Na osnovu Podneska predlagatelja i predloženika, potpisanog na zadnjoj raspravi, Općinski sud je donio Rješenje, i poslao ga svim suvlasničkim stranama na kućne adrese... pa tako i nama.
Rješenje sadrži uglavnom sve ono što smo u Podnesku... naveli i predložili - opisnu podjelu kuće, i pripadajuće brojeve čestica zemlje, pojedinačno za svaku suvlasničku stranu.
Na kraju Rješenja je pravna pouka koja glasi:
Protiv ovog rješenja nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka istog. Žalba se podnosi Županijskom sudu u Splitu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Pošto ni jedna stranka nije bila nezadovoljna, ooops, nije izjavila žalbu u navedenom žalbenom roku, Rješenje je postalo pravomoćno dana 26.07.2001.

Kažimo još, na kraju ove dugačke etape našeg puta, i ono jedino pozitivno u svemu, a što mi je i do danas ostala enigma - nijedna od suvlasničkih strana, uključujući i nas, nije imala nikakve, ni sudske, ni odvjetničke troškove... ili ih samo nismo snosili... možda smo bili oslobođeni plaćanja zbog starosti predmeta, koji datira, da podsjetim, još iz 1989.g, dakle, iz ex Jugoslavije. Što se tiče samog suda, nisu se ni naradili, ali, bože moj, ne bi bili ni prvi ni zadnji u lijepoj našoj koji narodu dižu pare za nerad.
Što se pak tiče odvjetnice, teško mi je vjerovati da je radila besplatno, ali mi je nismo platili, i tu mislim samo na ovaj dio završavanja sudskog postupka zajedničke diobe, sve što će slijediti kasnije, s odvjetnicom ćemo posebno dogovarati i plaćati... ali, o-tom, po-tom...

A sad konačno da vidimo i kako smo se podijelili... za kuću sam već spomenula da se, zbog zbrke s brojevima, dijelila opisno, najvećim dijelom je prihvaćeno postojeće stanje na terenu, a to, po pravomoćnom rješenju, izgleda ovako:

OPISNA PODJELA KUĆE

Predlagatelji obitelj ..... dobiva u vlasništvo i posjed (kojeg i sada posjeduje) sjeverni dio kuće, koji se sastoji od podruma, kata i potkrovlja, te verandu i terasu sa zapadne strane.

Predloženica ad/1. ..... (kćer jedinica pokojnog brata) dobiva u vlasništvo i posjed (kojeg i sada posjeduje) južni dio kuće koji se sastoji od podruma, kata i potkrovlja, dvor sa zapadne strane i kuhinju sa sjeverne strane.

Predloženici ad/2 i 3 ..... (moji) dobivaju u vlasništvo i posjed istočni dio iza kuće koji se sastoji od sada srušene štale, zatvorenog poljskog WC-a, nadstrešnice, malog dvora i krušnu peć.

Obitelj ..... i predloženica ad/1 pristaju na odvajanje istočnog dijela koji pripada predloženicima ad/2 i 3 ....., a što znači - zatvaranje prolaza u prizemlju, koji se nalazi između sjevernog i južnog dijela kuće, zatvaranje 1 prozora na katu koji pripada sjevernom dijelu kuće, a posjeduje ga obitelj ..... (navedena prostorija na katu ima drugi prozor koji gleda na susjednu ulicu) i pristaju da se gradi zid na zid.

Ovako izvršena podjela, da bi se izvršio upis u zemljišne knjige, podliježe identifikaciji čest. zgr. i etažnoj podjeli, za što su se dogovorile stranke.

PODJELA ZEMLJE

Glede čest. zem. koji je u posjedu prednika ovog prijedloga stranke su suglasne da se izvrši na način:
dalje su, u nastavku rješenja, nabrojeni brojevi svih čestica zemlje, koje smo dijelili, ali odvojeno i pojedinačno za svaku suvlasničku stranu, prema našem dogovoru.

Za sada je bitno samo reći da smo sve čestice zemljišta nastojali i uglavnom uspjeli podijeliti "za cijelo", kako bi smo izbjegli potrebu kasnijeg parceliranja.

Jedina zemlja, koju trebamo parceliranjem podijeliti je "dolac", o čemu sam pisala u postu od 14.10.09.

