...pod suncem sjaji.

Stari osjećaj u zraku i euforija zbog uskorog odlaska u Zlatar.
Neobjašnjivo je to kakva je to klima i kakvi su to drugačiji ljudi..kao neki san u kojem se čovjek nađe usred realnosti koja ima jako malo veze sa onom iz koje putnik dolazi..Je li to sreća? Osjećam li sreću? Moguće i to.. :)
Popravljam si frizuru(da ne izgleda baš kao da sam se prije kojih 5 minuta probudio..iako je to malo teže..tvrdoglava je..baš kao i ja..ponosan sam na nju).
Vinko završava sa klanjem titana i sprema polako svoju torbu..pogledavam na sat..vrijeme je sve bliže.Ulazimo u auto i polako krećemo do kolodvora(kojeg je grad nedavno počeo lijepo preuređivati..već poprima futurističke oblike..kao u nekom SF-u sa TehnoSrži koja pokušava dominirati nad nemoćnim ljudima...grimizno nebo iznad stanice..par vojnika u modrim odorama pred ulazom..ali čekajte..nije vrijeme za ovo..ovo nije SF..moram objasniti realnost..da.Ponekad se zapitam da li je to lagana zadaća.Radije pribjegnem pisanju o nekom svijetu koji je izmišljen..zapravo imena su drugačija a sve je ostalo isto ili se barem odnosi na neke stvari iz našeg vremena.Ah ta ljudska glupost..ponekad niti vlastiti prst ne vidimo ispred nosa).
Kada stižemo kod stanice,car nas već očekuje.Stigao je malo prije sa svojim privatnim vozilom.Izlazimo iz auta i pozdravljamo se.Avantura uskoro može početi.Kupujemo karte tih smrtnika i odlazimo na vlak.Ministar propagande je već nabavio ljekovite(malo manje kvalitete ali..) napitke i spremni smo za put.Sjedamo u zadnji vagon,na zadnja sjedišta..iza nas se kroz prozorčić vidi pruga i naše ostavljanje nje iza nas..
Ponekad mi se učini da smo vidjeli Shrikea iza nas kako nas prati..pojavljujući se svakih 80 metara i ponekad bliže a ponekad dalje..ne znam kakav bi to znak trebao biti..pitam se..
U vlaku je bilo zabavno iako je na mnogim mjestima stajao..Ispred nas je sjedio nekakav lik koji je imao I-Pod i čudnu muziku na njemu(bila je glasna i bila je...hm...).Car se htio sprijateljiti sa njim ali na kraju je odustao iz razloga koje nebi navodio da nebi posumnjali u racionalnost i toleranciju budućeg cara.

