Split. Godina 1962. Noć dočeka. Sa škoja su arivali teta Maro, barba Vinko i mojih troje rođaka. Razlika u godinama, među nama, neznatna. Dičinja. Neprimjetna. Meni jedinici, bez brata i sestre, oni su bili SVE.
Živili smo skromno, ali teta i njeni su bili baš na dnu. Škrta zemja davala je malo. Vino, uje i rakiju niko ni kupova. Naprosto su to jemali svi. Jelo se šta se ubere, peška u moru, od jaja i koka koje bi platile glavon kod novorođenja i za blagdanske dane. Pravih radnih mista jedva da je i bilo. Od neimaštine, sve se iselilo i raselilo.
U stanu je bilo teplo. I puno veseja. Na trpezi je bilo svega šta je mat paričala. Mat, čarobnica vonja o kužine. A mi, dica, čekali smo ponoć i dida Mraza. Odjednon je nasta šušur zatvaranja vrata, vika, buka, beštimje. Taman smo uletili u sobu kad su nan rekli, evo, ovi čas je ostavija poklone pod bor i šmugnija kroz ponistru.
Opet ga nismo vidili. Uteka nan je za dlaku.
Ispod bora je bila velika plišana žirafa. Veća od mene. I zamotana kutijica. A nas četvero.
Tonči, najmlaji, zgrabija je žirafu, zajašija je misleći da je tovar, a mi curice smo odmotavale kutijicu. A u njoj, mali, najmanji mogući servis s plastičnin čikaricama, pjatićima i malin vrčen.
Ushićene, odma smo postale odrasle domaćice. Neka smo bile site, mat je skuvala kakao, izlila ga u dičinji vrč, pa smo mi, ka velike, nalivale u čikare, pile i vraćale prazne na pjat.
Posli ponoći nas četvero su polegli u velu posteju. Pokrili su nas krturon, izjubili, a kako smo svi legli na škinju, radosno smo isprepleli ruke. I tako usnili. Sa zatvorenin očima ispod kojih se caklila radost.
***
Godina 2025. Stojin u Jokera. U redu san za produžit ugovor za mobitel. Svita oko mene ka da se dile besplatne fritule.
Isprid mene mama, tata i dječarac od kojih 7 - 8 godina.
On oće, onako zapovjedno, sad već prepričavan, iPhone 17 Pro Max, taj i nikoji drugi.
Tata vadi iz takujina karticu, provlači je. Nasmijana mama grli svog ljubimca. Prodavačica sve stavlja u prepoznatljivu vrećicu pinki boje i daje je dječarcu u ruke.
***
Niko i ništa ne može izminit, zaminit ili dopunit moju 1962.
Kada je malo zaista bilo puno.
Kada je srce istinski treperilo veličanstvenon skromnošću. Tada nismo ni znali šta znači biti skroman. Bio je to sustav života.
Kada je kakao bio naš Dom Perignon. Kada je obiteljsko druženje bilo dosanjana veselica. Kada je spavanje isprepletenih ruku zapečatilo trajni savez koji traje i danas. I kada si se zaista mogao izgubit u velikon zagrljaju prepunon topline i jubavi.
| < | prosinac, 2025 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
| 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
| 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
| 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
| 29 | 30 | 31 | ||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv