Glazbenici imaju veći mali mozak
Moć glazbe
Glazba i ponašanje
Glazbeno obrazovanje poboljšava pamćenje
O glazbi
Glazba spaja neurone</a>
Mozak kao koncertna dvorana
Glazbena poduka može povećati dječji IQ za nekoliko bodova
Moć glazbe II
Romantizam
Savjeti za bolje učenje
Umjetnost kao simbol
Bubnjanje-ritmovi zdravlja
Provedite na odmoru barem jedan dan - u šutnjiIvan Cerovac, dirigent, Dugo Selo
25.06.2007., ponedjeljak
Savjeti za orguljaše... III.
|
estetika u pjevanju Svima je jasno da pjesma mora biti lijepa, jer ako je ružna, onda će pjesma postići upravo suprotne rezultate od svih onih očekivanih. Slobodno možemo ustvrditi da je i ovdje “estetsko” u službi “pastoralnog”. No, postavlja se pitanje: a kako to pjesma i pjevanje bivaju lijepim? U prošlosti, kad je gregorijansko pjevanje bilo liturgijsko pjevanje, lijepo pjevati značilo je izvesti što je moguće vjernije neki tekstovni i melodijski repertoar. Tako su se stara liturgijska praksa i estetika usmjeravale na slušanje glazbenog djela u liturgiji, dok sada ono pretpostavlja druge vrijednosti kao “actuosa participatio fidelium” u najeminentnijem smislu, te se uvelike izmijenilo shvaćanje lijepog pjevanja, izmijenio se izbor skladbi i način pjevanja. Izbor skladbi danas nije cilj, “već pomagalo kojim se možemo služiti. Izbor skladbi služi liturgijskom skupu, treba mu pomoći da se izrazi, i ne smije se dogoditi obrnuto. Po sebi, kod slavlja i nije važno kakav je izbor skladbi i da li su objekivno 'dobro' izvedene. Važno je, naprotiv, da s tim skladbama, ne znam kakve one bile, liturgijski skup dobro slavi slavlje.” Eventualno moglo bi se donijeti neke smjernice-naputke koji će pomoći odgovornima za liturgijsko pjevanje u odabiru pjesama, a sve u smislu većeg pastoralnog uspjeha: Ponajprije treba pjevati sve ono što samo po sebi treba pjevati, i to onim načinom i oblikom koje traži narav tih pjesama, s time da i instrumentalna pratnja i sami instrumentali isto moraju slijediti tok liturgijskih događanja. Pjesme bi trebale odgovarati duhu liturgijskog čina ili vremena. Repertoar ne smije biti jednoličan i dosadan. Što se tiče samog izvođenja pjesama, danas je “lijepa” ona crkvena pjesma koja je “originalno naša”, uvijek iznova “aktualizirana” i “improvizirana” u skupu vjernika koji uvijek iznova u pjesmi traže zajedništvo, a u zajedništvu slave Boga. Tako više nije važan “stil”. Svaka zajednica nameće svoj stil pjevanja repertoaru kojim raspolaže, a repertoar opet nastaje već prema potrebama i duhu zajednice. Po sebi je razumljivo da će pjesma biti ljepša ako se i ljepše otpjeva. Instrumentalna glazba - sviranje Kršćanski kult ne traži nužno instrumente, za razliku od pjevanja. Glazbala su dopuštena samo ako pomažu pjevanju i izražavaju značenje svetih obreda. Stoga u određenim trenucima liturgije mogu svirati i sama bez pjevanja. Ili riječima Sabora: sviranje na glazbalima se u liturgiji dopušta ukoliko ona mogu “crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima.” Pod instrumentalnom svetom glazbom podrazumijeva se instrumentalno praćenje pjevanja u liturgiji i izvan nje, primjerice u pobožnostima, te samostalno instrumentalno muziciranje - preludiranje. Instrumentalna glazba u liturgiji ne biva samostalnom i odvojenom od liturgijskog događanja, već naprotiv, kao i svi oblici svete glazbe, tako i instrumentalna glazba, mora biti “služiteljicom” liturgije i mora poštivati zahtjeve svetog čina. To znači, uvijek je potrebno prosuditi da li u dotičnom liturgijskom trenutku sviranje odgovara ili ne. Instrumentalna glazba kao i pjevanje mora se, po svom obliku i po načinu, prilagoditi “liturgijskom trenutku”. Pod oblikom misli se da li u tom času više odgovara samo sviranje, ili pjevanje uz pratnju instrumenta, ili tek samo intoniranje pjesme koja će se pjevati bez pratnje glazbala. Pod načinom misle se sve one druge izvedbene mogućnosti instrumentalnog muziciranja, primjerice: dužina sviranja, boja tona, glasnoća, tempo, harmonizacija, tonalitet itd... Zbog činjenice da je pjevanje u odnosu na samo sviranje ipak izvrsniji način slavljenja otajstava, instrumentalna je glazba podređena pjevanju. Prednost se u liturgiji uvijek daje pjevanju. Kad se sviranjem prati pjevanje, tada je sviranje posve podređeno i u službi pjevanja. Prednost pjevanju, koja ujedno isključuje bilo kakvo praćenje glazbalom, daje se onda ako je, primjerice, “običaj da sam (bez pratnje instrumenata) puk oduševljeno i jednodušno pjeva neku (pokrajinsku) popijevku”, ili ako to traže liturgijski propisi. No, neosporna je činjenica da instrumentalna glazba može i pomoći pjevanju da se ono potakne, razvije i potpunije doživi. Ta njena služba sastoji se od intonacije pjesme ili neke kraće predigre koja je napisana na temu same popijevke, praćenje popijevke, kraće ili duže međuigre između pojedinih kitica popijevke, te na kraju pjesme ponovnim sviranjem završne kadence u kojoj je izraženo sjećanje na posljednje motive popijevke. Kada je to zgodno i kada to dopušta liturgijski čin, može se u liturgiji i samo svirati. I preludiranje može pridonjeti većem raspoloženju vjernika za slavljenje liturgijskih otajstava, te dočarati vjernicima značenje svetih obreda. Prenosimo:Savjeti za orguljaše |
