima vremena.
Ja se pitam zašto ti ljudi na našoj televiziji stavljaju sve najbolje serije tako kasno..sve će se to promjeniti.
Buć je naučio voziti i sad je osposobljen da prevozi svakakve gluposti u autu uključujući i cijelu ekipu iako Bunić ima taj status već neko vrijeme.. btw. još nismo ghost rajdali auto ali nadam se da će i to doći uskoro na repertoar :D
Uskoro će i Božić i snijeg i nova godina.. Sve će biti bijelo i tko zna gdje će misli lutati..gdje će srce biti..
Poželim ponekad da imam nekog u ovo hladno vrijeme..poželim nekad da se imam uz koga stisnuti ali kada sudbina namjeni drugačije,mi nažalost nemamo pravo na to da se bunimo.Ili igraš po pravilima ili uopće ne igraš..
Odlučujem uzeti još par karata i zaigrati još par igri prije nego odem odavde.
Bolje se osjećam kad znam da nisam odustao i kad imam još koji as u rukavu.. Hvala bogu da život dijeli malo više od 4 asa..Tako je zabavnije..bilo bi premonotono jelda?
Ali ja sam mladi igrač i nemam pravo govoriti o monotoniji i velikim stvarima..ne još..doći će i to vrijeme.
Možemo i mi malo uživati i biti mladi razmetnici koji će jednog dana osvojiti svijet.

Opet me zove ono ponekad i ja joj pružam ruku..tama nas obavija i srce opet kuca onako kako je znalo..
..nekada.

Upravo sam došao sam kući sa tečaja govorništva.Zadnji dio puta sam prošao sa svojim drugom Bućom i prolazili smo prijeko pješačkog prelaza koji je malo gadnije prirode(nije baš pregledan i to..).Prelazimo mi prijeko kad naleti auto i u tom trenutku(bili su neki filozofsko-politički razgovori u tijeku koji vas uvuču u sebe) sam osjetio onaj osjećaj..možda je to strah potkovan još nekim gadnim osjećajem neugode ali.. pobojao sam se da ne izgubim nekoga koga volim..Pobojao sam se i za sebe ali prvo što mi je preletjelo po glavi kad smo skočili u zadnji čas i auto je prošao tik do nas je bila misao: "Samo je centimetar dijelio moj svemir ili svemir drugih od velikog gubitka..".
Vjerojatno je takvih trenutaka puno i nije jedini ali nekako sam osjetio strašnu zahvalnost za ono što imam i izgubio sam uopće onaj osjećaj da mi nešto fali.. još sam tu.. u društvu najboljih ljudi za koje sam mogao nebo samo žicati i nikad nebi mogao dovoljno moliti a da bi dobio takve ljude..čini se da imam sreće.
Neizmjerne sreće za koju sam dužan mnogo. Svaki trenutak je neprocjenjiv..možda zato jer je moguće da svaki bude zadnji.

Ponekad pogledam unatrag i procijenim iz racionalnog kutka ono što sam prošao.
Ponekad se pitam što si to stvorila u nekom kutku svog uma..tko je iskopao taj cijeli ponor?
Ali svejedno, ponor je iskopan sa razlogom. Svaki komadić pijeska u pustinji je tamo sa razlogom i ima svoju svrhu.
Samo Siddhi i Buddhi bi znale kakvu.. ili neki mudrac iznad svega koji ako samo baci oko na mene, smije se..
Mi ljudi smo čudna bića koja imaju trenutke u kojima mare za svakakve nebitne stvari..
"Nebitne stvari mogu postati nadrealno velika bića.. čini se da niti jedna puška nije dovoljna da skine takvo što."
Šteta što oko koje gleda kroz nišan te puške nije racionalnu i vidi iskrivljenu realnost.. Sitnica nam znaju oduzeti toliko neurona.. mogu se kladiti da je sitnica ono što je napravilo masovni pokolj nad moji neuronima. A oni se nisu niti borili..paničarili su poput mene. Nerazumni smo.

