Mnogi danas misle da je najvažnije ne upadati u oči, ne načiniti nikakvu pogrešku. Onda ti karijera u zvanju neće biti ugrožena. Grupa te neće kritizirati. Nećeš biti smijenjen s položaja. Uspjet ćeš u životu. No ovaj, riziku neprijateljski, stav u stvari priječi u životu. Tko ne želi napraviti baš nijednu pogrešku čini u potpunosti krivo. Jer ni na što se ne odvažava, ne preuzima nikakav rizik. A na taj se način ne može ostvariti ništa novo.
-----------------------------
Psihologija nam govori da je nedostatak odvažnosti da se prihvati rizik povezan sa takozvanim «stanjem bez oca» koje karakterizira naše društvo. Otac je obično onaj koji pruža podršku, hrabri da bi se na nešto odvažilo, da se preuzme rizik. Izostane li ovo pozitivno iskustvo oca, izostane li očeva potpora, čovjeku je potreban neki nadomjestak. Zakopava se u ideologiju, u krute norme. Ide na sigurno. Ne želi eksperimentirati. Sve treba ostati po starom. Ne dopuštamo si niti pomišljati na nešto novo, a kamoli nešto novo učiniti. Nema, naime, nikakva jamstva da će to novo i uspjeti. Ostavimo se, dakle, novoga. Naše je vrijeme obilježeno nedostatkom mašte i odvažnosti da riskiramo. Riječ rizik dolazi iz talijanskoga, a znači opasnost i smion pothvat. mnogi inzistiraju na tome da se život treba odvijati bez opasnosti. Valja se osigurati protiv svih opasnosti da nam se ne bi štogod dogodilo. A što se više osiguravamo, to smo nesigurniji. I malo-pomalo više ni u što ne vjerujemo. Sve mora biti sigurno. Bez dovoljne sigurnosti ni na što se ne odvažavamo. To vodi u sve veću sklonost očuvanju postojećeg stanja, što današnja politička i gospodarska situacija pokazuje dovoljno jasno. Iz ove ćemo slijepe ulice izaći jedino ako se odvažimo, ako riskiramo pogrešku.
-------------------------------
Anselm Grün
Jeste li vidjeli reklame koje nude životno i ina osiguranja? Obećavaju sigurnost svima, u svakoj prilici. Notorna laž koju je raskrinkao i moj devetogodišnjak nedavno me pitajući kako oni to misle da si siguran ako platiš. Osiguranje nije loša stvar, no ono se danas nudi i prodaje pod lažnim imenom. Ako umrem od bolesti ili u nekoj nesreći, moja će obitelj dobiti oko četiri tisuće eura. To bi u slučaju nesreće bila dobrodošla pomoć, još više ako se dogodi trajni invaliditet koji je financijski još zahtjevniji. No može li me tih 150kn mjesečno uistinu zaštititi od bolesti, smrti, invalidnosti, ako se dogode? Nikako. Hoće li nas jedno od bezbrojnih automobilskih osiguranja zaštititi od moralnih i psiholoških posljedica ukoliko smo, makar nehotice, skrivili nesreću? Neće. Može li nam naknada za troškove bolničkog liječenja ili za lom kosti uistinu pomoći da lakše prebrodimo neugodna i bolna stanja i zahvate na tijelu? Ne bih rekla. Osiguranje, dakle, nije ono što se tvrdi da jest.
Što možemo reći za sigurnost? Ona je odsutnost ugrožavajućih elemenata u našem užem i širem okruženju. I jako je relativna. Okruženi smo gustim prometom, fasadama koje se truse, elementarnim nepogodama, od poplava i požara, do potresa, tsunamija i sličnih užasa. povremeno se događaju i ratovi gdje ljudi najčešće ni krivi ni dužni završavaju s komadima metala u tijelu ili pod tonama ruševina svojih nekad tako sigurnih domova.
Čovjek je samo trska, ali trska koja misli – napisao je slavni francuski mislilac Blaise Pascal. No čovjek je i trska koja osjeća, trska koja vjeruje. U vrijeme racionalizma misao je prirodno imala prednost pred osjećajima. Da bismo kompetentno živjeli i ušli u rizik potrebno nam je sve troje – misao koja analizira mogućnost uspjeha, time i isplativost rizika; osjećaj koji nam pomaže da ocijenimo ispravnost i moralnu opravdanost rizika; vjera da ono što smo poduzeli nije bilo uzaludno, bez obzira na trenutni rezultat.
Uspješni ljudi su oni koji se usuđuju misliti drugačije, govoriti drugačije, postupati drugačije, ukoliko procijene da to može donijeti korist njima i široj društvenoj zajednici. Pritom nikako ne mislim na razne vrste egzibicionizma koji je danas tako prisutan na svim životnim područjima.
Još se jedna promjena dogodila u novije vrijeme. Na ovom se području sve više probija ženski svijet. U okruženju u kojem sam odrasla i u kojem danas živim žene su češće nego muškarci bile inicijatori nečeg novog, češće su poticale na rizik, iako se konačna odluka obično donosila zajednički. Možda ova novija ženska djelatnost najavljuje neke promjene, dobre ili loše, tko bi znao. Činjenica je da se svijet mijenja.
Tko ne riskira, ne profitira. Preuzmimo na sebe rizik i bolje ga pogledajmo. Pogledajmo ga svojim materijalnim, emocionalnim i duhovnim očima. Preuzmimo na sebe rizik ljubavi, rizik vjerovanja, rizik nadanja. Besmisleno je potratiti život skrivajući se u strahu na dnu Platonove ili neke druge špilje. Život je dar i treba ga živjeti s poštovanjem. A živjeti znači riskirati – na svakom koraku tog prekrasnog, premda mjestimično tegobnog puta.