Puk
Puk odnosno svi vjernici koji se okupljaju na liturgijsko slavlje, po svom kršćanskom pozivu imaju i pravo i dužnost sudjelovati u liturgiji. Jedan od najuspješnijih načina sudjelovanja puka u liturgiji je pjevanje. I to zato, jer je to oblik zajedničkog sudjelovanja svih okupljenih vjernika. Često se s pravom ističe da puk treba pjevati, da je nužno narod Božji poticati na pjevanje te da se puk ne smije isključiti iz pjevanja i da se narod Božji ne smije žrtvovati radi zbora.
Da bi sudjelovanje vjernika kroz pjesmu bilo što uspješnije i djelotvornije, nužno je imati pred očima više elemenata. Ponajprije, mora se paziti da li pjesme koje se puku nuđaju za pjevanje odgovaraju mentalitetu i kulturi dotične zajednice? Naime, ako pjevanje - tekstualna strana pjesme i glazba - melodijska stana pjesme ne izrastaju iz shvaćanja dotične kulture, pjesma će biti manje znakovitija za tu zajednicu, a samim time i manje “liturgijskija” i pastoralno neuspješnija. S jedne strane, dakle, ne treba u liturgiju uvoditi pjesme koje su strane duhu dotične zajednice, a s druge strane treba uvoditi crkvene pjesme koje su njihovom duhu blize, te stvarati nove takve pjesme koje izrastaju i muzički i glazbeno iz shvaćanja dotične kulture vjernika. Taj proces inkulturacije, koji posebno vrijedi za misijske krajeve, zahvaća dakle i u crkveno pjevanje, a ne samo u liturgijske knjige. Nadalje, treba izabirati one oblike pučkog pjevanja koji najbolje mogu polučiti sve pastoralne učinke prave crkvene popijevke. Tako, prednost treba davati onim pjevanim dijelovima koji bolje očituju i pospješuju djelatno sudjelovanje, ponajprije kroz notu zajedništva koje se očituje po zajedničkom pjevanju vjernika sa predvoditeljem bogoslužja, te u dijalogiziranju s njim. Slijedeći daljnje pastoralne mogućnosti crkvene pjesme i njihove učinke trebalo bi ipak izbjegavati one manje liturgijske, te izabirati one liturgijski ispravnije, a samim time i pastoralno valjanije. Ovaj izbor djelomično određuju uzrast (djeca, mladi, odrasli), društveni sloj (studenti, radnici, seljaci), i tip crkvene zajednice (sjemeništarci, redovnici, članovi raznih družbi ili bratovština, vjernici “tradicionalci”...), odnosno njihove glazbene (izvedbene) i teološke mogućnosti. Samo “pjevanje puka u svečanoj liturgiji mora biti ugodno, neusiljeno, s lijepom i prirodnom dikcijom, budući da služi svetoj i uzvišenoj službi neka bude na dostojnoj umjetničkoj visini”. Umjetnička strana pjesme nije jedino presudna. Važnije je dostojno i pobožno obavljanje svete liturgije, makar i s jednostavnijim popijevkama. S druge strane, “neka vjernici također budu poučeni da slušajući ono što službenici ili zbor pjevaju nastoje nutarnjim sudjelovanjem svoju pamet dizati k Bogu”.
Da bi pjevanje puka bilo što složnije, pobožnije, skladnije i ljepše “poželjno je da orgulje ili dobar harmonij podržavaju pjevanje kršćanskog puka.”
voditelj crkvenog pjevanja
Za što plodonosnije liturgijsko slavlje u zajednici svakom je "liturgu od nenadomjestive važnosti upravo voditelj liturgijske glazbe, liturgijskog pjevanja.” Upravo o voditelju liturgijske glazbe, “o njegovoj osobi, kvaliteti i volji ovisit će u mnogome da li će se i kako će se pjevati u toj zajednici na njezinim liturgijskim sastancima.” O voditelju crkvenog pjevanja nerijetko će ovisiti koliko će vjernici biti aktivni sudionici u tom liturgijskom slavlju. Za voditelja crkvenog pjevanja još se upotrebljavaju nazivi: voditelj (predvoditelj) crkvene glazbe, voditelj crkvenog zbora, regens chori, zborovođa, dirigent crkvenog zbora itd.
Ulogu voditelja crkvenog pjevanja često vrši orguljaš. Ako nema voditelja crkvenog pjevanja niti orguljaša, ulogu voditelja crkvenog pjevanja može preuzeti kantor - pretpjevač ili psalmista, odnosno više njih.