Miles je bio oduvijek običan dječak.Marljivo je završio osnovnu(kao što i svako dijete završi) a nakon toga je sa još više uspjeha prošao kroz srednju.. Tata ga je oduvijek tjerao da ide u vojnu školu. Tata je bio ponosan general hegemonijske vojske koja je brojala mnogo pobjeda i slovila za jednu od najjačih u ovom dijelu svemira.
Miles je možda imao drugačije planove ali njegov otac je inzistirao na tome da sin ne iznevjeri tradiciju njihove familije.
Žestokim treninzima je punio slobodno vrijeme. Njegov tata je želio da bude najbolji.
Sve te knjige koje je mogao pročitati za to vrijeme koje je provodio mučeći se i trenirati za nešto što nije bilo u njegovom interesu.
Tata možda baš i nije imao na umu ono što je Miles postao,jedan od najboljih taktičara u vojsci hegemonije,ali moralo mu je i to biti dovoljno. Njegov sin možda nije kročio u mnoge bitke i poubijao mnogo neprijatelja(ako uopće i koga jest), ali je imao najgenijalnije taktike i njegovi ratni planovi su uvijek djelovali najrazornije na redove neprijatelja.
Kada je obavio sve što je njegov tata želio od njega mogao se posvetiti svojim knjigama i proučavanju svemira.
Sve ostalo je izgledalo prilično normalno.

Danas sa 21 godinom, Miles je uspješan mladi čovjek koji je oženjen za svoju ženu Katie koju je upoznao tijekom jedne vojne akcije na Novom Marsu kada su pobunjenici pokušali spaliti veleposlanstvo Zemlje. Miles je mogao dati svoje ratne tehnike i s pristojne udaljenosti ali on je volio biti barem u orbiti planeta u kojem je vojska hegemonije izvodila akciju.To je bio na neki način opet utjecaj njegovog tate jer je on oduvijek zamišljao svog sina kako nosi zastavu usred bitke i pokorava zadnjeg neprijatelja(reklo bi se da je previše knjiga čitao za vrijeme tih pustih noći u vojarnama dok je još bio zelembać).
Akcija na Novom Marsu je prošla dobro a Miles je osim slave kući ponio i svoju djevojku koja je bila reporterka i radila reportažu o tajanstvenim potocima Novog Marsa(koji je onda bio još podosta neistražen planet).

Otac je bio zadovoljan i sa učinkom svog sina a i sa novom djevojkom koja je izgledala kao pristojna buduća žena velikog generala. Njezin posao reporterke je naravno morao biti zanemaren ali činilo se da Milesova i njezina ljubav cvijeta i da će ostati zauvijek skupa kao u nekoj bajci(jedan od razloga zašto se ostavila svoje karijere-ljubav iz nas čini svakakve stvari).
Nedugo nakon povratka Milesa,Katie i cijele hegemonijske elite, Miles i Katie su se oženili i to je bio najsretniji dan u njihovim životima. Slike sa tog vjenčanja će zauvijek biti u vječnosti kao jedan primjer od najvećih ljubavi koje je ovaj dio svemira vidio. Od cijelog svemira odlučili su se ipak za planet zemlju za svoje odabrano mjesto na kojem će provesti medeni mjesec.Beskrajne pustinje Sahare koja se sada protezala prijeko cijele Afrike zaobilazeći samo mali središnji dio kojega su pokrivale tropske šume. Da nije bilo sredozemnog mora, danas bi i cijela Europa bila u pijesku. Neki bi rekli: "Hvala bogu na tome".

