gospon profesor

subota, 31.01.2009.

Primorski dobrijan

Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski pjesnik o kojemu postoji čak i web stranica, napisao je elegiju Iseljenik, pjesmu koja odiše nekim gotovo opipljivim grčem; osjećamo dok je čitamo tjeskobu čovjeka, bezimenog Primorca, koji se u suton, nasred Atlantika, na putu u Južnu Ameriku, domotužno prisjeća „kamenite liti“ „kadulja gdjeno miriši“ i „smilj… zlati se žuti“. Nalazi se taj naš „čovo“ na parobrodu koji vozi, uz ostale europske nevoljnike, desetke i stotine takvih „primorskih dobrijana“, tu tužnu protodijasporu s čijim potomcima ovih dana gledamo intervjue u putopisima gospona Milića. Tko su ti ljudi i kamo zapravo idu? Oni su „prosjaci hljeba“, „svijet bez krova“ koji će na „faram Brazila“, „pod palminom granom“ „robovat jadno ptice gdje brbljave lijeću“; drugim riječima, cesarićevsko „roblje rada“ koje je odlučilo poći trbuhom za kruhom nekamo između Rakove i Jarčeve obratnice, kad ga već u ocvalom imperiju nije moglo priskrbiti za dostojan život. Uglavnom, u atmosferi nalik onoj u potpalublju Titanica kamo je DiCaprio dovukao Winsletovu, usred polupijane gomile što je strah potisnula alkoholom, pjesmom i plesom, naš dobrijan naslonio se o gredu jarbola i prepustio mislima. Što saznajemo o njemu? Da „srće u neznane strane“, „bježi od kukavne sreće“, „misli: e bolje tamo mu grane“… Ostavio „za leđim daleko“ dragu obalu, i sad se prisjeća žene i djece. Čuje u mislima kako im majka pjeva pjesmu o Marinoj kruni, a djeca je pitaju hoće li je „ćaćko tamo na široku moru“ vidjeti „gdje se u talasim sije“… Razmišlja i zuri u zapjenjeno more, i, kao u nekom halucinantnom stanju, zaista odjednom vidi „alem…djevice Mare“! No, začuje se brodska sirena – pored njih prošao je drugi parobrod – i čarolije je u trenu nestalo. Ostalo je samo ono turobno tjeskobno raspoloženje s početka pjesme.



U bunilu visokih temperatura ovih dana do svijesti su mi ipak dopirale neke informacije. Dok sam tako izbacivao goleme količine poraženih virusa, mrskih okupatora, skupa sa samopožrtvovnim divizijama junačkih branitelja, načuo sam nešto o blokadi prijema RH u NATO (možda bismo Kranjcima trebali biti zahvalni? Napokon, možda većina građana Hrvatske NE želi ulazak u Savez…), o „slučaju Rudan“ (zanimljiv presedan, s obzirom na do sada uspješnu „karijeru“ te neobične žene; a glede merituma: nisu li i Židovi i Palestinci ipak samo – ljudi?), o recesiji (debeli brko: nismo, ali jesmo, ili obratno), i tako dalje, i tako dalje. Dakle, među brojnim informacijama koje su stizale s radija i preko televizije, nekako mi je zazvonila ona o uhićenju hrvatskog pomorca, izvjesnog Branimira Orača, tridesetogodišnjaka iz Crikvenice, radi krijumčarenja droge. Konkretno, kokaina. E sad, ono zbog čega me se cijela priča dojmila su okolnosti. Naime, kao što ste vjerojatno čuli, gospon Orač nije pokušao prošvercati nekoliko desetaka grama (»Časni sude, to je za osobnu upotrebu!«), pa ni nekoliko kilograma, što bi već bio pažnje vrijedan krimen. Ne radi se ni o mafijaškim desetcima kilograma. Ne, naš primorski dobrijan doteglio je, poput marljivog hrčka, na brod Senator zapanjujućih dvije stotine i trideset kilograma „bijelog“, čija vrijednost iznosi također zapanjujućih tridesetak milijuna dolara. Ne znam kako je to Branimiru uspjelo, ali mogu ga zamisliti kako je malo pomalo, vraćajući se iz luke, na brod donio sad novi ruksak, sad opet novu torbu ili koferče (»Ma, imam veliku rodbinu, i svi ludi za ruksacima«, objasnio je drugim mornarima.) Ima, zbog te predimenzioniranosti, u cijeloj priči nešto smiješno. Eto, naš čovjek, zaslužan za jednu od najvećih zapljena droge u povijesti Južne Afrike! Aferim! Čovjek bi mu, blesavom, skoro čestitao.



Kako bilo, ovaj put je u bajbuku završio samo on, a ne i – svake sumnje prost – kapetan broda, inače također Hrvat. Ne razumijem se ni u grčko niti u južnoafričko (a bome ni u hrvatsko) pravosuđe, ali laik bi pomislio kako je u ovom slučaju odgovornost zapovjednika broda veća nego ona u slučaju kapetana Laptala koji nikako nije mogao zaviriti osobno u svaki kontejner na brodu, za razliku od ovog kapetana koji je mogao malo pročekirati mornarske sobe… No, budući da nemam blage veze o tome što je na brodovima čija ingerencija, moja su razmišljanja s tim u vezi posve irelevantna.

Tako, slušajući s onim nezačepljenim uhom ovih dana vijesti o spomenutom krijumčaru amateru, pala mi je na um elegija Iseljenik. Za razliku od čove iz pjesme, poštenjaka spremnog na rintanje, gospon Orač htio se domoći kruha bez motike i pluga pa je s nekim mutnim buenosaireškim tipovima kojima je ubiti čovjeka nikakav posao dogovorio kako će za proviziju od… koliko (e, to je zanimljivo pitanje? Pet posto? Deset?), dakle, za proviziju od toliko i toliko dolara prevesti tih 230 kila do Europe, prava sitnica.

Brane Orač trenutno negdje u ćeliji proklinje hudu sreću. Hej, stari moj, a što si je sve mogao kupiti s dva, tri milijuna! Vilu u Crikvi, pa još jednu u Rijeci i penthaus u metropoli, pa onda dva ili tri auta, i sva ona fina odijela, i, i… Brane međutim nije svjestan koliku je sreću imao što su ga uhvatili. Ovako još ima neke šanse da jednog dana, kad izađe iz pržuna, zasuče rukave pa se, poput primorskog dobrijana iz Kranjčevićeve pjesme, uhvati kakvog god poštenog posla, recimo na kakvoj farmi.

Laku noć, Brane, i drž’ gaće.

petak, 30.01.2009.

Zemlja znanja

srijeda, 28.01.2009.

Loše vijesti

Drage moje i dragi moji,

razbolio sam se. Gripa. Budući da mi i posve mirno ležanje u krevetu predstavlja veliki napor, i da povremeno upadam u izmijenjena stanja svijesti, do daljnjeg vjerojatno neću moći objavljivati. Hvala na razumijevanju,

vaš gospon profesor



P.S. U međuvremenu možete ponoviti gradivo.

subota, 24.01.2009.

Šaljivi školski video

Danas dva linka vezana uz stanje u školama bivše Austrougarske monarhije. Prvi je snimio neki učenik mobitelom, a drugi je snimila profesorica.

Nakon ovoga, još samo preostaje da se potvrdi teza "jednog sjevernoameričkog intelektualca" s bloga gospona Kaćunka da je Obama zapravo antikrist pa da pakujemo kofere.

četvrtak, 22.01.2009.

Narnija za potpune početnike

Kako svako toliko u komentarima naiđem na ime C.S. Lewisa, rekoh, hajde da objavim kakavgod post o njegovom radu. Lewis je pisao mnogo, ali je kod nas poznat ponajprije po Kronikama iz Narnije (Golden marketing, 2002. i dalje). Pa, evo nešto o njima.

C. S. Lewis: KRONIKE IZ NARNIJE

Čovjek bi rekao: napokon! Nije prošlo, eto, ni ciglih pedesetak godinica, i ovaj ’dragi kamen u kruni engleske literature’ pojavio se u hrvatskom prijevodu. Ipak, iako je prva iz serije od sedam knjiga izašla još 2002., u domaćim se medijima baš i nije dalo primijetiti neko posebno oduševljenje. Tako je ovaj ciklus ostao, posve s nepravom, u sjeni jednog drugog ciklusa, onoga Gospodara prstenova, i, dakako, notornog Harryja Pottera. Kad smo već kod Gospodara, autor Kronika iz Narnije, Clive Staples Lewis, za prijatelje jednostavno Jack, bio je Tolkienov intimus i kolega sa sveučilišta, a obojica su bili članovi književnog kružoka The Inklings. Štoviše, postoji priča da je upravo Lewis nagovorio Tolkiena da krene s publiciranjem storije o Prstenu…



No, unatoč tome što je do sada serija izdana u kojih dvjestotinjak milijuna primjeraka, i unatoč činjenici da je Lewis planetarno poznat autor pedeset knjiga, preveden na trideset jezika, u nas su, ne računajući Kronike, do sada objavljena tek dva naslova: Kršćanstvo i Pisma starijega đavla mlađemu.
Valja spomenuti tri područja kojima se Lewis kao pisac posvetio. Kao predavač na Oxfordu i Cambridgeu, bavio se engleskom renesansnom književnošću. Kao ex-skeptik, pisao je briljantne apologetske radove u kojima lucidno reinterpretira kršćansku priču. Naposljetku, pisao je znanstvenofantastične romane i romane za djecu. Moglo bi se reći, ne jedna nego tri karijere.
A propos Kronika iz Narnije, riječ je o sedam ’ljetopisa’, objavljenih između 1950. i 1956. Seriju otvara Čarobnjakov nećak, a slijede Lav, Vještica i ormar, Konj i njegov dječak, Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zorogaza, Srebrni stolac te Posljednja bitka. O začecima same ideje, Lewis je napisao: »Na početku nije bilo priče, nego je u meni bila samo slika snježne šume s kozonogim faunom koji se vrzma u žurbi noseći kišobran i mnoštvo paketa. Ta slika bila je u mojoj svijesti već kad sam bio šesnaestogodišnjak. A onda sam odjednom imao gotovo četrdeset godina i rekao sam sâm sebi: ’Hajde da ispričam tu priču…’«.



Uglavnom, u Narniju se ulazi kroz ormar, sliku ili, recimo, vrtna vrata. A Narnija je zemlja koju je svojim pjevanjem u postojanje dozvao Aslan, veliki lav, tajanstveno Kristoliko stvorenje koje se pojavljuje u svih sedam dijelova. Radnja svake knjige započinje u Engleskoj, gdje glavni junaci, djevojčice i dječaci, brinu svoje dječje brige, a potom upadaju u mitski svijet u kojem vrijeme teče drugačije (tako radnja Čarobnjakovog nećaka započinje 1900.-te po našem računanju, dok je to u Narniji 1. godina. U Posljednjoj bitci u Engleskoj je 1949., a u Narniji već 2555.). U Narniji se, dakako, vodi borba između dobra i zla, no Lewis nas preko likova podsjeća da se ona vodi i u ’dobrima’, ergo, i u svakome od nas. Čini to umješno i diskretno, upućujući pritom mladog (i ne samo mladog) čitatelja u važne stvari u životu, od elementarne pristojnosti u ophođenju do važnosti istinoljubivosti i inih ’velikih’ tema. Pred nama, kao good guys, redom Aslanove kreacije, defiliraju Životinje Koje Govore, fauni, jednorozi, drijade i kentauri. S druge strane, tu je zla Vještica i njezina svita: bjesovi, orci, zli vilenjaci, groze, jeze, sablasti i bauci. Djevojčice i dječaci, koje Aslan voli zvati Evinim kćerima i Adamovim sinovima, laviraju između njih, učeći da zlo može djelovati veoma privlačno. Nijedan dobromisleći roditelj neće stoga propustiti nabaviti svom potomku ove knjige u kojima se neke životne činjenice progutaju, a da ni ne trepneš. Jednom riječju, Kronike iz Narnije alegorija su životnog putovanja iz pera stručnjaka za alegoriju u srednjovjekovnoj književnosti. U njima se putuje kroz dimenzije i vrijeme, kopnom i morem, mukotrpno se napreduje (u Plovidbi broda Zorogaza i do samog Kraja Svijeta), pri čemu se likovi transformiraju, upoznaju jedni druge i sami sebe, svoje pravo ja.



Zamjetno je, uz toplinu i ljubav prema djeci, i Lewisovo neobično duboko poštovanje spram životinja, što je vidljivo i iz naslova Konj i njegov dječak.
Sve u svemu, čovjek požali što nešto takvo nije čitao u desetoj, no užitak nije ništa manji ni danas.

P.S. Inače, usput zahvaljujem na brojnim zanimljivim i lucidnim komentarima koje ste ostavili ispod prethodnog posta. I opet skrećem pažnju eventualnim novim čitateljima da na ovom blogu osim samih postova valja čitati i komentare.

ponedjeljak, 19.01.2009.

Franjevačka teorija relativnosti

Nekako mi se učinilo zgodnim da se na prethodni post – naročito na biblijski citat kojim završava – nadovežem jednom pričom bosanskog franjevca Matije Divkovića (1563.-1631.), autora zbirke od 66 priča – a zapravo prerada propovijedi dvojice dominikanaca, Herolta i Pepina – pod nazivom Beside.

Koliko su slatke pjesni nebeske

Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga da bi mu očitovao kojugodi slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi, zapjeva kod njega jedna ptičica i usta da ju uhiti, i ptičica prid njim pobježe u gaj koji gaj bješe blizu manastiera i padši na jedno drvo pjevaše na onon drvu. I ovi redovnik bješe pod oniem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potomtoga ova ptičica odletje i ovi se redovnik povrati opet u manastier. I scijenjaše da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice. I dodje na vrata na koja bješe izašao, i bjehu ona vrata zazidana i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugom mjestu; dođe i poče kucati i dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: Otkuda si? Tko si i što išteš? Odgovorivši, reče ovi redovnik: Ja sam koji sam izašao iz manastiera i ovo sam se opet povratio i nahodim da je manastier na drugi način učinjen. Vratar ovo čuvši otidje k starješini i skaza mu svekoliko; došadši starješina na vrata pitaše ga govoreći mu: Tko si i otkuda si? Odgovorivši ovi redovnik, reče mu: Ja sam fratar ovoga manastiera i malo sam prije iz manastiera izašao u gaj, i ovo se vratio sada i nikoga ne poznajem od manastiera. Tada starješina sa ostaliemi fratri od manastiera počeše ga pitati govoreći mu: Tko je bio starješina u ovom manastieru onda kada si izašao na dvor? I počeše iskat koliko je da je izašao iz manastiera i nađoše da bje slišao i ćutio one ptičice trista i četrdeset godina. I ovo ne bješe ptičica negoli anđeo u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkiem glasom pjevaše.

O, krstjanine, o krstjanko, nut procieni i vidi je li ovo vele čudna i velika stvar da ovi redovnik za trista i četrdeset godišta ni oćuti glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice tako da se ni od česa ne spominaše ni od vremena koje prohođaše, ni od stvarih koje se činjahu na svietu.

Ako je dakle, tolika i taka slatkost i razgovor u pjevanju jednog anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje, i koliko uživanje tada biti u kraljevstvu nebeskome kada uspoje devet kora anđeoskijeh, blažena Gospa, i svekoliko mnoštvo svetieh božieh hvaleći i slaveći Gospodina Boga bez prestanka dan i noć govoreći: Svet, svet, svet Gospodin Bog Šabaot!



Dakako, racionalnom i/ili ateističkom umu ovo će se učiniti gotovo pa djetinje besmisleno, ako ne i posve blesavo, ali rekao bih da pričica ima neku draž; pokušamo li se na trenutak uživjeti u raspoloženje tog malog brata i predočiti o kojim izvanvremenskim relacijama govori, osjetit ćemo vrtoglavicu… što je prikladan osjećaj kad kontempliramo o mogućim prekogrobnim iskustvima, a slično možemo osjetiti i pomislimo li na svoje mjesto u – jednako nepojmljivim i fantastičnim – prostornovremenskim okvirima koje spominje suvremena znanost: nalazimo se na planeti koja kruži oko jedne od stotinu milijardi zvijezda u jednoj od stotine milijardi galaksija (za sad) poznatog svemira koji je nastao prije petnaestak milijardi godina iz, hmmm – ničega…

četvrtak, 15.01.2009.

