MOJ SLAP
Rinka, prekrasan slap neposredno ispod izvora Savinje u Kamniškim Alpama u Sloveniji
Dobriša Cesarić SLAP
Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?
Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.
Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.
30.11.2006. u 23:24 | K | 42 | P | # | ^
PALAČINKE
Večeras sam ispekla lijepu hrpicu palačinki. Dok su cvrčale na tavi, živo sam se prisjetila početka svibnja i priče o palačinkama koju sam podijelila s tada malobrojnim posjetiteljima. Ostalo mi je u najljepšem sjećanju kako sam ih nastavila peći u komentarima s dragom Sepijom koju sam prvu upoznala u ovim blogerskim vodama. 
Tog sam se posta prisjetila i jučer, kad sam na blogu Findingmyself pročitala post na vrlo ozbiljnu temu. Ova dva prisjećanja dovoljan su razlog da ponovo stavim taj tekst na blog umjesto teme o kojoj sam razmišljala, ali mi nikako ne polazi za rukom da je započnem.
Palačinkoljupci, nadam se da ćete u komentarima podijeliti neka svoja iskustva sa mnom i s ostalim ljubiteljima te vječne poslastice.
KAKO ISPEĆI PALAČINKE
Palačinke. Jednostavno jelo koje se može spraviti u gotovo svim uvjetima. Dovoljna je zagrijana ploča ili plamenik. I tava. Ili neka prikladna plitka posuda. Moja svekrva peče palačinke u posudi koja me podsjeća na modl za torte – bojom, visinom ruba i nagrešpanim dnom. Treba dosta ulja, nešto su deblje, ali ukusne.
Tijesto je priča za sebe. Koliko žena, toliko varijacija na temu. Moja mama peče neutralne palačinke, bez šećera. Kaže da zbog šećera lakše zagore. To je provjereno točno, no ja volim slatke palačinke i usavršila sam postupak njihovog pečenja. Ne mogu biti pretanke, nauljena tava mora biti jako i jednakomjerno zagrijana. Ako nije, prva nesretnica se ostruže, a nakon druge je obično sve O.K.
Slane radim kad ih želim nafilati mesnim ili sličnim vegetarijanskim nadjevom. Onda je poželjno u tijesto dodati malo svježeg soka od češnjaka, to daje izvrsnu aromu. Čula sam nekoliko savjeta kako da tijesto bude glatko. Može se prije pečenja izmiksati. Može se procijediti kroz veliko cjedilo za tjesteninu da ne ostane grudičasto – to je radila moja baka, a palačinke su joj bile njam, samo štos na žalost nije bio u cijeđenju za koje je saznala od neke susjede. Nikad ih više neću jesti, jer svaka žena radi drugačije palačinke, a baka, koja je umrla prošle godine, već više od desetljeća nije pekla one svoje.
Da bi bilo rahlo, u tijesto se dodaje mineralna voda, a čula sam i za malo sode bikarbone ili praška za pecivo – to nije provjereno. U nekim receptima tuku se bjelanjci i dodaju u tijesto. Ni to nisam iskušala. Brašno bi trebalo biti glatko, no ja koristim oštro koje ponekad pomiješam s glatkim – kad sam stavila samo glatko ispale su žilave. Kad sam bila mala, brata i mene čuvala je teta koja je znala napraviti palačinke tanke kao papir. Brat i ja natjecali smo se tko će ih više pojesti. Mislim da sam ih jednom pojela deset – bez nadjeva, naravno.
Sjećam se još jedne priče o palačinkama od papira. Sestrična je među prvima u obitelji nabavila teflonsku tavu, a među gostima koji su kušali njene palačinke našli su se i moji roditelji. Mama kaže da su bile dobre, ali tata je odlučno zatražio da za njega ispeče jednu ili dvije normalne, nauljene, da lakše kliznu niz grlo. O palačinkama i zgodama vezanim uz njih mogla bih pisati do sutra. Zato samo još jedna, malo ozbiljnija priča.
Često mi se događa da dok pečem palačinke u sjećanje dozovem kolegicu koju sam upoznala upravo uz palačinke. Bili smo na završnom izletu planinarske škole, na Dinari 1986. Bilo nas je mnogo. Zadnje večeri prije povratka iskusni planinari odlučili su nas guštere iznenaditi palačinkama. Iz ruksaka su izvukli svježa jaja i ostale sastojke. Još danas je vidim pred sobom kako se pomalo odsutno smiješi, zarumenjenih okruglih obraza, a u svakoj ruci pažljivo drži po jedno jaje zamotano u papir. Studirale smo na istom fakultetu i ponekad se sretale izvan planinarskih krugova. Nismo bile jako bliske, ali dovoljno da me pogodi ono što se kasnije događalo. Oboljela je od anoreksije i umrla desetak godina nakon tog izleta. Nisam bila na sprovodu, jer sam za to saznala prekasno. Pomalo paradoksalno, bez obzira na dugu i tešku bolest, zauvijek mi je ostala u sjećanju kao ljubazna osoba koja želi nahraniti gladne ljude. Odonda često stoji uz mene dok pečem palačinke – to je uzajamni, meni dragi poklon nastao iz našeg dugog, iako ne intenzivnog poznanstva.
Na kraju, moj uobičajeni recept za četveročlanu obitelj (ostane ih nekoliko i za sutradan, osobito ako se ja, predebela, suzdržim)
3 jaja
45 dag oštrog brašna
10 dag šećera
prstovet soli
2.5dl mlijeka
2.5dl mineralne vode
4 – 5 dl hladne vode
Dobar tek!
27.11.2006. u 21:26 | K | 47 | P | # | ^
S L A P
Nema boli. Samo slabost, i onaj osjećaj, osjećaj koji je već jednom iskusila, kao da sam život istječe iz nje i nestaje u prostoru. Sunce se uzdizalo iznad blještavo bijelih alpskih vrhunaca koje je nazirala kroz tamno zelene krošnje kržljavih jela. Prisjetila se pada niz mokru stijenu, kad joj se đon prevelike cipele okliznuo na strmoj kamenoj stazi.
