Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
30.06.2007., subota
Savjeti za orguljaše... VIII.
|
Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama. Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma. Zgodno je imati i psalmistu ili više njih. To su pjevači koji će ili sa kora, ili (što je možda i bolje) sa ambona pjevati psalme. Postoje pjesme koje se ne mogu nigdje uklopiti u sv. misu, zato se zovu i neliturgijskim. Takve pjesme eventualno bi mogle doći na kraj mise, a teže na početku mise. Neliturgijske su pjesme takve koje forsiraju određene osjećaje, koje iste možda svi i ne gaje; potom te pjesme ne govore o liturgijskom vremenu ili liturgijskom činu u sv. misi (ili u drugim liturgijskim činima) već se bave određenim (“pučkim”) pobožnim mislima - pobožnostima. Pjesme koje su kopirane iz pjesmarice/kantuala “Pjevajte Gospodu pjesmu novu”, a koje prelaze brojku 752 su označene kao pjesme za “neliturgijsku uporabu”, tj. nisu pogodne za izravnu upotrebu u Misi ili ostalim liturgijskim slavljima (na pobožnostima se mogu slobodno koristiti). Ipak, ako te pjesme donekle odgovaraju zahtjevima, mogu se razborito i umjereno upotrijebiti i na pokojem lit. slavlju (misi ponajprije); ali prednost se daje onim pjesmama koje su zapisane u kantualu prije broja pjesme 752. (broj pjesme iz kantuala je onaj masnije otisnuti broj uz prve taktove pjesme). Za pjesme koje nisu kopirane iz kantuala (očito se vidi) treba biti oprezniji u izboru, budući da su mnoge starije pučke pjesme bile izbačene iz izbora pjesama za pjesmaricu “Pjevajte Gospodu pjesmu novu” i označene kao “neliturgijske pjesme”; ostale šansone isto podliježu strožim kontrolama. Dobro je koristiti pomagala u crkvi koja doprinose boljem pjevanju: panoi s pjesmama, pjesmarice, možda i grafofolije ili dijafilmovi s pjesmama, papiri s pjesmama (za to dotično bogoslužje) koji se dijele u crkvi svim vjernicima... Ukratko o sviranju Kod učenja sviranja važno je najprije “PROČITATI” note, tj.: uočiti o kojem se tonalitetu radi, uočiti o kojem se ritmu radi, proći note (nije važno da u ritmu!) i uočiti njihove visine, trajanja i odnos s ostalim notama u harmoniji (kada koja nota dođe, kada koja prije, a koja poslije te, a koja u isto vrijeme kad i ta nota...), i to najprije s jednom, a zatim drugom rukom proći melodije (u početku nije važno svirati u ritmu!) Nakon “pročitanog” počinje se učiti svirati u ritmu, najprije “odvojeno”, tj. najprije s jednom a zatim drugom rukom. Kada se nauči svirati u ritmu “odvojenim” rukama, onda se ide na spajanje ruku... I sada opet iz početka: najprije se (nije važno u ritmu!) polako uočava kako bi se trebalo zajedno svirati: koje note dolaze zajedno, koje prije, koje kasnije... Naposlijetku se uči (isprva polakše, a kasnije brže) svirati u normalnom ritmu, onako kako bi to trebalo svirati i na misi. JAKO VAŽNO kad se uči svirati: je brojiti naglas dobe. Kod sviranja na orguljama poželjno je što više mijenjati registre, kako ne bi sviranje na orguljama postalo dosadno ili monotono samim time što bi registri bili jednolični, tj. uvijek isti. Naravno da jačina, boja i kombinacija registara mora odgovarati liturgijskoj svečanosti (kad je blagdan veseliji onda su registri jači, življi...), dotičnom liturgijskom momentu (npr. za uvod se svira jače nego kod preludiranja za vrijeme pričesti...). Čak je ponekad zgodno da i u samoj pjesmi se mijenjaju registri, npr. uvod se svira jače (može ponekad i tiše) od same pjesme, pripjev se svira jače (jer pripjev pjeva više vjernika, budući da su pripjevi više poznatiji), a kraj se svira ili u istoj jačini, ili se završi puno glasnije (pogotovo na kraju mise) ili se završi sa tišim preludiranjem, tj. ponavljanjem pripjeva ili poznatijeg glazbenog motiva pjesme, pogotovo tiše kada se ne smije narušavati pobožnost trenutka, a zgodno je da “ne vlada tišina”, ili da se vjernici održe u pobožnom osjećaju. Inače, ali jako važno: zbor i orguljaš i orgulje u crkvi su radi bogoslužja i svih okupljenih vjernika, a ne obratno!!! Važno je orguljama pratiti, poticati i uljepšavati pjevanje puka: sviranje neka bude povezano (legato), a na mjestima (poslije otprilike svaka 2 takta) gdje se “uzima zraka u pjevanju”, tu se sviranje može nakratko prekinuti samo podizanjem ruku s manuala - time se vjernicima sugerira uzimanje zraka, ali se time i pozorno prati njihov ritam pjevanja, a i opet potiče na daljnje pjevanje pjesme u započetom ritmu (ovime se vjernike “tjera” da pjevaju u ritmu - jer kratke pauze u sviranju vrlo su djelotvorne za to). Ritam pjevanja (i sviranja) pjesama: neka bude jednako brzini pobožnom izgovaranju riječi pjesama. Ne ubrzavati uvode ili međuigre između kitica, već sve svirati u tempu onog (pobožnog) pjevanja!!! Svirani uvod pjesama: neka to bude npr. prva 2 (ili više) takta pjesme, tj. prvi motiv pjesme - prva cjelokupna smislena rečenična cjelina, ili drugim riječima: prvi stih pjesme. Svirane “međuigre” poželjne su kada je prezamorno pjevati redom sve kitice, tada te “međuigre” dolaze iza onih kitica koje se smisleno najviše razilaze, ili jednostavno npr. nakon svake 2 kitice, ili nakon svake kitice (pogotovo ako je pjesma prekratka da bi pratila cijelo liturgijsko događanje za koje je pjesma i namijenjena, tj. ako je darovna pjesma odveć prekratka, tada možemo svirati dulji uvod pjesme, a između dviju kitica i međuigru, a na kraju i završetak...). Sviranje poslije pjesme, kao završetak pjesme: kada to dozvoljava ili štoviše traži liturgijski momenat: npr. darovna pjesma je završila, a svećenik još nije završio sa činom prinosa darova, tada se laganim preludiranjem završetka pjesme prati i završavanje obreda koje je pjesma pratila. Inače: orgulje nikad ne smiju maltretirati bogoslužje; orgulje su tu da bogoslužje uljepšaju a ne da mu smetaju. Preludirati se smije: prije početka bogoslužja, za vrijeme prinosa darova, za vrijeme pričesti, na kraju mise umjesto završne pjesme, poslije završne pjesme u bogoslužju. Ako pjesma nema pripjeva, tada se kraj pjesme može naglasiti laganim jednoličnim usporavanjem par završnih taktova pjesme. To se može napraviti i onda ako pjesma i ima pripjev (koji se čak i ponavlja), ovakvo usporavanje naglašava puku u crkvi da se više neće pjevati ta pjesma. Svirati se mora odrešito: jasno, razgovjetno, u ritmu, točno. Ako sviranje prati pjevanje, onda se svirati prestaje zajedno s pjevanjem, tj. točno na kraju pjesme. Ako se preludira ili svira završetak, tada se kraj sviranja izvodi s malo produženom zadnjom notom (“korona” na zadnjoj noti) i odrješito stane. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
29.06.2007., petak
Savjeti za orguljaše... VII.
|
Ukratko o pjevanju VAŽNO!!! Pjesme moraju odgovarati: duhu liturgijskog vremena (ne možemo pjevati u korizmi uskrsne pjesme!), i duhu liturgijskog čina (pjesme moraju pratiti što se u bogoslužju događa, tj. ne možemo pjevati darovnu pjesmu za Slavu). Kod psalama mogu se pjevati samo antifone, a preporuča se pjevati i sam psalam (solista ili dva pjevača, a možda i više pjevača). Antifone se mogu uzeti i za druge psalme, ali da barem odgovaraju duhu dotičnog psalma koji će se čitati (pjevati), tj. određene antifone (pripjevni psalam, pripjev) mogu se pjevati i uz druge psalme, a ne samo uz one za koje su napisane u pjesmarici. Ponekad se psalam sa svojom antifonom može otpjevati i za vrijeme pričesti, meditacija ili čak kao ulazna pjesma, no tada ti psalmi moraju i svojim tekstom o toj liturgijskoj situaciji govoriti. Pogotovo ako su melodije antifone i psalma jednostavnije, tada se ti psalmi mogu pjevati s pukom i kao popijevke (npr. za vrijeme pričesti...). Psalam: može se otpjevati samo antifona, ali bilo bi poželjno da se otpjeva i sam psalam. Psalmi: veselije psalme treba pjevati i u “veselijim” bogoslužjima, a tužnije napjeve u “tužnijim” situacijama. Božićne pjesme (pa čak i korizmene, uskrsne ili pjesme u došašću): mogu se koristiti gotovo u svakom dijelu mise, tek treba radije izabirati one pjesme koje barem nešto dočaravaju od liturgijske situacije, barem jednom svojom kiticom. U tom slučaju može se uzeti i samo dotična kitica. U došašću se pjesme ovako biraju: od prve nedjelje došašća do 16. prosinca pjevaju se pjesme došašća koje govore o drugom Isusovom dolasku. od 17.-24. prosinca je božićno došašće, koje nas posebno pripravlja na slavljenje Rođenja Kristova. Njemu više odgovaraju u našem izboru popijevke marijanskog smisla. Korizmene pjesme mogu se pjevati i za pokornička bogoslužja (vrijeme ispovijedi i pokora). U korizmi nema aleluje, već poklik: “Slava Tebi, Kriste Bože”! U korizmi se korizmene pjesme mogu pjevati umjesto "Gospodine". U vremenima Došašća, Božića, Korizme ili Uskrsno vrijeme mogu se uzimati i odgovarajuće pjesme iz Vremena kroz godinu, ali da odgovaraju duhu liturgijskog vremena (tužno, veselo, pokornički, slavljenički) i duhu liturgijskog čina (npr. pod slavom ne možemo pjevati marijanske pjesme ili pokorničke!). U MISI: ULAZNA PJESMA: dočarava radost okupljanja oko Kristova oltara, uvodi nas u taj blagdan/nedjelju tako da progovara o temi i zbilji koju taj dan slavimo ili se prisječamo, oraspoložuje nas za određene liturgijske događaje (uskrsna pjesma nas razveseljava i prisjeća da ćemo i mi jednom uskrsnuti zahvaljujući zaslugama Isusovim, korizmena pjesma će nas oraspoložiti da se kajemo za svoje zloće i da se želimo pokajati i popraviti...) pjesma PRIJE ČITANJA: nije nužna, ali nas može oraspoložiti i najaviti Božju Riječ koja će nam se sada priopćiti, dati, darovati. PSALAM: kao odgovor na Božju Riječ, zahvalni smo za Božje darove koje nam On daje, a pogotovo ovom pjesmom izražavamo da smo shvatili i prihvatili Božju poruku, te da smo je razumijeli i zato u tom duhu odgovaramo Bogu pjevajući. ALELUJA: usklik Bogu koji želi biti s nama, koji želi nama tepati, koji i po ovim svojim pismima nama dokazuje da misli na nas, da nam piše pisma... da nam svakome osobno progovara, jer će svatko doživjeti Božju poruku na svoj način - kao osobni poziv da slijedimo Isusa, da s Isusovim načinom života želimo živjeti, jer je to jedini način i put da dođemo Njegovom i Našem Ocu Nebeskom. MOLITVA VJERNIKA: kao usklik i odgovor na zaziv i molitvu mogu se uzeti i pjevani pripjevi nekih pjesama ili psalama (antifone, tj. pripjevni psalmi), ali, naravno, da odgovaraju svojim tekstom na molitve vjernika. DAROVNA PJESMA: izražava situaciju kada mi, po rukama našeg svećenika, Bogu želimo, barem simbolično - jer je ionako sve Božje, dati svoje darove, kao prijatelj prijatelju. To je naš simbolični dar Bogu, dar koji simbolizira da mi želimo biti s Bogom prijatelji i da po tom daru zapravo dajemo Bogu, u skrovitosti svojih srdaca, sve svoje brige koje bismo s Njim rado podijelili, pa čak i sav svoj život želimo dati Bogu, jer želimo biti zauvijek Njegovi prijatelji. PRIČESNA PJESMA: izražava radost što je Bog primio naše darove (i nas same i sve naše želje i molitve). Bog je naše darove (kruha i vina) primio zajedno sa svim našim molitvama, te je darove posvetio na najljepši mogući način: pretvorio je te naše darove u Tijelo Isusovo, a mi ćemo sada sa zahvalnošću primiti od Boga taj dar, hranu s neba, Tijelo Isusovo u svoje srce, da nas tu čuva od zla i da nas vodi k Bogu kao kakav putokaz, kao put - jer Isus je put k Bogu Ocu. (Ova je razmjena slična onoj: prijatelj prijatelju dade autić, a ovaj drugi taj autić onda spremi na najljepše mjesto u svojoj kući. Onda taj drugi prijatelj dade onom prvom pravi bicikl kako bi onaj mogao sretno stići doma.) ZAVRŠNA PJESMA: i nije toliko nužna, pogotovo ako je malo vjernika kod bogoslužja. Zapravo, sve je već rečeno na misi, pa čak i pozdrav i blagoslov, i možemo doma (sa Isusom kojeg nosimo u sebi). Zato na kraju može samo zbor otpjevati pjesmu, ili samo orguljaš nešto (u duhu bogoslužja) otsvirati. No, kako vjernici ipak ne mogu sakriti radost što su s Bogom-prijateljem razmijenili darove, ova završna pjesma ipak ima smisla: po njoj si vjernici još jedamput promisle što se to sada tako divnoga dogodilo, ili po toj pjesmi vjernici još jedamput obečaju Bogu sve ono što su već na misi Bogu obečavali (da budu dobri), po toj pjesmi izražavaju osjećaje koje su na tom bogoslužju doživjeli, po toj pjesmi vjernici se prisječaju kako se u ovoj Svetoj i sveopćoj Katoličkoj Crkvi dogodilo toliko puno Božjih velebnih djela, i kako je to dokaz da nas Bog ne ostavlja... Završna pjesma može biti i pjesma iz pobožnosti, tj. ako dočarava pojedine pobožnosti koje su u tom vremenu posebno vjernicima aktualne: npr. u svibnju pjevamo rado “Marijo, svibnja kraljice”, ili u listopadu pjevamo “Kraljice svete krunice” (jer je to mjesec krunice), ili u lipnju na kraju mise možemo pjevati i pjesme Srcu Isusovu zato jer je to mjesec Srca Isusova (tj. spomena njegove velike dobrote), u ožujku pjesme Sv. Josipu, na dane svetaca - ako znamo pjesme koje govore o njima - prigodne pjesme... I tu još naravno dolaze PJEVANI DIJELOVI MISE: Gospodine, Slava, (Vjerovanje), Svet (+Blagoslovljen) i Jaganjče. Ponekad se umjesto ovih nekih dijelova mogu pjevati i neke druge pjesme, npr. u Božićno vrijeme uobičava se umjesto svih tih pjevanih dijelova mise pjevati Božićne pjesme. Ponekad se rado uzimaju i u drugim vremenima neke druge pjesme umjesto tih liturgijskih tekstova pjevanih dijelova mise, npr. umjesto Jaganjče zna se pjevati neka pjesma koja nas poziva na mir... (No, preporuča se pjevati one originalne liturgijske tekstove.) Pjesme Srcu Isusovu se ponekad mogu uzeti i za ulazne pjesme. “Himni” se mogu otpjevati ponekad za ulaznu pjesmu, završnu, a možda i za psalam. Marijanske i druge svetačke pjesme mogu se pjevati na početku Mise i na kraju pogotovo onda kada se i slavi tog dana taj svetac. Marijanske pjesme iz došašća pjevaju se i 25. 3. na blagovijest!!! Orguljaši, ili voditelji pjevanja, zbora trebali bi, poželjno je i korisno, voditi dnevnike pjevanja: tj. uvijek zapisati (u neku posebnu bilježnicu) što se i kada se nešto pjevalo. Ovo je korisno zato što: lakše je planirati pjevanje za slijedeća bogoslužja jer se vidi kada je koja pjesma bila i onda se takve pjesme ne ponavljaju prečesto, a opet neke pjesme koje su lijepe, a lako se na njih zaboravi, lakše ih se sjetiti na njih; slijedeće godine lakše je planirati pjevanje kad se vidi u bilježnici točno što se lani pjevalo i što je najprikladnije pjevati za dotična bogoslužja; i na kraju: lakše je uvidjeti značaj bogoslužja/blagdana ako se u dnevniku pjevanja zapiše ponešto i o značaju samog pojedinog (manje poznatog) bogoslužnog slavlja: i po ovome bit će lakše ubuduće planirati pjevanja; tako da po ovome dnevnik pjevanja postane i mali liturgijski vodić za voditelje pjevanja za ubuduće. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
28.06.2007., četvrtak
Savjeti za orguljaše... VI.
