Kod smrti kad sve zašuti, gdje medicina i vjera umuknu, otvara se bogatstvo glazbene simbolike kao bogatstvo nade. Kaže se da je oko duša svijeta, a da su uši stvarna vrata do duše, a time i vrata do pitanja Boga, vrata do sumnje u Boga i vrata »pogođenosti Bogom«. Glazba koja nam oduzima trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje, koja nas preplavi, čini nas intelektualno gluhima
Nikada do sada ljudi nisu tako puno slušali glazbu kao u ovo naše vrijeme. Glazbu slušamo dan i noć. Glazba je među ostalim postala i općom zvučnom zavjesom pa i osobnim velom tijekom najvećeg dijela naših radnja, našeg vremena, i uopće našega života. Ne samo skromne studentske sobice, već i naši automobili postaju moderne mini koncertne dvorane. Aktivno ili pasivno živimo od glazbe i iz glazbe, kod kuće, u trgovinama, na radnome mjestu, dok šetamo, čak i kad plivamo ili spavamo, glazbu slušamo i u crkvi. Štoviše, glazba nije i ne smije biti privjesak nego jest i treba biti sastavnica gotovo svih liturgijskih slavlja.
Dakle, glazba je postala preduniverzalni govor i ujedno najbrže prihvaćeni i odmah imitirani jezik globalnih razmjena. Ona daje pečat našemu životnom osjećaju, a to umijeće je više od umjetnosti. Glazba nam daje neprestani dašak sigurnosti, krila nade, osjećaj prihvaćenosti i predpriznanje kroz njezino svjesno slušanje te zapravo postaje ili je već postala narodnom religijom ili religijom masa moderne i postmoderne.
A što radi Crkva? Kršćani odnosno Crkva stoji često zbunjena i s izvjesnim čuđenjem pred tom činjenicom sveprisutnosti glazbe i jedva uspijeva djelomično tumačiti taj fenomen, a kamo li ga pozitivno konvertirati, integrirati. Unatoč ponekom hrabrom iskoraku za glazbeno-liturgijski eksperiment izvan uobičajenoga i prihvaćenoga u kontekstu sakralne glazbe, kao što se to može doživjeti, primjerice, na nekim većim crkvenim skupovima, Svjetskom danu mladih ili u iznimnim crkvenim zajednicama, pak, jedva suvremeni glazbeni život uspijeva proći crkvena vrata i postati sastavnicom liturgijskih slavlja.
Tehno, rap i drugi glazbeni valovi su odavno u svjetovnome miljeu prešli svoje vrhunce, ali te i druge novije glazbeno-ritmičke fenomene Crkva nije zapazila, a nekmoli liturgijski inkulturirala. Pa i ako se pokušava ili čak uspijeva u nekim partikularnim zajednicama otvoriti vrata novijim glazbenim izričajima, to opet većini pripadnika Crkve zvuči preradikalno. Kao da se najvećim dijelom ostalo kod dopadljivoga ili sacro-rocka odnosno sacro-popa šezdesetih ili s početka sedamdesetih godina. I taj stil od prekjučer, pa i onda kad su melodije ili tekstovi novijega datuma, mnogim župama slovi još kao »zadnji krik«, dočim je profani pop-pokret već desetljeća otišao naprijed te se ukorijenio u potpuno nove životne i vjerske osjećaje, te vjerska iskustva. A seriozni kritičari sakralne glazbe pedbacuju Crkvi da je u toj glazbi previše logocentrizma. odnosno sugeriranja odgovora na nepostavljena pitanja.
Ozbiljna glazba (više ona od nekoć negoli moderna) kao da još traži umjetničku avangardu. A vrhunac glazbenih trendova kao da je, zapravo, sekularan samo između sebe, dočim pojedinačno nosi u sebi i proklamira regligijske pustolovine – verbalno prilično stidljivo formulirane. S druge strane glazbeno vjerska samogetoizacija bogoslužja jedva se može razbiti. Zanimljivo je da su se evangeličke, karizmatički usmjerene (kršćanske) vjerske zajednice, koje su teološki naglašeno konzervativne, uopće tim mnogim glazbenim trendovima puno više otvorile.
No ta masovna (sekularna) religija upravo kroz glazbu i preko glazbe čini se da dodiruje svjetove smisla i ispunjenja, ali bez Boga.
Vjera, pak, kaže ne samo suvremena teologija, dolazi kroz slušanje. Dakle, na trag transcendentnoga prije svega nas vodi uho. Preko njega zahvaća nas ne samo Riječ Božja, nego i zvuk Božji zahvaća naše tijelo, našu dušu, naš duh. Da, vjera dolazi od slušanja, a ta teološka spoznaja temelji se i u dokazanim medicinskim istraživanjima. Uho je, naime, najosjetljivije naše osjetilo. A neuropsihološka istraživanja pokazuju da slušne stanice reagiraju već i na podražljive energije, koje su deset milijuna manje nego li je to slučaj kod dodira ili opipa. Slušno čulo nadilazi u mnogočemu i mnogom pogledu sposobnost gledanja.