Uglavnom, o česticama zemljišta ću pisati, ovisno o razvoju situacije sa uknjižbom, jer je i meni samoj, u svemu tome, jako puno nepoznanica, bilo sa stanjem na terenu, bilo sa namjenom zemljišta prema važećim prostornim planovima.

Stoga, nema smisla prejudicirati, kako što bude aktualno, tako ću i pisati, a sudeći po brzini rješavanja, ali i učestalim izmjenama svega i svačega, 'ko zna šta će do tada biti... zato, živi bili pa vidjeli...

I sad ja ovako razmišljam, mi se eto dijelimo i dijelimo, a još ćete vi čitati kod mene o podjelama (naravno, ako vam se da), dakle "usitnjavamo se", i 'ko zna koliko se još familija u lijepoj našoj dijeli, ovako dugotrajno, kao i mi, a 'ko zna koliko bi ih se još tribalo podilit', a nisu ni počeli, jer su se zavadili oko imovine, pa je dioba "na čekanju", jer ni'ko s nikim ne govori... a ja bi baš volila znat' nekakve "službene podatke", kad bi oni uopće postojali... al' kako će postojat', mislim se, ako nemamo sređeno vlasništvo u zemljišnim knjigama... ako država ne zna ni za koliko zemlje ne zna čija je...
A poanta je, da se narod sa zemljom, još uvijek, i 'ko zna dokle, dijeli i "usitnjava", a država se već odavno "okrupnjava", barem se priprema za to.
I sad se ja pitam, gdje živi "država", a gdje "narod", i tko tu ide drumom, a tko šumom, i tko će tu na kraju izvući deblji, a tko tanji kraj.
Šta vi mislite o tome?

Nenad Vetma - Dobro jutro, moja jube

Što stoji između... ljubavi i mržnje... mira i rata...
pameti i ludila...
možete odgovoriti, ili nastaviti niz, ili ništa...
upitajte svoje srce, ono zna...
a moja inspiracija, pronađite je sami, nije teško...

Glavni "krivac" što sam prekinula pisanje jednog skroz drugačijeg posta, ostavivši ga za kasnije, i počela ovaj pogled unatrag je turimti, koja mi je danas u komentaru postavila dva pitanja: kad vratiš film unazad, znaš li gdje je greška i u komu da ste se ovoliko "natezali"? i bili ponovila sve to?
Pitanja su me u prvi momenat malo i zatekla, jer su mi prilično komplicirana i teška za odgovor na brzinu, i greška bi bila na njih davati nekakve površne odgovore, bez da se uzmu u obzir sve okolnosti. Inače, svaku situaciju uvijek treba sagledavati u kontekstu vremena u kojem se događa. Ali, sve u svemu, drago mi je da su pitanja postavljena, dapače, mislim da su došla u pravi čas za baciti jedan pogled unatrag, sada kad smo završili sa diobom, bez obzira što mislim da se mnogi odgovori provlače, i utkani su u sve što sam napisala do sada.

Svih ovih godina unatrag, imala sam ja ne dva, već mali milijun pitanja i dilema, na koje nisam znala odgovore, niti sam imala koga pitati, niti me je imao 'ko savjetovati ili upozoriti... sve sam uglavnom otkrivala i učila sama, u hodu. Da li smo sami krivi, jesmo li negdje pogriješili, što bi i da li bi nešto danas napravili drugačije... moglo bi se sad nabrajati u nedogled, ali sve su to hipotetska pitanja, koja padaju u vodu i gube smisao, kad se uzme u obzir činjenica da mi tada nismo znali, niti smo mogli pretpostaviti, da će sve to trajati ovoliko dugo... a kad za nešto unaprijed ne znate, normalno je da drugačije i razmišljate. Isto kao što ne možemo spriječiti tragediju, jer se ona dogodi bez našeg znanja... tako je i lako sada pametovati ili, kako reče poslovica "lako je biti general poslije bitke".

Rekla sam na samom početku, da je jedan od razloga pisanja ovog bloga, svakako i moja želja da "sretnem" ljude sa sličnim problemima, da razmijenimo mišljenja, možda pomognemo jedni drugima, da čujem i neke drugačije, možda objektivnije stavove. Zato, između ostalog, i pišem. Do sad, međutim, nisam "naletila" na neki sličan blog (ako ne'ko zna da postoji, neka mi kaže), niti na osobu sličnih iskustava, što ne znači da ih nema, koja bi bila spremna to podijeliti sa mnom. Želim samo reći, da bi bilo dobro čuti i drugo mišljenje o istom ili sličnom problemu, bez obzira potvrđuje li ono moje stavove, ili me pobija.