After (life) party

Ima li – ako se tako uopće može reći – života poslije smrti? Jer, ako ima, može li se to uopće nazvati „životom“ kako ga sada podrazumijevamo? Ili je to something completely different? Pitanje je to koje (si) ljudi postavljaju od kad su postali sebe svjesna bića (a to se dogodilo prije – koliko? – šest, šezdeset, šesto tisuća godina…?). Koliko god se – živeći, životareći i životinjareći – nalazili između raznoraznih čekića i nakovanja, koliko god, svjesno (primjerice, kontemplirajući o samoubojstvu) ili nesvjesno (primjerice, prebrzom vožnjom), priželjkivali da sve ovo, ova permanentna kriza, već jednom dođe svome kraju, ipak se – napose vjernici, a oni su većina – nadamo da, riječima Nicka Cavea, „death is not the end“.

Živeći poput pauka na mreži razapetoj iznad bezdana, tjeskobno svjesni da će se mreža prije ili kasnije pokidati, da će nam – „ne pitaj kome zvono zvoni“ – odzvoniti, da će nas neumoljivi zakrabuljeni kosac naći („Bježi, kud znaš, što hoć čini…, krij se u jame gorskijeh hridi – smrt svuda te slidom slidi.“), i da će nas (tj. ono što od nas ostane, olakšano za 21 gram, koliko je navodno razlika u težini između živog i mrtvog tijela) netko u konačnici spustiti u metar i pol duboku grabu ili kremirati, užasnuti tragamo za hipotezom koja će držati vodu. Netko će primijetiti da se ne užasava smrti, ali to mi se čini kao puko samoohrabrivanje – možda nismo užasnuti baš cijelo vrijeme, ali prije ili kasnije, na pomisao o tome da smo svi zapravo osuđenici na smrt koji čekaju da prođu svoju „zelenu milju“, gadno nam se zgrči želudac. Osim toga, od golog užasa nas spašavaju snažni obrambeni mehanizmi, životni eros, filozofija, vjera… Naročito vjera.



Životom nakon smrti bavi se i parapsihologija koja marljivo prikuplja dokaze o slučajevima komuniciranja s preminulim osobama. Tako je izvjesni Raymond Lodge, koji je skončao u 1. svjetskom ratu, svojoj obitelji preko medija poručio da je „poginuo u četvrtak, a ne u srijedu, kako stoji na nadgrobnoj ploči“. Lijep primjer anglosaksonske pedanterije, što jest jest. Godine 1930., 5. listopada, izgorio je cepelin R 101. Već dva dana nakon nesreće u kojoj su poginuli svi putnici i članovi posade, medij Eillen Garret porazgovarala je s mrtvim kapetanom H. Carmichaelom Irwinom. Ponovila je to i nakon tri tjedna, u nazočnosti svjedoka. Navodno joj je objasnio neke tehničke detalje koje nikako nije mogla znati. (Para)psihologinja Helen Wambach ne bavi se problemom života poslije smrti nego životom prije života. Drugim riječima, pomoću hipnoze vraća zainteresirane u njihove „prošle živote“. Rezultati su zapanjujući: uspjela je oko 90% ljudi vratiti u neki od njihovih ranijih života, a tek nešto manje od 50% njih sjeća se i vremena koje su proveli – ako sam dobro shvatio – u maternici. Neki su pak „ušli“ u fetus neposredno prije rođenja. Vrlo zanimljivo. Nedavno smo mogli čuti i tko je u prošlom životu bila gospođa Jadranka Kosor: Kathleen Kelly Keldsen, mlada američka domaćica umjetničkih aspiracija koja je u 32. godini života poginula u automobilskoj nesreći. A tko je bio gospon Andrija Hebrang? Jasno k’o dan: otac američke ratne kirurgije u Građanskom ratu Hunter Holmes McGuire. Vrlo, vrlo zanimljivo, zar ne? Ispitanici gospođe Wambach su, inače, rekli da ih je „svaki život opet vodio u smrt, koju su također morali proživjeti“. E, ali tko bi se više plašio smrti koju je već tko zna koliko puta proživio i preživio? Ali, idemo dalje.



Joan Grant je 1937. objavila knjigu Winged Pharao koja je brzo rasprodana. U njoj je uvjerljivo i životno opisivala doba faraona, no pritom se nije služila povijesnim knjigama i nije obilazila muzeje. Jednostavno je pisala ono što je, kao članica vladarske obitelji i, kasnije, svećenica – doživjela. Zapravo, spomenuta knjiga bila je autobiografija nje kao Egipćanke Sekhet-a-ra, žene koja je prošla inicijacije koje su joj omogućile uvid u prošle i buduće živote. Bilo bi sjajno da na nekom još neotkrivenom zidu egiptolozi pronađu hijeroglife koji govore o njezinoj inkarnaciji u 20. stoljeću. Gospođa Grant se inače sjeća i toga da su je spalili kao vješticu, da je dvaput počinila suicid, a dvaput je umrla i od ugriza zmije. Jednom ju je usmrtio otrovni insekt, a drugi put se pak utopila. I tako dalje.

Izvjesnu, na prijelazu 19. u 20. stoljeće zacijelo vrlo poznatu, Eusapiju Palladino, kako saznajemo, testirali su „mnogi znanstvenici iz Italije, Engleske, Francuske, Njemačke i SAD. Doduše, ona je nekoliko puta uhvaćena pri nespretnim pokušajima prevare, ali je nedvojbeno posjedovala i medijske moći, u što su bili uvjereni čak i njeni najžešći kritičari“. Hmmm… Osim toga, stari tekstovi bilježe: „Godine 1906. u Genovi Palladino pokreće stol za vrijeme jedne seanse tako da stol lebdi… Događalo se da su katkad stolovi postajali upravo nasilni, te se činilo kao da će napasti promatrače“. Hm, hm. No, udaljili smo se od teme. Zanimaju nas prekogrobna iskustva. Tako londonska domaćica, gospođa Doris Stokes, žena koja živi životom običnog, malog čovjeka, peče kolače i priprema izvrsnu govedinu Wellington, u slobodno vrijeme prakticira – razgovor s mrtvima. Štoviše, nastupala je i u televizijskoj emisiji Done Lane Show, gdje je demonstrirala svoje sposobnosti. „Ona gospođa tamo dolje“, rekla je pokazujući ženicu u stražnjem dijelu studija. „Javlja mi se neki čovjek, Bert.“ „To je moj šurjak“, bez daha je odgovorila žena. „Kaže da je vrlo brzo prešao na onaj svijet.“ „To je točno!“ E, ako ovo nije dokaz prekogrobnog života, onda ne znam što je! Mislim, što biste vi zapravo htjeli? Da nam se svima mrtvaci ukazuju svaki dan po nekoliko puta i govore nam što će nam se dogoditi u bliskoj budućnosti?



Jedan od rijetkih, ako ne najslikovitijih, a ono najironičnijih prikaza zagrobnog života u hrvatskoj književnosti dugujemo gosponu Krleži. Riječ je o Keglovichiani, jednoj od balada iz genijalne zbirke Balade Petrice Kerempuha, objavljene 1936. U spomenutoj baladi pjesnik tako opisuje TRIJUMFALNO I NAJPARADNEJŠE VUZNAŠAŠČE VNEBOZETJE I VULEZEK V NEBO NJIHOVEGA PREUZVIŠENOG GOSPOCTVA GOSPONA GOSPONA GOSPONA I DOMINALNEGA GOSPODINA GROFA BALTAZARA MELKIORA GAŠPARA KEGLOVICHA CESARSKOGA KIRASERSKOG OBRISTA I NJIHOVEGA VELIČANSTVA PRAVOGA KOMORNJIKA NA NJIHOV PEDESET I SEDMI ROJENDAN NA HERODEŠOVO A.D. 1779.

U prvom dijelu balade čitamo opis samog ulaska tog velikodostojnika u nebeske dvore, „v lakjeranem zicu kočije dunajske“, a budući da ga „nigdar neje fpikla lutoranjska kača“, i s obzirom da je „v Jeruzalem poslal galiju forintača“, može biti siguran da je „rezervjeral stan i koštu v nebu“. Ipak, kako bi bio siguran i u to da mu u nebu neće čega god uzmanjkati, grof Keglovič sa sobom ima i pratnju: „Šereg kohov, kuhač i sokačic, pečenjarov, dinerov i krušnaric: troja kola riglah, rajnglah i plehnateh rolov, pratfanov i pekvah, za šloprok pet volov, troja kola rib, buncekov, karafijolov, sokačov, kohov i sirarov, licitarov i mlinarov“, itd.

