Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
15.06.2007., petak
Bach u Africi
|
Albert Schweitzer, orguljaš, muzikolog, liječnik i teolog, jedan je od najvećih humanista prošlog stoljeća i ujedno veliki obožavatelj Bachove glazbe. Osnovao je Međunarodno Bachovo društvo i kao izvrstan izvođač Bacha, popularizirao je njegovu glazbu. Nakon studija u Evropi odlazi u Afriku, gdje radi kao liječnik. U malom zabačenom selu osnovao je bolnicu i gotovo 5O godina liječio je bolesnike, prosvjećivao ih i pomagao. Da bi nabavio novac za svoju humanitarnu djelatnost održavao je koncerte Bachove orguljske glazbe po Evropi i Americi. Napisao je do danas jednu od najboljih biografija o Bachu. l952. godine odbio je nobelovu nagradu. I ptice vole živjeti... Imao sam sedam ili osam godina. Često sam se igrao s dječakom iz susjedstva. Zvao se Heinrich Brasch . On me naučio kako se prave praćke. Gumenu traku treba pričvrstiti na rašljastu grančicu. Takve smo grančice izrezivali iz živice. Bilo je proljeće. Jednoga nedjeljnog jutra Heinrich me pozove: «Idemo na brdo, gađati ptice!» Srce mi je uzbuđeno tuklo. Nije to mala stvar: prvi put gađati pticu. Do tada smo gađali koješta. No sad će to biti ozbiljno. Bojao sam se. Nešto nije bilo u redu. Pomislih da je ipak nedjelja. Ali, ne usudih se suprostaviti. Heinrich bi me ismijao. Bio bih osramoćen. Dođosno do voćaka koje su tek pupale. Golo granje. Topli vjetar i po koji cvijetak u travi. «Pogledaj, eno zebe! Obazreo sam se. Ptičica je radosno kliktala u svijetlome jutru. «Tiho!» - šapne Heinrich. Baci se na zemlju te na sve četiri otpuza do drveta. Stavi kamenčić u praćku i nategne gumu. Ja sam jednostavno morao činiti sve kao i on. Nisam imao snage da odustanem. No moja se savjest probudila. Znao sam da sve to nije u redu. U taj tren razliježe se iz doline zvuk jutarnjeg zvona. Kao da hita u pomoć kliktanju male ptice. I glasu moje savjesti. Skočio sam i daleko odbacio praćku. Ptičica se preplašila i odletjela. «Gade!» - siktao je, «ja ću ti pokazati.» Ali ja se nisam bojao. Sav sretan slušao sam kako zvona zvone. Ne smijemo ubijati, Heinrich», rekao sam mirno. «I ptice vole živjeti. Kao i mi!» On je od toga jednostavno zanijemio. Stajao je i slušao kako zvona zvone. Otada se nisam biše bojao da će me netko ismijati. Kad mi prijatelji nešto predlože, ja pitam sam sebe je li to dobro ili zlo, i radim li po savjesti. /Albert Schweitzer/ Prenosimo: Katolici na internetu |