Ukratko, zbog postavljenih pitanja, a koja su se slučajno poklopila i sa završetkom diobe, ponovit' ću neke ulomke iz ranijih postova, za koje mislim da su važni jer daju odgovor na prvo pitanje. S odgovorom na drugo pitanje nemam problema, ali... ima jedno ali... zbog kojeg uvik žaj mi bi'će...

U vezi prvog pitanja, mislim da je krivnja na državi, i to iz više razloga, i zbog loše zakonske regulative, i zbog još lošije sudske prakse, i zbog nikakve koordinacije u radu: sud-zemljišnik-katastar-lokalna zajednica... institucije uopće ne rade posao kako treba, i mislim da je tu glavni problem... ako uzmemo u obzir i godine rata, kada su sudovi pogotovo "spavali", ja sumnjam da bi bilo puno bolje, i da nismo imali obiteljskih problema.

Kako se iz samog naslova dade i naslutiti, nastavljamo dalje u raspetljavanju situacije oko pradidovog nasljedstva, što nam je, uostalom i tema. Da bi ipak bilo jasnije, potrebno je možda reći, kako se vremenski, ustvari vraćamo natrag u 2001 godinu, na posljednju sudsku raspravu, koja je ujedno značila i stvarnu i konačnu diobu.

A kako je od zadnjeg pisanja o temi prošlo gotovo dva mjeseca, evo i linka za one koji se žele podsjetiti, što sam i sama morala napraviti. Razlog što se sve skupa malo odužilo, jednim dijelom leži u nedostatku vremena, a drugim u potrebi da se slegnu raznorazne emocije, da se glava i srce malo "ohlade" od svih problema i problemčića, jer znate i sami da hladna glava uvijek bolje razmišlja... pa sam se i ja u takvim okolnostima bavila lakšim temama kao što su galebi, kamena carstva, fotografija (ovdje morate znat', da sam ja osobno "do bloga" vrlo malo fotografirala... a aparat, koji sad po potrebi žican u sina, baš mi odgovara, jedan botun "on-off", drugi za "okinit", a treći za pogledat' "okinuto"... sin pokazao prebacivanje "okinutog" u komp... sve u svemu, jako jednostavno, baš po mojoj miri, o muškim komentarima na novu "ljubav" sad nećemo, a što bi na ovo sve rekla, recimo, bugenvilija, to je opet neka druga priča...), pa čak i kuhanje (nije da se hvalim ali, za razliku od fotografije, tu sam prilično "doma" što bi se reklo, ali ni u najluđem snu nije bilo planirano za blog)... pa sad vi vidite kud me sve odvedoše ove blogerske vode, da i ne spominjem kako u zadnje vrime sve više slinim po ovim "turističko-izletničkim" blogovima, što i rekoh nedavno kod Broda, pa sad i ne garantiram što se na tom planu može dogodit'...

Šalu ili zbilju na stranu, idemo mi privesti kraju barem ovu diobu, jer i nakon nje ima još puno lipih stvari za ispričat', al' ih ne smimo još reć'... nadam se samo da će do tada biti i kakvih pomaka u aktualnim događanjima, o kojima će se imati što napisati...

Dakle, uspjeli smo se, nakon puno muke, konačno dogovoriti oko cjelokupne podjele, i kuće i zemlje. Odvjetnica je sve to sročila i prenijela na papir kao "Podnesak predlagatelja i predloženika", kojeg mi tj. sve četiri suvlasničke strane trebamo potpisati ispred sutkinje, na slijedećoj raspravi zakazanoj za 09.04.2001.g. u 10,30.