Na samom ulazu, grofa je dočekao sveti Petar: „Otparl se je božji stan, a sent Peter (kak oberšpan) zaželil je Grofu dober dan. ’Želim jim, Gospon Grof, kistijant, pitšen, naj zvoliju, Ekselenc! Za njih je se vre spremno: kvarter i košta, pinta i kredenc!’“.

U sljedećem prizoru vidimo zapanjenu grofovu pratnju, sve te kuharice i sobarice „kaj su dervene stale kak sanoborske štruce i zijale v Gospona na zicu karuce… kak mahnul je svetom Petru serbus… Z jenim perstom na oberštarske čake, kak Grofi odzdravljaju bogečke proščake, doteknul se Grof srebernega šilta, kaj svetom Petru kak nadrišpanu gilta“. (Podsjetilo me to, taj ležerni grofov stav prema nebeskom vrataru, na naše političare koji se sa svojim bjelosvjetskim kolegama lupaju po ramenima kao da su, ono, rod rođeni: „Kako je George, što ima kod tebe? Što ne svratiš na partijicu golfa?“.)



Uglavnom, dok grof s velikom pompom, praćen kompletnom poslugom, ulazi u raj, na „repu špalira, da su tu bandu fkani“, s namjerom da se nekako nepozvan uvuče u nebeske dvore, prikrpao im se „Imbro Skunkač, piličar i tat“ i „kak gujšter se prešmugnul črez nebeska vrata“.

Nadalje iz pjesme saznajemo filozofiju koja je grofa Kegovicha i dovela u raj: „Gdo vanshajanje hoče najti na tej životnej cesti, taj mora furt piti, furt piti i jesti. Gdo z kuglofa žere same slatke cvebe, taj najleglje dojde vu grofovske nebe. Gdo pintu more vu se zlejati, taj lehko bude mogel spati. Gdo dobro spi, bez greha projde, a takšni pak vu nebo dojde. Gdo hoče tak vu nebe iti, taj navek mora pijan biti“.

Za to vrijeme, Imbro Skunkač, „brabonjkov brat, tolvaj, jalnuš, piličar i tat, z repum med nogami od straha kak pes… smuca se kak tenja po tepihu nebes“. Pred njim se pruža prizor kakav si nije mogao zamisliti ni u najluđim snovima: „Gledi Imbro kak se na ražnju obraća vol, a pitvinah i žranja prepun je grofovski stol… v rolu sfilana fazanova prseca, z reš pečeni mlinci od pereca“.

Ono što slijedi je gurmanska fantazmagorija prema kojoj su žurnalistička izvješća gospona Butkovića iz raznoraznih hoh ugostiteljskih objekata tek suzdržano prenemaganje, gastroeseji gospona Bakalovića zvuče kao da ih je napisao samostanski kuhar pripravnik za razdoblje korizme, a možda joj je na tragu tek oblaporni (u najboljem smislu riječi) gospon Barbieri… Pred Imbrom Skunkačem, koji se „kak kača zagledal v portugizec“, pruža se pogled, među ostalim, na „jarebice, fine ftice, prepelice, krilatice. Pak kečige i auštrige, afrikanjske slatke fige. Orehnjače, makovnjače, oskoruše i kolače, mendule i pomoranče, marcipane i rogače, se se dimi, se natače, se se puši kak vulkan na Gospodinov pogrebni dan! Zelenača iz hajdine, fedrih, špicflam, govedine, kuretine, teletine, cimet skuhan vu pitvine, od kačje juhe hladnetine, bravetine, janječine, vubrane na mesečine svetojanske šparge mlade, cušpajz z rezanci z čokolade, pak muštarde v safalade. Oskoruše i mušmule, štrudljin z mesom i mendule, orehnjače, makovnjače, pune gače, pune hlače, sira, smerdljivoga spuznjaka, vepra, škopca godišnjaka, morun: meter i pol saka. Tri koša na olju spečenih pužov, kak tenta čarnih spohanih gužov, na majoličneh zdelah, na cinkovem tanjiru, grofovske karmine na nebeškom piru“. Opis je zaključen u krležijanskom bezbožnom stilu: „I ajngeli su sami te sladobize jeli, ak i nesu zube ni požirak imeli“.



Eto, dakle, kako se nekima pričinja „onaj svijet“: kao terevenka i žderačina bez kraja i konca. Krleža je dakako želio ismijati gospodu i crkvu i podcrtati zloglasne „klasne razlike“ koje nam se na mala vrata vraćaju pa će nepravedno zapostavljeni bard i opet postati aktualan… A kako se dalje razvijao grofov onostrani after party? Slijedi zdravica i svečani govor „arhajngela Gabrejela, stoloravnatela“, koji je objavio da je gospon grof razriješen svih „grehov zemalskih“: „Gospone Grofe, mili naš goste najpresvetlejši, če človek ne pije – lehko smartno zgreši. A Oni su navek postili z blagoslovom Pinte, zniščavajuč premudro luciferske finte“. Naš Imbro – jedan od onih što danas, nakon što su u pretvorbi ostali bez posla, a na frontu fasovali PTSP, prekapa po kontejnerima – promatra sve to ispod stola i psuje sebi u bradu: „…moje je telo išibrano propelo. Pri gospodi je navek se sito i veselo“. I opet aktualno: „Ar je vre tak bilo pak bu jopet potom, ak si zvezan kako stekli pes z drotom, i ak si popluvan ze špotom i sramotom, saki ti je dal v poterto rebro z nogom, a ni se bojal Suda pred gosponom bogom“.

Dakako, nebeski bodyguardi primijetili su nepozvanog gosta: „Imbro Skunkač, ti krastavi futač, kam si se prešmujgnul v livrjeranih gač? Kam si se zavlekel pod stol, kak kusa stekla, za grofovski stol pobegnul si iz pekla!“ I, nakon što su ga isprebijali na mrtvo ime, završio je tamo gdje mu je, iz grofovske perspektive, mjesto: u „vekivečnom jognju“.



Bezvjerac Krleža bavio se neobično mnogo vjerskim temama; kršćanski motivi pojavljuju se u mnogim njegovim djelima pa tako i eshatološka pitanja. Dakako da od njega ne možemo očekivati ništa drugo do li njihovo ironiziranje. Zreliji vjernik – dakle onaj koji je duhovno nadrastao predodžbu o raju kao o mjestu gdje se jede, pije i ljenčari – naslutit će pak da se tu mora raditi o nečem bitno različitom od svega onoga što možemo pojmiti. Raj mora biti nešto jednako nedokučivo kao i Onaj koji u njemu „obitava“, stoga, zamišljati ga kao neko „mjesto“ u kojem će onaj tko tamo dođe provoditi „vječnost“ prilično je jalov posao. Najviše što se može pretpostaviti je da će tamo – po definiciji – biti jako dobro. Osobno se ne bih upuštao u dodatne spekulacije. Kao što kaže Pavao Korinćanima: „Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube“.

srijeda, 14.01.2009.

Zimski ugođaj

"Mraz dolazi iz Kremlja", govorilo se nekad. Hm, izgleda da ta izreka i opet postaje aktualna... I dok večeras s mačkom u krilu u nekom sjetnom raspoloženju sjedim pored još uvijek vrućeg radijatora, a vani sipi ledena kišica, sjetio sam se jedne Krležine pjesme, rekao bih, baš prikladne za ovo i ovakvo doba.

STRIC-VUJC

Stric-vujc, stric-vujc.
Idu babe sa zornice,
veter ščiple nos i lice,
muž bu dobil zanoftice,
zakaj nema rukavice?

Sanjinec lešči,
iskri se i blišče.
Zajec mamu išče,
sneg škriple i blešči.

Stric-vujc, stric-vujc.
Zaružil je tujc
na čarna vrata hižna,
starinska alamižna:
vu ime Baltazara,
vu ime čarnega cara,
egiptovskeg Gašpara,
udelite krajcara!

Badnjak za pečjum,
Vuzem na drvocepu.
Kuhamo sarmu, klobase
i kiselu repu.
Stric-vujc, šic-mic,
kraj pisane pečenke i devenic.