Vožnja ratnim helikopterom nad nepreglednim dolinama pijeska može biti itekako romantična ako ste sa osobom koju najviše volite. Miles je stavio autopilota da upravlja helikopterom i da leti na nekih 20 metara od tla. Mogli ste osjetiti strujanje topline iz mora pijeska i tišine, a i bez straha da vas ne ulovi neki glomazni mutirani pustinjski crv kojih u ovom turističkom dijelu pustinje nije bilo.
Miles je natočio još vina Katie i ona mu se nasmiješila.
Kada je natočio i sebi, približio se Katie i oni su zajedno gledali u daljinu. Vjetar u kosi i dalek pogled.Zvuči kao vječnost.
Katie je malo već pijana zagrlila MIlesa. Miles ju pogleda i ona mu kaže da želi ovako zauvijek ostati. Samo sa njim..
On se samo nasmijao i tada mu ona reče da ga voli.Njegov pogled je završio u daljini i neki tužni zabrinuti pogled se mogao vidjeti na njegovom licu. Katie reče da ga voli najviše na svijetu i pita ona njega koliko on nju voli.
Miles je čekao trenutak a tad se izmakne iz zagrljaja i pogurne Katie iz helikoptera.. Čuo se samo krik a malo zatim
Miles se nagnu nad pustinju iz helikoptera i kaže:

"Toliko te volim!"

Nakon toga samo tišina i zaglušujući naleti vjetra. Autopilot je isključen. Koordinate su namještene za najbližu vojnu bazu Sahare.

Tone i tone knjiga i ostalih stvari.
Moj prijatelj Buć i ja smo nakon završetka zadnjeg sata krenuli prema izlazu blažene nam škole i upali u auto Zlatka koji nas je provozao do ovogodišnjeg interlibera...za one koji ne znaju(a nadam se..stvarno se nadam da takvih nema): Zagrebačkog sajma knjiga i učila.Ovogodišnja zemlja partner je Izrael.

Mogu samo zahvaliti univerzumu što takvo što postoji jer da nema nečeg takvog imam osjećaj da bih se ugušio u nesreći..oke..dosta pretjerivanja. Vrijeme za sve knjigoljupce da se okupe na jednom mjestu i da vide šta ima novo na tržištu knjiga. Bilo je dosta ljudi, dva otvorena paviljona i dosta vrućine i zagušljivosti zbog tolike količine ljudskih tijela(živih u ovom slučaju..za one druge ne znam).
Polagano mi je teško pisati ovo jer me zove miris neotvorenih knjiga koje vape da ih se pročita.
Ne moram vam pisati o ludoj sreći koju smo osjećali moj prijatelj Buć i ja kad smo došli i vidjeli toliko knjiga.
Nigdje sretnijih nego nas..
Prvo smo sve skupa prošli i tada je došao trenutak najteže odluke.. koje knjige kupiti???
Na kraju je ipak prevladala nepobjediva želja za SF-om i još neko zanimanje za fiziku(Star Treka sa predgovorom Hawkinga!!!!!!!!) i povijest antičke Grčke.
Odmah smo zaključili da treba provjeriti u Ustave starogrčkih polisa i treba dovesti Hawkinga (koji upravo sada u svojoj garaži izrađuje warp pogon) u Hrvatsku da nam pomogne... ostalo je classified i nije za obične smrtnike.

Tada smo lijepo otišli do jednog drugog štanda sa knjigama i kupili knjigu o Benediktu XVI... hm.. oke.. ne!To je neka druga priča.
Bilo je previše toga i baš sve gledati bi bilo apsurdno i opasno.Bili smo ionako na rubu da pokupujemo sve štandove..
Zaključak večeri je da ćemo morati drugi put donijeti cijeli trezor i kupiti sve štandove da onda poslije nemamo za čim žaliti.

Krenuli smo natrag kada je gospođa Buć došla po nas i gospođu Kezele.
I samo da vas upozorim.. nikad ne kupujte 16 kg forneta jer nikad nećete dobiti onoliko koliko želite..
Lagana vožnja do rodnog nam grada na krilima anđela.. oke kaj??????
Drugu Buću se pričinio konj koji je bio pokraj zaobilazne ceste u Zagrebu..
Ispred tunela smo vidjeli nekog sveca stavljenog u kartonsku kutiju koja je svijetlila..porculanski kip.
Drug Buć je tvrdio da je vidio sam semafor ali sumnjivo je to bilo otpočetka.Onaj konj je bio već previše.