Kroz moje dosadašnje pisanje, i sami ste svjedoci sramotne dugogodišnje sudske neučinkovitosti. I pisala sam već, izgleda da je to uobičajena sudska praksa u izvanparničnim predmetima, gdje je puno toga zakonski loše ili nikako rješeno, pa se (ne)rješavaju (ne)sporovi... i gotovo sam sigurna da ima puno takvih predmeta u sudskoj proceduri, na kojima se konkretno gotovo ništa i ne radi, samo se stvara privid da se rješavaju, a ljudi nemaju pojma, jer im ni'ko ništa ne govori, a ustvari nemaju koga ni pitat'... i godine prolaze i onda svi tu scenu otkrivamo kao Kolumbo Ameriku, kako lijepo reče Shelly Kelly u jednom komentaru kod mene... i tako svi učimo na teži način, preko vlastitog iskustva...

A morala sam na ovo gore ponovo podsjetiti, kako bih lamentirala ovu posljednju sudsku raspravu, koja me šokirala, u prvom redu svojom brzinom, a nakon toga i ogromnom dozom arogancije i bahatosti od strane sutkinje koja je predsjedavala raspravom... i da barem iza te arogancije i bahatosti ima i trunke pokrića u njihovom 12-godišnjem "radu" na našem predmetu, još bih to možda nekako i prožvakala, a ovako... što reći, i danas mi je gorak okus u ustima, kad se sjetim. I to je u lijepoj našoj, jedna od mnogih pila okrenutih naopako... umjesto da se crvene, da su manji od makovog zrna, da se u mišju rupu sakriju, jer sami nisu ništa napravili, ili da se u najmanju ruku ponašaju normalno, ljudski, oni se drže tako neprikosnoveno i ponašaju se kao kakve "svete krave"... a svaka kritika, ma koliko bila osnovana, njima je udar na njihovu neovisnost, mo'š mislit'...

Što se brzine tiče, žao mi je da nisam štopala vrime, ali mislim da u sudnici nismo bili više od 5 minuta... i pada mi sad na pamet slučaj Domić u kojem se dosta komentiralo i izazivalo dosta čuđenja, upravo veliki broj rasprava u kratko vrime... a meni je odmah bilo i jasno i moguće, jer praksa je takva da stranke donesu na raspravu gotov dokument, koji se tu i tada uopće ne kontrolira u nikakvim segmentima, uloga suca je samo da se u njegovoj prisutnosti potpiše, i rasprava je gotova... tako je barem bilo u našem slučaju... karikirano rečeno, gotovo smo prije izašli, nego li smo pošteno i ušli.

Što se tiče bahatosti i visine, to je već malo teže dočarati, ali se ogleda kroz arogantno nedopuštanje da riječ zucneš, a kamo li nešto kažeš. Ja sam imala potrebu reći, da u Podnesku... treba ispraviti mamino ime, jer je bilo pogrešno napisano... i jedva sam uspjela iz drugog pokušaja, jer čim sam krenula govoriti, sutkinja me pokušala prekinuti... a drugoj suvlasničkoj strani je čak zaprijetila izbacivanjem iz sudnice zbog ometanja rada suda, samo zato što je u dva navrata pokušala da joj se nešto razjasni... jel' treba uopće reći da joj se nije razjasnilo... sve u svemu jedno jako grubo iskustvo, koje nigdje drugdje u svom životu nisam doživjela, ni prije, ni poslije... a da to nije slučajnost, već učestala praksa, pokazuju i neki medijski popraćeni primjeri... posebno sam dobro zapamtila, iako je bilo dosta davno, kada je sudac Trgovačkog suda u Splitu izbacivao iz sudnice radnice Dalmatinke Nove... e, pa da, šta će one njemu tu remetit' njegov mir u sudnici, šta njega briga što se tu ipak debelo o njihovoj koži radi, i šta njega briga što su one itekako stranke u postupku...