Ali biti gol, kak goli bažolek,
pod jaslicam, kadi su oslek i volek
jedina peč, kak marhenjska sapa,
i biti bos kak bosa capa,
a nemat niš neg bogečkog ščapa,
gledat na nebu mlaji serp,
kak gnjili canjek zamotanjek
od osmujenih cunj i kerp,
i biti kakti samec pes
bez domovine, bez penez,
a na te laje saki pes,
pandur za petom, Herodes,
biti fačuk i smujin sin,
tega je preklel sam Gospodin!
Temu je sam Belzebub i stri i vujc,
stric-vujc.

ponedjeljak, 12.01.2009.

Didaskaleinofobija

Teško je procijeniti tko se više nadao odgađanju početka drugog polugodišta, učenici ili profesori. Ja sam se, priznajem otvoreno, nadao i neka onaj tko se nije prvi baci – što: imenik, kredu? – na mene. Osim toga, budući da je školska godina – tko zna zašto – počela već 1. rujna, moglo se glatko odgoditi nastavu do sljedećeg tjedna, do kad će valjda biti jasnije hoće li biti plina. Ali, eto, rizicima skloni mandarini iz Ministarstva procijenili su da je bolje poisključivati dotok plina nekim bitnim potrošačima (tvornice i sl.), jer škole navodno u ukupnoj potrošnji sudjeluju s manje od 1%.



No, dobro. Krenimo na posao.

Pročitao sam post što ga je na svom blogu 3. prosinca 2008. ostavila kolegica tičerica, a u kojem komentira prijedlog novog nacionalnog kurikuluma (neobično frekventna riječ posljednjih godina). Između ostaloga, kaže i sljedeće:

Pazite ovo, nije presudno da li je učenik savladao gradivo na kraju razreda nego na kraju obrazovnog ciklusa. Super, to znači da ćemo imati klince koji u drugom razredu ne znaju čitati i pisati, ili računati do 20. A što će ti siročići raditi kada na red dođe računanje do sto, a njima još za 5+6 nedostaje prstića? Bit će u sve većem zaostatku, koji će biti sve teže nadoknaditi. Ponavljanje razreda je „institucija“ koja je uvedena s razlogom: ako učenik nije savladao osnove na kojima može nadograđivati dalje gradivo, za sve je najbolje da to gradivo još jednom ponovi, kako bi mogao napredovati umjesto sve više zaostajati. Mislim, nije da se i sada nešto specijalno pada razrede – u moje dvije škole sam čula da već par godina „padeža“ bilo nije, na popravnima se puštaju svi zbog pritiska sa svih strana. Ali sada će to postati i službeno.



Meni se redovito događa da u srednjim (mahom strukovnim, rjeđe u gimnazijama) školama nailazim na učenike koji su završili osnovnu školu i koji, osim što su na pasja kola posvađani s pravopisnim pravilima (Lijetovali smo na krku, kuči smo se vratili, preplanuli.), primjerice, imenicu zid proglašavaju glagolom, a glagol misliti imenicom. Nerijetko nisu sigurni je li koja imenica muškog, ženskog ili srednjeg roda (»Glava? Ovaaaj, to je imenica u nominativu, srednji rod.« »Ma, ne, nije srednji rod! Ovo glava?« »Muški?« »A-a.« »Ah, da, ženski!« »Točno… Ali, trebaš još vježbati.«) O pridjevima i prilozima da i ne govorim. (»Miro, nabroji vrste priloga!« »Prilozi? Pomfriiit…, restaniii…, i riža…« »Jako duhovito! Sjedni, tko zna?«) A kad u razredu (što se katkad dogodi), veći dio učenika ne razlikuje imenicu od glagola, e onda nekako morate suspregnuti očaj i pokušati ih naučiti nečemu što su radili na satovima hrvatskog jezika veći dio dotadašnjeg školovanja. Zašto nisu i naučili, o tome se može raspravljati.



Proveli smo svojedobno istraživanje na razini županije u kojem smo tijekom četiri godine inicijalno testirali učenike prvih razreda. Test se sastojao od gradiva iz jezika i gradiva iz književnosti; radilo se o najosnovnijim znanjima za koja je pretpostavljeno da ih je svaki učenik usvojio i donio sa sobom u srednju školu. Rezultati su se pokazali neobično zabrinjavajućima. Učenici koji su upisali trogodišnje smjerove nisu zadovoljili u golemim postocima, preko 90% njih nije dobilo prolaznu ocjenu (riješilo je – mnogo manje od – 50% pitanja). Učenici četverogodišnjih strukovnih škola bili su tek nešto bolji; kod njih prolaznu ocjenu nije dobilo između 70 i 80%. U gimnazijama je omjer bio obrnut, inicijalni test nije položilo manje od 10% učenika (to su valjda oni kojima su u osmom razredu poklonjene petice). E sad, jasno je da je u pitanju određena (negativna) selekcija, učenici s boljim ocjenama (i, po svoj prilici, boljim znanjem) upisuju se u gimnazije, a ostali u strukovne škole. No, složit ćete se da je postotak učenika koji nisu položili inicijalni test u strukovnim trogodišnjim i četverogodišnjim smjerovima zaista (pre)velik. I zato se događa da imate u razredu dvije trećine učenika koji će čak i imena (dobro, možda ne baš svoje, premda ima i toga (?!)) pisati malim početnim slovom, da ne nabrajam dalje. Pritom se ona preostala trećina nečega mutno sjeća (»Hmmm, daaa, učili smo mi te padeže u osnovnoj školi, kako ono ide, prezent, perfekt, imperfekt… hej, profesore, što vam je, zašto se tresete?«). Tijekom srednjoškolskog obrazovanja učenici bi trebali ponoviti, dopuniti i usustaviti svoje znanje materinjeg jezika i znanje o materinjem jeziku, no, kad naiđete na razrede poput spomenutog, u nedostatku vremena jednostavno ne možete naučiti djecu (svemu) onome što su trebali naučiti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Na aktivu smo se – vrlo konstruktivno – dogovorili da nećemo za loše rezultate i neznanje učenika kriviti kolege iz osnovnih škola (što je uvijek vrlo primamljiva i općenito vrlo popularna opcija u Hrvatskoj), nego ih pozvati na neki summit gdje bismo pokušali vidjeti u čemu je srž problema.

Pa, srž problema je možda u tome da se učenike u osnovnoj školi pušta da prolaze iz razreda u razred, a da nisu naučili gradivo određenog razreda, čime im se čini medvjeđa usluga. Drugim riječima, učenik nije naučio padeže u petom razredu, ali ga nije pao nego je štoviše uspio završiti i osmi, a da ih nije naučio.



Hoće li novi kurikulum, u kojem neće biti presudno je li učenik savladao gradivo na kraju razreda nego na kraju „obrazovnog ciklusa“ pripomoći da se spomenuti problem riješi, ne znam. Napravit će se još jedan u nizu eksperimenata, potrošit će se goooolema energija, lomit će se koplja (sve smo to već više puta vidjeli), a naposljetku će se pokazati da učenici koji nisu uspjeli gradivo savladati ni na kraju „obrazovnog ciklusa“ i opet ne padaju (što? Obrazovni ciklus?) nego se upisuju u srednje škole tvrdeći da je misliti imenica. A kad se ostvare prijetnje o uvođenju obavezne srednje škole, završit će i nju i proživjeti ostatak života – možda čak i sasvim ugodno – živeći u zabludi.

Slažem se da svako dijete ima svoj tempo savladavanja gradiva, na što se pozivaju predlagači novog kurikuluma, ali, kao što rekoh, bojim se da se u praksi ovakvo rješenje neće pokazati naročito uspjelim. Možda sam u krivu, vidjet ćemo.

Kao i obično, ne žaleći truda, a sve u namjeri da povučem neke paralele, iz arhive sam – ovaj put zamalo pavši s ljestava – iskopao članak od 13. prosinca 1908. (Napredak br. 10.) iz kojega je vidljivo kako se teme koje se nama možda čine suvremenima zapravo ciklički ponavljaju, i manje-više svaka generacija se o njih spotakne (što bi onda značilo da je problem zapravo nerješiv). Autor članka komentira onodobni prijedlog novog kurikuluma koji se bavi istim pitanjem kao i tičerica: trebaju li učenici ponavljati razred?