|
Poučavanje i vježbanje pjevanja Zajednička molitva treba biti jednodušna. Skladnost pak jednodušnosti pretpostavlja određeno znanje, uvježbanost, izbor prikladnoga izvodilačkog načina, a najviše dobre volje s kojom će prebroditi početne poteškoće u vježbanju tog pjevanja. Ne valja pjevanje uvijek samo prepustiti improvizaciji, pa makar se mislilo kako je aktualno rješenje crkvenog liturgijskog pjevanja bolje od “kabinetskog” rješenja po kojem teorija nadvladava praksu. Zato mnogi crkveni dokumenti zahtijevaju i preporučuju vježbanje pjevanja kako bi se “zgodnom poukom i vježbom puk neprestano postepeno privodio sve većem pa i punom sudjelovanju u onome što spada na nj.” Tako koncilska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium” u točki 118. potiče vježbanje pjevanja: “Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi vjernika mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.” Na isto potiče i “Katekizam katoličke Crkve” u točki 1158. Dakle, svi koji se okupljaju na bogoslužju trebali bi učiti pjevati: svećenici i službenici oltara, članovi crkvenog zbora koji će predvoditi pjevanje, kantori, psalmisti, pa čak i članovi raznih vjerskih društava laika koji će podržavati i poticati puk u sudjelovanju. Ili najkraće rečeno: čitavu župsku zajednicu treba učiti pjevati kako bi svi zajedno po pjesmi mogli ostvariti zajedničko djelatno sudjelovanje u liturgijskim činima. Štoviše, budući da se vjernici istog dekanata često susreću zajedno u svojim crkvama, ponajprije kod slavljenja zaštitnika crkava pojedinih župa, bilo bi zgodno uvježbati u pojedinim dekanatima sličan repertoar crkvenih pjesama, kako bi i u tim prilikama zajedništvo okupljenih vjernika iz različitih župa toga dekanata došlo do izražaja. Posebno treba glazbenim skladateljima, orguljašima, onima koji će biti učitelji i voditelji crkvenog pjevanja i svima koji će druge poučavati u pjevanju, dati ispravnu i cjelovitu pouku u liturgijskom pjevanju i glazbi. U tu svrhu preporučuje se “da se prema prilikama osnivaju i viši zavodi za svetu glazbu” kojima će biti briga odgojiti takve crkvene glazbenike. S druge strane, da bi crkvena pjesma, tj. pjevanje doista bilo slavljenje Boga, treba svim vjernicima pružiti i ispravnu liturgijsku pouku (a ne samo glazbenu), ponajprije glazbenim skladateljima i pjevačima, a osobito djeci. Vjernike je nužno poučavati kako da se po pjesmi izraze, ali i kako da se pjesmom oraspolože za slavljenje otajstava. Budući da pastoralni uspjeh, koji pjevanje treba postići u svakom liturgijskom slavlju, uvelike ovisi i o poučenosti u crkvenoj glazbi, potrebno je “pučko pjevanje njegovati svim silama, uzimajući i nove oblike prilagođene duhu pojedinih naroda i današnjem čovjeku!” U tom poslu snage ne treba štedjeti, jer, kako veli papa Ivan Pavao II: “Nikad se neće dovoljno utrošiti truda u kulturno, odgojno i socijalno i duhovno unapređivanje liturgijske glazbe”. Pomagala svetoj glazbi Crkvenoj glazbi od velike su pomoći i tehnička pomagala kao što su pjesmarice, knjige, časopisi, novine i sve ostale službene liturgijske knjige koje se bave crkvenom glazbom i omogućuju da blago crkvene glazbe bude dostupno svim vjernicima. Sva ta pomagala uvelike unapređuju aktivno sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Poboljšanju crkvenog pjevanja može doprinijeti i anketa, koja jasnije ocrtava potrebe, shvaćanja i zahtjeve vjernika. Gotovo nezaobilazno pomagalo svetoj glazbi su glazbala odnosno muzički instrumenti. Pod “muzičkim instrumentima” Crkva ponajprije misli na “orgulje sa sviralama” koje je već tradicionalno glazbalo u Katoličkoj Crkvi. Ipak, uz suglasnost nadležnih crkvenih teritorijalnih vlasti, u bogoslužje se mogu pripustiti i druga glazbala, kao što su harmonij i elektronske orgulje, ukoliko su prilagođena liturgijskoj praksi, te ukoliko odgovaraju dostojanstvu hrama i doista uzdižu vjernike. Mogu se uzeti i ona glazbala koja pogoduju pobožnosti, a odgovaraju mjestu i naravi pojedinih naroda. Narodna tradicionalna glazbala povezana su s kulturom i duhom dotičnog naroda. I pučke pjesme izrasle su iz duše i naravi tog naroda. Pripuštanje u liturgiju glazbala dotičnog naroda može imati za posljedicu i pastoralni uspjeh. Ali glazbala “koja su po općem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih čina i pobožnih vježbi,” pogotovo ona glazbala koja se smatraju izrazom s bogoslužjem nespojive glazbene kulture, te ona koja podižu preveliku buku i tako rastresaju pobožnost vjernika. Mjesto gdje će se smjestiti orgulje i druga odobrena glazbala treba biti na zgodnom prostoru “gdje će biti na pomoć i pjevačkom zboru i narodu dok pjeva i odakle će ih kad sama sviraju svi lako moći čuti.” Ploče, kasete, kazetofoni i magnetofoni i slično redovito se smatraju izvorima glazbenog zvuka, jednako kao i glazbala, a istom tako to su sredstva koja mogu pospješiti aktivno sudjelovanje vjernika u slavljenju bogoslužja. Ipak važno je istaći da takva glazba uglavnom služi “slušanju” svete glazbe. Osim toga nije dobro glazbu s ovakvih medija koristiti kao instrumentalnu pratnju pjevanju vjernika ili službenika (“play-back”), ili u najgorem slučaju kao “zamjena pjevanju puka”. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
27.06.2007., srijeda
Savjeti za orguljaše... V.
|
Zbor Posebnu i pravu liturgijsku službu vrši također i zbor pjevača, jer njihovo pjevanje “omogućuje sudjelovanje u bogoslužju višim i suptilnijim glazbenim oblicima, pa makar ga neposredno i ne pjevaju svi, ono svojom ljepotom sve zanosi i u svima stvara ono ushićenje što pogoduje radosnom prinosu samoga sebe Bogu.” Zadaća je zbora “da pravilno izvode dijelove koji na njih spadaju, već prema tome kakve je vrste pjevanje, te da promiču djelatno sudjelovanje vjernika u pjevanju”. Postoji tri načina na koja zbor svojim pjevanjem djelatno promiče sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Ponajprije, zbor predvodi i potiče zajedničko pjevanje, i to uglavnom onih pjesama koje su svima ili većini poznate, te usklika i odgovora. Neke teže pjesme i pjesme kod kojih se tekst mijenja prema dotičnoj nedjelji ili blagdanu, pjeva zbor naizmjence zajedno sa pukom, tako da zbor pjeva one teže dijelove, a puk pripjeve ili zazive. I treći način je kada zbor sam pjeva teže skladbe, ponajprije polifone - višeglasne koje su puku nepoznate ili za izvođenje preteške, te koje zahtijevaju puno više vježbanja da bi se mogle dobro i lijepo izvesti. I ovim zadnjim načinom, zbor potiče puk na djelatno sudjelovanje tako što puk sluša ono što se pjeva, nastoji nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu. No, u svakom slučaju ne bi se smjelo dogoditi da zbor preuzme svo pjevanje u bogoslužju, da se bogoslužno pjevanje pretvori u koncertno pjevanje, a da se puk isključi iz sudjelovanja u pjevanju. Odnosno, i to “nije u duhu obnovljenog bogoslužja kada se prekomjerno podržava ili čak razvija izdvojeno zborno pjevanje”. Što se tiče izbora osoba za obavljanje liturgijskog čina s pjevanjem “prikladno je da se prednost dade onima za koje se zna da su vještiji pjevanju. Na to posebno treba paziti kod svečanijih bogoslužnih čina i kod onih kod kojih treba izvoditi teže napjeve, ili se prenose putem radija ili televizije.” A zborovi mogu biti, već prema odobrenim običajima naroda i drugim okolnostima muški, dječji, ženski ili mješoviti. “Vodeći računa o rasporedu svake pojedine crkve, neka se zbor pjevača smjesti tako: a) da se jasno vidi njegov značaj, to jest da je dio okupljene zajednice vjernika i da ima posebnu ulogu, b) da lakše obavlja svoju liturgijsku službu, c) da njegovim članovima bude omogućeno puno, tj. sakramentalno sudjelovanje kod mise.” Danas su zbor i kor uglavnom smješteni odostraga, ponad ulaza u crkvu. U prošlosti su postojali pjevači-laici koji su pomagali svećenstvu kod težih pjesama u crkvenom koru, a kasnije su postali i samostalna skupina pjevača. Njihovo je mjesto bilo na povišenoj pregradi između oltara i glavne lađe. No, kad je barok tu pregradu uklonio, uređeno je za njih pjevalište odostraga, što se i do danas tako održalo. Ipak najprikladnije mjesto za pjevački zbor je “između svetišta i lađe, kao istaknuti dio okupljene zajednice, kao most koji povezuje svećenika i puk i tako stvara koheziju među svima koji u crkvi djeluju.” Kad usporedimo gornje smjernice iz “Instrukcije Musicam sacram”, koje govore o mjestu gdje se zbor ima nalaziti u crkvi, i današnju praksu, vidimo da je današnja praksa, naslijeđena iz prošlosti, uvelike manjkava, jer otežava članovima zbora da se dožive kao dio sabrane zajednice i dekoncentrira ih u pobožnosti. Oni često puta teže čuju što se dolje u crkvi govori, a zbog tehničkih razloga onemogućeno im je “puno sakramentalno sudjelovanje kod mise”, tj. da prime pričest. Naposljetku, okupljeni vjernici zbor doživljavaju strano, nadređeno, “iznad njihovih glava”, pogotovo kad puku potpuno preuzmu zadaću pjevanja. Da bi se donekle ispravili gore spomenuti pastoralni i tehnički nedostaci potrebno je vjernicima-pjevačima u zboru “uz glazbeni odgoj pružiti i prikladnu liturgijsku i duhovnu pouku tako da pravilnim izvođenjem svoje liturgijske uloge ne samo pružaju veći sjaj svetom činu i vrlo dobar primjer vjernicima, nego da iz tog proistječe i duhovno dobro samih članova.” Dužnost Crkve, ponajprije njenih biskupa i ostalih pastira duša je da se brinu za crkvene pjevačke zborove, njihova osnivanja, čuvanje i promicanje, naročito kod stolnih crkava, kako bi i vjernicima i bogoslužju bilo na korist njihovo pjevanje. Psalmisti i kantori Psalmisti i kantori su poslije svećenika i đakona prvi pjevači u bogoslužju. Pogotovo ako u nekoj crkvi “ne postoji mogućnost da se ustanovi niti malen pjevački zbor treba se naročito pobrinuti da budu barem jedan ili dva čestito izvježbana pjevača (kantori ili pretpjevači) koji će predvoditi barem jednostavnije napjeve, a puk će onda sa svoje strane prihvaćati. Na taj će način oni vjernike zgodno voditi i podržavati. Dobro bi bilo da takav pjevač bude i u crkvama koje imaju svoje zborove, i to za one obrede kod kojih zbor ne može sudjelovati, a ipak dolikuje da se obave nekom svečanošću, dakle i pjevanjem.” Konkretnije, kantor ili pretpjevač “svojom važnom službom u zajednici može i mora pridonijeti da se bogoslužje, kojemu bitno pripada i pjevanje, odvija pravilno. Predvodi pjevanje u zajednici, usklađuje poklike i pjesme, pretpjeva zazive u litanijama, prošnje i slične dijelove i na taj način omogućava raznovrsno i živo izmjenično pjevanje. Ako nedostaje službeni psalmist, preuzima i pripjevni psalam; ako nema zbora, pjeva naizmjence s ostalom zajednicom psalme i himne u liturgiji časova i misne pjesme, primjerice Slavu. Zato je napose potreban prilikom običnih svagdanjih bogoslužja. Važna je zadaća stručnih crkvenih glazbenika odgojiti prikladne kantore za bogoslužje.” Pjevač psalma ili psalmist je onaj koji na ambonu ili drugom zgodnom mjestu pravilno i razgovijetno izgovara ili pjeva retke psalma ili drugu koju biblijsku pjesmu između čitanja, dok zajednica redovito sudjeluje svojim odgovorom - antifonom. Ulogu kantora ili psalmiste često puta obavlja voditelj crkvenog pjevanja ili sam orguljaš. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
26.06.2007., utorak
Savjeti za orguljaše... IV.