Kad slikar miješa tri boje, oko ih pak zamjećuje kao samo jednu, novu boju. Kad gitara, flauta ili klavir zajedno zazvuče, naše uho taj novi zvuk percipira kao novi zvuk, a ujedno razlikuje pojedine instrumente koji su taj zvuk proizveli.
Glazba može liječiti kao što nam je to poznato i iz Biblije. David sviranjem harfe »liječi« depresivnog Saula. Glazba može liječiti strahove, umanjiti bolove i stresove, ublažiti i motoričke nemire. Naravno, može proizvoditi i poticati na agresivnost. Glazba je kao i naša egzistencija, stalno polarizirajuća i emocionalno poticajna. Ono što nekoga smiruje, drugoga može uznemiriti. Glazba stvara život, mnogima je postala religijom, i to svjesno, a i nesvjesno. Zapravo bez takvim napetostima ispunjenim životom, ne bi bilo ni iskustva Boga.
Indirektno glazba može pomoći u buđenju sjećanja, posebice onog iz ranog djetinjstva. Glazba kao predverbalni medij dotiče najranije slojeve našega postajanja čovjekom. Ona ne podsjeća samo na onaj harmonični dio iz našega djetinjstva, ona podsjeća i na sukobe. Prema renomiranim svjetskim istraživanjima, ima indicija da mnogima koji žive bez Boga glazba često ostaje i postaje snažnim medijem koji im pomaže na putu do »napuštanja sebe«, do iskustva transcendentnoga.
Medicina svoje bavljenje čovjekom završava s njegovim tjelesnim odlaskom, ali glazba ne zašućuje ni na granici smrti. Čak i o smrti glazba može pričati, i to tako da nam ne stvara strah, nego da nas oslobađa, čisti i ispunja. Gdje sve šuti, gdje medicina kao i vjera umuknu, otvara se bogatstvo glazbene simbolike kao bogatstvo nade. Kaže se da je oko duša svijeta, a da su uši stvarna vrata do duše, a time i vrata do pitanja Boga, vrata do sumnje u Boga i vrata »pogođenosti Bogom«.
Glazba je često bila utočište za autsajdere i neprilagodljivce. Ona uključuje neprilagodljive i skandalozne tražitelje Boga.
U svakom slučaju glazba je pokret i nije mirovanje, nije zastoj, i upravo u pokretu nastaje čudo glazbe, oslobođenje od slobode za svrhom, za čisto slušanje u slušanju zvuka. Time glazba (bez svrhe) postaje slična tajni Boga.
Rođenje Isusa Krista također počima s glazbom, kad anđeli pjevaju Gloria in excelsis Deo! I taj glas i ta glazba iz neba dolaze i k nebu uzlaze. I u našim osobnim vremenima, posebice onima za vjeru teškima, kao i u svjetovnim vremenima poteškoća, nije glazbu moguće cenzurirati. Glazba nije ukrotiva, nije primjenjiva za neke svrhe, za instrumentaliziranja bilo od koga. Jer slušanje glazbe nije samo stvar uha nego i našega nervnog sustava, slušamo je i osjetilima i našom fantazijom, a povezujemo je i s duhovnim spoznajama. Zanimljivo je da ni u jednoj umjetnosti nismo tako sjedinjeni s djelom kao u onoj glazbenoj.
Od slike možemo udaljiti pogled, ali naše uši i mimo naše volje unose glazbu u naš organizam, dakle u nas sâme, pa čak i onda kad se tome opiremo. Izručeni smo zvukovima u sveprisutnoj glazbi s radija i drugih medija, što dovodi do slušnog otupljenja – štoviše, ta nam glazba krade trenutke rezervirane za tišinu i razmišljanje. Takvu štetu može nanijeti Beethoven jednako kao i Mick Jagger. Tko pak nije u stanju pozorno slušati glazbu, nego se dade s njom preplaviti, a većina naših suvremenika to ipak čini, postaje gluhim.
Mnogi su vjerovali ili još uvijek vjeruju da se ljude s nekim Bachovim djelom ili Beethovenovim violinskim koncertom može, ako ne učiniti dobrima, onda barem boljima. Postavlja se pitanje jesu li Mozart, Beatlesi i drugi mogli promijeniti svijet? Sigurno su utjecali na promjenu svijeta utoliko što su mu darovali svoju glazbu, i od tada je taj naš svijet drukčiji. Mi zasigurno znamo što glazba nije uspjela spriječiti, no kako bi tek naš svijet izgledao bez glazbe?
Frano Prcela
Prenosimo:Vjesnik
Post je objavljen 05.06.2007. u 08:00 sati.