Novi bi školski zakon morao donijeti ustanovu, da pučka škola ne pozna ponavljača. Učenik u uzgojnoj školi je do sada ponavljao razred zbog jednog od ova tri razloga:
Ili nije zrio kao drugi normalni učenici, ili se razlijenio, ili su ga kućne prilike odvele od škole i nauke, pa je zaostao. Ako nije koji učenik zrio za školu u prvom razredu, onda neka ostane kod kuće, a iduće godine neka ponovno dođe u prvi razred. Pokaže li se i druge godine, da nije zrio, neka opet izostane, a tako i trećiput. Nije li ni tada zrio, škodit će mu (sic! g.p.) pohadjanje škole s normalno obdarenom djecom, a o koristi nema ni govora.



A možda dijete boluje od didaskaleinofobije – patološkog straha od odlaska u školu?

subota, 10.01.2009.

Vjeruj, vjeruj, vjeruj... ali ne pretjeruj!

Rođen 1956. u New Jerseyju, stand-up komičar, voditelj kasnih talk-show emisija u kojima sve pršti od političke nekorektnosti, u nas nepoznati Bill Maher deklarira se kao libertin ili libertarijanac (u nas također slabo poznata svjetonazorska kategorija; prema Hrvatskom enciklopedijskom rječniku, „osoba koja slobodno i neopterećeno razmišlja bez dogmi ili tabua, slobodni mislilac“, ali i „razuzdan čovjek, razvratnik, bezbožnik, nevjernik“. Za koju ćete se definiciju opredijeliti kad je gospon Maher u pitanju ovisit će, dakako, o vašem svjetonazoru). Roditelji, otac Irac i majka Židovka, odgajali su ga u katoličkoj vjeri, ali je cijela obitelj 1969. prestala ići u crkvu, navodno zbog očevog neslaganja s papinim (Pavao VI.) stavovima oko kontracepcije.

Ukratko ću ga predstaviti. Što se tiče političkih stavova, smatra da „vlada postoji isključivo zato da obavlja poslove koje ljudi apsolutno ne mogu obaviti sami“. Zalaže se za legalizaciju kockanja, prostitucije i marihuane (koju otvoreno konzumira). Vrlo je kritičan spram korporacija, brine ga globalno zatopljenje, zalaže se za etički odnos prema životinjama, premda je gostujući kod Larryja Kinga objasnio da „nije vegetarijanac, ali ne jede puno mesa“. Protivnik je rata u Iraku, čak je ustvrdio da je notorni Saddam Hussein bolje izlazio na kraj (naravno, na svoj osebujan način), s unutrašnjim iračkim etničkim i političkim rogovima u vreći. Uz to, sebe opisuje kao „odanog podupiratelja Izraela“. Neoženjen je, bio je u vezama s bivšim porno glumicama. Za nekoga će i ovo dostajati da ne čita dalje. Ali tek sam počeo. Jer, ako mislite da ga nećudoredan život diskvalificira kao nosioca (dobrih i loših) vijesti, očito niste pažljivo čitali Stari zavjet.



Vjerske osjećaje opisuje kao „neurološki poremećaj“ koji priječi ljude da jasno razmišljaju; štoviše, po njemu, religija je kriva zbog poticanja ljudi na raznorazne ludosti i uzrok je brojnim društvenim problemima (ovim stavovima se pridružuje dvojici i u nas poznatih ateističkih zelota, Christopheru Bog nije velik Hitchensu i Richardu Iluzija o Bogu Dawkinsu). Smatra da religija djeluje pod krinkom moralnosti, ali da u osnovi s moralnošću nema veze, te da pod moralnim zakonom zapravo ljudima prodaje religijske zabrane. Njegova logika glasi: samo zato što religija zabranjuje pobačaj i homoseksualne odnose, ne znači da su oni nemoralna djela. Istinski nemoralna osoba za njega je netko tko povrijedi (ubojstvo, silovanje…) drugu osobu.

Zanimljivo je da se Maher ne deklarira kao ateist; svojedobno je čak izjavio da vjeruje u Boga, no da religiju smatra nečim što ima veze tek s tradicijom i predrasudama: „Ja nisam ateist. Postoji velika razlika između ateista i nekoga tko jednostavno ne vjeruje u religiju. Za mene je religija birokracija između čovjeka i Boga koja mi nije potrebna. Ne, nisam ateist. Vjerujem da postoji neka sila. Ako je želite zvati Bogom… Ne vjerujem da je Bog samohrani roditelj koji piše knjige“. Smatra da religija nudi odgovore na pitanja na koja se zapravo ne može odgovoriti („Kamo idemo nakon smrti?“, „Postoji li nebo?“…). Po njemu, religija je nepoštena jer, nudeći „odgovore“, „priječi ljude da misle“. Ukratko, sebe doživljava kao agnostika koji je vrlo otvoren spram mogućnosti da Bog postoji. No, na pitanje bi li postao vjernik da mu se Bog obrati, odgovorio je da bi prije otišao na pregled u bolnicu Bellevue (njujorški Jankomir). Sigurnost u osobno religijsko vjerovanje smatra apsurdom, a kao primjer navodi scijentologiju: „Vi scijentolozi, kao i svi religiozni ljudi, patite od neurološkog poremećaja. I jedini razlog zašto ljudi misle da je to što su vjernici normalno je taj što u to vjeruje tako mnogo ljudi. To je normalnost koja se temelji na konsenzusu“.



Mahera inače optužuju da na piku naročito ima rimokatolike. On se, dakako, brani da su sve njegove izjave na račun katolika izgovorene u šaljivom kontekstu pa optužbe možda imaju jednako smisla kao kad bi Pervana napadali da vrijeđa Slovence. U procjeni jesu li Maherove izjave uvredljive ili samo duhovite i opet će glavnu ulogu odigrati vaš svjetonazor. („If you have a few hundred followers, and you let some of them molest children, they call you a cult leader. If you have a billion, they call you Pope.“)

U posljednje vrijeme deklarira se kao apateist (kovanica od apatija i teizam), dakle, kao netko koga ne zanima prihvaćanje ili odbacivanje tvrdnje da Bog postoji (ili ne postoji), tj. netko tko pitanje Božjeg (ne)postojanja ne smatra smislenim ili relevantnim za svoj život (što nije nikakva novotarija: Denis Diderot je na optužbu da je ateist odgovorio da ga jednostavno ne zanima postoji li Bog).



Ipak – a to je i glavni motiv koji se krije iza pisanja današnjeg posta – da ga religijske teme itekako zanimaju (u najmanju ruku zato da ih ismijava, ali ne samo zato), dokazuje i njegov dokumentarni film Religulous (režirao ga je inače Larry Charles, redatelj Borata) koji sam neki dan pogledao. Naslov filma je kovanica sastavljena od engleskih riječi religious (pobožan, vjerski, religiozan…) i ridiculous (besmislen, komičan, neozbiljan…) što već dovoljno govori o pristupu u kojem će poznavatelj Biblije odmah prepoznati „izrugivače, koji će živjeti prema vlastitim požudama“, a koji će se pojaviti na „koncu vremena“, iz Druge Petrove poslanice.



Film koji je krenuo u kino dvorane 3. listopada 2008. donekle je na tragu dokumentaraca Michaela Moorea; riječ je o satiri na račun organiziranih religija. Maher putuje od Megida i Jeruzalema, preko Salt Lake Cityja i Hyde Parka, do Amsterdama i Vatikana, posjećujući usput i brojna vjerska okupljališta širom Sjedinjenih Država. Svugdje razgovara s vjernicima i vjerskim službenicima različitih religijskih i denominacijskih predznaka, dakako, sve uz snažan ironijsko-racionalistički odmak. Šarmantno podrugljiv, lucidan, elokventan, u prednosti pred sugovornicima koji ne znaju za scenarij, Maher apsolutno postiže svoj cilj: prikazati religiju i vjernike kao ljude s „neurološkim poremećajem“. Jer, kad se vješto montiraju razgovori s muslimanom koji se brine za jedno od najsvetijih mjesta islama, jeruzalemsku Kupolu na stijeni (Omarova džamija), odakle je Muhamed uzašao na nebo, a koja se nalazi iznad najsvetijeg mjesta judaizma, Zida plača, gdje je Maher intervjuirao jednog rabina, onda čovjek pomisli da agnosticizam i nije neka posve bedasta pozicija. Oba vjernika pokazala su KRAJNJU isključivost: MI smo apsolutno U PRAVU, ONI su apsolutno U KRIVU.



