Čovjek ne može otkriti nove oceane ukoliko nema hrabrosti da izgubi vidik obale. (nepoznati autor)
Za vrijeme velikih koraka evolucijske ekspanzije duše, postoje trenuci velike nesigurnosti. Da vam ponudim analogiju: Kada podižete nogu s jedne prečke ljestava na drugu, za taj kratak časak ne postoji ništa, na što bi se vaša noga mogla osloniti. Da izoštrite svoju pažnju i poistovjetite svu svoju stvarnost s tabanom tog zadržanog stopala, uistinu biste se užasnuli. Ne vidite ruke koje se pridržavaju za ljestve, ili drugu nogu koja čvrsto usađena stoji na prečki ljestava. (Emanuel)
Alpinist se spuštao s osvojenog vrhunca. Prekasno je krenuo, predugo se zadržao uživajući u osjećaju pobjede i prekrasnim vidicima koji su se pružali s vrha. Bilo je hladno doba godine, mrak ga je zatekao prije nego što se utekao u sigurnost doline. Nije se pripremio za noćenje u stijeni i sad se spuštao niz stijenje prema podnožju, bojeći se da se ne smrzne ako se negdje zaustavi. Iznenada se poskliznuo i ostao visjeti na užetu iznad ponora. U smrtnom strahu počeo je moliti Boga da mu pomogne. Začuo je glas: „Prereži uže!“ Nije ga poslušao, nego je nastavio moliti, uzalud pokušavajući naći oslonac na glatkoj stijeni. „Prereži uže!“ odjeknulo mu je još jednom u ušima, no on se nije usudio poslušati. Slijedećeg dana spasioci su našli njegovo tijelo. Visjelo je na užetu nepuna dva metra iznad sigurnosti travnjaka u podnožju litice. (prepričano by aquaria)
Hrabrost nipošto nije nedostatak straha. Strah je normalna psihofizička reakcija koja nastupa kad je naša sigurnost nečim ugrožena ili mi smatramo da bi mogla biti. Hrabrost se sastoji u sposobnosti da taj legitimno prisutni strah obuzdamo i svedemo u prihvatljive granice, a onda učinimo ono što možemo da izbjegnemo opasnost ili je što bezbolnije preživimo.
Hrabrost je otisnuti se u nepoznata područja svijeta, znanosti, umjetnosti i istražiti ih unatoč neodobravanju drugih. Hrabrost je voljeti one koje svi preziru i kojih se boje. Hrabrost je ostati svoj u svijetu koji zarobljava umove i melje one koji misle drugačije. Hrabrost je reći ne kad svi govore da i obrazložiti svoj odgovor.
Postoji mnogo svakodnevnih prilika u kojima moramo biti hrabri. Zar nije hrabro dijete nježne duše koje svakodnevno sleđena srca ulazi kroz školska vrata u pakao koji su mu jednako uplašeni vršnjaci pripremili, misleći da se zabavljaju? Nije li potrebna hrabrost pogledati u oči nekome kome smo učinili nepravdu i ispričati se? Možda nekome tko je, iznerviran svojim problemima, naš ulazak u tramvaj u jutarnjoj špici shvatio kao naguravanje. Ili nekome tko nas je ne znajući duboko povrijedio, a čvrsto je uvjeren da smo mi povrijedili njega.
Poželjela sam sve ovo napisati, jer sam ovih dana naišla na više zapisa o ljudima koji su postupili kukavički u nekim situacijama. I zato što sam i sama u nečemu važnom poželjela odabrati kukavičku stranu. A nisam željela pisati o kukavičluku. Odabrala sam njezinu suprotnost.
Otkako sam prvi put pročitala onaj kratki odlomak gore, zadivljuje me usporedba trenutka velike nesigurnosti s trenutkom kad prelazimo s jedne prečke ljestava na drugu. Ako zamislim taban koji nema svijest o prečki iznad i onoj ispod i sigurnosti koju mu pruža cjelovito tijelo s dvije ruke i još jednom nogom, mogu zamisliti i egzistencijalni užas takvog subjekta uronjenog u zamišljeno ništavilo. Kad bismo mi nekim čudom imali pregled nad svojim životom od početka do kraja, ne bismo se imali čega bojati, straha i kukavičluka ne bi ni bilo. No mi taj pregled nemamo, zato nam je tako često potrebna hrabrost.
Kad se jako bojim, ponekad zamislim da me Bog drži na svom dlanu. No pitam se, bi li moja vjera bila dovoljno jaka kad bih se našla u situaciji onog alpinista iz priče, bih li imala dovoljno povjerenja i odvažila se prerezati uže...
Post je objavljen 21.11.2006. u 23:57 sati.