Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
28.06.2007., četvrtak
Savjeti za orguljaše... VI.
|
Poučavanje i vježbanje pjevanja Zajednička molitva treba biti jednodušna. Skladnost pak jednodušnosti pretpostavlja određeno znanje, uvježbanost, izbor prikladnoga izvodilačkog načina, a najviše dobre volje s kojom će prebroditi početne poteškoće u vježbanju tog pjevanja. Ne valja pjevanje uvijek samo prepustiti improvizaciji, pa makar se mislilo kako je aktualno rješenje crkvenog liturgijskog pjevanja bolje od “kabinetskog” rješenja po kojem teorija nadvladava praksu. Zato mnogi crkveni dokumenti zahtijevaju i preporučuju vježbanje pjevanja kako bi se “zgodnom poukom i vježbom puk neprestano postepeno privodio sve većem pa i punom sudjelovanju u onome što spada na nj.” Tako koncilska konstitucija o svetoj liturgiji “Sacrosanctum Concilium” u točki 118. potiče vježbanje pjevanja: “Neka se brižljivo njeguje pučko vjersko pjevanje, da glasovi vjernika mogu odzvanjati u pobožnim i svetim vježbama, i u samim liturgijskim činima, prema odredbama i propisima rubrika.” Na isto potiče i “Katekizam katoličke Crkve” u točki 1158. Dakle, svi koji se okupljaju na bogoslužju trebali bi učiti pjevati: svećenici i službenici oltara, članovi crkvenog zbora koji će predvoditi pjevanje, kantori, psalmisti, pa čak i članovi raznih vjerskih društava laika koji će podržavati i poticati puk u sudjelovanju. Ili najkraće rečeno: čitavu župsku zajednicu treba učiti pjevati kako bi svi zajedno po pjesmi mogli ostvariti zajedničko djelatno sudjelovanje u liturgijskim činima. Štoviše, budući da se vjernici istog dekanata često susreću zajedno u svojim crkvama, ponajprije kod slavljenja zaštitnika crkava pojedinih župa, bilo bi zgodno uvježbati u pojedinim dekanatima sličan repertoar crkvenih pjesama, kako bi i u tim prilikama zajedništvo okupljenih vjernika iz različitih župa toga dekanata došlo do izražaja. Posebno treba glazbenim skladateljima, orguljašima, onima koji će biti učitelji i voditelji crkvenog pjevanja i svima koji će druge poučavati u pjevanju, dati ispravnu i cjelovitu pouku u liturgijskom pjevanju i glazbi. U tu svrhu preporučuje se “da se prema prilikama osnivaju i viši zavodi za svetu glazbu” kojima će biti briga odgojiti takve crkvene glazbenike. S druge strane, da bi crkvena pjesma, tj. pjevanje doista bilo slavljenje Boga, treba svim vjernicima pružiti i ispravnu liturgijsku pouku (a ne samo glazbenu), ponajprije glazbenim skladateljima i pjevačima, a osobito djeci. Vjernike je nužno poučavati kako da se po pjesmi izraze, ali i kako da se pjesmom oraspolože za slavljenje otajstava. Budući da pastoralni uspjeh, koji pjevanje treba postići u svakom liturgijskom slavlju, uvelike ovisi i o poučenosti u crkvenoj glazbi, potrebno je “pučko pjevanje njegovati svim silama, uzimajući i nove oblike prilagođene duhu pojedinih naroda i današnjem čovjeku!” U tom poslu snage ne treba štedjeti, jer, kako veli papa Ivan Pavao II: “Nikad se neće dovoljno utrošiti truda u kulturno, odgojno i socijalno i duhovno unapređivanje liturgijske glazbe”. Pomagala svetoj glazbi Crkvenoj glazbi od velike su pomoći i tehnička pomagala kao što su pjesmarice, knjige, časopisi, novine i sve ostale službene liturgijske knjige koje se bave crkvenom glazbom i omogućuju da blago crkvene glazbe bude dostupno svim vjernicima. Sva ta pomagala uvelike unapređuju aktivno sudjelovanje vjernika u bogoslužju. Poboljšanju crkvenog pjevanja može doprinijeti i anketa, koja jasnije ocrtava potrebe, shvaćanja i zahtjeve vjernika. Gotovo nezaobilazno pomagalo svetoj glazbi su glazbala odnosno muzički instrumenti. Pod “muzičkim instrumentima” Crkva ponajprije misli na “orgulje sa sviralama” koje je već tradicionalno glazbalo u Katoličkoj Crkvi. Ipak, uz suglasnost nadležnih crkvenih teritorijalnih vlasti, u bogoslužje se mogu pripustiti i druga glazbala, kao što su harmonij i elektronske orgulje, ukoliko su prilagođena liturgijskoj praksi, te ukoliko odgovaraju dostojanstvu hrama i doista uzdižu vjernike. Mogu se uzeti i ona glazbala koja pogoduju pobožnosti, a odgovaraju mjestu i naravi pojedinih naroda. Narodna tradicionalna glazbala povezana su s kulturom i duhom dotičnog naroda. I pučke pjesme izrasle su iz duše i naravi tog naroda. Pripuštanje u liturgiju glazbala dotičnog naroda može imati za posljedicu i pastoralni uspjeh. Ali glazbala “koja su po općem sudu i uporabi prikladna samo za svjetovnu glazbu treba svakako ukloniti iz svih liturgijskih čina i pobožnih vježbi,” pogotovo ona glazbala koja se smatraju izrazom s bogoslužjem nespojive glazbene kulture, te ona koja podižu preveliku buku i tako rastresaju pobožnost vjernika. Mjesto gdje će se smjestiti orgulje i druga odobrena glazbala treba biti na zgodnom prostoru “gdje će biti na pomoć i pjevačkom zboru i narodu dok pjeva i odakle će ih kad sama sviraju svi lako moći čuti.” Ploče, kasete, kazetofoni i magnetofoni i slično redovito se smatraju izvorima glazbenog zvuka, jednako kao i glazbala, a istom tako to su sredstva koja mogu pospješiti aktivno sudjelovanje vjernika u slavljenju bogoslužja. Ipak važno je istaći da takva glazba uglavnom služi “slušanju” svete glazbe. Osim toga nije dobro glazbu s ovakvih medija koristiti kao instrumentalnu pratnju pjevanju vjernika ili službenika (“play-back”), ili u najgorem slučaju kao “zamjena pjevanju puka”. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