Dolazak u Konjšćinu..Tri heroja skaču iz vlaka i krećemo pokraj lokalnog kapitalističkog raja u jedno malo konačište* u kojem će nas poslužiti..hrana je već unaprijed plaćena od Andreja Konjskog koji je brat od našeg ministra propagande kojem ovom prilikom zahvaljujem u ime cara i u svoje vlastito skromno ime.Konobarica je lijepa mlada dama koja pokazuje indikacije da joj se sviđa Andrej..zanimljivo što čovjek vidi prvo kad dođe u jedno takvo mjesto..ljubav svugdje.Ponekad se zapitam da li živimo u pravom gradu..pa i vremenu.
Došli smo u provincijski stan od ministra propagande u koejm ćemo ove noći prespavati(sada je već to prošlo vrijeme jer ja sjedim ovdje za radnim stolom ministra propagande i koristim njegov port u veliki bijeli svijet..samo ponekad pogledam kroz prozor i dolaze mi slike blura..slike sjećanja..ma slike svega lijepog..uf majko..kad bi ih barem zauvijek zadržao.Oni su moja spona sa realnim svijetom..dosta.)Stan je pravi mali raj..Sviđa mi se. :)
Nakon nekog vremena provedenog u stanu ministra propagande,krećemo na cestu i tamo nas čeka EMV* koji će nas prevesti do mjesta gdje sunce vječno sja.
Nebo poprima tamne boje i više ne vidim svoje prijatelje jasno.Tišina polako zauzima svoju poziciju noći i stvari koje su po danu bile tako jasne sada su u mraku i čekaju da nas uvuku u sebe.Držimo se što dalje od tame.
Po putu od Konjšćine do Zlatara ima 2 raspela(3 ako računamo ono na Zlatarskom groblju koje smo posjetili).(Ovaj puta nisam imao pratnju koja bi me držala za ruku kada hodam tamom..rekla je:"mogel si me zvati..".."mogla si ti mene.." nakon toga samo tišina).Po čemu znate da smo to mi došli u Zlatar?Po tome što je prvo mjesto na koje idemo..niti manje niti više,groblje.
Hodamo po tami zlatarskih ulica..Odlazimo do malog raja kapitalizma..Kupujemo još ljekovitih(još manje kvalitete nego oni prije) napitaka i stavljamo u torbu ministra propagande.Svijećice i lampaš(ljubičasti) su na mjestu.
Krećemo prema lokalnom parku i evo ga.. Ugledasmo tri djeve Zlatara tako sjajne i jasne da čak i naše oči(izmučene svim tim zračenjima i mučenjima koje pruža TehnoSrž sa svojom tehnologijom..uskoro nećemo niti imati vlastite oči!!!) vide u mraku. Zazivamo ih..nitko se ne okreće..Sve tri su bile onako kako sam ih zamišljao..nasmijao sam se samo. :)
Tri zlatne djeve Zlatara.. neobjašnjiva pojava..varijabla koja mora ući u našu jednadžbu.
Lokalna djevojka je slavila rođendan i u prvi mah se nismo uspjeli ukomponirati ali kasnije smo se samo stopili sa ruljom.
Svijećice su gorjele i lampaš isto tako.
Polako je ponestalo napitaka i morali smo otići po još..hodali smo 15 minuta ali to je rezultiralo tome da smo imali možda više toga od svih ostalih tamo(u tom trenutku a možda i inače-to vam je tako kad megalomani dolaze u malo mjesto..veliki gradovi i metropole moraju neki trag na vama ostaviti..nekad su ti tragovi nevidljivi,a ponekad su vidljivi običnim smrtnicima..kapacitet carevog želuca je dostupan javnosti..neka se svjetina divi).
Polako je vrijeme odmicalo i noć se približavala svojem vrhuncu...
Zlatne djeve i mnogi ljudi su otišli na koncert u lokalnom disco clubu a mi..naravno..mi nismo imali karte,ali stvarno.. car je odlučio da se ti novci mogu na bolje stvari potrošiti.. i jesu se.
Nakon još nekoliko okretaja male kazaljke na satu,krenuli smo u podnožje disco cluba(malo poveća zgrada ali svejedno malo ljudi stane..vidiljivo po stanju onih koji su izlazili van i majice ministra propagande).
Petra..djeva Zlatara prčastog nosića je dobila poklon od nas i stavila ga je u torbu ministra propagande.Vračajući torbu tlu,malo je bila prebrutalna i čuo se zvuk stakla.Ma nije to ništa..mislim si ja.Nakon nekog vremena vidjeli smo samo crvenu lokvu oko torbe(Oh ne! Naš napitak previše razrijeđen vodom je popila majka Zemlja..uf..ode 20 kuna).Ministar propagande nije bio zadovoljan i bacio je ostatak stakla na pod..u drugom trenutku jedno 5-6 plavih anđela je bilo oko nas..Tada sam ga ugledao..s drugog ulaza u kompleks gledao ih je..crvene oči poput dijamanata u tami..krom i živa su se prelijevali po svijetlosti koju je nudila ulična rasvjeta..da nije bilo toliko ljudi kladio bih se da sam čuo udaranje kiše o njegov kromirani oklop..Plavi anđeli kao da su osjetili prisutnost i sve je završilo pokupljanjem stakla koje je bilo razbacano svuda i sa zapisivanjem..uf.Da je bilo nećeg više..mislim da bi Trnstablo dobilo još 5-6 stanovnika više..Guardian angel.. Deus ex machina.

Sunce polako izlazi na vidjelo od svih tih oblaka..uskoro u ovim tmurnim jutarnjim satima..polazi naš vlak sa Konjšćinskog terminala.
Čujem smijeh ministra propagande i smijeh cara iz susjedne sobe provincijskog stana i..smijem se i sam.Volim te ljude.
Srce je ovdje..sa tim ljudima.Oni su komponenti moje računice koja vodi u puteve još nepoznate..Vidjet ćemo..sutra obećaje.

Djeva iz Zlatara vjerojatno još spava ili već šeće nekim grobljem dajući počast preminulima.Pitam se gdje je ministar municije..žao mi je što nije mogao biti dio svega ovoga..A gdje je Dirk? I on je neizostavni dio naše družine..Pitam se pitam..
Nadam se da ću uskoro doći ovdje opet i da ću moći biti duže sa ljudima do kojih mi je stalo..terminal mi je uvijek otvoren..TehnoSrž još nema tolike ovlasti..držim fige da ona i Pax ne preuzmu konce naših života..borit ćemo se.

Želim ovim putem i zahvaliti tim svim ljudima..Petri,Vinku,Igoru,Petri i čak i Ines..no ajde čak i njoj :P što postoje.. zbog vas vjerujem u bolje sutra..ako ništa drugo.. za vas ću držati svoj mač visoko podignut koliko god dugo budem mogao..naš barjak se mora vijoriti..naš barjak promjena će stajati.Vjerujem u to..


..the days of happiness have gone to past..

..or they are just waiting to come..