|
Puk Puk odnosno svi vjernici koji se okupljaju na liturgijsko slavlje, po svom kršćanskom pozivu imaju i pravo i dužnost sudjelovati u liturgiji. Jedan od najuspješnijih načina sudjelovanja puka u liturgiji je pjevanje. I to zato, jer je to oblik zajedničkog sudjelovanja svih okupljenih vjernika. Često se s pravom ističe da puk treba pjevati, da je nužno narod Božji poticati na pjevanje te da se puk ne smije isključiti iz pjevanja i da se narod Božji ne smije žrtvovati radi zbora. Da bi sudjelovanje vjernika kroz pjesmu bilo što uspješnije i djelotvornije, nužno je imati pred očima više elemenata. Ponajprije, mora se paziti da li pjesme koje se puku nuđaju za pjevanje odgovaraju mentalitetu i kulturi dotične zajednice? Naime, ako pjevanje - tekstualna strana pjesme i glazba - melodijska stana pjesme ne izrastaju iz shvaćanja dotične kulture, pjesma će biti manje znakovitija za tu zajednicu, a samim time i manje “liturgijskija” i pastoralno neuspješnija. S jedne strane, dakle, ne treba u liturgiju uvoditi pjesme koje su strane duhu dotične zajednice, a s druge strane treba uvoditi crkvene pjesme koje su njihovom duhu blize, te stvarati nove takve pjesme koje izrastaju i muzički i glazbeno iz shvaćanja dotične kulture vjernika. Taj proces inkulturacije, koji posebno vrijedi za misijske krajeve, zahvaća dakle i u crkveno pjevanje, a ne samo u liturgijske knjige. Nadalje, treba izabirati one oblike pučkog pjevanja koji najbolje mogu polučiti sve pastoralne učinke prave crkvene popijevke. Tako, prednost treba davati onim pjevanim dijelovima koji bolje očituju i pospješuju djelatno sudjelovanje, ponajprije kroz notu zajedništva koje se očituje po zajedničkom pjevanju vjernika sa predvoditeljem bogoslužja, te u dijalogiziranju s njim. Slijedeći daljnje pastoralne mogućnosti crkvene pjesme i njihove učinke trebalo bi ipak izbjegavati one manje liturgijske, te izabirati one liturgijski ispravnije, a samim time i pastoralno valjanije. Ovaj izbor djelomično određuju uzrast (djeca, mladi, odrasli), društveni sloj (studenti, radnici, seljaci), i tip crkvene zajednice (sjemeništarci, redovnici, članovi raznih družbi ili bratovština, vjernici “tradicionalci”...), odnosno njihove glazbene (izvedbene) i teološke mogućnosti. Samo “pjevanje puka u svečanoj liturgiji mora biti ugodno, neusiljeno, s lijepom i prirodnom dikcijom, budući da služi svetoj i uzvišenoj službi neka bude na dostojnoj umjetničkoj visini”. Umjetnička strana pjesme nije jedino presudna. Važnije je dostojno i pobožno obavljanje svete liturgije, makar i s jednostavnijim popijevkama. S druge strane, “neka vjernici također budu poučeni da slušajući ono što službenici ili zbor pjevaju nastoje nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu”. Da bi pjevanje puka bilo što složnije, pobožnije, skladnije i ljepše “poželjno je da orgulje ili dobar harmonij podržavaju pjevanje kršćanskog puka.” voditelj crkvenog pjevanja Za što plodonosnije liturgijsko slavlje u zajednici svakom je "liturgu od nenadomjestive važnosti upravo voditelj liturgijske glazbe, liturgijskog pjevanja.” Upravo o voditelju liturgijske glazbe, “o njegovoj osobi, kvaliteti i volji ovisit će u mnogome da li će se i kako će se pjevati u toj zajednici na njezinim liturgijskim sastancima.” O voditelju crkvenog pjevanja nerijetko će ovisiti koliko će vjernici biti aktivni sudionici u tom liturgijskom slavlju. Za voditelja crkvenog pjevanja još se upotrebljavaju nazivi: voditelj (predvoditelj) crkvene glazbe, voditelj crkvenog zbora, regens chori, zborovođa, dirigent crkvenog zbora itd. Ulogu voditelja crkvenog pjevanja često vrši orguljaš. Ako nema voditelja crkvenog pjevanja niti orguljaša, ulogu voditelja crkvenog pjevanja može preuzeti kantor - pretpjevač ili psalmista, odnosno više njih. Da bi mogao na najbolji način ispuniti svoju važnu ulogu u uzvišenom činu jedne liturgijske zajednice, potrebno je da voditelj liturgijskog pjevanja bude urešen određenim, za njega nužnim osobinama. “Instructio Musicam sacram” u t. 67. traži da “orguljaši i ostali glazbenici budu ne samo stručnjaci u pravilnom sviranju na povjerenom im glazbalu, nego da poznaju unutarnji duh svete liturgije i da su njim prožeti te da tako vršeći svoju službu u svakoj prigodi urese svete obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i promiču sudjelovanje vjernika.” Da bi upoznali duh liturgije i zahtjeve liturgije naspram pjevanja, oni moraju proučavati i dobro upoznati zahtjeve Crkve, papa i Sabora, u pogledu upotrebe glazbe u liturgiji. Drugim riječima: oni moraju posjedovati "sensus Ecclesiae”, tj. “smisao za duh Crkve”. Važno je i to da je voditelj crkvenog pjevanja istinski vjernik. Samo kao vjernik moći će “korisno stajati u službi rasta vjere svojih bližnjih, tj. drugih kršćana koji se okupljaju na liturgijska slavlja, samo onaj voditelj koji iz vjere i s vjerom obavlja svoju službu u toj liturgijskoj zajednici” moći će i druge zapaliti svojim svjedočenjem. Štoviše, svaki voditelj crkvenog pjevanja, odnosno svaki umjetnik “koji ne ispovijeda vjerskih istina ili se udaljuje od Boga u svojoj duši i u svom životu, ni na koji način ne treba se baviti religioznom umjetnošću. Jer on nema onog unutarnjeg oka, kojim bi mogao vidjeti ono što zahtijevaju Božje veličanstvo i bogoslužje. Ne možemo se također nadati, da će ova djela bez religioznog nadahnuća, sve ako i pokazuju neko umijeće i vanjsku neku vještinu autorovu, ikada moći nadahnuti vjeru i pobožnost, koja dolikuje hramu Božjem i Božjoj svetosti.” Kao glazbeni i liturgijski stručnjak, znat će svrsishodno oblikovati liturgijsku glazbu, tj. razborito odabrati pjesme i glazbene oblike, i voditi njihovu realizaciju već prema zahtjevima određenih liturgijskih čina i prema mogućnostima zajednice. Kao orguljaš on će biti stručnjak u pravilnom i lijepom sviranju. Kao organizatoru liturgijskog pjevanja zadaća mu je da pronalazi najprikladniji način da zajednica vjernika na bogoslužju propjeva i da sve bolje pjeva, i to ispravno, a opet svojstveno svakoj pojedinoj zajednici, te da omogućava da određena zajednica postupno obogaćuje liturgijsko-glazbeni repertoar tako da u svakom slavlju kroz liturgijsku godinu ima na rasporedu prikladnu (liturgijsko-glazbenu) jedinicu. Zadaća voditelja crkvenog pjevanja je nadalje da osposobi kantora - psalmistu. Isto tako je njegova zadaća da članove schole, skupine pjevača koja predvodi pučko pjevanje i sama izvodi lakše skladbe, liturgijski, duhovno i glazbeno pouči, kako bi ovi doživljeno, svjesno pjevali ono što na njih spada tijekom slavlja, ili pak liturgijske godine. Tamo gdje postoji mogućnost da se osnuje crkveni pjevački zbor, voditelj crkvenog pjevanja bit će i zborovođa, ali i duhovni vođa koji će i u zboru stvarati, na crkvenom koru često zaboravljenu, atmosferu istinskog sudjelovanja u liturgijskom činu koji oni svojom pjesmom prate i uljepšavaju. Zadaća mu je da prije početka slavlja obavi sve potrebne “tehničke” pripreme koje su nužne da bi liturgijsko pjevanje valjano ispunilo svoju zadaću: počev od dogovora sa liturgom-predsjedateljem liturgijskom slavlja - svećenikom, pa do priprema nota, pjesmarica i ostalih za pjevanje pomoćnih sredstava pjevačima i cijeloj zajednici. Uz sve rečeno, od voditelja crkvenog pjevanja traži se i da je izgrađena i zrela osoba kao i vjernik, da voli Crkvu, crkvenu glazbu, svoj posao i rad s ljudima, da je pri tom i dobar pedagog i da je u svom poslu svjestan nosilac apostolata u svojoj sredini. Da se lakše postigne ta stručna i duhovna izobrazba (voditelja crkvenog pjevanja), neka pomognu dijecezanska, nacionalna i internacionalna društva za svetu glazbu, a naročito ona što ih je odobrila i više puta preporučila Apostolska Stolica.” A na istu korist bit će i međusobni sastanci voditelja crkvenog pjevanja “i to na razini dekanata ili cijele biskupije radi pouke, izmjene iskustava i usklađivanja pjevačke prakse po našim župama”. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
25.06.2007., ponedjeljak
Savjeti za orguljaše... III.
|
estetika u pjevanju Svima je jasno da pjesma mora biti lijepa, jer ako je ružna, onda će pjesma postići upravo suprotne rezultate od svih onih očekivanih. Slobodno možemo ustvrditi da je i ovdje “estetsko” u službi “pastoralnog”. No, postavlja se pitanje: a kako to pjesma i pjevanje bivaju lijepim? U prošlosti, kad je gregorijansko pjevanje bilo liturgijsko pjevanje, lijepo pjevati značilo je izvesti što je moguće vjernije neki tekstovni i melodijski repertoar. Tako su se stara liturgijska praksa i estetika usmjeravale na slušanje glazbenog djela u liturgiji, dok sada ono pretpostavlja druge vrijednosti kao “actuosa participatio fidelium” u najeminentnijem smislu, te se uvelike izmijenilo shvaćanje lijepog pjevanja, izmijenio se izbor skladbi i način pjevanja. Izbor skladbi danas nije cilj, “već pomagalo kojim se možemo služiti. Izbor skladbi služi liturgijskom skupu, treba mu pomoći da se izrazi, i ne smije se dogoditi obrnuto. Po sebi, kod slavlja i nije važno kakav je izbor skladbi i da li su objekivno 'dobro' izvedene. Važno je, naprotiv, da s tim skladbama, ne znam kakve one bile, liturgijski skup dobro slavi slavlje.” Eventualno moglo bi se donijeti neke smjernice-naputke koji će pomoći odgovornima za liturgijsko pjevanje u odabiru pjesama, a sve u smislu većeg pastoralnog uspjeha: Ponajprije treba pjevati sve ono što samo po sebi treba pjevati, i to onim načinom i oblikom koje traži narav tih pjesama, s time da i instrumentalna pratnja i sami instrumentali isto moraju slijediti tok liturgijskih događanja. Pjesme bi trebale odgovarati duhu liturgijskog čina ili vremena. Repertoar ne smije biti jednoličan i dosadan. Što se tiče samog izvođenja pjesama, danas je “lijepa” ona crkvena pjesma koja je “originalno naša”, uvijek iznova “aktualizirana” i “improvizirana” u skupu vjernika koji uvijek iznova u pjesmi traže zajedništvo, a u zajedništvu slave Boga. Tako više nije važan “stil”. Svaka zajednica nameće svoj stil pjevanja repertoaru kojim raspolaže, a repertoar opet nastaje već prema potrebama i duhu zajednice. Po sebi je razumljivo da će pjesma biti ljepša ako se i ljepše otpjeva. Instrumentalna glazba - sviranje Kršćanski kult ne traži nužno instrumente, za razliku od pjevanja. Glazbala su dopuštena samo ako pomažu pjevanju i izražavaju značenje svetih obreda. Stoga u određenim trenucima liturgije mogu svirati i sama bez pjevanja. Ili riječima Sabora: sviranje na glazbalima se u liturgiji dopušta ukoliko ona mogu “crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima.” Pod instrumentalnom svetom glazbom podrazumijeva se instrumentalno praćenje pjevanja u liturgiji i izvan nje, primjerice u pobožnostima, te samostalno instrumentalno muziciranje - preludiranje. Instrumentalna glazba u liturgiji ne biva samostalnom i odvojenom od liturgijskog događanja, već naprotiv, kao i svi oblici svete glazbe, tako i instrumentalna glazba, mora biti “služiteljicom” liturgije i mora poštivati zahtjeve svetog čina. To znači, uvijek je potrebno prosuditi da li u dotičnom liturgijskom trenutku sviranje odgovara ili ne. Instrumentalna glazba kao i pjevanje mora se, po svom obliku i po načinu, prilagoditi “liturgijskom trenutku”. Pod oblikom misli se da li u tom času više odgovara samo sviranje, ili pjevanje uz pratnju instrumenta, ili tek samo intoniranje pjesme koja će se pjevati bez pratnje glazbala. Pod načinom misle se sve one druge izvedbene mogućnosti instrumentalnog muziciranja, primjerice: dužina sviranja, boja tona, glasnoća, tempo, harmonizacija, tonalitet itd... Zbog činjenice da je pjevanje u odnosu na samo sviranje ipak izvrsniji način slavljenja otajstava, instrumentalna je glazba podređena pjevanju. Prednost se u liturgiji uvijek daje pjevanju. Kad se sviranjem prati pjevanje, tada je sviranje posve podređeno i u službi pjevanja. Prednost pjevanju, koja ujedno isključuje bilo kakvo praćenje glazbalom, daje se onda ako je, primjerice, “običaj da sam (bez pratnje instrumenata) puk oduševljeno i jednodušno pjeva neku (pokrajinsku) popijevku”, ili ako to traže liturgijski propisi. No, neosporna je činjenica da instrumentalna glazba može i pomoći pjevanju da se ono potakne, razvije i potpunije doživi. Ta njena služba sastoji se od intonacije pjesme ili neke kraće predigre koja je napisana na temu same popijevke, praćenje popijevke, kraće ili duže međuigre između pojedinih kitica popijevke, te na kraju pjesme ponovnim sviranjem završne kadence u kojoj je izraženo sjećanje na posljednje motive popijevke. Kada je to zgodno i kada to dopušta liturgijski čin, može se u liturgiji i samo svirati. I preludiranje može pridonjeti većem raspoloženju vjernika za slavljenje liturgijskih otajstava, te dočarati vjernicima značenje svetih obreda. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
24.06.2007., nedjelja
Savjeti za orguljaše... II.