A koliko je takva sudska praksa u raspravama ispravna i logična, ili bi trebalo i moglo bolje i drugačije, ne znam, prosudite sami... naime, nakon ovakve rasprave, sud donosi rješenje, i nakon proteka žalbenog roka, ukoliko se nitko ne žali, ono postaje pravomoćno... međutim, sud ga ne šalje strankama, barem nama nisu, iako ti to ni'ko ne kaže... ukoliko vam treba, a treba sigurno, ako se želite uknjižiti, morate ga sami tražiti od suda, uz plaćanje 40,00 kn u državnim biljezima (tada: taksene marke)... da li je trošak i danas isti, ne znam.
Ono što je tu najbitnije, pravomoćno rješenje bi, po mom skromnom mišljenju, trebalo biti zakon, točka, kraj postupka... a provedbu rješenja, tj. uknjižbu u zemljišne knjige i katastar bi dalje, po meni, trebao obaviti sud po službenoj dužnosti. Ali nije tako, a da li je to samo kod uknjižbi vlasništva, zbog nereda u državnim knjigama, ili važi i za druge vrste postupaka, stvarno ne znam. A što je najgore u svemu tome, ti to, kao stranka, tada ne znaš, jer ti ni'ko to ne kaže, ustvari, nikad ti ni'ko ništa ne govori... ni'ko ti čak ne kaže ni da ti nešto moraš dalje uopće raditi... i tako opet prolazi vrime, ti misliš da je konačno sve riješeno, a ustvari opet sve stoji na mjestu... a onda nakon dosta vremena, a obično se dogodi nešto loše, ponovo otkrivaš Ameriku kao Kolumbo... ali o tom potom...

Sudska rasprava je, dakle, završena, sve suvlasničke strane su potvrdile dogovor svojim potpisima Podneska... i sve to u 5 minuta... i toliko dugih i teških godina svedeno na pišljivih 5 minuta...

Sam čin konačne diobe, koliko god bio i važan i značajan, u svakom slučaju, nije prouzročio nekakvu pretjeranu sreću, ni pobjedonosno ushićenje, prije bih rekla, osjećaj olakšanja... i koliko god ja napravila sve što je bilo u mojoj moći, koliko god ja dala sve od sebe... dakako da pravda nije zadovoljena, ona je već odavno izgubljena u bespućima prošlosti... Pirova je to pobjeda...

"Pirova pobjeda je pobjeda za koju se plati prevelika cijena i koja pobjedniku nanese više štete nego poraženom."
Nazvana je prema Piru, kralju Epira, koji je nakon pobjede protiv Rima u bitki kod Askula rekao:
"Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni".

I pitam se o kome oni to zbore, o Piru ili o meni...

Radojka Šverko - Ništa nova, ništa nova

Oznake: ništa nova, ništa nova... radojka šverko

/naslovnica Blog.hr-a/

Evala vam, komodajte se ka' u svojoj kući, svi ste dobro došli, i vi koji vjerujete, i vi koji ne vjerujete. Ja u dobro vjerujem, i u onu "ili si čovik, ili to nisi"..., ako nisi, daleko ti moja kuća..., ako jesi, samo naprid...
Vjera treba biti život, to je cila filozofija, ali bez obzira na vjerovanje, uskrsni običaji su dio našeg naslijeđa i naše tradicije, dio naših korijena i života naših predaka, i može li biti išta loše u njegovanju i poštivanju te ostavštine...

I dio - prije Uskrsa
jaja piturana korom kapule i listićima selena i petrusimula


nazdravimo domaćom rakijom od koromača




ili domaćim prošekom


prava jaja, ispuhana, osušena, umjetničkim darom
oslikana, i velikim srcem poklonjena od moje radne
kolegice






sinoć se umijesile, jutros premijesile i napravile
sirnice i garitule
















uskrsno drvce, mojih ruku djelo, a jaja, jedno ljepše od drugog, remek-djela kolegice, kao i ona tri već
uslikana




















ispečene sirnice i garitule... razlika od kupovnih nebo-zemlja... malo su možda više "uvatile boju", iako sam pekla na niže nego kaže recept... malo prejak špaher, malo puno namazanog žumanjca, ali nema veze, meke su i ukusne, ja zadovoljna, a ukućani još i više, guštaju bez orat' i kopat'












Zdravi i veseli bili! Sretan Uskrs!

Naravoučenje:
tako mi i triba kad slipo virujen riceti, i ne pitan ranije...
kaže mater,ma ko ti je reka' mazat' sirnice
žumanjcem, ja san uvik mazala ili vodom ili bjelancem...
tako da znate koga zanima... mislin da ću ih pravit i dogodine, nije to uopće tako teško... ali ih ni u ludilu neću mazat' žumanjcem...