Simfonija auta gospođe Buć za kraj i zahvale Zlatku što nas je podržao i stao iza nas u našem velikom planu.
Velike odluke su donešene danas..danas je samo još jedan od povijesnih dana..in the darkness we stand.

"Njihova mudrost nam kaže da stanemo..naša mladost nas tjera da dodamo gas.Ljudi moraju sami isprobati neke stvari da bi se upoznali sa realnošću."

"Ispred njih je zid ali moraju to samo saznati..."
"Sva sreća Buć da budemo mi u taj zid uleteli sa 400 km/h i više(ako gospodin Hawking obavi svoj posao kako treba i napravi u toj svojoj garaži nešto..."
Nakon toga samo smijeh.. the rest is history.

"I believe in fear..I believe in death.
I don't believe in God but I believe in angels."

Moja bivša cura nije umrla radi vladinih informacija o drogi koja bi pospješila učinak vojnika.
Nije umrla zbog neke mitologije. Samo je otišla.

Postoje likovi..možda fiktivni i (anti)herojski ali.. postoje likovi koje ću zauvijek pamtiti.
Postoje takvi likovi koji me podsjećaju na neke stvari.

"And we keep driving into the night
It's a late goodbye, such a late goodbye
And we keep driving into the night
It's a late goodbye..."

Pokušao sam podijeliti neke stvari sa mnogim ljudima..samo su me razočarali i dokazali da ne vrijede niti riječi od onoga što su čuli..
Kada dođe neka koja neće prokockati povjerenje..znati ću ja već da je prava.
Doznali su tajne..dobili su vječne tišine koje govore više od tisuću riječi..ali..nisu znali pročitati.
Doveli su me do takvog ruba da jedna riječ vrijedi više nego sto onih otprije.
Ljudi me pitaju što mi je..ljudi se pitaju zašto ne pričam..

"There are too many corpses in this sea..."


*posvećeno za lika koji me fascinira..posvećeno Max Payneu...

I sjedim za stolcom svojeg radnog stola.
Ja nisam tvoj prorok niti neću možda nikada biti...
Rado bih da izmjenimo ono što imamo jedno za drugoga ali tvoj zid je prepun udaraca...
Govoriš nekakve gluposti koje i ja teško hvatam.
Ja govorim neke gluposti koje ti teško hvataš i na kraju se dobiva neuhvativa zbrka..

Trebaš svjetlonošu koji bude donio sreću i velike pobjede a ja sam tako umoran..
Tako umoran od svega da te jedva vidim u magli..
Magloviti pogled koji mi je podarila moja prošlost.
Zahvaljujem svima koji su pridonijeli toj magli.

Možda stvarno ne znam što ti želiš ili tražiš..
Ja sam postao samo putnik isto kao i svi..
Gmižem u blatu i pokušavam izaći.
Tama postaje sve dublja.

Moja prošlost je otrov. Svaki put kada pogledam iza sebe kao da mi netko nudi u žličici kap otrova.
Tiho i polako prinosi mojim usnama otrov koji prolazi kroz cijeli moj krvotok.
Na kraju ostaje samo onaj gorki okus koji mi pruža samoća.
Gledam oko sebe i kažem sam sebi: "Ima nečeg dubljeg i većeg od ovog."

Okreni list i ne obaziri se na ono što govore zli ljudi.
Moji bližnji govore o nekakvim silama.Pokazujem im stare slike i pitam ih: "Je li to to?"
Oni kimaju glavama i kažu: "Vidiš da znaš!Pa kad je to bilo slikano?"
Tiho ali odmah: "Kad sam bio sretan."

