morska iz dubina

petak, 03.05.2024.

Tad i nikad više


Bilo je apsurdno bit dil škoja, sustanar Vale, dite mora, a ne lovit ribu. Nespojivo. Stari me zarana naučija vezivat udice jer san često ostajala bez njih. Zapinjale su o morsko dno i bile bespovratno izgubjene. Znala san veslat za pod sviću, naticat parangale, čistit mriže, lovit na panulu, vatat lignje, za koje ribe odma nožen kidat krenu i ne odčetavat je jer bi ubod bija prebolan. Zapravo san za svoje male godine znala nevjerojatno puno o ribolovu. Naprosto san bila dil aktivnog lanca kojin smo se prehranjivali.

Rođak Tonči i ja smo non stop ronili. Vatali manje hobotnice rukama, rano zoron kosmače po grižama, lumpare jeli žive, a grce, one poveće, smo koristili za ješku na udicu. Lovili smo po cile dane. Minjali stacije nadajući se kako je svaka druga bolja. A ribe je bilo.

Često bi nas Stari iskrca na pusti škojić Lukovac i dok bi on panulava u lastovskon kanalu mi bi obašli sve, nalovili svega i čekali da nas u povratku pokupi.

E, to lito smo se nas dvoje natjecali ko će u taj dan ulovit više. I bit pobjednik lita. Sunce je pržilo, bili smo slani i sparušeni od soli. Svako malo bi skočili u more, rashladili se i nastavili.

I onda mi je zateglo krenu. Jako i snažno. Srce mi se uzdrčalo dok san potezala. Samo da mi ne utekne, mislila san. I tako san dovukla velikog pica na mrkentu. Posli je Stari reka da je u njemu očišćenon bija kil i kvarat. Al ja sam tu težinu i pobjedu lita zaboravila jer me morila druga briga. Dok san pokušavala izvuč udicu iz usta lovine, riba se trznila i udica mi se zavukla u meso palca. E, to je stvarno bolilo. Kako je tek bolilo vađenje udice i sve ono danima posli, priskačen. Da ne ispadnen neka cvilidreta.

Tek onda mi je došlo do srca. Kad mene ovako boli, kako li je tek jadnoj ribi. Ništa od uvjeravanja i razuvjeravanja nije pomoglo. Bila san odlučna. To je bilo moje zadnje lovljenje. Nikad više udica u moje ruke. Nikad više panula, lignjolov, naticanje parangala....nikad.

Al da, dvoličnost je usađena. Nisan lovila, al i dalje sam jela ono šta je Stari lovija.
I zapravo ne znan jel iko na svitu pojia toliko prvoklasne ribe, na sve moguće načine, ka šta san ja.
Teško da je.

03.05.2024. u 16:40 • 1 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2024  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Svibanj 2024 (2)
Travanj 2024 (6)
Ožujak 2024 (5)
Veljača 2024 (7)
Siječanj 2024 (7)
Prosinac 2023 (6)
Studeni 2023 (8)
Listopad 2023 (9)
Rujan 2023 (7)
Kolovoz 2023 (11)
Lipanj 2023 (7)
Svibanj 2023 (8)
Travanj 2023 (7)
Ožujak 2023 (10)
Veljača 2023 (10)
Siječanj 2023 (10)
Prosinac 2022 (8)
Studeni 2022 (4)
Listopad 2022 (9)
Rujan 2022 (5)
Kolovoz 2022 (6)
Srpanj 2022 (11)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi