Kako se iz samog naslova dade i naslutiti, nastavljamo dalje u raspetljavanju situacije oko pradidovog nasljedstva, što nam je, uostalom i tema. Da bi ipak bilo jasnije, potrebno je možda reći, kako se vremenski, ustvari vraćamo natrag u 2001 godinu, na posljednju sudsku raspravu, koja je ujedno značila i stvarnu i konačnu diobu.
A kako je od zadnjeg pisanja o temi prošlo gotovo dva mjeseca, evo i linka za one koji se žele podsjetiti, što sam i sama morala napraviti. Razlog što se sve skupa malo odužilo, jednim dijelom leži u nedostatku vremena, a drugim u potrebi da se slegnu raznorazne emocije, da se glava i srce malo "ohlade" od svih problema i problemčića, jer znate i sami da hladna glava uvijek bolje razmišlja... pa sam se i ja u takvim okolnostima bavila lakšim temama kao što su galebi, kamena carstva, fotografija (ovdje morate znat', da sam ja osobno "do bloga" vrlo malo fotografirala... a aparat, koji sad po potrebi žican u sina, baš mi odgovara, jedan botun "on-off", drugi za "okinit", a treći za pogledat' "okinuto"... sin pokazao prebacivanje "okinutog" u komp... sve u svemu, jako jednostavno, baš po mojoj miri, o muškim komentarima na novu "ljubav" sad nećemo, a što bi na ovo sve rekla, recimo, bugenvilija, to je opet neka druga priča...), pa čak i kuhanje (nije da se hvalim ali, za razliku od fotografije, tu sam prilično "doma" što bi se reklo, ali ni u najluđem snu nije bilo planirano za blog)... pa sad vi vidite kud me sve odvedoše ove blogerske vode, da i ne spominjem kako u zadnje vrime sve više slinim po ovim "turističko-izletničkim" blogovima, što i rekoh nedavno kod Broda, pa sad i ne garantiram što se na tom planu može dogodit'...
Šalu ili zbilju na stranu, idemo mi privesti kraju barem ovu diobu, jer i nakon nje ima još puno lipih stvari za ispričat', al' ih ne smimo još reć'... nadam se samo da će do tada biti i kakvih pomaka u aktualnim događanjima, o kojima će se imati što napisati...
Dakle, uspjeli smo se, nakon puno muke, konačno dogovoriti oko cjelokupne podjele, i kuće i zemlje. Odvjetnica je sve to sročila i prenijela na papir kao "Podnesak predlagatelja i predloženika", kojeg mi tj. sve četiri suvlasničke strane trebamo potpisati ispred sutkinje, na slijedećoj raspravi zakazanoj za 09.04.2001.g. u 10,30.
Kroz moje dosadašnje pisanje, i sami ste svjedoci sramotne dugogodišnje sudske neučinkovitosti. I pisala sam već, izgleda da je to uobičajena sudska praksa u izvanparničnim predmetima, gdje je puno toga zakonski loše ili nikako rješeno, pa se (ne)rješavaju (ne)sporovi... i gotovo sam sigurna da ima puno takvih predmeta u sudskoj proceduri, na kojima se konkretno gotovo ništa i ne radi, samo se stvara privid da se rješavaju, a ljudi nemaju pojma, jer im ni'ko ništa ne govori, a ustvari nemaju koga ni pitat'... i godine prolaze i onda svi tu scenu otkrivamo kao Kolumbo Ameriku, kako lijepo reče Shelly Kelly u jednom komentaru kod mene... i tako svi učimo na teži način, preko vlastitog iskustva...
A morala sam na ovo gore ponovo podsjetiti, kako bih lamentirala ovu posljednju sudsku raspravu, koja me šokirala, u prvom redu svojom brzinom, a nakon toga i ogromnom dozom arogancije i bahatosti od strane sutkinje koja je predsjedavala raspravom... i da barem iza te arogancije i bahatosti ima i trunke pokrića u njihovom 12-godišnjem "radu" na našem predmetu, još bih to možda nekako i prožvakala, a ovako... što reći, i danas mi je gorak okus u ustima, kad se sjetim. I to je u lijepoj našoj, jedna od mnogih pila okrenutih naopako... umjesto da se crvene, da su manji od makovog zrna, da se u mišju rupu sakriju, jer sami nisu ništa napravili, ili da se u najmanju ruku ponašaju normalno, ljudski, oni se drže tako neprikosnoveno i ponašaju se kao kakve "svete krave"... a svaka kritika, ma koliko bila osnovana, njima je udar na njihovu neovisnost, mo'š mislit'...