|
O stupnjevima bogoslužnih svečanosti Razlikujemo svečani i jednostavni oblik liturgijskog obreda. Unutar ta dva oblika “može biti više stupnjeva, prema tome da li se pjevanju daje više ili manje mjesta. Ipak, kad se izabiru dijelovi koji će se pjevati, neka se ispočetka uzmu oni koji su po svojoj naravi važniji, naročito oni koje svećenik ili službenici pjevaju a puk odgovara, ili ih pak imaju pjevati zajedno svećenik i puk. Ostalo što pjeva samo puk ili samo zbor pjevača, dodaje se postepeno.” Konkretnije to možemo vidjeti na primjeru o rasporedbi stupnjeva slavljenja svete Mise, o čemu čitamo više u “Instructio Musicam sacram” t. 29-31.: Na prvi stupanj spadaju: a) u obredima ulaza: pozdrav svećenika s odgovorom puka, molitva, b) u bogoslužju riječi: usklici kod evanđelja, c) u bogoslužju žrtve: prikazna molitva, predslovlje s uvodom i “Svet”, završna doksologija kanona, Gospodnja molitva s uvodom i dodatkom, “Mir Gospodnji”, popričesna molitva, obrazac otpusta. Na drugi stupanj spadaju: a) “Gospodine, smiluj se”, “Slava” i “Jaganjče Božji”, b) Vjerovanje, c) molitva vjernika. Na treći stupanj spadaju: a) pjesme kod ophoda za ulaz i pričest, b) pjesme poslije čitanja ili poslanice, c) Aleluja prije evanđelja, d) prikazna pjesma, e) odlomci iz Svetog pisma, osim ako ne izgleda da ih je bolje pročitati bez pjevanja. Da je dobro, koliko je to moguće, da se oblici bogoslužnih obreda kao i stupnjevi sudjelovanja vjernika zgodno mijenjaju prema svečanosti dana i skupova, to nam potvrđuju četiri razloga, a to su: liturgijski, teološko-literarni, pastoralni i estetski. Liturgijski razlog proizlazi iz primjerenosti glazbe liturgijskoj svečanosti. Teološko-literarni razlog je u tome što postoje dijelovi liturgije kojima po naravi pjevanje više odgovara, dok drugim dijelovima pjevanje i nije tako nužno. Pastoralni razlog “vodi računa o mogućnostima svake zajednice - od one koja može pjevati sa svećenikom samo najjednostavnije napjeve, do one s pjevačkim zborom, sposobne da izvodi i teže napjeve”, kako bi vjernici radije i plodnije sudjelovali u bogoslužju. Estetski razlog temelji se u činjenici, s jedne strane, izmjenjivanja govora i pjevanja, a s druge strane i u tome da samo izmjenjivanje stupnjeva svečanosti stvara posebni estetski ugođaj”. Pokoncilska novost “da se pjevanje u liturgiji pripremi prema pastoralnoj uviđavnosti odgovara dobrom liturgijskom osjećaju koji se traži od svih sudionika u slavlju, napose od predvoditelja. Ne smije se dopustiti ponavljanje uvijek jednakih načina u liturgijskim obredima.” “Skladni naime raspored i izvedba obreda znatno doprinosi duševnom raspoloženju vjernika da sudjeluju” u liturgiji. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
23.06.2007., subota
Savjeti za orguljaše... I.
|
k.hublin 14.11.2001 -------------------------------------------------------------------------------- Neke teorijske smjernice o crkvenoj glazbi tj. o pjevanju i sviranju u crkvi... kriteriji liturgijske glazbe Polazeći od liturgijskih i pastoralnih uputa službenih crkvenih dokumenata, dobivamo najvažnije kriterije za svetu glazbu u liturgiji: - Tekst crkvene pjesme je duhovnog, a ne svjetovnog sadržaja. Pjesma govori “o Bogu i našem odnosu prema Bogu s ciljem da potakne na vjeru, ufanje i ljubav, molitvu i kršćansko ponašanje.” Drugim riječima, glazba za crkvu mora biti “sveta”. - Riječi određene za sveto pjevanje “treba da budu u skladu s katoličkom naukom i neka se najradije uzimaju iz Svetog pisma i liturgijskih vrela.” - Osobito je važno da crkvena pučka popijevka “bude na narodnom jeziku... Poneka strana riječ u crkvenoj popijevci neće biti nikakva smetnja tome. Nekad je puk učio latinske himne i pritom, vjerojatno, doživljavao liturgijski zanos, iako ne potpuno. Nužnost i korist narodnog jezika u liturgiji uvidio je i opravdao zadnji Sabor Crkve.” Ako se radi o prevođenju pjesama na narodni jezik, dopušteno je učiniti i neke izmjene u samom tekstu, ali ne i u smislu, tako da se te pjesme mogu pjevati i na narodnom melosu skladno i normalno. - Pjesma treba biti pravilna s jezične i literarne strane. - U pjesničkom izražavanju treba se držati jasnoće i jednostavnosti, tj. treba izbjegavati svaku pretjeranost i preobilje u upotrebi riječi. Tekst dobre crkvene pjesme ne želi puno reći, već jednostavno izreći istinu i to sažeto i bitno. Osim toga, jednostavan tekst se i lako pamti. - Melodija i ritam pjesme moraju biti jednostavni. Jer, “samo jednostavni ritam lako upošljava okupljeno mnoštvo, tako da svi zaista isto govore, isto čine, isto osjećaju”. Isto tako jednostavna melodija doprinosi tome da se melodija pjesme lako zapamti i rado pjeva. - Melodija pjesme po obliku i izrazu mora odgovarati duhovnom značenju teksta i situaciji u kojoj se pjeva. - U liturgiji nije dopušteno koristiti glazbu koja nema nikakve umjetničke vrijednosti. Sve pjesme moraju imati glazbeno-lit. vrijednost. - Svaka crkvena pjesma mora moći ostvariti i to aktivno sudjelovanje zajednice u liturgijskom činu. A to znači da dobra crkvena pjesma mora istom biti u stanju pomoći vjernicima da bolje izraze svoje osjećaje i vjeru, vjernike oraspoložiti za slavljenje otajstava. Pomoći vjernicima da bolje shvate same obrede i otajstva koje slave. - Da bi pjesma stvorila zajedništvo okupljenih vjernika, a što je jedan od preduvjeta za djelatno sudjelovanje svih vjernika, važno je da su pjesme po svom sadržaju objektivne, odnosno “općenite”, a ne subjektivne. Da ne idu za forsiranjem nekih osjećaja koji nikako ne mogu odgovarati većini okupljenih vjernika, već da vjerskoj stvarnosti prilaze objektivno, što će uvijek svima više odgovarati. - Nadalje, pjesma mora biti prikladna za liturgiju. Mora odgovarati misteriju koji slavimo, vremenu u liturgijskoj godini, liturgijskom činu koji se obavlja. Budući da je glazba na pomoć liturgiji, u službi liturgije, ona se liturgiji mora prilagoditi i podrediti, a ne obratno. Ne smije se dogoditi da se zbog raskošnije glazbene izvedbe prikraćuju važniji dijelovi liturgije ili da pojedini službenici bivaju ometani u svom liturgijskom činu. - Svaka pjesma koja se upotrebljava u liturgiji, odnosno koja ulazi u crkvene liturgijske pjesmarice, treba biti pregledana i odobrena od zakonite crkvene vlasti. - Glazba i pjevanje neka budu dostojanstveni i pobožni da bi odgovarali dostojanstvu i svetosti mjesta i kulta, da stvaraju “pobožno dostojanstvo i svetu ozbiljnost”, da služe pobožnosti vjernika, a njihovu pozornost i osjećaj upravljaju prema svetom činu koji se vrši. U suprotnom, ako će glazba i pjevanje biti neozbiljno i nepobožno, rastresat će vjernike i narušavati dostojanstvo trenutka i mjesta. Ukoliko djelima "svete glazbe" nedostaje neki od ovih elemenata, ta se djela ne bi smjela upotrebljavati u liturgiji. Ona se svrstavaju u “religioznu ili duhovnu glazbu”, te se kao takva mogu upotrebljavati samo na raznim katehetskim sastancima, kućnim i obiteljskim slavljima, hodočašćima te u slavlju pučkih pobožnosti. Primjerice, takve pjesme nalazimo u pjesmarici "Pjevajte Gospodinu pjesmu novu" u poglavlju VIII. pod naslovom: "Dodatak - skladbe za neliturgijsku uporabu". (poslije broja 752) U ovom kontekstu nužno je spomenuti i problem duhovnih šansona našega vremena. Najčešći nedostatak za liturgičnost tih šansona jest to što podliježu subjektivnosti i afektivnosti, melodijski i ritmički često su neobične i teške. K tomu su najčešće stranog podrijetla i prijevodi. Nerijetko oponašaju ili se nadahnjuju na stranom melosu, dok im sadržaj teksta može biti čak dobar i poželjan. Najveća zamjerka šansonama je ta da one često potiskuju naše vrijedne i lijepe pučke popijevke koje su i liturgijski i pastoralno ispravnije. Potiskuju naše pjesme svojom zabavnošću, što jedna liturgijska pjesma i ne bi trebala biti! U razdoblju od II. Vatikanskog sabora do danas u našoj Crkvi “glazbeni amateri, glazbeni diletanti i ostali glazbenici nestručnjaci, nažalost vrlo često svećenici, prisvojili su si pravo da prema svome glazbeno-mediokratskom načinu 'usmjere' liturgijsku glazbu prema zabavnoj glazbi, zaboravljajući da crkve nisu zabavišta i da liturgija nije zabava.” Zato bi valjalo “stalno težiti da naša crkvena glazba bude izraz opće crkvene i naše specifične duhovno-kulturne baštine, i da istodobno uspije biti stvaralačka 'u trajnom dosluhu sa životom naših današnjih zajednica'. Ne bi li se usvajanjem takvih polazišta nadišao određeni sukob što je u našem crkvenom prostoru nastao u izboru pjevanja s jedne strane liturgijskih zajednica a s druge strane zajednica različitih duhovnih gibanja?” Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
22.06.2007., petak
Tjelovo
|
Iako sam post o Tjelovu već objavio na http://cerovac.blog.hr na sam blagdan Tjelova, ovdje ga ponovo objavljujem i to zbog teksta o kvaliteti crkvene glazbe koja se izvodi u našim crkvama. Nije mi bila dakle namjera kritizirati one koji se muće i dolaze na probe, a amateri su, nego vrstu glazbe koja po mom mišljenju ne spada niti u crkvu niti u liturgiju. A kako sam na internetu igrom slučaja pronašao odličan tekst s uputama za crkvene glazbenike, donjeti ćemo idućih dana taj tekst u nastavcima na ovom blogu. Evo teksta koji sam napisao na Tjelovo Nismo danas bili na procesiji nego na ranoj misi jer smo na ručak pozvali sinove i snahe. Nema ljepšeg blagdana od onog gdje se uz vjerski uklope i obiteljski sadržaji. No, želio bih ovdje, kad već dodirujemo vjersku temu Tjelova, spomenuti, da moja supruga i ja, od kako živimo u Dugom Selu, posjećujemo nedjeljom i blagdanom mise, svake nedjelje ili blagdana u drugoj crkvi, drugoj župi uglavnom "zagrebačkog prstena". Ne bih ovdje ulazio u to kako i što propovjedaju župnici ili drugi svećenici. To je tema za sebe. Ali kao crkveni glazbenik moram nažalost ustanoviti da se u različitim crkvama pjevaju sve gore i gore pjesme čija je tekstovna i glazbena vrijednost vrlo upitna a nemaju ama baš nikakva liturgijskog značenja. Znam da pri Teološkom fakultetu postoji Institut za crkvenu glazbu i to dugi niz godina. Kako to da tom Institutu nije uspjelo u ovih valjda već 40-tak godina educirati dovoljno crkvenih glazbenika i tako osigurati kvalitetnu crkvenu glazbu za vrijeme liturgije. Ovako, od poskočica do drmeša, od turbo-folka do sladunjavih limunada, sve se svira i izvađa pod misom na način da čovjeku pamet stane. Stare hrvatske crkvene pjesme kao da su "izašle iz mode", u mnogim župama se preferira onih nesretnih (osam ili devet) Pučkih misa. Od njih se opet najradije pjeva ona Milanovićeva, najneinventivnija i najdosadnija. Barem Crkva kao institucija ima mogućnosti zavesti reda u crkvenom pjevanju, dakako ako to crkveni vrh želi |
- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
21.06.2007., četvrtak
Međunarodni seminar dirigiranja u Dugom Selu
|
GSC najavljuje za srpanj 2008.god. Međunarodni dirigentski seminar u Dugom Selu, koji će voditi šef dirigent Filharmonije Montreal Alexis Hauser. Maestro Hauser je rođen 1949.god. u Beču a diplomirao je na tamošnjoj Muzičkoj akademiji 1969.god. Od tada je angažiran kao gost dirigent i kao šef dirigent raznih orkestara od kojih treba spomenuti Simfonijski orkestar London(kanadski) i sadašnji orkestar u Montrealu. Uz njega će na jednotjednom seminaru predavati dr.prof. Mary Assauer(psihologija orkestra), a neka predavanja i vježbe će održati ravnatelj GSC-a dirigent Ivan Cerovac. |
- 08:00 - Komentari (4) - Isprintaj - #
20.06.2007., srijeda
Lijepo je naučiti harmoniku - počinjemo na jesen
|
Nastava harmonike održava se jednom tjedno (subotom) po 60 min. Mogućnost i skupnog muziciranja u drugom polugodištu. I. tečaj - upoznavanje harmonike, njezinih dijelova i osnovnih svojstava - položaj učenika kod sviranja, položaj ruku i prstiju - učenje nota, čitanje najosnovnijih vrijednosti nota (cijela nota, polovinka), za učenike koji to ne znaju - sviranje osnovnih melodija desnom rukom oko 10 sati - sviranje osnovnih melodija lijevom rukom, učenje basova (C, G, D) - sviranje laganih melodija po željama učenika LITERATURA prof. Vjera Odak-Jembrih Izbor ostalih odgovarajućih kompozicija domaćih i stranih autora II. tečaj - dalje usavršavanje tehničkih problema iz predhodnog semestra - ujednačavanje rada desne i lijeve ruke - rad na bržem tempu desne ruke - sviranje C, G dur ljestvica - sviranje akorda (terce, kvinte) - sviranje jednostavnijih melodija u C-duru i G-duru, učenje bržeg i laganijeg tempa - sviranje melodija i pjesmica ovisi o uzrastu i željama učenika LITERATURA prof. Vjera Odak-Jembrih Izbor ostalih odgovarajućih kompozicija domaćih i stranih autora III. tečaj - savladavanje sviranja složenijih kompozicija desnom i lijevom rukom - sviranje melodija u bržem tempu - sviranje mol ljestvice (ovisi o dobi učenika, ali obavezno naučiti (a-mol)) - upoznavanje i sviranje jednostavnijih kompozicija domaćih i stranih autora – mogućnost sviranja i upoznavanja na sonatinama i etidama LITERATURA prof. Vjera Odak-Jembrih Izbor ostalih odgovarajućih kompozicija domaćih i stranih autora IV. tečaj - daljni rad na usavršavanju tehničkih problema kompozicija u molu - sviranje složenijih kompozicija - savladavanje kompletnog gradiva nota i osnovnih ritmova - sviranje zabavnih melodija dvjema rukama u duru i molu – po željama učenika - savladavanje osnovnih tempa, dinamičkih oznaka LITERATURA prof. Vjera Odak-Jembrih Izbor ostalih odgovarajućih kompozicija domaćih i stranih autora |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
19.06.2007., utorak
Naučite svirati gitaru - počinjemo na jesen
|
I. tečaj Osnovni gitarski akordi Osnovni riffovi Prve vježbe za solo gitaru M. Dominić Kromatske vježbe II. tečaj Ljestvice - dur, mol, pentatonska, blues, modusi Arpeggio Napredniji riffovi i akordi III. tečaj Vježbe Joe Satriani Legato i tapping Klasične kompozicije u obradi za el. gitaru IV. tečaj Frank Gambale speed picking Don Mock fusion guitar Vinnie Moore s albuma Time Odissey Improvizacijske tehnike Moguće dodatne vježbe i kompozicije po želji učenika |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
18.06.2007., ponedjeljak
Naučite svirati synthesizer