Čekala je da joj se pogled razbistri. Čekala je dugo. Ne predugo, jer vječnost se prostirala pred njom. Znala je da odlazi, znala da neće dospjeti do svog mjesta, do Slapa koji se ruši među gudurama i raspršuje svoje vode u kristalni zrak, udarajući strahovitom snagom o dno malog kamenog bazena. Sunčanim danom oko Slapa su plesale vile u duginim haljinama. Poznavala ih je. Kovitlale su se oko vodenog stupa, a zimi, kad se voda smrzne, nije ih vidjela, ali je čula njihove radosne kliktaje dok je zatvarala oči da ne oslijepi od te blještave ljepote. Zapravo, ona nije čula njihove glasove. Nikad nije čula ništa. Tako su bar mislili svi koji su je poznavali. I žalili su je. A ona je žalila njih. U najranijem djetinjstvu shvatila je da majka i otac ne čuju prekrasnu pjesmu šumskih bića, da ne čuju šapat u noćima punog mjeseca niti žamor mnogih glasova koji su dopirali odnekud iz riječnog korita kojemu se nije smjela približavati. A tek Slap!
Jednom ju je otac poveo u posjet rođacima u udaljenom dijelu doline. Na povratku ju je odveo do Slapa. Volio je to mjesto. Ona je to znala. Nikad nije osjetila takvo ushićenje kao ovdje, u podnožju veličanstvene bujice. Zrak je odzvanjao bezbrojnim pjesmama koje su sukljale prema modrom nebu. Udahnula je mirisni zrak pun vodenih kapi. Udisala je dugo, dugo, pluća su se širila kao da će se rasprsnuti, duša se uzdizala prema nebu, poput odjeka se odbijala od kamenih litica, pozdravljala ptice u letu i cvjetove na kamenim policama, a onda se prestala širiti, sa žaljenjem se spuštala niz slap, kroz vijenac malenih kristalnih duga i njihovih hitrih plesačica. Suze su same potekle. Radost i tuga povratka. Otac ju je odnio dolje do kola. Konji su veselo kasali očekujući odmor i večernju zob. Bila je sretna.
Podigla je glavu. Jaka vrtoglavica ponovo joj zamuti pogled, ali shvatila je gdje je. Danas neće doći do Slapa. Nikad više. Nikad više neće u bratovim starim cipelama pričvršćenim uzicom oko stopala polako koračati onim putem, osjećajući kako se uzdiže. Uzdiže onamo, kamo danas odlazi. Zauvijek. Nije se bojala. Nije mogla shvatiti majčinu tugu kad je otac otišao. On je bio ovdje, s njom, i shvaćao je njezine riječi bolje nego ikad prije. I majka je bila ovdje. Nije otišla ubrzo za ocem, iako su je uplakana i tmurna lica strogo odmjerila kad je iznad svježe iskopane rake veselo kliknula ugledavši majčinu bijelu pticu kako leprša iznad njih. Znala je da ne vide, i bila tužna. Zbog njih.
Pogledala je svoje ruke. Svježa krv ljepljivo je mirisala na njezinim prstima. Sjetila se dana kad je krv istjecala iz nje prijeteći da će joj odnijeti dušu. Klonula je od neočekivane slabosti. Kuhinja se počela gubiti, vidjela je bratovo lice kako se zabrinuto naginje nad nju, a zatim ju je obavila tama.
Na tren je pomislila da se On vratio. Vidjela je Njegovo drago lice i osjetila ruke na svom tijelu. Uhvatila je Njegov pogled kad je s bratom izlazila iz seoskog dućana dolje niz rijeku. Nije se nimalo iznenadila kad Ga je istog poslijepodneva ugledala u šumi iza kuće. Željela Mu je pokazati svoje najdraže mjesto, mjesto gdje se prastare bukve uzdižu prema nebu kao stupovi gotičke katedrale prema svodu. Bosa je koračala pred Njim, uskom stazicom prekrivenom prošlogodišnjim lišćem koje joj je milovalo stopala. Zatim su zastali. Prepustila se njegovim rukama koje su dodirivale dotad nedirnuta mjesta, usnama koje su ljubile poljupcima od kojih joj je nestajalo daha, a ona sama bila je ponesena visoko, sve do zelenog svoda koji se lagano njihao, i ostala je tamo dugo, dugo, sve dok nije otišao, ostavivši je da leži na prostirci od suhog lišća pored velike sive stijene. Vidjela je kako je napustio šumu i zaobišao kuću vrativši se u luku do mostića preko nabujale rječice. Nije željela da ostane. Nije željela da se vrati. Željela se svega sjećati onako kako se dogodilo.
Godine su prolazile. Mnogo je puta hodočastila Slapu, zaodjenutom u uvijek novo svečano ruho. Tih bi dana ujutro ustala prije zore, očistila staju i nahranila krave. Onda bi se zamotala u stari majčin šal, pritegnula uzice na velikim bratovim cipelama i krenula. Cijeli bi put bio veličanstvena pjesma, simfonija glasova koji su je voljeli i uzdizali. Zimska hladnoća, ljetni pljuskovi, proljetne kiše, jesenje magle, sve bi to nestajalo, povlačilo se pred veličanstvenim sjajem njezina cilja...
Iznenada je osjetila da netko dolazi. Doći će ljudi, odvest će je na ono neobično mjesto gdje je bila kad su brat i kuhinja nestali iz njezinih očiju. Ne! Ona mora otići. Mora otići prije nego što stanu oko nje i počnu je gledati ozbiljnim pogledima punim neshvaćanja.