Da bi mogao na najbolji način ispuniti svoju važnu ulogu u uzvišenom činu jedne liturgijske zajednice, potrebno je da voditelj liturgijskog pjevanja bude urešen određenim, za njega nužnim osobinama. “Instructio Musicam sacram” u t. 67. traži da “orguljaši i ostali glazbenici budu ne samo stručnjaci u pravilnom sviranju na povjerenom im glazbalu, nego da poznaju unutarnji duh svete liturgije i da su njim prožeti te da tako vršeći svoju službu u svakoj prigodi urese svete obrede prema pravoj naravi njihovih dijelova i promiču sudjelovanje vjernika.” Da bi upoznali duh liturgije i zahtjeve liturgije naspram pjevanja, oni moraju proučavati i dobro upoznati zahtjeve Crkve, papa i Sabora, u pogledu upotrebe glazbe u liturgiji. Drugim riječima: oni moraju posjedovati "sensus Ecclesiae”, tj. “smisao za duh Crkve”. Važno je i to da je voditelj crkvenog pjevanja istinski vjernik. Samo kao vjernik moći će “korisno stajati u službi rasta vjere svojih bližnjih, tj. drugih kršćana koji se okupljaju na liturgijska slavlja, samo onaj voditelj koji iz vjere i s vjerom obavlja svoju službu u toj liturgijskoj zajednici” moći će i druge zapaliti svojim svjedočenjem. Štoviše, svaki voditelj crkvenog pjevanja, odnosno svaki umjetnik “koji ne ispovijeda vjerskih istina ili se udaljuje od Boga u svojoj duši i u svom životu, ni na koji način ne treba se baviti religioznom umjetnošću. Jer on nema onog unutarnjeg oka, kojim bi mogao vidjeti ono što zahtijevaju Božje veličanstvo i bogoslužje. Ne možemo se također nadati, da će ova djela bez religioznog nadahnuća, sve ako i pokazuju neko umijeće i vanjsku neku vještinu autorovu, ikada moći nadahnuti vjeru i pobožnost, koja dolikuje hramu Božjem i Božjoj svetosti.” Kao glazbeni i liturgijski stručnjak, znat će svrsishodno oblikovati liturgijsku glazbu, tj. razborito odabrati pjesme i glazbene oblike, i voditi njihovu realizaciju već prema zahtjevima određenih liturgijskih čina i prema mogućnostima zajednice. Kao orguljaš on će biti stručnjak u pravilnom i lijepom sviranju. Kao organizatoru liturgijskog pjevanja zadaća mu je da pronalazi najprikladniji način da zajednica vjernika na bogoslužju propjeva i da sve bolje pjeva, i to ispravno, a opet svojstveno svakoj pojedinoj zajednici, te da omogućava da određena zajednica postupno obogaćuje liturgijsko-glazbeni repertoar tako da u svakom slavlju kroz liturgijsku godinu ima na rasporedu prikladnu (liturgijsko-glazbenu) jedinicu. Zadaća voditelja crkvenog pjevanja je nadalje da osposobi kantora - psalmistu. Isto tako je njegova zadaća da članove schole, skupine pjevača koja predvodi pučko pjevanje i sama izvodi lakše skladbe, liturgijski, duhovno i glazbeno pouči, kako bi ovi doživljeno, svjesno pjevali ono što na njih spada tijekom slavlja, ili pak liturgijske godine. Tamo gdje postoji mogućnost da se osnuje crkveni pjevački zbor, voditelj crkvenog pjevanja bit će i zborovođa, ali i duhovni vođa koji će i u zboru stvarati, na crkvenom koru često zaboravljenu, atmosferu istinskog sudjelovanja u liturgijskom činu koji oni svojom pjesmom prate i uljepšavaju. Zadaća mu je da prije početka slavlja obavi sve potrebne “tehničke” pripreme koje su nužne da bi liturgijsko pjevanje valjano ispunilo svoju zadaću: počev od dogovora sa liturgom-predsjedateljem liturgijskom slavlja - svećenikom, pa do priprema nota, pjesmarica i ostalih za pjevanje pomoćnih sredstava pjevačima i cijeloj zajednici. Uz sve rečeno, od voditelja crkvenog pjevanja traži se i da je izgrađena i zrela osoba kao i vjernik, da voli Crkvu, crkvenu glazbu, svoj posao i rad s ljudima, da je pri tom i dobar pedagog i da je u svom poslu svjestan nosilac apostolata u svojoj sredini.
Da se lakše postigne ta stručna i duhovna izobrazba (voditelja crkvenog pjevanja), neka pomognu dijecezanska, nacionalna i internacionalna društva za svetu glazbu, a naročito ona što ih je odobrila i više puta preporučila Apostolska Stolica.” A na istu korist bit će i međusobni sastanci voditelja crkvenog pjevanja “i to na razini dekanata ili cijele biskupije radi pouke, izmjene iskustava i usklađivanja pjevačke prakse po našim župama”.
Prenosimo:Savjeti za orguljaše
Post je objavljen 26.06.2007. u 08:00 sati.