|
TEČAJ SYNTHESIZERA (Početni, I. i II. tečaj) Godišnji plan i program Tijekom školske godine polaznike tečaja osposobit ćemo za samostalno korištenje instrumenta te im stvoriti kvalitetnu osnovu za proširivanje svog znanja te ih potaknuti i na skupno muziciranje. U sklopu ovog tečaja je, uz savladavanje tehnike sviranja, obuhvaćeno i savladavanje osnova glazbene teorije pa tako sam tečaj omogućava savladavanje gradiva i djeci koja imaju malo predznanja ili ga nemaju uopće. Tijekom školske godine naučit ćemo svirati nekoliko desetaka pjesama. Osim samih pjesama zajedno ćemo upoznati: • klavijaturu • prstomet • note • notno crtovlje • glazbene ključeve • takt i taktne crte • glazbenu abecedu • ton C1 u crtovlju • tipku, ton i notu C1 • C1 u polovinkama • dobu i mjeru • C1 u polovinkama • C1 u osminkama • tonove D1 i E1 • oznake za pratnju pjesama • oktavu • tonove F1 i G1 • tonove A1, H1 i C2 • tonove g, a i h (mali) • nepotpuni takt • znakove kojima produžujemo trajanje nota – nota s točkom • ligaturu, koronu • pauze ili stanke • predznake – povisilicu • snizilicu • razrješilicu • pjesme s akordičkom pratnjom u lijevoj ruci • dvoglasno sviranje u lijevoj ruci. Kalendar rada Glazbeni studio organizira tečajeve sukladno školskoj nastavnoj godini i nastava se prekida u vrijeme zimskih, proljetnih i ljetnih praznika te državnih blagdana. U svakom polugodištu organiziramo tečajeve koji traju po 17 tjedana. Polaznici mogu upisati tečaj pojedinačno ili grupno (do 5 polaznika). Nastava je organizirana u tri turnusa: jutarnji, poslijepodnevni i večernji i to po dva školska sata jedanput tjedno. Raspored održavanja nastave dogovara se sa svakim polaznikom posebno. Svi polaznici moraju posjedovati svoj ili posuđeni instrument kako bi mogli vježbati i napredovati. Nastavna literatura dobiva se od učitelja i nije uračunata u cijenu školarine. Glazbeni studio zadržava pravo otkazati tečajeve pojedinog predmeta ako se za njih javi premali broj učenika. |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
17.06.2007., nedjelja
Novo u programu GSC-a
|
GSC priređuje tečajeve: synthesizer * električna i klasična gitara * bubnjevi * harmonika * truba * trombon * zajedničko muziciranje * solfeggio * violina * pjevanje (rock, pop) * glasovir Osnivamo i dramski studio u suradnji s iskusnim voditeljicama dramskih tečajeva Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM). Ovaj projekt je u eksperimentalnoj fazi i tražimo sredstva za financiranje propagande u Dugom Selu i okolici. Krajnji cilj ovog projekta je osnivanje amaterskog kazališta u Dugom Selu. Informativni razgovori svakog ponedjeljka od 9 do 12 sati ili od 15 do 17 sati (ili prema dogovoru) |
- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
16.06.2007., subota
Seminar o lijepom ponašanju
|
GSC priređuje od 22.06. do 25.06. o.g. seminar lijepog ponašanja za srednjoškolce. Seminar traje dnevno dva puta po tri sata i uključuje vježbe i predavanja o situacijama u kojima se mladi trebaju pokazati u najboljem svijetlu. Seminar završava u jednom od najboljih zagrebačkih hotela gdje se mladi mogu naućiti kako prostrti svečani stol i kako se za stolom, s jelima s kojima se ne susreću svakodnevno, ponašati. Sve pojedinosti o seminaru osobno ili telefonom. |
- 08:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
15.06.2007., petak
Bach u Africi
|
Albert Schweitzer, orguljaš, muzikolog, liječnik i teolog, jedan je od najvećih humanista prošlog stoljeća i ujedno veliki obožavatelj Bachove glazbe. Osnovao je Međunarodno Bachovo društvo i kao izvrstan izvođač Bacha, popularizirao je njegovu glazbu. Nakon studija u Evropi odlazi u Afriku, gdje radi kao liječnik. U malom zabačenom selu osnovao je bolnicu i gotovo 5O godina liječio je bolesnike, prosvjećivao ih i pomagao. Da bi nabavio novac za svoju humanitarnu djelatnost održavao je koncerte Bachove orguljske glazbe po Evropi i Americi. Napisao je do danas jednu od najboljih biografija o Bachu. l952. godine odbio je nobelovu nagradu. I ptice vole živjeti... Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch . On me naučio kako se prave praćke. Gumenu traku treba pričvrstiti na rašljastu grančicu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće. Jednoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove: «Idemo na brdo, gađati ptice!» Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprostaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosno do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i po koji cvijetak u travi. «Pogledaj, eno zebe! Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala u svijetlome jutru. «Tiho!» - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage da odustanem. No moja se savjest probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć kliktanju male ptice. I glasu moje savjesti. Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. «Gade!» - siktao je, «ja ću ti pokazati.» Ali ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. Ne smijemo ubijati, Heinrich», rekao sam mirno. «I ptice vole živjeti. Kao i mi!» On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Otada se nisam biše bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim li po savjesti. /Albert Schweitzer/ Prenosimo: Katolici na internetu |
- 08:00 - Komentari (1) - Isprintaj - #
14.06.2007., četvrtak
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret VII.
|
4. Rock and roll u Hrvatskoj: Uloga heavy-metala na subkulturnoj sceni Nakon što je završio hippie pokret i njegovi predstavnici se sveli na razmjerno maleni broj ortodoksnih čupavaca koji još uvijek žive u skladu sa ideologijom svog pokreta, javlja se potreba za novim “pobunjeničkim pokretom” u glazbi. Javlja se pokret tzv. “metalaca” čije je glavno stilsko obilježje – duga kosa, koja postaje njihov glavni sinonim nakon nestajanja hippie – aktera. Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća, uz djelomičnu smjenu generacije i svjetonazora (od hašomanstva na punk i novi val) u domaćoj publicistici bilskoj sudionicima zbivanja i široj sceni, nije se našlo puno lijepih riječi za metal pleme. Osim što je novi metal val ispraćen pohvalama zbog prihvaćanja punkerske žestine i zaboravljanja na balade (kao da žestine u rocku nije bilo prije punka), dugokosi gitarski heroji smatrani su svojevrsnim ataviznom intelektualno živahne scene post-punk rocka. (Perasović 2001;296). Naša je specifičnost što su u uvjetima jednopartijskog sistema punkeri i novovalci često bili sumnjivi i držani podalje od nekih medija, pa su onda lakši ulazak hard i heavy bendova u javnost smatrali zaslugom njihove apolitičnosti i “reakcionarnosti” koja ne propituje svijet u kojem živi, no to je također obilježilo samo jedan specifičan trenutak ideologizacije kraja sedamdesetih, prije nastajanja novog otpadništva i miješanja dijela rockerske (sub)kulture s nastajućim stilom nogometnog huligana. Ipak, u svjetskim razmjerima poznato je omalovažavanje ili ismijavanje heavy-metala kao priglupog i nekreativnog, politički veoma nekorektnog stila (Perasović 2001; 297). Heavy-metal, kao podvrsta rocka, odlikuje se snažnim ritmom i gromoglasnim gitarstičkim rifovima, te dominacijom glazbe nad tekstom. Nije stoga čudno, kako je isti bio sredstvo identifikacije domaćih subkulutura i imao značajan utjecaj na dio nogometnih navijača, koji su se hranili ritmom, bez obzira na to o čemu pjesma govorila. Mnogi autori, uključujući Willa Strawa (1990) naglašavaju prigradsko i srednjeklasno porijeklo metalaca, no hrvatsko iskustvo, kao i kod drugih subkulturnih stilova, govori o nižim i višim, prigradskim i gradskim, raznovrsnim mjestima oblikovanja jednog identiteta koji nije vezan uz poseban društveni sloj, nego uz ritual, zvukove, trans. (Perasović 2001;301) Zaključak Rock glazba je glazba koja se proizvodi simultano i namjenjena je širokom tržištu mladih. Ovo nije uobičajena definicija za rock, ali je upotreba ove riječi neodređena, i podrazumijeva implikacije koje se ne odnose samo na vlade već i na glazbu o kojoj je riječ i na namjere glazbenika. Naročito, rock se često stavlja nasuprot popu kao manje jednostrano komercijalna glazba. Ovaj kontrast nije logičan u eri današnje rock profesije zarađivanja novca. Ali točno je da postoji rock glazbenici koji ne stvaraju glazbu za masovno tržište. (Frith 1987,18). Nakon svega, najpotrebnije je istaknuti kako je rock prije svega glazbena komunikacija i njegova ideologija masovne kulture proizlazi ne samo iz organizacije njegove produkcije, ne samo iz uvjeta njegove potrošnje, nego, prije svega iz umjetničkih namjera onih koji rock stvaraju. Rock i masovna psihologija, a otuda i ideologija bit će u toj mjeri povezani, sve dok se ne nađe dovoljno dobra zamjena za ovaj pokret, koji će bezuvjetno oko sebe okupiti pripadnike različitih društvenih i obrazvnih slojeva, intelektualce i dangube u istoj mjeri, one koji uživaju u rock glazbi iz protesta prema strogim roditeljima i one koji uživaju u rock glazbi isključivo radi nje same, bez ikakvog latentnog cilja. Bilo kako bilo, rock je nadasve glazba, a glazba je već tisućljećima uvijek nosila nekakvu poruku. Literatura 1. Bakić, G. (1994.). Hrvatski rock začinjavc.U:S.Radaković (ur), Mala enckiklopedija hrvatske pop i rock glazbe (str. 11-14) Rijeka: Nema problema, nakladnička djelatnost 2. Bon, Le G. (1989.). Psihologija gomila. Zagreb: Globus 3. Frith, S. (1987.). Sociologija roka. Beograd. IICICIDID 4. Glavan, D. (1994.). Od rock galame do tišine studija. U: S. Radaković (ur), Mala enciklopedija hrvatske pop i rock glazbe (str. 7-10). Rijeka: Nema problema, nakladnička djelatnost 5. Perasović, B. (2001.). Urbana plemena. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada 6. Ritzer, G. (1997). Suvremena sociološka teorija. Zagreb: Nakladni zavod Globus Summary Music, as the type of an art, has always played a major role in society. I became aware of that when I was very young, actually when I fell in love with rock and roll as a type of music. In a time of adolescence every member of rock-population feels very special and unique as the result of being that kind of music. However, are we really unique or is it just a psychology of a mass movement? This scientific article tries to show the way that rock and roll has crossed, being the rebel music of teenage population, and becoming the rebel music of the adult teenagers, that are generally against everything. Finally, rock has established its place in history as the type of an art. Disregarding, all those connotations that follow rock and roll, I will try to prove that it has been and it will be – good music above all. Keywords: music, speciality, uniquity, rock and roll population, the mass, rebel music -------------------------------------------------------------------------------- Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
13.06.2007., srijeda
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret VI.
|
3. Rock glazba i masovna kultura Rock glazba i rock ikonografija, u svojim začecima bili su vezani uz mlade kao grupu i bili su nosioci njihovih “buntovničkih” ideja i stavova. U današnje vrijeme, svjedoci smo činjenice kako nisu samo mladi ti koji zanemaruju konformizam i uniformiranost i kako postoji veliki broj raznolikih društvenih grupa koje se okupljaju oko novih normi i vrijednosti, nasuprot tzv. “društvene konfekcije”. Potrebno je naglasiti kako i takve, raznogeneracijske skupine prihvaćaju glazbu, a naročito rock glazbu kao nositelja i promotora svojih ideala. To možda dugujemo činjenici kako su rock buntovnici iz šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća ipak malo “odrasli” i nisu više glasnogovornici, a niti predstavnici mlade generacije. Međutim, rock je ostao, sada kao vječna i trajna ljubav. Moglo bi se reći, kako u današnje vrijeme postoje dvije vrste rock – pobornika: onih koji to čine isključivo stoga što su se “navukli” na pakleni ritam i frenetičnu glazbu, te je sad slušaju isključivo radi nje same; te onih koji još uvijek vide u rocku izraz pobune protiv društvenih konvencija. Potonju skupinu najviše čini, još uvijek, mlađa populacija. Menheim tvrdi kako se mladi ljudi u većini društava zateknu u posebnom nizu profesija i uloga i da samim tim razvijaju svijest o sebi kao vršnjačkoj grupi, ali da se svijest o zajedničkoj generaciji rijetko razvija ne samo u odnosu na neposredne probleme određivanja vlastitog identiteta, već i u odnosu na povijest, kao generacijska svijest. u određenim povijesnim situacijama – Menheim je mislio na razdoblja korijenitih društvenih promjena i stanje poltičke nestabilnosti – vršnjačka grupa postaje generacija i kultura mladih postaje politički orijentirana. (Frith 1987;28) Iako ga mnogi doživljavaju kao politički pokret, rock je glazbeni oblik i kao takovog ga se mora promatrati iz sociološke perspektive. Dodatnu teškoću bi mogla stvarati činjenica kako se rock izvodi u vidu pjesme koja može biti podložna analiziranju riječi. Kulturni značaj rocka zasniva se na njegovom glazbenom obliku, dok se ideologija rocka ne izražava u glazbenim terminima. Rock nema jedinstveni glazbeni oblik, već je proizvod kombinacija glazbenih oblika. Vjerovanje da se vodi stalna borba između glazbe i komercijalnih interesa leži u osnovi ideologije rocka; u određenim trenucima umjetnici i publika uspijevaju prekoračiti granice koje nameće sistem, ali poslovni interesi uglavnom zadržavaju presudni utjecaj. (Frith 1987;246) Htjeli mi to priznati ili ne, rock je glazba kontrakulture samo povremeno i kratkotrajno. Industrija, pa tako i glazbena, ubrzo preuzima kontrolu i korumpira proizvode. Rock se ne može prosto konzumirati, njemu se mora prići kao i ostalim oblicima umjetnosti – prepustiti se u njegovim oprečnostima i naporima da bi se isti ponovo tumačili kao dio vlastitog iskustva slušatelja. Ovakvo angažiranje ima intelektualni i moralni karakter, a rezultira obogaćenjem i može uznemiriti. (Frith 1987;260) Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (3) - Isprintaj - #
12.06.2007., utorak
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret V.