Ruke su čvrsto uhvatile rub male kamene litice na kojoj je ležala. Sva je snaga bila u rukama. Slabost. Vrtoglavica. Krv koja lijepi kapke i ulazi u usta svojim bljutavim okusom. Tupa bol u beživotnoj nozi koju više nije mogla pomaknuti. I onda je došao kraj. Tijelo se zakotrljalo niz sipar, a ona osjeti kako se diže. Bijela ptica izvlačila je šuštava krila iz napuknute čahure. Krila se rašire, a ptica poleti. Poleti visoko, visoko iznad Slapa, visoko iznad blještavih vrhunaca koji su parali nebo, i uz nečujni prasak nestane u plavetnilu.
Putnici su ugledali tijelo. Spustili su se do dna sipara u nadi da još mogu pomoći. Njezine oči, sad mrtve, gledale su busen nebeski plavog encijana.
Noćas se naš blog.hr ponovo seli. Na sigurnije mjesto. Kažu da će u subotu sve proraditi, no poučena iskustvom znam da bi to moglo potrajati. Nadam se da neće dugo i da će nakon tog zahvata naša draga blogosfera uistinu bolje funkcionirati.
Do slijedećeg susreta ostavljam priču. Jako mi je draga, prva prava priča koju sam napisala. Zapravo, prva priča koju sam napisala sa željom i namjerom da napišem priču. Bila je na mom blogu kad sam ga počela pisati, ali sam je maknula. Ovoga puta ću je ostaviti... 
24.11.2006. u 16:27 | K | 37 | P | # | ^
HRABROST
Čovjek ne može otkriti nove oceane ukoliko nema hrabrosti da izgubi vidik obale. (nepoznati autor)
Za vrijeme velikih koraka evolucijske ekspanzije duše, postoje trenuci velike nesigurnosti. Da vam ponudim analogiju: Kada podižete nogu s jedne prečke ljestava na drugu, za taj kratak časak ne postoji ništa, na što bi se vaša noga mogla osloniti. Da izoštrite svoju pažnju i poistovjetite svu svoju stvarnost s tabanom tog zadržanog stopala, uistinu biste se užasnuli. Ne vidite ruke koje se pridržavaju za ljestve, ili drugu nogu koja čvrsto usađena stoji na prečki ljestava. (Emanuel)
Alpinist se spuštao s osvojenog vrhunca. Prekasno je krenuo, predugo se zadržao uživajući u osjećaju pobjede i prekrasnim vidicima koji su se pružali s vrha. Bilo je hladno doba godine, mrak ga je zatekao prije nego što se utekao u sigurnost doline. Nije se pripremio za noćenje u stijeni i sad se spuštao niz stijenje prema podnožju, bojeći se da se ne smrzne ako se negdje zaustavi. Iznenada se poskliznuo i ostao visjeti na užetu iznad ponora. U smrtnom strahu počeo je moliti Boga da mu pomogne. Začuo je glas: „Prereži uže!“ Nije ga poslušao, nego je nastavio moliti, uzalud pokušavajući naći oslonac na glatkoj stijeni. „Prereži uže!“ odjeknulo mu je još jednom u ušima, no on se nije usudio poslušati. Slijedećeg dana spasioci su našli njegovo tijelo. Visjelo je na užetu nepuna dva metra iznad sigurnosti travnjaka u podnožju litice. (prepričano by aquaria)
Hrabrost nipošto nije nedostatak straha. Strah je normalna psihofizička reakcija koja nastupa kad je naša sigurnost nečim ugrožena ili mi smatramo da bi mogla biti. Hrabrost se sastoji u sposobnosti da taj legitimno prisutni strah obuzdamo i svedemo u prihvatljive granice, a onda učinimo ono što možemo da izbjegnemo opasnost ili je što bezbolnije preživimo.
Hrabrost je otisnuti se u nepoznata područja svijeta, znanosti, umjetnosti i istražiti ih unatoč neodobravanju drugih. Hrabrost je voljeti one koje svi preziru i kojih se boje. Hrabrost je ostati svoj u svijetu koji zarobljava umove i melje one koji misle drugačije. Hrabrost je reći ne kad svi govore da i obrazložiti svoj odgovor.
Postoji mnogo svakodnevnih prilika u kojima moramo biti hrabri. Zar nije hrabro dijete nježne duše koje svakodnevno sleđena srca ulazi kroz školska vrata u pakao koji su mu jednako uplašeni vršnjaci pripremili, misleći da se zabavljaju? Nije li potrebna hrabrost pogledati u oči nekome kome smo učinili nepravdu i ispričati se? Možda nekome tko je, iznerviran svojim problemima, naš ulazak u tramvaj u jutarnjoj špici shvatio kao naguravanje. Ili nekome tko nas je ne znajući duboko povrijedio, a čvrsto je uvjeren da smo mi povrijedili njega.
Poželjela sam sve ovo napisati, jer sam ovih dana naišla na više zapisa o ljudima koji su postupili kukavički u nekim situacijama. I zato što sam i sama u nečemu važnom poželjela odabrati kukavičku stranu. A nisam željela pisati o kukavičluku. Odabrala sam njezinu suprotnost.
Otkako sam prvi put pročitala onaj kratki odlomak gore, zadivljuje me usporedba trenutka velike nesigurnosti s trenutkom kad prelazimo s jedne prečke ljestava na drugu. Ako zamislim taban koji nema svijest o prečki iznad i onoj ispod i sigurnosti koju mu pruža cjelovito tijelo s dvije ruke i još jednom nogom, mogu zamisliti i egzistencijalni užas takvog subjekta uronjenog u zamišljeno ništavilo. Kad bismo mi nekim čudom imali pregled nad svojim životom od početka do kraja, ne bismo se imali čega bojati, straha i kukavičluka ne bi ni bilo. No mi taj pregled nemamo, zato nam je tako često potrebna hrabrost.
