Upravo sam došao sam kući sa tečaja govorništva.Zadnji dio puta sam prošao sa svojim drugom Bućom i prolazili smo prijeko pješačkog prelaza koji je malo gadnije prirode(nije baš pregledan i to..).Prelazimo mi prijeko kad naleti auto i u tom trenutku(bili su neki filozofsko-politički razgovori u tijeku koji vas uvuču u sebe) sam osjetio onaj osjećaj..možda je to strah potkovan još nekim gadnim osjećajem neugode ali.. pobojao sam se da ne izgubim nekoga koga volim..Pobojao sam se i za sebe ali prvo što mi je preletjelo po glavi kad smo skočili u zadnji čas i auto je prošao tik do nas je bila misao: "Samo je centimetar dijelio moj svemir ili svemir drugih od velikog gubitka..".
Vjerojatno je takvih trenutaka puno i nije jedini ali nekako sam osjetio strašnu zahvalnost za ono što imam i izgubio sam uopće onaj osjećaj da mi nešto fali.. još sam tu.. u društvu najboljih ljudi za koje sam mogao nebo samo žicati i nikad nebi mogao dovoljno moliti a da bi dobio takve ljude..čini se da imam sreće.
Neizmjerne sreće za koju sam dužan mnogo. Svaki trenutak je neprocjenjiv..možda zato jer je moguće da svaki bude zadnji.

Ponekad pogledam unatrag i procijenim iz racionalnog kutka ono što sam prošao.
Ponekad se pitam što si to stvorila u nekom kutku svog uma..tko je iskopao taj cijeli ponor?
Ali svejedno, ponor je iskopan sa razlogom. Svaki komadić pijeska u pustinji je tamo sa razlogom i ima svoju svrhu.
Samo Siddhi i Buddhi bi znale kakvu.. ili neki mudrac iznad svega koji ako samo baci oko na mene, smije se..
Mi ljudi smo čudna bića koja imaju trenutke u kojima mare za svakakve nebitne stvari..
"Nebitne stvari mogu postati nadrealno velika bića.. čini se da niti jedna puška nije dovoljna da skine takvo što."
Šteta što oko koje gleda kroz nišan te puške nije racionalnu i vidi iskrivljenu realnost.. Sitnica nam znaju oduzeti toliko neurona.. mogu se kladiti da je sitnica ono što je napravilo masovni pokolj nad moji neuronima. A oni se nisu niti borili..paničarili su poput mene. Nerazumni smo.