|
Odnos glazbenika spram publike Odnos rockera i obožavatelja se zasniva na ulozi glazbenika na svim stepenicama uspjeha. Jednostavno zbog toga što rade kada se drugi igraju, svi profesionalni rockeri, kakvog god porijekla bili i koliko god bili bliski nekoj određenoj publici, moraju biti udaljeni od života svojih obožavatelja. Boemija je «prirodna» ideologija rockera: vrijednosti slobodnog vremena, hedonizma i stil, vsoko su iznad konvencija i rutina «normalnog društva». Glazbenici nisu dio zajednice mladih. I po porijeklu i po smislu profesije, izvođači rocka su izdvojeni od svake klasne kulture; njihovo boemstvo je individualističko i vuče porijeklo prije od komocije sitne buržoazije, nego od preleterske ležernosti. Većina rockera je započela svoju karijeru sa pretpostavkom kako njihovi nastupi uživo dokazuju kako oni razumiju svoju publiku. Velikani rocka (Rolling Stones, Deep Purple, u novije vrijeme Iron Maiden i Metallica) okupiraju ogromne američke stadione i svoju slavu zahvaljuju više izvedbama uživo, nego tiražama albuma. Može se tvrditi kako, prema ovoj klasifikaciji postoje dvije vrste rock glazbenika: live i studijski rockeri. Popularnost tzv. «live rockera» se može temeljiti na dva uporišta: to doista mogu biti sjajni glazbenici, ili grupe sa dominantnim virtuoznim gitaristom (npr. Joe Satriani, Dream Theatre); ili pak mogu graditi izuzetan odnos sa publikom na stadionima (npr. Rolling Stones ili Black Sabbath). U praksi grupe, naročito uspješne rock grupe, rade pod pritiskom kako moraju uvijek ponovo stvarati isti spektakl uživo. Tako nastaje nesklad između njihovih pobuda za izražavanjem sebe, te zahtjeva mase da kolektivno ponovno proživi prošle radosti. Tako grupe moraju birati da li će jednu te istu ulogu glumiti tijekom cijele svoje karijere ili će se povući u studio, stvarati glazbu koja će ovisiti samo o njihovim glazbenim interesima. Izbor koji će napraviti, velikim dijelom ovisi o vrsti rocka koju svijraju. Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
11.06.2007., ponedjeljak
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret IV.
|
Profesionalni odnos glazbenika prema poslu Potebno je, prije svega, istaknuti kako u svakoj vrsti glazbene industrije postoje dva tipa glazbenika: glazbenici koji su samo glazbenici, njihova profesija i zanat je isključivo glazba i oni prodaju sključivo svoje vještine na tom planu. S druge strane, postoje glazbenici koji su prvenstveno zabavljači. Bit i osnova oba ova shvaćanja je u tome kako onaj koji kupuje usluge određuje tip zabave. Valja naglasiti kako većina popularnih glazbenika (ne samo rock, nađe se tu i po koji predstavnik tzv. «klasične» glazbe) radi oba posla u isto vrijeme. Tako rock gazbenici doživljavaju napetosti prouzrokovana sukobom između umjetničkih ideala i materijalnih pritisaka, ali se njihova rješenja razlikuju od rješenja drugih profesionalaca. Jedan od razloga za ovo je specijalni status koji rock glazba u današnjem društvu uživa: rock glazbenici su manje otvoreni kad se radi o preziru prema publici, budući da dio njihove slike o sebi ovisi i od vjerovanja kako oni izražavaju vrijednosti koje su svojstvene populaciji koja uživa u njihovoj glazbi (a ne vrijednostima koje su isključivo samo njihove). Problem za ortodoksne rock glazbenike predstavlja prilagođavanje komercijalnom statusu, pošto su svoju karijeru izgradili na vjerovanju u sebe i tek na osnovu svog komercijalnog uspjeha su počeli razvijati svoje umjetničke kvalitete. To predstavlja osnovu na kojoj će se izgraditi ideja rock – zvijezde kao umjetnika. Prvi među takvima bio je Eric Clapton, koji je 1965. godine napustio svoju matičnu grupu «Yarbirds» zato što su postali «previše komercijalni». No, pitanje je, koliko je i sam Clapton uspio izbjeći komercijalizaciju u zadnje vrijeme. Već sredinom šezedesetih godina prošlog stoljeća rockeri su počeli razvijati ideologiju koja je razlikovala rock kao umjetnost od rocka kao zabave. Rock počinje koristiti složene glazbene oblike koji se ne mogu uklopiti u dotadašnju pop tradicju. Također, rock se počinje koristiti kao način izražavanja sebe, što se nikako ne može uklopiti u potrebe ondašnjeg tržišta. Već 1967. godine se razvila ideologija rocka koja je bila otvoreno antikomercijalna, čak i onda kada bi komercijalizam značio zadovoljiti publiku mladih. Kasnih šezdesetih godina prošlog stoljeća ideologija umjetničke slobode i samoizražavanja, kao ideologija rock – glazbenika, stopila se sa općom ideologijom mladih, ideologijom slobode i samoizražavanja. Ideologija rock – glazbenika i njihova specifična rješenja problema mogu se razumjeti kroz prizmu njihovog neobičnog odnosa sa publikom. Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
10.06.2007., nedjelja
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret III.
|
2. Rock – glazbenici kao ideološke «vođe» Ako rock-glazbenike stavimo u kontekst psihologije masa i ako dobiju ulogu vođe gomila, onda bi njihova volja trebala biti žarište oko kojega se stvaraju i usklađuju mišljenja. Oni bi trebali biti prvi element u organizaciji heterogenih gomila (gomile koje se sastoje od bilo kakvih pojedinaca, bez obzira na zanimanje i inteligenciju). Gomila je poslušno stado koje se ne bi nikad moglo riješiti gospodara (LeBon 1989;114). Pojam «rock – glazbenik» u svakoj zemlji i u svakoj kulturi se nerijetko vežu uz mitove. Bilo da se radi o načinu na koji je isti stekao slavu, o neizmjernoj količini njegovog talenta (primjerice: gitarist koji često ne poznaje note, ali uz apsolutan sluh u stanju je savršeno točno reproducirati «Turski marš»), broju ljubavnički veza ili naprosto, lijenosti, količini ispijenog piva i «dangubizmu» kojem su isti skloni. No ipak, «kreativna moć» svakog rock – genija ne pada s neba. Vještina i kreativnost su proizvod učenja i vježbe i utoliko se prava ideologija rock and rolla, kada se sve stavi po strani, ipak zasniva na Weberovštini i njegovoj «protestantskoj etici» upornog rada. Pravi junak rock and rolla je, ustvari, «teški» profesionalac. Biti rock glazbenik ne znači samo spontano izražavati sebe, već podrazumijeva i određena shvaćanja i sisteme vrijednosti koje su isti primorani usvojiti na svom putu. U okviru ideologije rock vrijednosti (često se tu navode iskrenost, poštenje i profesionalizam) pedesetih godina prošlog stoljeća, spajaju se sa vrijednostima hippie pokreta šezdesetih godina (pobunom, seksom i nepoštivanjem). Danas je glavno mjerilo rock glazbenika uspjeh i situacija, bez obzira na pozadinu, ideologiju i porijeklo. Biti rock glazbenik ne mora značiti ništa odrđeno. To podrazumijeva jedan široki spektar iskustava. Ta iskustva mogu biti na najvišem nivou, kada se rock – glazbenika tretira kao veliku «zvijezdu», koja puni velike stadione, često praćen ekipom sluga i ulizica, pa do iskustava «grupe iz garaže» koja se očajnički održava na nogama, duboko izražavajući svoju ideologiju i protest spram «konvencionalne glazbe» uporno odbijajući u svoj reperotar uvrstiti najveće hitove grupe «Magazin». Da bi se mogle razumjeti ove dvije krajnosti, treba se pozabaviti problemom rock – glazbenika u okviru dva konteksta: u njihovom profesionalnom odnosu prema i poslu i u njihovom odnosu sa publikom rocka. Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
09.06.2007., subota
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret II.
|
1. Rock i mladi Rock and roll, promatran kao masovni pokret, ili čak kao ideologija jednog masovnog pokreta, uz sebe veže mladu generaciju. Pojam mladih se i na ovom mjestu koristi kao ideološki pojam: u okviru svog sadržaja nosi vijest o tome kako djeca srednje klase namjerno usvajaju vrijednosti nižih klasa (a dugo vremena se vjerovalo kako je rock and roll ne samo glazba, već i ideologija niže klase) – sirovost, uzbuđenje, korištenje prilika, ležernost, prepredenost, autonomiju i čvrstinu i tako se svjesno suprostavljaju vrijednostima svojih roditelja (za razliku od mladih radničke klase koji su se jednostavno zabavljali na putu ka konformističkom životu). Mladi, okupljeni oko rock – ideologije nisu podobni da mnogo mudruju, ali su vrlo podesni za akciju. (LeBon 1989;27) Samo ako se malo zadubimo u psihologiju gomila, moći ćemo razumjeti kako zakoni i uredbe malo utječu na njih; kako su gomile nepodobne da imaju kakvo drugo mišljenje osim onoga koje im je nametnuto, da se gomile ne mogu voditi pravilima koja su utvrđena na čistoj teoretskoj pravičnosti, već samo onim što ih može impresionirati i zavesti. (LeBon 1989;30) Mogu li se uistinu, mladi, kao pobornici rock-ideologije, smatrati gomilom sa snagom djelovanja i imaju li mladi rockeri ustinu takvu razornu moć? Do potpune integracije popularne glazbe i kulture mladih došlo je pedesetih godina prošloga stoljeća i ta je integracija simbolično izražena preko novog oblika glazbe, rock and rolla i novog tipa mladih ljudi – rockera. Mladi su oduvijek imali svoje idole, ali je rock bio nov po tome što su njegovi izvođači bili «jedni od njih», što su bili istih godina kao i mlada publika i što su imali slično porijeklo i zajedničke interese. Tako je mladima bilo mnogo jednostavnije poistovijetiti se sa svojim idolima. Glazba je vrlo važna za grupe mladih i to iz dva razloga: Ona je sredstvo putem kojeg grupa definira sebe, a istovremeno predstavlja osnov statusa pripadanja toj istoj grupi. Teenagerski stilovi odražavaju potrebu svih adolescenata za «pripadanjem» i jedan vid grupnog identiteta predstavlja i preciznost u stilu. S obzirom na to da rock-stil sebe prvenstveno definira kao stil pobune nad konvencijama (to je bio i jedan od glavnih razloga nastanka istog), vrlo je vjerojatno kako će «klinci», koji su u svojoj adolescenskoj, samoj po sebi «pobunjeničkoj» fazi, vrlo rado prigrliti rock and roll, a zajedno s njime i svu pripadajuću mu ikonografiju. Glazba se koristi i da bi se zasnovao identitet u smislu razlikovanja mladih i starijih i u obilježavanju nekog mjesta ili vremena kao nečega što je isključivo «za mlade». Tako glazba postaje najpriručnije sredstvo pomoću kojega mladi mogu pokazati kako imaju kontrolu nad svojim sobama, klubovima i uglovima, nad svojim «bircevima» i diskotekama. Često je mladima glazba samo pratnja za jednu aktivnost, a ne njezin izraz. Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
08.06.2007., petak
GORDANA RABLJENOVIĆ: Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret I.