Kad se jako bojim, ponekad zamislim da me Bog drži na svom dlanu. No pitam se, bi li moja vjera bila dovoljno jaka kad bih se našla u situaciji onog alpinista iz priče, bih li imala dovoljno povjerenja i odvažila se prerezati uže...
21.11.2006. u 23:57 | K | 39 | P | # | ^
MAGLA
potom otvorim ruku.
I gle, magla se pretvori u gusjenicu.
Ponovo zatvorim šaku i otvorim je,
a gusjenica se pretvori u pticu.
Opet učinim isto, i gle: na dlanu je
stajao čovjek, žalosna i uzvišena lika.
Još jednom zatvorim šaku i kada je
otvorih nađoh samo maglu.
No tada začuh napjev iznimne ljepote.
Halil Džubran
Nestanak komentara, nestanak posljednjeg posta (post sam vratila, komentare sam sačuvala na hard disku i ispržila, ali ih ne mogu vratiti na blog u izvornom obliku, a uglavnom su mi draži i važniji od postova koje ionako čuvam, jer ih pripremam u wordu...), havarija na mom i na dragim blogovima koje posjećujem, sve me to nije ostavilo nimalo ravnodušnom. No pretpostavljam da je moglo biti i gore, o tome je vjerojatno bolje ne razmišljati. Krhak je ovaj virtualni svijet, pun privida, a krhak je i svijet u kojem živimo, samo nam milostivi nagon za samoodržanjem najčešće prikriva tu činjenicu. Sve do trenutka kad smo spremni suočiti se s njom i spoznati neke nove, daleko sigurnije aspekte vlastitog postojanja. I tako, dok lutamo kroz maglu svakodnevice dozivajući jedni druge, možda nam gornji stihovi mogu pružiti nadu, ili nešto više...
19.11.2006. u 22:07 | K | 43 | P | # | ^
ZIDOVI
Nekada gradiš zidove oko sebe. Ne da zadržiš ljude vani, nego da vidiš kome je stalo dovoljno da ih sruši.
Ne znam tko je autor mudre izreke koja se nekako našla na mom popisu citata. No zato imam bogato iskustvo s građenjem zidova. Onih unutarnjih, naravno. Nikad nisam slagala pravi zid od cigli ili kamenja, iako sam nekoliko puta imala prilike gledati kako to rade majstori zidari.
Zidovi su zanimljiv izum. Ograničavaju kretanje onome tko se nađe među njima, ali mu istovremeno pružaju određenu dozu sigurnosti. Oni odijeljuju dio od cjeline, unutrašnjost od izvanjskosti, prostoriju od prostorije, misao od misli. Sjećam se neobičnog dojma potpune promjene u stanu u kojem smo podigli novi pregradni zid, kako bismo osigurali prijeko potreban odvojeni prostor. Bile su to dvije potpuno nove prostorije, nisu sličile na onu staru, zajedničku, koja se, osim tim zidom, ničim nije značajnije izmijenila.
Čitala sam negdje da naša nutrina podsjeća na veliku kuću s puno soba zazidanih vrata. U svim tim sobama sjede i nariču oni dijelovi nas samih koji poput kostura u ormaru čekaju da srušimo zidove podignute strahom i suočimo se s njihovim postojanjem, kako bismo ih mogli ponovo prihvatiti kao dio sebe samih...
Koliko sam puta udarala glavom o zid, svoj ili tuđi, nevažno, jer ti zidovi odvajaju ljude, tko god bio njihov začetnik. Koliko sam zidova željela srušiti, sputana strahom od prodiranja u svoju ili tuđu nutrinu, razdirana pitanjima smijem li to ili ne smijem – ta rušenje nije baš poželjna djelatnost u ovom našem zakrčenom svijetu. Koliko sam samo puta željela nešto reći, doviknuti onome koji osluškuje s druge strane pregrade, dogovoriti se, udružiti se - i ostala usamljena i nijema pred zidom obostrane šutnje.
Možda treba uzeti škare i započeti s onim naizgled bezazlenim živicama koje prethode podizanju visokih kamenih bedema. Jer kad se oni podignu, uzalud možemo lomiti ruke i trgati pijuke, ukoliko smo uopće imali hrabrosti dohvatiti ih.
Ili je možda rješenje ne obazirati se na zidove. Napraviti ljestve i prelaziti ih, kao da ne postoje. Hoće li se smanjiti i nestati ako ih uspijemo probiti ili preskočiti (ovisno o tome kakva nam je narav rođenjem podarena), ako uspijemo kroz njih, preko njih, unatoč njima, pružiti ruke jedni drugima i ne bojati se biti ono što jesmo?
Jer zidovi smetaju i bole, nitko ih ne želi, no svi ih stvaramo. Možemo li stati? Želimo li? Usuđujemo li se?
17.11.2006. u 23:39 | K | 16 | P | # | ^
PUT U NEBO
- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata – reče mudri starac. – No, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo posve jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se zbog toga silno obradeuje. I tako čovjek ulazi u nebo.
- Reci nam – upitaše ponovno – kako se dolazi u pakao.
Mudri se starac nasmiješi i reče:
- Nakon što umre, čovjek nastavlja svoj hod stazom koja vodi od vrata smrti do nebeskih vrata. Ali, budući da se nebeska vrata ne otvaraju svakoga dana, dogodi se da čovjek pred njima mora dugo čekati. I to ga ozlovolji. Kad se, nakon dužeg vremena, vrata otvore, čovjek odmah s praga može vidjeti da je nebo samo jednostavan dom u kojemu prebivaju obični i vedri ljudi koji se s Bogom susreću u blagosti i ljubavi. Čovjek se tada silno ogorči, jer mu postane jasno da ovdje nema ništa od sjaja i slave o kojima je sanjao. I tako čovjek ulazi u nebo.
- Reci nam – upitaše ga – otkuda vodi najpouzdaniji put u nebo.
- Ako ne prepoznate nebo u sebi i u onima koje ljubite – reče im mudri starac – nigdje ga nećete naći.
