S L A P
Nema boli. Samo slabost, i onaj osjećaj, osjećaj koji je već jednom iskusila, kao da sam život istječe iz nje i nestaje u prostoru. Sunce se uzdizalo iznad blještavo bijelih alpskih vrhunaca koje je nazirala kroz tamno zelene krošnje kržljavih jela. Prisjetila se pada niz mokru stijenu, kad joj se đon prevelike cipele okliznuo na strmoj kamenoj stazi.
Čekala je da joj se pogled razbistri. Čekala je dugo. Ne predugo, jer vječnost se prostirala pred njom. Znala je da odlazi, znala da neće dospjeti do svog mjesta, do Slapa koji se ruši među gudurama i raspršuje svoje vode u kristalni zrak, udarajući strahovitom snagom o dno malog kamenog bazena. Sunčanim danom oko Slapa su plesale vile u duginim haljinama. Poznavala ih je. Kovitlale su se oko vodenog stupa, a zimi, kad se voda smrzne, nije ih vidjela, ali je čula njihove radosne kliktaje dok je zatvarala oči da ne oslijepi od te blještave ljepote. Zapravo, ona nije čula njihove glasove. Nikad nije čula ništa. Tako su bar mislili svi koji su je poznavali. I žalili su je. A ona je žalila njih. U najranijem djetinjstvu shvatila je da majka i otac ne čuju prekrasnu pjesmu šumskih bića, da ne čuju šapat u noćima punog mjeseca niti žamor mnogih glasova koji su dopirali odnekud iz riječnog korita kojemu se nije smjela približavati. A tek Slap!
Jednom ju je otac poveo u posjet rođacima u udaljenom dijelu doline. Na povratku ju je odveo do Slapa. Volio je to mjesto. Ona je to znala. Nikad nije osjetila takvo ushićenje kao ovdje, u podnožju veličanstvene bujice. Zrak je odzvanjao bezbrojnim pjesmama koje su sukljale prema modrom nebu. Udahnula je mirisni zrak pun vodenih kapi. Udisala je dugo, dugo, pluća su se širila kao da će se rasprsnuti, duša se uzdizala prema nebu, poput odjeka se odbijala od kamenih litica, pozdravljala ptice u letu i cvjetove na kamenim policama, a onda se prestala širiti, sa žaljenjem se spuštala niz slap, kroz vijenac malenih kristalnih duga i njihovih hitrih plesačica. Suze su same potekle. Radost i tuga povratka. Otac ju je odnio dolje do kola. Konji su veselo kasali očekujući odmor i večernju zob. Bila je sretna.
Podigla je glavu. Jaka vrtoglavica ponovo joj zamuti pogled, ali shvatila je gdje je. Danas neće doći do Slapa. Nikad više. Nikad više neće u bratovim starim cipelama pričvršćenim uzicom oko stopala polako koračati onim putem, osjećajući kako se uzdiže. Uzdiže onamo, kamo danas odlazi. Zauvijek. Nije se bojala. Nije mogla shvatiti majčinu tugu kad je otac otišao. On je bio ovdje, s njom, i shvaćao je njezine riječi bolje nego ikad prije. I majka je bila ovdje. Nije otišla ubrzo za ocem, iako su je uplakana i tmurna lica strogo odmjerila kad je iznad svježe iskopane rake veselo kliknula ugledavši majčinu bijelu pticu kako leprša iznad njih. Znala je da ne vide, i bila tužna. Zbog njih.
Pogledala je svoje ruke. Svježa krv ljepljivo je mirisala na njezinim prstima. Sjetila se dana kad je krv istjecala iz nje prijeteći da će joj odnijeti dušu. Klonula je od neočekivane slabosti. Kuhinja se počela gubiti, vidjela je bratovo lice kako se zabrinuto naginje nad nju, a zatim ju je obavila tama.
Na tren je pomislila da se On vratio. Vidjela je Njegovo drago lice i osjetila ruke na svom tijelu. Uhvatila je Njegov pogled kad je s bratom izlazila iz seoskog dućana dolje niz rijeku. Nije se nimalo iznenadila kad Ga je istog poslijepodneva ugledala u šumi iza kuće. Željela Mu je pokazati svoje najdraže mjesto, mjesto gdje se prastare bukve uzdižu prema nebu kao stupovi gotičke katedrale prema svodu. Bosa je koračala pred Njim, uskom stazicom prekrivenom prošlogodišnjim lišćem koje joj je milovalo stopala. Zatim su zastali. Prepustila se njegovim rukama koje su dodirivale dotad nedirnuta mjesta, usnama koje su ljubile poljupcima od kojih joj je nestajalo daha, a ona sama bila je ponesena visoko, sve do zelenog svoda koji se lagano njihao, i ostala je tamo dugo, dugo, sve dok nije otišao, ostavivši je da leži na prostirci od suhog lišća pored velike sive stijene. Vidjela je kako je napustio šumu i zaobišao kuću vrativši se u luku do mostića preko nabujale rječice. Nije željela da ostane. Nije željela da se vrati. Željela se svega sjećati onako kako se dogodilo.
Godine su prolazile. Mnogo je puta hodočastila Slapu, zaodjenutom u uvijek novo svečano ruho. Tih bi dana ujutro ustala prije zore, očistila staju i nahranila krave. Onda bi se zamotala u stari majčin šal, pritegnula uzice na velikim bratovim cipelama i krenula. Cijeli bi put bio veličanstvena pjesma, simfonija glasova koji su je voljeli i uzdizali. Zimska hladnoća, ljetni pljuskovi, proljetne kiše, jesenje magle, sve bi to nestajalo, povlačilo se pred veličanstvenim sjajem njezina cilja...
Iznenada je osjetila da netko dolazi. Doći će ljudi, odvest će je na ono neobično mjesto gdje je bila kad su brat i kuhinja nestali iz njezinih očiju. Ne! Ona mora otići. Mora otići prije nego što stanu oko nje i počnu je gledati ozbiljnim pogledima punim neshvaćanja.
Ruke su čvrsto uhvatile rub male kamene litice na kojoj je ležala. Sva je snaga bila u rukama. Slabost. Vrtoglavica. Krv koja lijepi kapke i ulazi u usta svojim bljutavim okusom. Tupa bol u beživotnoj nozi koju više nije mogla pomaknuti. I onda je došao kraj. Tijelo se zakotrljalo niz sipar, a ona osjeti kako se diže. Bijela ptica izvlačila je šuštava krila iz napuknute čahure. Krila se rašire, a ptica poleti. Poleti visoko, visoko iznad Slapa, visoko iznad blještavih vrhunaca koji su parali nebo, i uz nečujni prasak nestane u plavetnilu.
Putnici su ugledali tijelo. Spustili su se do dna sipara u nadi da još mogu pomoći. Njezine oči, sad mrtve, gledale su busen nebeski plavog encijana.
Noćas se naš blog.hr ponovo seli. Na sigurnije mjesto. Kažu da će u subotu sve proraditi, no poučena iskustvom znam da bi to moglo potrajati. Nadam se da neće dugo i da će nakon tog zahvata naša draga blogosfera uistinu bolje funkcionirati.
Do slijedećeg susreta ostavljam priču. Jako mi je draga, prva prava priča koju sam napisala. Zapravo, prva priča koju sam napisala sa željom i namjerom da napišem priču. Bila je na mom blogu kad sam ga počela pisati, ali sam je maknula. Ovoga puta ću je ostaviti... 
24.11.2006. u 16:27 | K | 37 | P | # | ^