|
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU Metode istraživanja II prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić GORDANA RABLJENOVIĆ Sociologija,2. godina rabi8882000@yahoo.com Sociologija rocka: Rock and roll kao masovni pokret Sažetak Glazba, kao vid umjetnosti, uvijek je igrala vrlo važnu ulogu u društvu. Toga sam postala svjesna vrlo rano, onog trenutka kada sam se zaljubila u rock and roll kao jedan vid izražavanja glazbe. U trenucima adolescencije, svi pripadnici tzv. rockerske populacije osjete onu specifičnu «posebnost» i»jedinstvenost» koja ih veže za njihovu glazbu i koja im upravo te osjećaje daje. No, jesmo li ustinu mi svi jedinstveni ili se naprosto radi o jednom vidu masovnog pokreta? U ovom radu nastojat ću pokazati kako rock and roll prelazi dug i mukotrpan put od buntovničke glazbe kojom se hrane «neshvaćeni» adolescenti, pa do «odraslih adolescenata» koji se u načelu, bune protiv svega, kako bi zauzeo svoje mjesto u povijesti kao vid umjetnosti – što on uistinu i je. Bez obzira na sve popratne konotacije koje uz rock vežemo,ovdje ću pokušati dokazati kako je on bio i ostao, prije svega – dobra i kvalitetna glazba. Ključne riječi: glazba, jedinstvenost, posebnost, rockerska populacija, mase, buntovnička glazba Uvod Ako se čovjek ikada nađe u situaciji da bude dijelom bučne i glasne atmosfere kakvog rock – spektakla, vođen okolinom i dobrom glazbom, neće baš previše razmišljati o razlozima svog frenetičnog mlataranja glavom i skakanja i skakutanja. Kasnije, kada adrenalin dosegne normalnu tjelesnu razinu, pripadnik rock – pokreta će ustvrditi kako je bilo «fenomenalno i cool», bez potrebe da dublje protumači ono što mu se upravo dogodilo. Međutim, sedamdesetih godina prošlog stoljeća, sociolozi počinju sve ozbiljnije istraživati odnose između popularne glazbe i društvenih okvira, a naročito ih zanima rock. No, kako se pisati o glazbenom pokretu, u to vrijeme nije smatralo osobto akademskim, sve potencijalni tomovi o značaju rocka nisu nikada ugledali svjetlo dana. Rock spisateljstvo se ne smatra prikladni za uključivanje u akademski curriculum vitae; sociologija je pak, termin koji vrijeđa rock pisce. (Frith 1987;12) U želji da pojasnim ulogu ove glazbe, kako u životu mladih, tako i u životu vječnih buntovnika, oslonila sam se na rad S. Fritha i njegovo istraživanje u Engleskoj, provedeno u hippie razdoblju prošlog stoljeća, kada je rock još bio mlad, a njegove pristaše adolescenti ili vrlo mladi ljudi. Rock je zrio, a to se događalo i sa njegovim pristašama. Javljaju se mnogobrojni vidovi i podvrste koje se vežu uz određene društvene subkulture. Pokušat ću objasniti i ulogu jednog specifičnog rock vida (heavy-metala) u situaciji u Hrvatskoj osamedesetih godina prošlog stoljeća, te njegovu povezanost sa navijačkom subkulturom. No, najvažnije pitanje, na koje još treba pronaći odgovor je: da li je rock masovni pokret ili jednostavno dobra glazba. To, kao i sve ostalo u životu, ovisi o osobnim gledištima i o osobnom angažiranju u određenim društvenim događajima. Prenosimo:Hrvatsko sveučilište |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.06.2007., četvrtak
Glazba, imunitet i rak
|
Glas Koncila, br. 07, 16. veljače 2003. (pri)govor znanosti Glazba stimulira imunološki obrambeni sustav i uspješno usporava rast tumorskog tkiva. Glazba ublažava negativne posljedice stresa. To su rezultati istraživanja španjolskih znanstvenika sa Sveučilišta u Santiago de Composteli nedavno objavljenih u časopisu Life Sciences. Znanstvenici su, pod vodstvom M. Freire-Garabala, usporedili utjecaj buke i glazbe na imunološki odgovor eksperimentalnih miševa s induciranim rakom pluća. Jedna skupina miševa bila je izložena stresu (buka od 100 decibela), dok je druga skupina »slušala« CD Berlinske filharmonije. Treća skupina miševa bila je kontrolna »tiha« skupina. Miševima izloženim zvučnom stresu znatno je smanjena veličina timusa i jetre, broj limfocita, te je snižena aktivnost ostalih krvnih stanica imunološkog sustava. Takve negativne promjene imunoloških parametara pogoduju razvoju raka na plućima i širenju metastaza. U usporedbi s kontrolnom »tihom« skupinom, broj čvorova metastaza osam je puta veći kod miševa pod stresom. Broj čvorova i površina tkiva zahvaćena metastazama najmanji su kod miševa stimuliranih klasičnom glazbom. Svi nepoželjni stresni efekti na imunološki sustav ublaženi su glazbenom terapijom. U oporavku imunološkog sustava učinak glazbene terapije jednak je učinku farmakoterapije benzodiazepinima. Međutim, glazba je besplatna i bezbolna, izdaje se bez recepta i nema štetnih nuspojava. Stoga se u pojedinim klinikama pri terapiji stresa i anksioznosti kod ljudi oboljelih od raka eksperimentalno uvode stereouređaji umjesto skupih farmaceutskih patenata. Povoljan utjecaj aktivnog slušanja glazbe na imunitet i stres objašnjava se hormonalnim i neurofiziološkim promjenama. U tim složenim neuroimunološkim procesima sudjeluju prolaktin, hormon rasta, opioidni peptidi, limfokini i druge molekule kojima se koncentracijski odnosi mogu mijenjati različitim vrstama glazbe! Dobar imunitet je osnovni mehanizam u borbi protiv raka. Tim radom glazba postaje važan terapijski faktor pri liječenju te bolesti. Upotreba glazbe nije, naravno, konačni odgovor, ali otvara niz novih i izazovnih pitanja. Objavljeni rad upozorava na niz područja ljudske biokemije koja su znanstvenicima nepoznata ili nerazumljiva. Stoga je nerazumljiva i »onkološka arogancija« kojom službena medicina najčešće ignorira drugačije pristupe liječenju raka. Budući da je taj alternativni pristup ipak objavljen u ortodoksnom časopisu službene medicinske znanosti, to upozorava na teško stanje i aktualnu krizu konvencionalnih metoda liječenja raka. Taj rad, poput niza drugih, potkopava slijepo vjerovanje u službenu »trilogiju« (kemoterapija-zračenje-kirurgija) kao jedinu način liječenja raka. To ohrabruje i daje podršku svima koji traže nove pristupe, ideje i rješenja, vraća dostojanstvo i slobodu znanstvenoj misli, a medicini daje ljudskiji oblik. Ukoliko glazbeni terapijski programi postanu službeni, ljudima će biti povećan izbor mogućih terapijskih pristupa, što je u skladu s opravdanim zahtjevima za potpunom slobodom pri izboru vrste liječenja i izboru osobe koja liječi. Kršćanska inicijativa »Pro scientia« Prenosimo: Župa Sv.Križa |
- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
06.06.2007., srijeda
Dosada
|
“Lijek za dosadu je znatiželja.Za znatiželju nema lijeka.” Anne Frank |
- 08:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
05.06.2007., utorak
Glazba je religija masa
|
Kod smrti kad sve zašuti, gdje medicina i vjera umuknu, otvara se bogatstvo glazbene simbolike kao bogatstvo nade. Kaže se da je oko duša svijeta, a da su uši stvarna vrata do duše, a time i vrata do pitanja Boga, vrata do sumnje u Boga i vrata »pogođenosti Bogom«. Glazba koja nam oduzima trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje, koja nas preplavi, čini nas intelektualno gluhima Nikada do sada ljudi nisu tako puno slušali glazbu kao u ovo naše vrijeme. Glazbu slušamo dan i noć. Glazba je među ostalim postala i općom zvučnom zavjesom pa i osobnim velom tijekom najvećeg dijela naših radnja, našeg vremena, i uopće našega života. Ne samo skromne studentske sobice, već i naši automobili postaju moderne mini koncertne dvorane. Aktivno ili pasivno živimo od glazbe i iz glazbe, kod kuće, u trgovinama, na radnome mjestu, dok šetamo, čak i kad plivamo ili spavamo, glazbu slušamo i u crkvi. Štoviše, glazba nije i ne smije biti privjesak nego jest i treba biti sastavnica gotovo svih liturgijskih slavlja. Dakle, glazba je postala preduniverzalni govor i ujedno najbrže prihvaćeni i odmah imitirani jezik globalnih razmjena. Ona daje pečat našemu životnom osjećaju, a to umijeće je više od umjetnosti. Glazba nam daje neprestani dašak sigurnosti, krila nade, osjećaj prihvaćenosti i predpriznanje kroz njezino svjesno slušanje te zapravo postaje ili je već postala narodnom religijom ili religijom masa moderne i postmoderne. A što radi Crkva? Kršćani odnosno Crkva stoji često zbunjena i s izvjesnim čuđenjem pred tom činjenicom sveprisutnosti glazbe i jedva uspijeva djelomično tumačiti taj fenomen, a kamo li ga pozitivno konvertirati, integrirati. Unatoč ponekom hrabrom iskoraku za glazbeno-liturgijski eksperiment izvan uobičajenoga i prihvaćenoga u kontekstu sakralne glazbe, kao što se to može doživjeti, primjerice, na nekim većim crkvenim skupovima, Svjetskom danu mladih ili u iznimnim crkvenim zajednicama, pak, jedva suvremeni glazbeni život uspijeva proći crkvena vrata i postati sastavnicom liturgijskih slavlja. Tehno, rap i drugi glazbeni valovi su odavno u svjetovnome miljeu prešli svoje vrhunce, ali te i druge novije glazbeno-ritmičke fenomene Crkva nije zapazila, a nekmoli liturgijski inkulturirala. Pa i ako se pokušava ili čak uspijeva u nekim partikularnim zajednicama otvoriti vrata novijim glazbenim izričajima, to opet većini pripadnika Crkve zvuči preradikalno. Kao da se najvećim dijelom ostalo kod dopadljivoga ili sacro-rocka odnosno sacro-popa šezdesetih ili s početka sedamdesetih godina. I taj stil od prekjučer, pa i onda kad su melodije ili tekstovi novijega datuma, mnogim župama slovi još kao »zadnji krik«, dočim je profani pop-pokret već desetljeća otišao naprijed te se ukorijenio u potpuno nove životne i vjerske osjećaje, te vjerska iskustva. A seriozni kritičari sakralne glazbe pedbacuju Crkvi da je u toj glazbi previše logocentrizma. odnosno sugeriranja odgovora na nepostavljena pitanja. Ozbiljna glazba (više ona od nekoć negoli moderna) kao da još traži umjetničku avangardu. A vrhunac glazbenih trendova kao da je, zapravo, sekularan samo između sebe, dočim pojedinačno nosi u sebi i proklamira regligijske pustolovine – verbalno prilično stidljivo formulirane. S druge strane glazbeno vjerska samogetoizacija bogoslužja jedva se može razbiti. Zanimljivo je da su se evangeličke, karizmatički usmjerene (kršćanske) vjerske zajednice, koje su teološki naglašeno konzervativne, uopće tim mnogim glazbenim trendovima puno više otvorile. No ta masovna (sekularna) religija upravo kroz glazbu i preko glazbe čini se da dodiruje svjetove smisla i ispunjenja, ali bez Boga. Vjera, pak, kaže ne samo suvremena teologija, dolazi kroz slušanje. Dakle, na trag transcendentnoga prije svega nas vodi uho. Preko njega zahvaća nas ne samo Riječ Božja, nego i zvuk Božji zahvaća naše tijelo, našu dušu, naš duh. Da, vjera dolazi od slušanja, a ta teološka spoznaja temelji se i u dokazanim medicinskim istraživanjima. Uho je, naime, najosjetljivije naše osjetilo. A neuropsihološka istraživanja pokazuju da slušne stanice reagiraju već i na podražljive energije, koje su deset milijuna manje nego li je to slučaj kod dodira ili opipa. Slušno čulo nadilazi u mnogočemu i mnogom pogledu sposobnost gledanja. Kad slikar miješa tri boje, oko ih pak zamjećuje kao samo jednu, novu boju. Kad gitara, flauta ili klavir zajedno zazvuče, naše uho taj novi zvuk percipira kao novi zvuk, a ujedno razlikuje pojedine instrumente koji su taj zvuk proizveli. Glazba može liječiti kao što nam je to poznato i iz Biblije. David sviranjem harfe »liječi« depresivnog Saula. Glazba može liječiti strahove, umanjiti bolove i stresove, ublažiti i motoričke nemire. Naravno, može proizvoditi i poticati na agresivnost. Glazba je kao i naša egzistencija, stalno polarizirajuća i emocionalno poticajna. Ono što nekoga smiruje, drugoga može uznemiriti. Glazba stvara život, mnogima je postala religijom, i to svjesno, a i nesvjesno. Zapravo bez takvim napetostima ispunjenim životom, ne bi bilo ni iskustva Boga. Indirektno glazba može pomoći u buđenju sjećanja, posebice onog iz ranog djetinjstva. Glazba kao predverbalni medij dotiče najranije slojeve našega postajanja čovjekom. Ona ne podsjeća samo na onaj harmonični dio iz našega djetinjstva, ona podsjeća i na sukobe. Prema renomiranim svjetskim istraživanjima, ima indicija da mnogima koji žive bez Boga glazba često ostaje i postaje snažnim medijem koji im pomaže na putu do »napuštanja sebe«, do iskustva transcendentnoga. Medicina svoje bavljenje čovjekom završava s njegovim tjelesnim odlaskom, ali glazba ne zašućuje ni na granici smrti. Čak i o smrti glazba može pričati, i to tako da nam ne stvara strah, nego da nas oslobađa, čisti i ispunja. Gdje sve šuti, gdje medicina kao i vjera umuknu, otvara se bogatstvo glazbene simbolike kao bogatstvo nade. Kaže se da je oko duša svijeta, a da su uši stvarna vrata do duše, a time i vrata do pitanja Boga, vrata do sumnje u Boga i vrata »pogođenosti Bogom«. Glazba je često bila utočište za autsajdere i neprilagodljivce. Ona uključuje neprilagodljive i skandalozne tražitelje Boga. U svakom slučaju glazba je pokret i nije mirovanje, nije zastoj, i upravo u pokretu nastaje čudo glazbe, oslobođenje od slobode za svrhom, za čisto slušanje u slušanju zvuka. Time glazba (bez svrhe) postaje slična tajni Boga. Rođenje Isusa Krista također počima s glazbom, kad anđeli pjevaju Gloria in excelsis Deo! I taj glas i ta glazba iz neba dolaze i k nebu uzlaze. I u našim osobnim vremenima, posebice onima za vjeru teškima, kao i u svjetovnim vremenima poteškoća, nije glazbu moguće cenzurirati. Glazba nije ukrotiva, nije primjenjiva za neke svrhe, za instrumentaliziranja bilo od koga. Jer slušanje glazbe nije samo stvar uha nego i našega nervnog sustava, slušamo je i osjetilima i našom fantazijom, a povezujemo je i s duhovnim spoznajama. Zanimljivo je da ni u jednoj umjetnosti nismo tako sjedinjeni s djelom kao u onoj glazbenoj. Od slike možemo udaljiti pogled, ali naše uši i mimo naše volje unose glazbu u naš organizam, dakle u nas sâme, pa čak i onda kad se tome opiremo. Izručeni smo zvukovima u sveprisutnoj glazbi s radija i drugih medija, što dovodi do slušnog otupljenja – štoviše, ta nam glazba krade trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje. Takvu štetu može nanijeti Beethoven jednako kao i Mick Jagger. Tko pak nije u stanju pozorno slušati glazbu, nego se dade s njom preplaviti, a većina naših suvremenika to ipak čini, postaje gluhim. Mnogi su vjerovali ili još uvijek vjeruju da se ljude s nekim Bachovim djelom ili Beethovenovim violinskim koncertom može, ako ne učiniti dobrima, onda barem boljima. Postavlja se pitanje jesu li Mozart, Beatlesi i drugi mogli promijeniti svijet? Sigurno su utjecali na promjenu svijeta utoliko što su mu darovali svoju glazbu, i od tada je taj naš svijet drukčiji. Mi zasigurno znamo što glazba nije uspjela spriječiti, no kako bi tek naš svijet izgledao bez glazbe? Frano Prcela Prenosimo:Vjesnik |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