Stjepan Lice
Nisam u stanju kreativno pisati, imala sam opsežnije radove u usnoj šupljini – šest zuba dobit će nove kapice. Zvuči dobro, no nije nimalo ugodno, iako sam doživjela i gore stvari.
Ovu priču prepisala sam iz knjige koju sam kupila na Interliberu. Odmah mi se svidjela. Zvuči jednostavno, gotovo djetinjasto, a u biti........hm, prosudite sami!
14.11.2006. u 18:45 | K | 53 | P | # | ^
INTERLIBER
Jučer sam posjetila Interliber. Premda umorna od cjelodnevnog jurcanja, oko pet sati uspjela sam se othrvati zahtjevima svojih dječaka da ih povedem sa sobom i krenuti već mračnim ulicama prema tramvajskoj stanici. Osjećala sam laganu grižnju savjesti zbog djece, no znala sam da s njima nikako ne bih mogla vidjeti ono što me zanima. Bilo bi to stalno natezanje oko štandova sa stripovima (čini mi se da ih je ove godine bilo manje nego inače), borba sa zahtjevima da im kupim ovu ili onu privlačnu igračku koja bi zatim završila u prašnjavoj kutiji ispod prozorske daske u njihovoj sobi, kuknjava o kompjutorskim igricama koje drugi imaju, a ja im je kao ne želim kupiti... Uz štandove s knjigama neprekidno mili kolona ljudi, u koju bi se djeca niža rastom teško mogla ugurati. A knjige koje ja razgledavam njih ionako ne zanimaju, pa bi se sve skupa pretvorilo u neprekidni lov na djecu, umjesto da bude opušteni posjet događaju koji sam ipak s veseljem dočekala.
Grižnja savjesti nestala je već na tramvajskoj stanici prepunoj ljudi. Jedva sam ušla u pretrpanu sedamnaesticu (onu najnoviju koja je super kad je poluprazna, no čim se malo napuni čovjek se nema za što uhvatiti i može vježbati održavanje ravnoteže moleći se da vozač naglo ne zakoči). Nakon dvije stanice takve vožnje prešla sam na Savski most gdje je promrzla gomila ljudi čekala transport za Novi Zagreb. Srećom, naišla je sedmica koja gotovo prazna dolazi s početne stanice i uspjeli smo se bez problema svi ukrcati. Na stanici kod velesajma najprije sam morala pričekati da se malo raziđe nestrpljiva gomila, onda sam se uputila prema pothodniku. S djecom sigurno ne bih stigla ovamo. Odustala bih još na početnoj stanici.
Ulaz na sve tri izložbe ove godine je besplatan, zato sam najprije prošetala kroz Info i Educa izložbu u paviljonu pored ulaza. Štandovi uglavnom strukovnih srednjih škola nisu mi privukli pozornost – zasad još ne moram usmjeravati djecu prema srednjem obrazovanju. Učenici na štandovima djelovali su pomalo uplašeno, kao da zapravo ne žele da ih netko nešto pita. Najzgodniji su mi bili veterinari – dječak od svojih šesnaest godina hrabro je sjedio napola sakriven iza akvarija s crvenim ribicama i čekao stranke. Pred njim natpis – KONZULTACIJE. Pomislila sam da bih ga mogla nešto i pitati, tek toliko da malo dođe do izražaja njegovo znanje i pripremljenost, jer imao je tipičan izraz načitanog odlikaša. Ipak, predomislila sam se, samo sam mu se nasmiješila i krenula dalje. Info je fizički zauzimao manji prostor nego prije dvije ili tri godine kad sam ga posjetila. Nisam dovoljno upućena u tu tematiku, zato radije ne bih komentirala ponudu, a izložba stare informatičke tehnologije privukla mi je pažnju, ali ne dovoljno da me zadrži na putu prema glavnom cilju.
Ne mogu i ne želim o Interliberu pisati izvještaj, ovo su samo crtice mog viđenja te manifestacije. Imala sam dojam da je ponuda manja nego lani, možda je izdavačkih kuća ove godine nešto manje. Razočaralo me je predstavljanje zemlje partnera, a to je ove godine Slovenija. U relativno velikom prostoru raspoređen je za moje pojmove premali broj knjiga. Dobro, bilo je tu predstavnika većine žanrova, no izbor autora, kao i izbor razdoblja vrlo je skučen. Kao da nitko nije računao s tim da bi nekoga ta književnost mogla uistinu zanimati i da bi netko možda kupio ponešto od izloženog, kad bi, naravno, bilo ponuđeno... Ovo je za moje pojmove korektno postavljena sterilna izložba nečega prema čemu ja nikad nisam ravnodušna – knjiga. Nakon što sam pronjuškala po policama, razočarano sam se vratila u rijeku ljudi koja je oplakivala vanjski niz štandova. Knjige velike, male, debele, mršave, nove, stare, crno-bijele, šarene, tvrdo ukoričene, džepne... Kalendari, ponuda na digitalnim medijima, igračke, igrice, čestitke, suveniri čijom kupnjom podupirete razne udruge... Deset kuna za odgoj i obrazovanje pasa vodiča slijepih, kuharice svih vrsta, knjige dijeta, štand na kojem se uz knjige s ezoterijskog područja moglo kupiti anđeoske kartice, kristale, visak, karte za tarot...
Koga zanima ponuda, može posjetiti web stranice dotične manifestacije, a ja sam jutros pročitala članak u Nedjeljnom Vjesniku koji opisuje ponudu i atmosferu na način na koji je i ja doživljavam – u svakom slučaju pozitivno.
