ŽIVI I MRTVI
Usnih san: Anđeo me povede na neko tihom svjetlošću obasjano groblje. Bijaše tjeskobno. Vodio me između grobova i pokretom ruke nutkao me da čitam natpise na njima. Bili su sve ovakvi zapisi: živio tri godine i šest mjeseci, živio sedamnaest dana, živio četiri mjeseca i dva dana, živio dvanaest godina, živio pedeset i tri minute. – Zašto si me doveo na ovo dječje groblje? upitah ga zgranuto. A groblje bijaše nepregledno. – Ovo nije dječje groblje – reče mi. – Ovdje počivaju odrasli ljudi. – Pogledaj što piše – upozorih ga na natpise. On se bolno osmijehnu. – Znam – reče. – Piše koliko su vremena posvetili drugima, koliko su voljeli. Jer samo su toliko živjeli.
Stjepan Lice
Stjepan Lice
Ova je kratka priča izašla u našem župnom listiću povodom dana Svih svetih i Dušnog dana. Zamislila sam se pročitavši je. Većina ljudi koje poznajem zajedno sa mnom ne spada u onu očajničku kategoriju koja je živjela nekoliko minuta ili dana. Budući da sam ušla u srednje godine, ni oni mjeseci mi se ne čine primjerenima. No koliko godina, jednu, dvije, deset... Kad se sjetim vremena koje iz fizioloških razloga provodimo spavajući (oko trećina života, kažu statističari), zatim vremena nejasnog buđenja ranog djetinjstva, prilično samoživih godina odrastanja, svih onih dijelova običnih dana koje provodim uglavnom mehanički odrađujući pojedina zaduženja... Uh, bolje ne razmišljati o prošlosti. Možda da se potrudim u budućnosti...
01.11.2006. u 22:50 | K | 46 | P | # | ^