Što se brzine tiče, žao mi je da nisam štopala vrime, ali mislim da u sudnici nismo bili više od 5 minuta... i pada mi sad na pamet slučaj Domić u kojem se dosta komentiralo i izazivalo dosta čuđenja, upravo veliki broj rasprava u kratko vrime... a meni je odmah bilo i jasno i moguće, jer praksa je takva da stranke donesu na raspravu gotov dokument, koji se tu i tada uopće ne kontrolira u nikakvim segmentima, uloga suca je samo da se u njegovoj prisutnosti potpiše, i rasprava je gotova... tako je barem bilo u našem slučaju... karikirano rečeno, gotovo smo prije izašli, nego li smo pošteno i ušli.
Što se tiče bahatosti i visine, to je već malo teže dočarati, ali se ogleda kroz arogantno nedopuštanje da riječ zucneš, a kamo li nešto kažeš. Ja sam imala potrebu reći, da u Podnesku... treba ispraviti mamino ime, jer je bilo pogrešno napisano... i jedva sam uspjela iz drugog pokušaja, jer čim sam krenula govoriti, sutkinja me pokušala prekinuti... a drugoj suvlasničkoj strani je čak zaprijetila izbacivanjem iz sudnice zbog ometanja rada suda, samo zato što je u dva navrata pokušala da joj se nešto razjasni... jel' treba uopće reći da joj se nije razjasnilo... sve u svemu jedno jako grubo iskustvo, koje nigdje drugdje u svom životu nisam doživjela, ni prije, ni poslije... a da to nije slučajnost, već učestala praksa, pokazuju i neki medijski popraćeni primjeri... posebno sam dobro zapamtila, iako je bilo dosta davno, kada je sudac Trgovačkog suda u Splitu izbacivao iz sudnice radnice Dalmatinke Nove... e, pa da, šta će one njemu tu remetit' njegov mir u sudnici, šta njega briga što se tu ipak debelo o njihovoj koži radi, i šta njega briga što su one itekako stranke u postupku...
A koliko je takva sudska praksa u raspravama ispravna i logična, ili bi trebalo i moglo bolje i drugačije, ne znam, prosudite sami... naime, nakon ovakve rasprave, sud donosi rješenje, i nakon proteka žalbenog roka, ukoliko se nitko ne žali, ono postaje pravomoćno... međutim, sud ga ne šalje strankama, barem nama nisu, iako ti to ni'ko ne kaže... ukoliko vam treba, a treba sigurno, ako se želite uknjižiti, morate ga sami tražiti od suda, uz plaćanje 40,00 kn u državnim biljezima (tada: taksene marke)... da li je trošak i danas isti, ne znam.
Ono što je tu najbitnije, pravomoćno rješenje bi, po mom skromnom mišljenju, trebalo biti zakon, točka, kraj postupka... a provedbu rješenja, tj. uknjižbu u zemljišne knjige i katastar bi dalje, po meni, trebao obaviti sud po službenoj dužnosti. Ali nije tako, a da li je to samo kod uknjižbi vlasništva, zbog nereda u državnim knjigama, ili važi i za druge vrste postupaka, stvarno ne znam. A što je najgore u svemu tome, ti to, kao stranka, tada ne znaš, jer ti ni'ko to ne kaže, ustvari, nikad ti ni'ko ništa ne govori... ni'ko ti čak ne kaže ni da ti nešto moraš dalje uopće raditi... i tako opet prolazi vrime, ti misliš da je konačno sve riješeno, a ustvari opet sve stoji na mjestu... a onda nakon dosta vremena, a obično se dogodi nešto loše, ponovo otkrivaš Ameriku kao Kolumbo... ali o tom potom...
Sudska rasprava je, dakle, završena, sve suvlasničke strane su potvrdile dogovor svojim potpisima Podneska... i sve to u 5 minuta... i toliko dugih i teških godina svedeno na pišljivih 5 minuta...
Sam čin konačne diobe, koliko god bio i važan i značajan, u svakom slučaju, nije prouzročio nekakvu pretjeranu sreću, ni pobjedonosno ushićenje, prije bih rekla, osjećaj olakšanja... i koliko god ja napravila sve što je bilo u mojoj moći, koliko god ja dala sve od sebe... dakako da pravda nije zadovoljena, ona je već odavno izgubljena u bespućima prošlosti... Pirova je to pobjeda...
"Pirova pobjeda je pobjeda za koju se plati prevelika cijena i koja pobjedniku nanese više štete nego poraženom."
Nazvana je prema Piru, kralju Epira, koji je nakon pobjede protiv Rima u bitki kod Askula rekao:
"Još jedna takva pobjeda i mi smo izgubljeni".
I pitam se o kome oni to zbore, o Piru ili o meni...
Post je objavljen 11.04.2010. u 20:37 sati.