Zanimljivi su i ljudi koje ondje možete vidjeti i sresti. Ove godine nisam susrela poznanike, što mi se inače redovito događa. Bilo je mnogo ljubitelja knjiga koji su uistinu pregledavali naslove i ničim se nisu dali smetati. Njih, t. j. nas, jer i ja spadam u takve, može se lako prepoznati dok koncentrirano lutamo sporim tempom od štanda do štanda i ne smeta nam ako nas netko gurne ili viri preko našeg ramena – u normalnim okolnostima poludjela bih zbog takvog postupka, iako možda ne bih reagirala. Usput sam, osjećajući se dijelom jedne takve instant-zajednice, upijala opću atmosferu mjesta. Užurbane aktivnosti, duhanski dim koji se kovitla prema visokom stropu, iako su posvuda natpisi kojima se posjetitelje moli da se suzdrže od pušenja dok su u prostorijama sajma. No dim potječe uglavnom od izlagača i osoblja koje posluje oko sajma. Među posjetiteljima sam uočila nekoliko trudnica u visokom stadiju trudnoće i majki s malom djecom u kolicima – jedna je čak imala troje mališana, jedno drugom do uha, valjda ih je privukla mogućnost da se poigraju u igraonicama koje su namijenjene uglavnom djeci. Osoblje je neprestano u žurbi, po tome i po najčešće tamnijoj odjeći bez jakni i torbica prepoznaje ih se prije nego što se zamijeti akreditacija. Prodavači su različiti, neke već poznajem. Malo tko se odlučuje na agresivnu ponudu svoje robe koja je u ovoj gužvi ionako besmislena. Prije ili kasnije naići će netko tko će nešto kupiti. Ima i onih uzvišenih koji vas se udostoje pogledati tek kad ih pozovete sa željom da pogledate ili kupite knjigu. Neki izgledaju depresivno i više se na nikoga ne obaziru sjedeći za stolovima u malim štandovima sa specijaliziranom ponudom - možda su izgubili nadu da će netko ozbiljno pogledati njihove izloške. Većina ipak strpljivo čeka dok prolaznici razgledavaju i listaju knjige, a kad ih nešto pitate ili im pružite ono što ste odabrali, ljubazno vas posluže i ponekad dodaju reklamni darak u originalnu vrećicu koju obavezno dobijete od svakog izdavača.
Sad bih mogla razvezati još o tim vrećicama i poklonima, ali neću, bez brige. A za one koji su izdržali do kraja i možda se pitaju što sam kupila, najkraći odgovor – ništa planirano. Dvije knjige koje sam željela kupiti nisam našla - jedna je rasprodana, na drugu sam u gužvi zaboravila. Uzela sam Englesko-hrvatski hrvatsko-engleski školski rječnik za svoje školarce, Svjetlost fenjera Stjepana Lice, Brzo čitanje Tonyja Buzana o kojem ću nešto napisati kad ga pročitam... i priče za djecu.
Povratak je bio brži i lakši od dolaska. Uhvatila sam poluprazan autobus za Črnomerec koji me nakon kratke vožnje iskrcao nadomak kuće. Vratila sam se jako umorna, ali zadovoljna. Ni ovaj sajam knjiga nije me mimoišao.
11.11.2006. u 15:04 | K | 45 | P | # | ^
RIZIK
-----------------------------
Psihologija nam govori da je nedostatak odvažnosti da se prihvati rizik povezan sa takozvanim «stanjem bez oca» koje karakterizira naše društvo. Otac je obično onaj koji pruža podršku, hrabri da bi se na nešto odvažilo, da se preuzme rizik. Izostane li ovo pozitivno iskustvo oca, izostane li očeva potpora, čovjeku je potreban neki nadomjestak. Zakopava se u ideologiju, u krute norme. Ide na sigurno. Ne želi eksperimentirati. Sve treba ostati po starom. Ne dopuštamo si niti pomišljati na nešto novo, a kamoli nešto novo učiniti. Nema, naime, nikakva jamstva da će to novo i uspjeti. Ostavimo se, dakle, novoga. Naše je vrijeme obilježeno nedostatkom mašte i odvažnosti da riskiramo. Riječ rizik dolazi iz talijanskoga, a znači opasnost i smion pothvat. mnogi inzistiraju na tome da se život treba odvijati bez opasnosti. Valja se osigurati protiv svih opasnosti da nam se ne bi štogod dogodilo. A što se više osiguravamo, to smo nesigurniji. I malo-pomalo više ni u što ne vjerujemo. Sve mora biti sigurno. Bez dovoljne sigurnosti ni na što se ne odvažavamo. To vodi u sve veću sklonost očuvanju postojećeg stanja, što današnja politička i gospodarska situacija pokazuje dovoljno jasno. Iz ove ćemo slijepe ulice izaći jedino ako se odvažimo, ako riskiramo pogrešku.
-------------------------------
Anselm Grün
Što možemo reći za sigurnost? Ona je odsutnost ugrožavajućih elemenata u našem užem i širem okruženju. I jako je relativna. Okruženi smo gustim prometom, fasadama koje se truse, elementarnim nepogodama, od poplava i požara, do potresa, tsunamija i sličnih užasa. povremeno se događaju i ratovi gdje ljudi najčešće ni krivi ni dužni završavaju s komadima metala u tijelu ili pod tonama ruševina svojih nekad tako sigurnih domova.
Čovjek je samo trska, ali trska koja misli – napisao je slavni francuski mislilac Blaise Pascal. No čovjek je i trska koja osjeća, trska koja vjeruje. U vrijeme racionalizma misao je prirodno imala prednost pred osjećajima. Da bismo kompetentno živjeli i ušli u rizik potrebno nam je sve troje – misao koja analizira mogućnost uspjeha, time i isplativost rizika; osjećaj koji nam pomaže da ocijenimo ispravnost i moralnu opravdanost rizika; vjera da ono što smo poduzeli nije bilo uzaludno, bez obzira na trenutni rezultat.