Kao da su prošli eoni od onda. Stavljam ruke pred sebe i gledam u svoje dlanove. Jesu li to oni isti otprije?
Kako god zvuči kontradiktorno i ne uklopljivo.. Živjeti je lijepo. Da nije komplicirano nebi ni bilo zabavno i sve bi bilo lagano.
Kad zapneš jedino što preostaje je borba. Kada ratnik bude stjeran u kut drži svoj mač tako dugo dok ne padne ili ne pročisti svoj put van. Ako padne.. dići će se ionako.

Život ispod svih tamnih i zlih karika ipak ima onu mjeru pozitivizma koju bi trebao imati i koju bi svaki čovjek trebao moći prepoznati.
Pristup bunaru života nam je svima dozvoljen. Treba samo znati iz njega piti.
Kada jedan presuši iskopat ćemo drugi...

Vječno ćemo se boriti.. nećemo se predati. Ostvariti ćemo svoje ciljeve..
Budni ćemo sanjati do tog dana..

A warrior of light
often loses heart

A warrior of light often loses heart.
He believes that nothing can stir in him the emotion he so desired.He is forced to spend many evenings and nights feeling that he is one of the vanquished, and nothing seems able to restore his enthusiasm.

His friends say: "Perhaps his fight is over."

The warrior feels pain and confusion when he hears such remarks because he knows that he has not yet reached the place he wanted to reach. But he is stubborn and refuses to relinquish his aims.

Then, when he least expects it, a new door opens.


The warrior of light does not
always have faith

There are moments when he believes in absolutely nothing.
And he asks his heart: "Is all this effort really worth it?"

But his heart remains silent. And the warrior has to decide for himself.

Then he looks for an example. And he remembers that Jesus went through something similar in order fully to inhabit the human condition.

"Take away this cup from me," said Jesus. He too lost heart and courage, but he did not stop.

The warrior of light continues despite his lack of faith. He goes forward and, in the end, faith returns.


Dio Coelhovog teksta. Hvala Kiki.

...pod suncem sjaji.

Stari osjećaj u zraku i euforija zbog uskorog odlaska u Zlatar.
Neobjašnjivo je to kakva je to klima i kakvi su to drugačiji ljudi..kao neki san u kojem se čovjek nađe usred realnosti koja ima jako malo veze sa onom iz koje putnik dolazi..Je li to sreća? Osjećam li sreću? Moguće i to.. :)
Popravljam si frizuru(da ne izgleda baš kao da sam se prije kojih 5 minuta probudio..iako je to malo teže..tvrdoglava je..baš kao i ja..ponosan sam na nju).
Vinko završava sa klanjem titana i sprema polako svoju torbu..pogledavam na sat..vrijeme je sve bliže.Ulazimo u auto i polako krećemo do kolodvora(kojeg je grad nedavno počeo lijepo preuređivati..već poprima futurističke oblike..kao u nekom SF-u sa TehnoSrži koja pokušava dominirati nad nemoćnim ljudima...grimizno nebo iznad stanice..par vojnika u modrim odorama pred ulazom..ali čekajte..nije vrijeme za ovo..ovo nije SF..moram objasniti realnost..da.Ponekad se zapitam da li je to lagana zadaća.Radije pribjegnem pisanju o nekom svijetu koji je izmišljen..zapravo imena su drugačija a sve je ostalo isto ili se barem odnosi na neke stvari iz našeg vremena.Ah ta ljudska glupost..ponekad niti vlastiti prst ne vidimo ispred nosa).
Kada stižemo kod stanice,car nas već očekuje.Stigao je malo prije sa svojim privatnim vozilom.Izlazimo iz auta i pozdravljamo se.Avantura uskoro može početi.Kupujemo karte tih smrtnika i odlazimo na vlak.Ministar propagande je već nabavio ljekovite(malo manje kvalitete ali..) napitke i spremni smo za put.Sjedamo u zadnji vagon,na zadnja sjedišta..iza nas se kroz prozorčić vidi pruga i naše ostavljanje nje iza nas..
Ponekad mi se učini da smo vidjeli Shrikea iza nas kako nas prati..pojavljujući se svakih 80 metara i ponekad bliže a ponekad dalje..ne znam kakav bi to znak trebao biti..pitam se..
U vlaku je bilo zabavno iako je na mnogim mjestima stajao..Ispred nas je sjedio nekakav lik koji je imao I-Pod i čudnu muziku na njemu(bila je glasna i bila je...hm...).Car se htio sprijateljiti sa njim ali na kraju je odustao iz razloga koje nebi navodio da nebi posumnjali u racionalnost i toleranciju budućeg cara.

