Čujem korake kako odlaze.Već su jedva čujni.Daleko..daleko..još dalje.
Idem polako prema domu i čujem polako i sve jače šuškanje lišća i svega što mirno leži na tlu.
Kiša tako ne šušti ,a i beton nekako čudno hrska pod mojim vansicama koje gaze svakim trenom sve više metara.
Da,mislim da je prvi snijeg pao(ili njegov jako loš derivat).Nije mi palo na pamet da je možda to smrznuta kiša ali..
Nećemo rušiti romantiku momenta(iako ju nemam sa kim podijeliti ali nema veze..nekad čovjek mora hodati sam).
Previše se stvari urušilo u zadnje vrijeme pa nećemo još i nepotrebne detalje uništavati još nepotrebnijim elementima uništenja.
Jakna mi je polako mokra i cesta prati tempo.Ja koračam dalje ispod kišnog neba i malo marim za svijetla koja prolaze pokraj mene.Moj um je mjesto u koje bježim kad ne vidim smisao oko sebe.Da, naravno..trebamo vidjeti smisao u malim stvarima..bla bla.

"Kad se riješim svih obaveza,osjećam se slobodno.Moj um konačno može poletjeti i rešetke zatvora su slomljene.
Onda polako počinjem pribjegavati stvarima koje želim..pribjegavam snovima za koje bi tako želio da se jednog dana stope sa realnošću.Želio bih da se stakleni zid koji dijeli ta dva svijeta slomi i da moji snovi dišu baš kao što dišemo ti i ja.
Onda se sjetim svih onih sada tako dalekih želja koje smo si izrekli..ne.Vidim kud to vodi.
Završit će na pustinji koja je tako privlačna ponekad. Pustinjak.. mislim da me je tako netko jednom oslovio.
U nekim trenucima..nije daleko od istine..makar je ta osoba mislila na moj izgled.
Ponekad mislim da bih poletio da se nađem u nekoj pustinji uz neke lagane melodije i neke poetske stihove koji bi govorili o ljubavi..toliko nedostižnoj..toliko bolnoj..toliko tužnoj.
Ali onda opet kad bih i sve lance vezanosti presjekao poželio bih da me možda ona u tom trenutku vidi i da čuje nekako moje misli koje bježe k njoj.Moguće je da je istina..moguće da još uvijek vrijedi.Totalno izmjenjena a nisam niti ja isti momak.Začudila bi se vjerojatno kao što se ja svaki put čudim kad je vidim..
Čuđenje pomiješano sa onim stalnim "zašto?" koje goni svakog od nas barem jednom..
Šteta što zidovi ne odgovaraju.Šteta što me ona ne čuje i šteta što bi vjerojatno rekla da sam ja samo sanjar ili budala."
Šteta..baš šteta kažem.

Always the summers are slipping away
Find me a way for making it stay

..mogao bih ponavljati te stihove milijun puta..i uvijek bih bio iskren.