Uspješni ljudi su oni koji se usuđuju misliti drugačije, govoriti drugačije, postupati drugačije, ukoliko procijene da to može donijeti korist njima i široj društvenoj zajednici. Pritom nikako ne mislim na razne vrste egzibicionizma koji je danas tako prisutan na svim životnim područjima.
Još se jedna promjena dogodila u novije vrijeme. Na ovom se području sve više probija ženski svijet. U okruženju u kojem sam odrasla i u kojem danas živim žene su češće nego muškarci bile inicijatori nečeg novog, češće su poticale na rizik, iako se konačna odluka obično donosila zajednički. Možda ova novija ženska djelatnost najavljuje neke promjene, dobre ili loše, tko bi znao. Činjenica je da se svijet mijenja.
Tko ne riskira, ne profitira. Preuzmimo na sebe rizik i bolje ga pogledajmo. Pogledajmo ga svojim materijalnim, emocionalnim i duhovnim očima. Preuzmimo na sebe rizik ljubavi, rizik vjerovanja, rizik nadanja. Besmisleno je potratiti život skrivajući se u strahu na dnu Platonove ili neke druge špilje. Život je dar i treba ga živjeti s poštovanjem. A živjeti znači riskirati – na svakom koraku tog prekrasnog, premda mjestimično tegobnog puta.
07.11.2006. u 19:23 | K | 45 | P | # | ^
SRETAN ROĐENDAN!!!!!
Sjećam se kao da je bilo jučer. Sjećam se noći s petog na šesti studenog 1994. kao da ju je netko uklesao u kamen temeljac mog postojanja. Kad si nakon napora neprospavane noći snažnim glasom objavio svijetu svoju odluku da započneš boravak u njemu. Kad mi te već okupanog i utješenog toplinom meke tkanine babica pokazala na trenutak prije nego što te odnese među male vršnjake. Na prelijepom licu porculanske puti uokvirenom paperjastom crnom kosom ugledala sam dva niza dugih crnih trepavica. Trudio si se otvoriti oči, kao da me želiš pogledati, no potreba za snom bila je prejaka. Kapci su bili preteški i prije nego što su te odnijeli bio si uljuljan u prvi ovozemaljski san.
Taj prvi susret bio je dugo pripreman. Davno prije začeća znali smo ti ime. Nježno smo te dozivali, molili da dođeš. Da svojim postojanjem zauvijek potvrdiš naše jedinstvo. Onda si odjednom bio ovdje, promijenio naš život, dao potpuno novi smisao našoj svakodnevici.
Danas kad si dvanaest godina stariji, kao i u svim budućim zajedničkim trenucima koji su nam namijenjeni, željela bih da znaš da nam nisi ništa manje važan, drag i lijep nego što si bio u tim prvim danima. Promjene koje su se dogodile nakon rođenja brata, početak odrastanja sa svim nesigurnostima i malim problemima, sve je to nebitno u odnosu na činjenicu da si ovdje, da postojiš. Kamo god otišao, gdje god tražio svoje vlastite puteve, koliko god lutao i griješio, ništa se u tome ne može promijeniti.
Molim Gospodina da sigurno vodi tvoje korake ka cilju, gdje god se on nalazio. I da nam da snage da te ispratimo onoliko koliko možemo na ovozemaljskom putu kojim svatko od nas kroči sam...
06.11.2006. u 00:02 | K | 33 | P | # | ^
POSLIJEPODNEVNI POČINAK
Poznajem mnogo ljudi kojima je poslijepodnevni odmor potreban. Ne mislim sad na sjedenje ili ležanje uz čitanje knjige, slušanje glazbe ili neku drugu opuštajuću aktivnost. Mislim na onaj pravi odmor, kad legnete i odspavate od nekoliko minuta do sat – dva ili više.
Ja poslijepodne spavam samo kad to ne mogu izbjeći. Nakon takvog sna ne budim se okrijepljena, nego naprotiv, mrtva umorna, kao da mi je netko u snu nalio olovo u ruke i noge. Ponekad se od takvog počinka ne oporavim do navečer. Onda dolazi do drugog problema, ne mogu zaspati jer sam ranije odspavala. Sad to već dobro poznajem i ne pokušavam leći dok ne osjetim potrebu za snom. Nekad sam se znala beskonačno dugo mučiti u krevetu prije sna. Sad to vrijeme koristim za čitanje. Ili vršljanje po internetu, ako nisam nesmotreno prerano ugasila računalo.
Moj djed je svakog poslijepodneva lijegao na leđa, pokrio oči velikom muškom maramicom koju je nekoliko puta presavinuo i onda uz gromoglasno hrkanje spavao pola sata, sat ili nešto više. Nije to bilo nimalo neobično, dizao se oko pet ujutro, ljeti čak i ranije. Kad sam bila sasvim mala ponekad me baka stavljala uz djeda da i ja odspavam. Možda sam ponekad i zaspala, no uglavnom se sjećam kako sam se budna pokušavala zabaviti gledajući zid uz koji sam ležala, ostavljajući na njemu otiske prstiju koje sam prije toga navlažila slinom, boreći se sa željom da nekako pokušam probuditi djeda koji je duboko disao piored mene. Nisam ga nikad budila, a baka je otkrila tragove moje rabote na zidu i nije me više stavljala spavati prije večeri.
U vrtiću je bilo još gore. Nakon ručka rasklopili su nam ležajeve na kojima smo morali beskonačno dugo ležati u gotovo potpuno zamračenoj prostoriji. Jedva sam čekala da tete počnu ulaziti i pozivati pojedinu djecu po koju su došli roditelji. To je značilo da ću i ja uskoro biti izbavljena, moji nisu nikad dolazili među zadnjima. Tu sam svoju nesklonost poslijepodnevnom spavanju prenijela i na svoju djecu. Stariji je samo jednom uspio odspavati u vrtiću, kod kuće se ispostavilo da je imao temperaturu. Mlađi je prve tri ili četiri godine rado odrijemao iza ručka, kod kuće i u vrtiću, no nakon te dobi ponovila se priča – jedva je dočekao da u predškolskoj grupi prestane ta naporna i dosadna obaveza. Istovremeno su tete za dvoje ili troje djece u toj istoj grupi morale osigurati kakav-takav ležaj, jer su se rušila od umora nakon ručka. Nevjerojatno kako su ljudi različiti.