II dio - uoči Uskrsa
Za uskrsni doručak smo jeli šunku pečenu u kruhu, ne pamtim baš kao naš običaj u Dalmaciji, ali ja, kako sam isprobala pred koju godinu, tako nam prešlo u naviku i običaj... pa evo da malo dočaram atmosferu i otvorim vam apetit...
šunku, s koje smo ogulili mrežicu, prokuhati 1/2 sata, i ostaviti da se ohladi u toj vodi... zaboravite li skinuti mrežicu, kao ja jedne godine, nakon kuhanja ćete dobiti želju bacit' i šunku zajedno s mrežicom...




umijesiti tijesto za kruh od 1/2 kila brašna...


nakon dizanja, premijesiti...




razvaljati toliko da može obujmit' šunku, ne pretanko...


a gdje je nestala šunka?


položiti na škrovadu tako da je "spoj tijesta" ispod...


staviti u hladnu peć na 180-150... kad zarumeni, namazati
maslinovim ili običnim uljem, ili maslom... peći oko 1 sat


servirano, još vruće...


svaka "medalja" ima i svoju drugu stranu...


a tu se skrila šunka... ono najbolje se uvijek negdje krije...




Ako večer prije skuhate šunku i ostavite je u vodi, te u međuvremenu zamijesite tijesto i ostavite ga da se diže, što ja naravno nisam napravila, a planirala sam, ujutro na Uskrs, je sve ostalo čas posla... prilično jednostavno...

Žao mi je da ne možete zagrist'... vjerujte da je bilo odlično...

Oznake: Sretan i blagoslovljen Uskrs

/naslovnica Blog.hr-a/

Sretan Uskrs svim ljudima dobre volje!

Bilo da su vjernici, bilo da tek drže do stoljećima starih običaja, i ovaj Uskrs će se dočekati uz košarice prepune bojanih jaja, crvenih, žutih, plavih, zelenih... ili šarenih, oslikanih... jer to je središnji simbol nadolazećeg proljetnog blagdana, uz nezaobilazne motive pilića i zečića.

Naši stari nisu međutim, kao mi danas, imali na raspolaganju raznorazne umjetne boje, već su se koristili onim što su mogli naći u prirodi... tako se koristila kora kapule ili cikla za crvena, kora hrasta za crno-smeđa, špinat ili poriluk za zelena jaja... a kasnije su se počele koristiti i boje za tekstil.
Ja koristim koru kapule uz listiće selena i petrusimula i najlon-čarapu, i malo pancete na kraju, za sjaj... i naravno da nije radi novaca i nekakve uštede, jer umjetne boje su jeftine... nijedna boja mi nije tako lijepa kao "kapulina", a jednostavno je...

Veliki petak, koji prethodi Uskrsu, je dan nemrsa, dan kada se jede riba... puno je različitih tradicijskih običaja vezanih uz post i nemrs i kod nas i u svijetu, a kod nas je to značilo da se na taj dan ne jede meso i mesni proizvodi.
Kod mene će se sutra jesti juha od bakalara i bakalar na bjanko, u čemu je najbitnije imati pravo domaće maslinovo ulje... nažalost, kuham ga večeras, jer je sutra radni dan.

Simbol uskrsnog stola, uz maštovito obojana i oslikana jaja, čini i slatko sa svježim kvascem i sa puno jaja, jer se jaje smatra začetkom života... to su prvenstveno sirnice i garitule ili'ti pletenice u koje se stavlja obojeno jaje, a one su se obavezno davale djeci... zatim orahnjače i makovnjače, kuglofi, vijenci...
Kod mene su se pekle i sirnice, ali posljednjih godina uglavnom orahnjača i makovnjača... ovaj Uskrs bi mogla biti, za promjenu, sirnica i koja garitula...

Posljednjih par godina na uskršnje jutro ispečem šunku u kruhu... kod prvog "eksperimenta" svi su bili oduševljeni, i tako njima prešlo u naviku, a meni u dodatnu obavezu... a za ručak pečenka...

Dio stare crkvene i pučke tradicije našeg naroda je i nošenje bojanih jaja i sirnica u crkvu na blagoslov...

Tako će i u ovo blagdansko doba kršćani diljem svijeta njegovati vlastite tradicijske uskrsne običaje

P.S. A i mami se ispunila želja da Uskrs dočeka kući, danas je otpuštena, i svi se nekako vraćamo u redovnu kolotečinu, koja će, nadam se, potrajati...
možda uspijem ovih dana staviti i neku originalnu slikicu "mog Uskrsa", al' ne 'vatajte me za riječ, volje i nekih ideja imam, al' ovisi šta će fotoaparat napravit' u mojim rukama...