04.06.2007., ponedjeljak
PJEVAČ I TEKSTOPISAC KRŠĆANSKOG PUNK BENDA MEWITHOUTYOU:
|
Aaron Weiss: Lako je živjeti ako si sjedinjen s Isusom Aaron Weiss, pjevač i tekstopisac američkog kršćanskog punk rock benda mewithoutYou, koji je početkom godine održao izvrstan koncert u zagrebačkoj Močvari, osoba je koja privlači otvorenošću s kojom progovara o svojem odnosu prema Bogu i vlastitim sumnjama i nedoumicama i koja se može osjetiti kako u njegovim tekstovima, tako i u javnim istupima poput ovog intervjua. Više biografskih podataka o Aaronu i njegovu bendu možete pronaći u najavi njihova koncerta objavljenom na portalu Križ života (u rubrici Glazba), a sada možete pročitati i ekskluzivan intervju s njim. Ako želite poslušati njihovu glazbu, posjetite web stranicu www.myspace.com/mewithoutyou. Možeš li nam reći nešto više o svojem obraćenju? Kakav je bio tvoj put prema njemu i je li glazba imala važnu ulogu na tome putu? Moje obraćenje je proces koji još uvijek traje. Svoje prve kršćanske molitve izrekao sam kada sam izašao iz srednje škole, prije nekih jedanaest godina. Imao sam snažnu, ali istodobno i neartikuliranu vjeru u Boga i intrigirali su me ljudi koji su imali stabilnije ideje nego ja. Bojao sam se da ću ići u pakao. Puno toga počelo je postajati smisleno nakon što sam odlučio krenuti nekim novim smjerovima u životu. Međutim, mislim da glazba nije imala ništa s tim. Ona me nije ispunjavala do kraja i stoga sam nastavio svoju potragu... Koja još uvijek traje. Jednom si izjavio da te je Bog izliječio od suicidalnih misli? Kako se to dogodilo? Prije otprilike tri i pol godine živio sam u kršćanskoj komuni koja se zove “Jednostavan način”. Dok sam živio tamo posjetio sam još jednu zajednicu koja se zove “Bruderhof”. Obje ove zajednice vjeruju u dijeljenje svih dobara, svojeg novca i zajednički život. Svojim postojanjem nastoje dokazati da je ljubav prema bližnjemu i susjedu nešto što je doista moguće. Tu ljubav vide kao zapovijed koju treba slijediti, ne samo kao dogmu u koju treba vjerovati. Iskustvo promatranja te ljubavi koja se prakticira u svakodnevnom životu, njezino kušanje, skoro je trenutačno otvorilo moje oči za raj. Osjećao sam se kao da sam vidio Kraljevstvo nebesko na zemlji. Početni osjećaji izblijedjeli su s vremenom, ali jednostavna realnost te ljubavi je ostala. MewithoutYou bi teško mogli nazvati “tipičnim” kršćanskim bendom. Na koji su način vaša glazba i tekstovi povezani s tvojim kršćanskim pozivom osobe koja slijedi Isusa i Njegovo učenje? Moram priznati da sumnjam da smo puno drugačiji od ostalih. Prema vani, ja puno govorim o Bogu, ali iznutra sam prepun požude, pohlepe, ljubomore i arogancije. Nadam se da naši tekstovi i glazba mogu usmjeriti prema Isusu, baš kao i sve drugo. Naravno, to je samo jedan dio mojega života i mislim da bi se sve na kraju trebalo svesti na Boga, na zahvale Njemu i molitve za milost i vodstvo... Misliš li da je teško biti kršćanskim glazbenikom u svijetu u kojemu su duhovne vrijednosti i poruke sve manje vrijedne? Ako bih doista bio kršćaninom, sjedinjen s Isusom i njegovim učenjem, bilo bi veoma lako (doduše ne bez patnje) živjeti u ovome svijetu. Ono što jest teško za čovjeka jest držati se za ovaj svijet, njegove ambicije, sebične nakane i pohlepu i pronaći mir. To je ono što je teško za mene. Tvoji tekstovi često su govorili o emocionalnim i duhovnim problemima kroz koje si prolazio. E sad, kako bi odgovorio na uobičajenu primjedbu da pjevanje o ovakvim stvarima nije način kako bi se nekoga privelo bliže Bogu? Složio bih se s njom. Dobro, s druge strane, tekstovi na Brother, Sister (zadnji album mewithoutYou) su puno optimističniji. Misliš li da postoji mogućnost da vaša glazba završi u nekoj kategoriji “klasične” worship kršćanske glazbe? Što uopće misliš o izvođačima poput Michael W. Smitha? Ne znam puno o vrsti glazbe o kojoj govoriš. Ne privlači me i nikada me nije privlačila, ali pokušavam cijeniti ono što je dobro u njoj. Volio bih da tekstovi naših pjesama slave Boga, a ne da se u njima stalno žalim, pjevam o svojoj tuzi ili se razmećem “pametnim” riječima. Ali, čisto estetski govoreći, mislim da nikada nećemo završiti kao tipičan “worship” bend. Odabrali ste svirati i djelovati na sekularnoj sceni. Koji su razlozi za to? Lijepo je susretati ljude koji misle drugačije, koji vjerojatno ne bi ni došli na naš koncert da se održava u nekoj crkvenoj zgradi. Pokušali smo svirati u takvim prostorima, ali bilo je nečega uznemirujućeg u tome. Kao da smo svi dolazili potvrditi nešto u što smo već svi vjerovali. S druge strane, na kršćanskoj sceni nema baš puno prostora za razvoj benda. Kako se nosiš sa sve većom popularnošću benda? Pomaže li ti ona u tvojemu pozivu ili ima svoje loše strane? Naša popularnost raste polako i nismo još nešto posebno “slavni”. Ali, to je veoma opasna stvar, ta taština u koju smo zakoračili. Često se događalo da smo “skrenuli s puta”, ali Bog je bio milostiv prema nama. Koja je tvoja poruka mladim ljudima koji žele slaviti Isusa kroz ovaj tip glazbe, ali imaju, iz raznoraznih razloga sumnje o tome? Vaše sumnje mogle bi biti prilično opravdane. Stavite svoju vjeru u Boga, ne svoje želje, ambicije ili planove. Želim vam puno mira na vašem putu. 25.4.2007 razgovarao: Goran Andrijanić Prenosimo: Križ života |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
03.06.2007., nedjelja
Glazbom do sretnijeg i zdravijeg djeteta
|
Glazba je put za ostvarenje kreativnog, inteligentnog, zdravog života ispunjenog radošću, tvrdi Don Campbell, autor teorije "Mozartovog učinka". Američki glazbenik tim pojmom definira transformacijsku moć glazbe za zdravlje, edukaciju i zadovoljstvo pojedinca te poziva roditelje, nastavnike, liječnike da se njome koriste kako bi odgajali sretnije, zdravije, koncentriranije dijete. Ime kompozitora iz Salzburga nije slučajno odabrano, jer genij potekao u glazbenoj obitelji bio je još u mačinoj utrobi izložen glazbi; rastao je njome okružen te počeo skladati u četvrtoj godini. No, ako je Mozart bio samo jedan i neponovljiv, glazba je blagotvorna i za svu ostalu djecu bez obzira što u njih neće polučiti takvih rezultata, tvrdi Campbell te ukazuje upravo na snagu Mozartove glazbe kao dobrog poticaja za djecu. "Mozartova glazba dobro je organizirana (strukturirana), a jasnoća i organizacija važni su za Mozartov učinak", kaže Campbell. Rutina i ritmičnost su presudne, jer stvaraju poznato okruženje za djecu, drži Campbell i poziva roditelje da pjevaju pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Iskustva su pokazala da glazba pomaže u liječenju poremećaja slušanja, poremećaja nedostatka pažnje, disleksije i autizma. No, ona nije samo lijek za oboljele već i stimulans za zdravu djecu i odrasle jer jača mentalno i tjelesno zdravlje, smanjuje stres, pomaže pri spavanju, pokreće tijelo, poboljšava pamćenje i svjesnost. Slušna stimulacija kod novorođenčadi i djece pomaže lingvističkom i emocionalnom razvoju, tvrdi Campbell. Prenosimo:Pliva.hr |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
02.06.2007., subota
Glazba "čini čuda" u ublažavanju stresa, bola i straha
|
Prema mnogim medicinskim stručnjacima, glazba čini čuda u ublažavanju stresa, bola, straha, te u poboljšanju raspoloženja i stimuliranju pozitivnih emocija. Danas, obučeni terapeuti glazbom rade na različitim mjestima - u školama, bolnicama, te u domovima za njegu starijih osoba. Glazba je užitak za mnogu mentalno zaostalu djecu. Ljudima poznije dobi ona vraća sjaj u očima. Onima kojima nedostaju riječi daje izražaj, a djetetu oboljelom od raka ublažava boli. Upravo zato Samantha Mencher studira da postane glazbeni terapeut. "Terapija glazbom - to je moj glavni predmet na studiju. Na Berkleyu je to vrlo dobar program" - objašnjava ova mlada Amerikanka. Koledž glazbe Berkley u Bostonu, u saveznoj državi Massachusetts, vodi jedan od najvećih programa za izobrazbu glazbenih terapeuta u Americi. Praksa terapije glazbom uvedena je već dugo, kada su bolnice uočile emocionalno i fizičko poboljšanje vezano uz slušanje glazbe kod ranjenih ratnih veterana, nakon Drugog svjetskog rata. Danas je glazbena terapija klinički potvrđena kao učinkovita kao pomoć ljudima da izraze svoje osjećaje, ublaže stres, strah i bol, te da se osjećaju sretniji. Julie Zigo, koja radi s mentalno zaostalom djecom dvadeset godina, kaže: "Volim raditi s tom djecom. Volim zajedno s njima stvarati glazbu koja im pruža priliku da izraze tko su, čak i ako je to samo par tonova ili pokret uz glazbu." Djeca vole sudjelovati u njezinim polusatnim glazbenim tretmanima, koje održava dva puta tjedno u sklopu obdaništa. "Djeca postanu jako motivirana jer žele sudjelovati u stvaranju glazbe. To je sjajan način da se s njima radi na razvoju komunikacijskih vještina" - kaže Julie Zigo. Glazbeni terapeuti trebaju biti dobro glazbeno obrazovani i svestrani što se tiče žanrova. Tasoula Harlan je diplomirala s Berkleya 2005. godine i trenutno radi sa starijim osobama. "Uglavnom sviramo skladbe koje su bile popularne u ranim desetljećima dvadesetog stoljeća." Alzheimerova bolest mnoge od tih starijih ljudi lišava njihovih sjećanja, čak i sjećanja na to tko su i koliko im je godina, ali, kako kaže Tasoula Harlan, to ih ne sprečava da uglas pjevaju svoje omiljene pjesme. I upravo zato, kaže ona, moj posao donosi toliko zadovoljstva - s glazbom uspijevam nekome poboljšati dan. Prenosimo: Pliva.hr |
- 08:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #
01.06.2007., petak
Vrste inteligencije – sva djeca su pametna
|
22. svibanj 2007 Kada je u pitanju dječja inteligencija, pedagozi i roditelji trebali bi uvijek promatrati dijete u cijelosti. Prema teoriji višestruke inteligencije koju je razvio psiholog Howard Gardner, djeca mogu biti inteligentna na različite načine. Zato umjesto pitanja: "Koliko je pametno moje dijete?", postavite si pitanje "Na koji način je pametno?". Tijekom ranog djetinjstva, djeca se uče socijalizaciji – odnosu s drugima i zadovoljavanju vlastitih potreba. Ovo uvelike pridonosi razvoju inteligencije. Teorija višestruke inteligencije smatra da svatko od nas posjeduje sedam vrsta inteligencije. Neki od nas su vještiji pri upotrebi ruku i prstiju, nekima dobro ide pjevanje ili imaju dobar osjećaj za ritam... Svaki tip inteligencije pruža mogućnost svakome od nas da da svoj doprinos svijetu u kojem živi. Ono što nas čini posebnima i različitima od drugih je kako se svaka vrsta inteligencije izražava na drugačiji način od osobe do osobe. Prepoznavanjem višestruke inteligencije možemo pomoći djetetu da ojača individualne unutarnje snage. No, budite oprezni i ne žurite pri odabiru budućeg zanimanja za svoje dijete, a da mu pri tome niste omogućili i dopustili istraživanje svijeta koji ga okružuje, rad na vještinama koje posjeduje i razvoj vlastitih sposobnosti. Razumijevanje višestruke inteligencije puno je više od samog fokusiranja na zasebne karakteristike pojedinog djeteta. Zamislite odraslu osobu koja ne bi znala raditi ništa drugo osim pisati poeziju ili rješavati teške matematičke zadatke. Za snalaženje u svakodnevnom životu i savladavanje svakodnevnih vještina, poput vožnje automobila ili kuhanja, osoba mora biti višestruko nadarena, a to je dokaz da je svatko od nas višestruko inteligentan. Evo kako prepoznati sedam vrsta inteligencije, a kod svakog od nas neke od njih su razvijene više, a neke manje: RIJEČI – novinari, odvjetnici i pisci predstavljaju ono što se naziva lingvistička ili jezična inteligencija. Ovim ljudima jača strana je pisana ili izgovorena riječ. LOGIKA – osobe s dobro razvijenom logičko-matematičkom inteligencijom dobre su u uzročno-posljedičnom mišljenju i razumijevanju. Znanstvenici, istraživači, računovođe i kompjuterski programeri imaju razvijenu ovu vrstu inteligencije. SLIKA – prostorna inteligencija uključuje razmišljanje i razumijevanje u slikama. Osobe koje imaju razvijenu ovu vrstu inteligencije najčešće će se dobro snalaziti u prostoru te moći dobro vizualizirati i nacrtati predmete u prostoru. TIJELO – pojedinci s tjelesnom inteligencijom dobri su u kontroliranju vlastitih pokreta – ovo ne uključuje samo bavljenje sportom, već i vještine poput šivanja i stolarstva. GLAZBA – glazbena inteligencija je sposobnost hvatanja određenog ritma, pjevanja i razlikovanja različitih melodija i tonova. Ove osobe imaju sposobnost procjene i zamjećivanja melodija. DRUGI – osobe koje posjeduju inteligenciju odnosa s drugima u stanju su razumjeti i raditi s drugim ljudima. Ovakva vrsta inteligencije dar je koji nam omogućuje da se lako premjestimo u "tuđu kožu" i vidimo stvari i iz tuđe perspektive. JA – osobe s razvijenom unutarnjom inteligencijom sklone su razmišljanju i samopromatranju. Većinom su zatvorene i uživaju u meditaciji. Istraživajući i prolazeći kroz svih sedam vrsta inteligencije, djeca postaju oblikovane individue, uspješne u mnogim životnim područjima. Stoga, roditelji, odgajatelji i učitelji trebaju prepoznati kod djeteta ove različite snage i pomoći im da ih što bolje razviju. Neka djeca će bolje reagirati na pisanu ili izgovorenu, druga na glazbu, a zadatak odraslih je da omoguće i puste djeci da istražuju i slobodno se izražavaju. Imaju li djeca priliku učiti ono što im se sviđa, ono što im najbolje ide i na način koji im je najprihvatljiviji te da imaju priliku dokazati se i na područjima u kojima su slabiji, razvit će se u višestruko inteligentne mlade ljude pune samopuzdanja. Prenosimo: Trigon.hr |