Dolazak u Konjšćinu..Tri heroja skaču iz vlaka i krećemo pokraj lokalnog kapitalističkog raja u jedno malo konačište* u kojem će nas poslužiti..hrana je već unaprijed plaćena od Andreja Konjskog koji je brat od našeg ministra propagande kojem ovom prilikom zahvaljujem u ime cara i u svoje vlastito skromno ime.Konobarica je lijepa mlada dama koja pokazuje indikacije da joj se sviđa Andrej..zanimljivo što čovjek vidi prvo kad dođe u jedno takvo mjesto..ljubav svugdje.Ponekad se zapitam da li živimo u pravom gradu..pa i vremenu.
Došli smo u provincijski stan od ministra propagande u koejm ćemo ove noći prespavati(sada je već to prošlo vrijeme jer ja sjedim ovdje za radnim stolom ministra propagande i koristim njegov port u veliki bijeli svijet..samo ponekad pogledam kroz prozor i dolaze mi slike blura..slike sjećanja..ma slike svega lijepog..uf majko..kad bi ih barem zauvijek zadržao.Oni su moja spona sa realnim svijetom..dosta.)Stan je pravi mali raj..Sviđa mi se. :)
Nakon nekog vremena provedenog u stanu ministra propagande,krećemo na cestu i tamo nas čeka EMV* koji će nas prevesti do mjesta gdje sunce vječno sja.
Nebo poprima tamne boje i više ne vidim svoje prijatelje jasno.Tišina polako zauzima svoju poziciju noći i stvari koje su po danu bile tako jasne sada su u mraku i čekaju da nas uvuku u sebe.Držimo se što dalje od tame.
Po putu od Konjšćine do Zlatara ima 2 raspela(3 ako računamo ono na Zlatarskom groblju koje smo posjetili).(Ovaj puta nisam imao pratnju koja bi me držala za ruku kada hodam tamom..rekla je:"mogel si me zvati..".."mogla si ti mene.." nakon toga samo tišina).Po čemu znate da smo to mi došli u Zlatar?Po tome što je prvo mjesto na koje idemo..niti manje niti više,groblje.
Hodamo po tami zlatarskih ulica..Odlazimo do malog raja kapitalizma..Kupujemo još ljekovitih(još manje kvalitete nego oni prije) napitaka i stavljamo u torbu ministra propagande.Svijećice i lampaš(ljubičasti) su na mjestu.
Krećemo prema lokalnom parku i evo ga.. Ugledasmo tri djeve Zlatara tako sjajne i jasne da čak i naše oči(izmučene svim tim zračenjima i mučenjima koje pruža TehnoSrž sa svojom tehnologijom..uskoro nećemo niti imati vlastite oči!!!) vide u mraku. Zazivamo ih..nitko se ne okreće..Sve tri su bile onako kako sam ih zamišljao..nasmijao sam se samo. :)
Tri zlatne djeve Zlatara.. neobjašnjiva pojava..varijabla koja mora ući u našu jednadžbu.
Lokalna djevojka je slavila rođendan i u prvi mah se nismo uspjeli ukomponirati ali kasnije smo se samo stopili sa ruljom.
Svijećice su gorjele i lampaš isto tako.
Polako je ponestalo napitaka i morali smo otići po još..hodali smo 15 minuta ali to je rezultiralo tome da smo imali možda više toga od svih ostalih tamo(u tom trenutku a možda i inače-to vam je tako kad megalomani dolaze u malo mjesto..veliki gradovi i metropole moraju neki trag na vama ostaviti..nekad su ti tragovi nevidljivi,a ponekad su vidljivi običnim smrtnicima..kapacitet carevog želuca je dostupan javnosti..neka se svjetina divi).
Polako je vrijeme odmicalo i noć se približavala svojem vrhuncu...
Zlatne djeve i mnogi ljudi su otišli na koncert u lokalnom disco clubu a mi..naravno..mi nismo imali karte,ali stvarno.. car je odlučio da se ti novci mogu na bolje stvari potrošiti.. i jesu se.
Nakon još nekoliko okretaja male kazaljke na satu,krenuli smo u podnožje disco cluba(malo poveća zgrada ali svejedno malo ljudi stane..vidiljivo po stanju onih koji su izlazili van i majice ministra propagande).
Petra..djeva Zlatara prčastog nosića je dobila poklon od nas i stavila ga je u torbu ministra propagande.Vračajući torbu tlu,malo je bila prebrutalna i čuo se zvuk stakla.Ma nije to ništa..mislim si ja.Nakon nekog vremena vidjeli smo samo crvenu lokvu oko torbe(Oh ne! Naš napitak previše razrijeđen vodom je popila majka Zemlja..uf..ode 20 kuna).Ministar propagande nije bio zadovoljan i bacio je ostatak stakla na pod..u drugom trenutku jedno 5-6 plavih anđela je bilo oko nas..Tada sam ga ugledao..s drugog ulaza u kompleks gledao ih je..crvene oči poput dijamanata u tami..krom i živa su se prelijevali po svijetlosti koju je nudila ulična rasvjeta..da nije bilo toliko ljudi kladio bih se da sam čuo udaranje kiše o njegov kromirani oklop..Plavi anđeli kao da su osjetili prisutnost i sve je završilo pokupljanjem stakla koje je bilo razbacano svuda i sa zapisivanjem..uf.Da je bilo nećeg više..mislim da bi Trnstablo dobilo još 5-6 stanovnika više..Guardian angel.. Deus ex machina.

