Poznajem mnogo ljudi kojima je poslijepodnevni odmor potreban. Ne mislim sad na sjedenje ili ležanje uz čitanje knjige, slušanje glazbe ili neku drugu opuštajuću aktivnost. Mislim na onaj pravi odmor, kad legnete i odspavate od nekoliko minuta do sat – dva ili više.
Ja poslijepodne spavam samo kad to ne mogu izbjeći. Nakon takvog sna ne budim se okrijepljena, nego naprotiv, mrtva umorna, kao da mi je netko u snu nalio olovo u ruke i noge. Ponekad se od takvog počinka ne oporavim do navečer. Onda dolazi do drugog problema, ne mogu zaspati jer sam ranije odspavala. Sad to već dobro poznajem i ne pokušavam leći dok ne osjetim potrebu za snom. Nekad sam se znala beskonačno dugo mučiti u krevetu prije sna. Sad to vrijeme koristim za čitanje. Ili vršljanje po internetu, ako nisam nesmotreno prerano ugasila računalo.
Moj djed je svakog poslijepodneva lijegao na leđa, pokrio oči velikom muškom maramicom koju je nekoliko puta presavinuo i onda uz gromoglasno hrkanje spavao pola sata, sat ili nešto više. Nije to bilo nimalo neobično, dizao se oko pet ujutro, ljeti čak i ranije. Kad sam bila sasvim mala ponekad me baka stavljala uz djeda da i ja odspavam. Možda sam ponekad i zaspala, no uglavnom se sjećam kako sam se budna pokušavala zabaviti gledajući zid uz koji sam ležala, ostavljajući na njemu otiske prstiju koje sam prije toga navlažila slinom, boreći se sa željom da nekako pokušam probuditi djeda koji je duboko disao piored mene. Nisam ga nikad budila, a baka je otkrila tragove moje rabote na zidu i nije me više stavljala spavati prije večeri.
U vrtiću je bilo još gore. Nakon ručka rasklopili su nam ležajeve na kojima smo morali beskonačno dugo ležati u gotovo potpuno zamračenoj prostoriji. Jedva sam čekala da tete počnu ulaziti i pozivati pojedinu djecu po koju su došli roditelji. To je značilo da ću i ja uskoro biti izbavljena, moji nisu nikad dolazili među zadnjima. Tu sam svoju nesklonost poslijepodnevnom spavanju prenijela i na svoju djecu. Stariji je samo jednom uspio odspavati u vrtiću, kod kuće se ispostavilo da je imao temperaturu. Mlađi je prve tri ili četiri godine rado odrijemao iza ručka, kod kuće i u vrtiću, no nakon te dobi ponovila se priča – jedva je dočekao da u predškolskoj grupi prestane ta naporna i dosadna obaveza. Istovremeno su tete za dvoje ili troje djece u toj istoj grupi morale osigurati kakav-takav ležaj, jer su se rušila od umora nakon ručka. Nevjerojatno kako su ljudi različiti.
Kao što nisam voljela da djed spava danju, tako mi je mamino poslijepodnevno spavanje u djetinjstvu često išlo na živce. Mama je u to vrijeme naporno radila, često noću dežurala i imala je veliku potrebu za tim kratkim dnevnim odmorom. Već sam onda znala da sam nepravedna, no pokušavala sam odgoditi njezino spavanje koliko god je to bilo moguće. Pitala sam sve i svašta, sve dok odgovori nisu postali potpuno nesuvisli. Jednog takvog poslijepodneva kad mi je bilo pet ili šest godina pala mi je na pamet ideja. Umislila sam sebi da sam gladna, a u kuhinji su na zidu visjela dva klipa ukrasnog kukuruza – onog na kojemu se izmijenjuju žuta i crvenkasto-smeđa zrna. Oduvijek jako volim kukuruz. Pitala sam već uspavanu mamu smijem li skuhati kukuruz i njezino sam mrmljanje sebi protumačila kao potvrdan odgovor. Sjećam se osjećaja vlastite važnosti dok sam klečeći na stolcu uz kuhinjski stol rulila zrnje s jednog od klipova u malu rajnglicu. Dodala sam vode i stavila na ploču, jer plina (srećom) onda još nismo imali. Problem je nastao kad je voda zakipjela, a ja nisam znala što sad učiniti. Pokušala sam probuditi mamu, ali nije uspjelo. Uzela sam krpu i posudu odmaknula s ploče. Kako mi je glava bila u visini štednjaka, ruke su mi se našle točno u ravnini radne površine. Nakon što sam nespretno povukla posudu na susjednju ploču, nekako sam dotaknula laktom užarenu ploču na kojoj se kukuruz kuhao. Na laktu se stvorila šitroka crvena opekotina. Čini se da sam dovoljno brzo odmaknula ruku jer kasnije nije nastao mjehur, ali boljelo je jako. Mučena grižnjom savjesti – i danas se sjećam da sam bila potpuno svjesna da radim nešto što ne smijem – zbog grižnje savjesti progutala sam urlik iako je bol bila velika i samo sam tiho rekla mami da sam se opekla. Još uvijek u polusnu poslala me je da stavim ruku pod mlaz hladne vode u kuopaoni. Onda se digla i kad je vidjela što se dogodilo... Tog dijela se ne sjećam, znam samo da nisam bila kažnjena, iako sam kaznu očekivala.
Moram još nešto napisati nakon što sam već ovako svašta nadrobila. Kad je moj mlađi brat imao dvije godine, mama je zaspala, a mi smo se valjda igrali u svojoj sobi. Iznenada je mamu probudio strahovit udarac u glavu. Kad je otvorila oči ugledala je brata kako stoji pored nje sa sklopivim kišobranom u rukama i gleda je sa širokim smiješkom punim ljubavi na licu. Ja sam navodno stajala iza njega i znatiželjno promatrala što će se sad dogoditi. No meni se čini nemoguće da sam potpuno zaboravila tako "sjajan" prizor. Vjerojatno sam se nečim zabavila, brat se išuljao iz sobe i obavio što je obavio, a ja sam dotrčala na mamin urlik. Nisam više bila tako mala i sigurno bih ga pokušala spriječiti da sam vidjela, a i uplašila bih se dovoljno da to sigurno upamtim.
Možda se netko pita – zašto o svemu tome pišem. Eto, sjetila sam se. Danas poslijepodne stjecajem okolnosti svi smo bili kod kuće. Muž je malo prilegao i dok sam lutala internetskim prostranstvima čula sam što se događa u susjednjoj sobi. Nisu nam djeca više tako mala, ali ne vole da spavamo dok su oni budni. Onda malo natežu psa u nadi da će se razlajati ili da će je tata uzeti pod zaštitu, a to ne može ukoliko spava, malo ga pitaju zašto mora spavati kad je dan, najavljuju skoro paljenje televizora jer uskoro počinje njihova omiljena emisija, počinju se svađati bez svrhe i razloga čekajući da ja zagrmim iz susjednje prostorije... Na kraju smo se nagodili. Tata je malo odrijemao, a zatim im prepustio sobu i (budan, što je najvažnije) nastavio s dnevnim aktivnostima. Čini mi se da malci udvostručuju napore kad sam ja u ulozi nesuđenog spavača. Osobito kad sam s njima sama kod kuće... Uh, nećemo sad o tome. Sve su to u biti sitne radosti, samo kad čovjek ne bi ponekad bio tako neizrecivo umoran.
Post je objavljen 03.11.2006. u 17:05 sati.