U Amsterdamu je pak u nekoj džamiji razgovarao s hodžom koji ga je uvjeravao kako je islam religija mira; u intervju su umontirani prizori bombaša samoubojica i govor drugog hodže koji poziva na ubojstvo Salmana Rushdieja. Intervjuirao je i Joséa Luisa de Jesúsa Mirandu, utemeljitelja zajednice Rast u milosti, što zvuči posve bezazleno dok ne shvatite da se radi o čovjeku koji sebe naziva „Jesucristo Hombre“, odnosno, predstavlja sebe kao – pazite sad! – Isusa Krista i Antikrista u jednoj osobi. Hmmm. Možete reći što hoćete, ali „crkva“ navodno broji oko sto tisuća vjernika širom svijeta. Taj Portorikanac s briljantinom u kosi, koji tvrdi da je Isus („I am the Second coming of Christ“), svoju teologiju bazira na dvije premise: a) nema grijeha i b) katolička crkva je zla. Svoje sljedbenike, uglavnom Hispanoamerikance, uvjerava da su „nadrasa“. Za Mahera prava poslastica: ima li bolje potvrde teze o „neurološkom poremećaju“?



S druge strane, u Vatikanu je razgovarao s nevjerojatno simpatičnim i vrlo uglednim katoličkim redovnikom (karmelićanin), Reginaldom Fosterom OCD, papinim ekspertom za latinski. Velečasni Foster je, na pitanje ima li problema s time kako pomiriti kolosalne razmjere crkve sv. Petra sa skromnim Isusom iz evanđelja, prasnuvši u smijeh rekao da itekako ima: „Isus bi, da se vrati, vjerojatno bio u nekoj baraci u predgrađu“. Vrhunski intelektualac, poslužio je Maheru da diskreditira neka opća mjesta katoličkog imaginarija („Pakao? Ah, zaboravite, stara katolička ideja!“ „Ali, standardna doktrina kojoj su me učili kao dijete…“ „Sve je to prošlost. Sve je to gotovo, zaboravite.“ Datum Isusovog rođenja? „Ma, mogao bi biti i 3. srpnja“. „Sve su to, znate, lijepe priče“ „Pa kako onda uvjerite ljude u istinu?“ „Ma dajte, kakvo uvjeravanje u istinu!? Pustite ih da žive i umru sa svojim glupim idejama.“ Saznali smo i to da je u Italiji napravljeno istraživanje kome se Talijani mole u trenucima krize. Isus je bio na šestom mjestu. (Hm, bilo bi zanimljivo vidjeti kako stvari stoje u Hrvatskoj. Možda moj blog čita netko iz Agencije Puls?) Nakon intervjua s Kenom Hamom, kreacionistom koji vjeruje da je Zemlja nastala prije 6000 godina, da su opisi iz Knjige postanka doslovce točni i da su ljudi i dinosauri živjeli zajedno (i to se navodno može pronaći u Bibliji), možemo čuti i razgovor s isusovcem Georgeom Coyneom, astonomom i bivšim direktorom Vatikanskog opservatorija, koji na to odgovara: „Ako ste znanstvenik, ne možete to prihvatiti“. (Predstavljajući ga, Maher se, vjeran svom stand-up backgroundu našalio: „Vi ste vatikanski astronom. To je nešto kao gay-republikanac?“) „To što se bavimo ovim ne znači da Crkva želi doprijeti do izvanzemaljaca prije no što ih se dočepaju mormoni…“, našalio se i jezuit. „Razlog su povijesne činjenice.“ U Salt Lake Cityju razgovarao je s dvojicom bivših mormona (o kojima sam pisao ranije). Među mnogobrojnim, blago rečeno, zaista neobičnim mormonskim vjerovanjima, spomenuo bih to da je Edenski vrt bio smješten u Missouriju (a tamo će biti i Novi Jeruzalem). Mormoni su također, prema svojim doktrinama, naknadno pokrstili Ivanu Orleansku, Buddhu, Anu Frank, Adolfa Hitlera, Staljina…



U Orlandu na Floridi, u tematskom parku The Holy Land Experience, razgovarao je sa zaposlenikom koji glumi Isusa, dugokosim simpatičnim muškarcem koji svaki dan pred gledateljima, donekle u stilu Gibsonove Pasije, biva podignut na križ (kamera u ključnom trenutku hvata putnički avion koji prolazi iznad „Golgote“: poruka je jasna – pogledajte, živimo u 21. stoljeću, a ovi ljudi vjeruju… u što?!). „Isusa“ je pitao omiljeno ateističko/agnostičko pitanje: „Zašto Bog jednostavno ne uništi đavola i oslobodi svijet patnje?“ na što je „Isus“ odgovorio da „će On to učiniti“. „Zašto to ne učini odmah?“ „Učinit će to nakon Drugog dolaska, u Njegovim očima je tisuću godina kao jedan dan…; Bog može iz najgore situacije izvući nešto dobro…“ Dakako, Maher poentira: „A što je s holokaustom? Kakvo dobro je izašlo iz toga?“ „Bog ima neki plan…, On je toliko iznad nas da ne možemo očekivati da razumijemo…“ Kao što možete pretpostaviti, cijela scena je apsolutno navodila vodu na Maherov mlin: patetični glumac poput onoga iz rock opere Jesus Christ Superstar, usred nekakvog grozomornog američko-judeokršćanskog Diznilenda pokušava replicirati ironičnom agnostiku koji mu postavlja pitanja koja su odvajkada noćna mora za teologe. Iznio mu je – Maher – i usporedbe Krista, Mitre i Horusa (moram priznati, paralele u „biografijama“ su zapanjujuće) i sve što je „Isus“ mogao bilo je pozvati se na vjeru u Božju Riječ. Opći dojam: još jedan bod za Mahera.



U Amsterdamu je razgovarao s „velečasnim“ van Beverenom, iz Cannabis Ministry, čovjekom koji izgleda kao netko tko je u životu puuuuno duvao (odgovarao je uglavnom s „Da“ i „Ne“; osnovni teološki koncept njegove zajednice je „osjećati jedinstvo sa svime oko sebe“); zatim s Fatimom Elatik, muslimankom koja je predstavljena kao holandska političarka, i koja je pokušavala objasniti – u ulici u kojoj su muslimanski fundamentalisti ubili redatelja Thea van Gogha – da muslimani ne ubijaju ako im se ne sviđa nečije mišljenje (u što su umontirane scene fanatiziranih islamista koji traže smrt autora one karikature). Razgovarao je, osim s Geertom Wildersom, kontroverznim parlamentarcem, autorom protuislamskog uratka Fitna, i s britanskim muslimanskim repperom Propa-Gandhijem koji je također nemušto pokušao pomiriti proturječnosti s kojima ga je Maher maherski suočavao. Pronašao je, u nekom baru, i dvojicu muslimanskih „gay-aktivista“ („Dakle, muslimanski gay-aktivisti, vrlo osebujan opis posla… pa, dečki, vi stvarno imate muda…“). Na pitanje koliko je velika muslimanska gay zajednica u Amsterdamu, nastao je tajac. Kamera švenka po praznom baru… „Znači, to je to, pretpostavljam?“

Premda je film prepun živopisnih likova poput američkog senatora Marka Pryora koji je, na Maherov komentar da je zabrinut što o zemlji odlučuju ljudi koji vjeruju u zmiju koja govori, odgovorio da „ne morate položiti test inteligencije da biste ušli u američki Senat“ (hm, gledajući saborske rasprave čovjek dođe u iskušenje…), ili pastora Jerryja Cummingsa u cipelama od gušterove kože koji propovijeda „prosperity gospel“ („Bog ŽELI da budete bogati!!!“), ili rabina Yisroela Dovida Weissa, glasnogovornika anticionističke (?!) organizacije Neturei Karta koja smatra suvremenu izraelsku državu prejudiciranjem Božjeg nauma, tu su i Andrew Newberg, neuroznanstvenik, te Francis Collins, voditelj Projekta humanog genoma (Human Genome Project), jedan od, navodno, 7% američkih znanstvenika vjernika. Itd, itd.