Sunce polako izlazi na vidjelo od svih tih oblaka..uskoro u ovim tmurnim jutarnjim satima..polazi naš vlak sa Konjšćinskog terminala.
Čujem smijeh ministra propagande i smijeh cara iz susjedne sobe provincijskog stana i..smijem se i sam.Volim te ljude.
Srce je ovdje..sa tim ljudima.Oni su komponenti moje računice koja vodi u puteve još nepoznate..Vidjet ćemo..sutra obećaje.

Djeva iz Zlatara vjerojatno još spava ili već šeće nekim grobljem dajući počast preminulima.Pitam se gdje je ministar municije..žao mi je što nije mogao biti dio svega ovoga..A gdje je Dirk? I on je neizostavni dio naše družine..Pitam se pitam..
Nadam se da ću uskoro doći ovdje opet i da ću moći biti duže sa ljudima do kojih mi je stalo..terminal mi je uvijek otvoren..TehnoSrž još nema tolike ovlasti..držim fige da ona i Pax ne preuzmu konce naših života..borit ćemo se.

Želim ovim putem i zahvaliti tim svim ljudima..Petri,Vinku,Igoru,Petri i čak i Ines..no ajde čak i njoj :P što postoje.. zbog vas vjerujem u bolje sutra..ako ništa drugo.. za vas ću držati svoj mač visoko podignut koliko god dugo budem mogao..naš barjak se mora vijoriti..naš barjak promjena će stajati.Vjerujem u to..


..the days of happiness have gone to past..

..or they are just waiting to come..