Kao što nisam voljela da djed spava danju, tako mi je mamino poslijepodnevno spavanje u djetinjstvu često išlo na živce. Mama je u to vrijeme naporno radila, često noću dežurala i imala je veliku potrebu za tim kratkim dnevnim odmorom. Već sam onda znala da sam nepravedna, no pokušavala sam odgoditi njezino spavanje koliko god je to bilo moguće. Pitala sam sve i svašta, sve dok odgovori nisu postali potpuno nesuvisli. Jednog takvog poslijepodneva kad mi je bilo pet ili šest godina pala mi je na pamet ideja. Umislila sam sebi da sam gladna, a u kuhinji su na zidu visjela dva klipa ukrasnog kukuruza – onog na kojemu se izmijenjuju žuta i crvenkasto-smeđa zrna. Oduvijek jako volim kukuruz. Pitala sam već uspavanu mamu smijem li skuhati kukuruz i njezino sam mrmljanje sebi protumačila kao potvrdan odgovor. Sjećam se osjećaja vlastite važnosti dok sam klečeći na stolcu uz kuhinjski stol rulila zrnje s jednog od klipova u malu rajnglicu. Dodala sam vode i stavila na ploču, jer plina (srećom) onda još nismo imali. Problem je nastao kad je voda zakipjela, a ja nisam znala što sad učiniti. Pokušala sam probuditi mamu, ali nije uspjelo. Uzela sam krpu i posudu odmaknula s ploče. Kako mi je glava bila u visini štednjaka, ruke su mi se našle točno u ravnini radne površine. Nakon što sam nespretno povukla posudu na susjednju ploču, nekako sam dotaknula laktom užarenu ploču na kojoj se kukuruz kuhao. Na laktu se stvorila šitroka crvena opekotina. Čini se da sam dovoljno brzo odmaknula ruku jer kasnije nije nastao mjehur, ali boljelo je jako. Mučena grižnjom savjesti – i danas se sjećam da sam bila potpuno svjesna da radim nešto što ne smijem – zbog grižnje savjesti progutala sam urlik iako je bol bila velika i samo sam tiho rekla mami da sam se opekla. Još uvijek u polusnu poslala me je da stavim ruku pod mlaz hladne vode u kuopaoni. Onda se digla i kad je vidjela što se dogodilo... Tog dijela se ne sjećam, znam samo da nisam bila kažnjena, iako sam kaznu očekivala.
Moram još nešto napisati nakon što sam već ovako svašta nadrobila. Kad je moj mlađi brat imao dvije godine, mama je zaspala, a mi smo se valjda igrali u svojoj sobi. Iznenada je mamu probudio strahovit udarac u glavu. Kad je otvorila oči ugledala je brata kako stoji pored nje sa sklopivim kišobranom u rukama i gleda je sa širokim smiješkom punim ljubavi na licu. Ja sam navodno stajala iza njega i znatiželjno promatrala što će se sad dogoditi. No meni se čini nemoguće da sam potpuno zaboravila tako "sjajan" prizor. Vjerojatno sam se nečim zabavila, brat se išuljao iz sobe i obavio što je obavio, a ja sam dotrčala na mamin urlik. Nisam više bila tako mala i sigurno bih ga pokušala spriječiti da sam vidjela, a i uplašila bih se dovoljno da to sigurno upamtim.
Možda se netko pita – zašto o svemu tome pišem. Eto, sjetila sam se. Danas poslijepodne stjecajem okolnosti svi smo bili kod kuće. Muž je malo prilegao i dok sam lutala internetskim prostranstvima čula sam što se događa u susjednjoj sobi. Nisu nam djeca više tako mala, ali ne vole da spavamo dok su oni budni. Onda malo natežu psa u nadi da će se razlajati ili da će je tata uzeti pod zaštitu, a to ne može ukoliko spava, malo ga pitaju zašto mora spavati kad je dan, najavljuju skoro paljenje televizora jer uskoro počinje njihova omiljena emisija, počinju se svađati bez svrhe i razloga čekajući da ja zagrmim iz susjednje prostorije... Na kraju smo se nagodili. Tata je malo odrijemao, a zatim im prepustio sobu i (budan, što je najvažnije) nastavio s dnevnim aktivnostima. Čini mi se da malci udvostručuju napore kad sam ja u ulozi nesuđenog spavača. Osobito kad sam s njima sama kod kuće... Uh, nećemo sad o tome. Sve su to u biti sitne radosti, samo kad čovjek ne bi ponekad bio tako neizrecivo umoran.
03.11.2006. u 17:05 | K | 45 | P | # | ^
ŽIVI I MRTVI
Stjepan Lice
Ova je kratka priča izašla u našem župnom listiću povodom dana Svih svetih i Dušnog dana. Zamislila sam se pročitavši je. Većina ljudi koje poznajem zajedno sa mnom ne spada u onu očajničku kategoriju koja je živjela nekoliko minuta ili dana. Budući da sam ušla u srednje godine, ni oni mjeseci mi se ne čine primjerenima. No koliko godina, jednu, dvije, deset... Kad se sjetim vremena koje iz fizioloških razloga provodimo spavajući (oko trećina života, kažu statističari), zatim vremena nejasnog buđenja ranog djetinjstva, prilično samoživih godina odrastanja, svih onih dijelova običnih dana koje provodim uglavnom mehanički odrađujući pojedina zaduženja... Uh, bolje ne razmišljati o prošlosti. Možda da se potrudim u budućnosti...
01.11.2006. u 22:50 | K | 46 | P | # | ^