Film počinje i završava na ostacima Megida. Prema Wikipediji, „Megido je drevno srušeno naselje smješteno na istoimenom brdu u Izraelu. Megido je bio naseljen negdje od 7000. g. p.n.e. do negdje 500. g. p.n.e.. Bio je smješten na rubu Jizreelske ravnice. Brdo Megido (hebrejski Har) dalo je ime Armagedonu, koji se spominje u Bibliji“. Premda napravljen da izazove (pod)smijeh, dokumentarac na kraju izaziva jezu. Scene devastacije okoliša, vjerskog fanatizma, prizori religijske histerije, bombaši samoubojice, avioni koji se zalijeću u WTC, mase vjernika u zanosu, snimke nuklearnog holokausta, portreti svjetskih političkih i vjerskih vođa… popraćene su, uz dramatičnu apokaliptičku glazbenu podlogu, citatima iz dijelova Kur’ana i Biblije koji govore o Sudnjem danu. Maherov glas govori: „Jasna je činjenica: religija mora umrijeti da bi čovječanstvo živjelo…“ Mlada Amerikanka izjavljuje: „Ne znam mnogo o politici, ali glasala sam za predsjednika Busha zbog njegove vjere“, mladić s maramom oko glave, opasan bombama, ljubi Knjigu… „Religija je opasna“, čujemo Mahera, „jer omogućuje da ljudska bića, koja nemaju sve odgovore, misle da ih imaju“. „Biblija ne kaže da će to biti nuklearni rat“, kaže poznati američki propovjednik, „ali ja mislim da će biti“. Na pitanje tko će pobijediti, holandski hodža odgovara: „Mi“, a američki senator: „To će odlučiti Bog na Sudnji dan“. „U sukobu smo Dobra i Zla…“, poručuje predsjednik Bush. Vjernici (kršćanski, muslimanski, hinduski, židovski…) drže prst na gumbima nuklearnih lansirnih rampi… „Jedini primjereni stav koji čovjek može imati nije arogantna samouvjerenost koju promiču religije, nego stav sumnje“, poentira Maher. „Sumnja je ponizna, a takav i čovjek treba biti…“; „To je to: odrastite – ili umrite“, posljednja je rečenica koju čujemo, dok se uz pretapanje scena s vjerskih sastanaka i atomske gljive ekran zatamnjuje.



Smirite se.

Teza: a što ako Stvoritelj svemira, razočaran svojom posvađanom djecom, pokušava – ne bi bilo prvi put da progovara kroz kontroverzne osobe – kroz usta podrugljivog agnostika poručiti da je krajnje vrijeme da se sredimo, da se stvarno pomirimo, da prestanemo svoje sitne geopolitičke i ine agende, svoje sitne probitke i manipulacije ostvarivati krijući se iz „Božje volje“ i „Božjeg plana“?

četvrtak, 08.01.2009.

Is(pre)kidanost srca

Danas opet malo kvaziintelektualnog štiva pa tko nije raspoložen… tu je još 654.159 blogova.

U neki dan (2.1.) spominjanoj knjizi Transparentno društvo, o mitu se govori na temelju sljedećih značajki: „nasuprot znanstvenom mišljenju, mit nije demonstrativno, analitičko itd. mišljenje, već mišljenje koje je narativno, fantastično, koje uključuje emocije i, općenito, slabe ili nikakve pretenzije na objektivnost; povezano je s religijom i umjetnošću, s obredom i magijom, te se znanost rađa u opreci prema njemu kao demitizacija…“. Mit se u moderno doba promatra kao „neko znanje koje ’prethodi’ znanstvenom znanju, i koje je starije, manje zrelo, više vezano za dječja ili mladenačka obilježja povijesti ljudskog uma“. Ali o tome više kasnije. Evo kako mit definiraju leksikografski stručnjaci:

mit m 1. pov. priča iz narodne tradicije, govori o nadnaravnim bićima, precima ili junacima koji služe kao praiskonski tipovi i obrasci ponašanja u primitivnom gledanju na svijet 2. stvarna ili izmišljena priča koja se obraća svijesti naroda uključujući njegove kulturne obrasce ili izražavajući duboke, općeprihvaćene osjećaje (često predrasude i sl.); neutemeljeno uvjerenje ili vjerovanje, suprotstavljeno znanosti 3. glas o komu ili čemu, ono što se prihvaća s preuveličavanjem

(Hrvatski enciklopedijski rječnik)

mit (grč.), predznanstveno, fantazijom prožeto, magično-religijsko kazivanje koje se izriče pričom, bajkom, pjesmom; njime narodi na primitivnom stupnju razvoja objašnjavaju postanak svijeta (kozmogonija), legende o djelima božanstava (teogonija), o postanku i prekogrobnom životu (antropološki mitovi), o postanku plemena i rodova (etiološki mitovi) i dr. Mitski oblici mišljenja obuhvaćaju neka kazivanja o pov. osobama kojima je u procesu dehistorizacije narod pridodavao mitol. osobine.

(Hrvatski opći leksikon)

Inače, značenje riječi mit je u svakodnevnoj upotrebi postalo prilično rastezljivo. Na internetu se tako mogu pronaći i mitovi o seksu u zreloj dobi (njih čak sedam!), mitovi o muškoj seksualnosti (npr. mit je da muškarci lažu da bi došli do seksa. Hmmm…), mitovi o maskari (?!) (primjerice: Mit: ne treba nanositi maskaru na donje trepavice; Istina: Potpuno pogrešno. To je završni dodir za takozvani seksi efekt ’smokey eyes’. Ali, treba im pristupiti lagano, vrhom četkice, kako se ne bi formirale grudice.), mitovi o razvodu, a tu je i mit o tome da brada postaje čvršća ukoliko se češće brijemo (ovo već pomalo zvuči kao zloporaba pojma). Mit o Jacku Trbosjeku, mit o Marilyn Monroe, mit o Elvisu („Kralj je živ!“) itd., itd. Moglo bi se reći da se radi o benignim mitovima, pseudomitovima ili možda urbanim legendama.



Postoje i drugi suvremeni, ne tako benigni mitovi. Tijekom (ne samo) 20. stoljeća mitske (i religijske) predodžbe isprepletale su se s političkim ideologijama stvarajući teško razmrsive, manipulativne i – premda za određenu zajednicu kohezivne – potencijalno (i doslovce) destruktivne ideje ’prave stvarnosti’ (mit o krvi i tlu, mit o besklasnom društvu, mit o borbi protiv terorizma…). Budući da je moderna, naročito od prosvjetiteljstva naovamo, marljivo radila na demitizaciji, „od-čaravanju“ svijeta, u smislu navodnog oslobađanja od „primitivnog gledanja na svijet“, Zapadni čovjek je bio uvelike odbacio etablirane mitove zaogrnute mahom u religijsko ruho (katolička crkva kao čuvarica metanarativa, ’velike priče’ o čovjekovom Padu, Otkupljenju i Drugom dolasku, izgubila je na utjecaju), ali je zato prihvatio gorespomenute opojne mješavine (crveni i crni totalitarizmi) koje su dovele do u povijesti još neviđenih zločina spram kojih se i notorni progon vještica i postreformacijski vjerski sukobi doimaju kao blijeda uvertira. Želim reći da (post)moderno odbacivanje mitova kao produkata ’primitivne’ svijesti nikako ne znači da moderni čovjek i dalje nije duboko uronjen u mitsku svijest. Drugim riječima, ironično, modernistička demitizacija se i sama sve više pokazuje kao mit. Gianni Vattimo sažima to ovako: „Sekularizirana kultura nije kultura koja je jednostavno ostavila iza sebe religiozne tradicije, već je kultura koja ih nastavlja proživljavati kao tragove, skrivene i iskrivljene, no duboko prisutne modele“. Recimo, marksizam-lenjinizam kao ’interpretacija’ judeo-kršćanske teologije. Sjećam se, u tom smislu, socijalističkih ’inicijacijskih’ rituala koji su se vršili paralelno s katoličkim: primanje u pionire vs. prva pričest, primanje u omladinu vs. sveta potvrda… a još sam više imao dojam o ’kopiranju’ tijekom ’vraćanja duga Domovini’ (zapravo izgubljenih godinu dana života) u JNA. Nakon nekoliko dana po dolasku u kasarnu, odveli su nas u ’kapelicu’ u kojoj su se čuvale ’relikvije’: mitraljezi i puške iz NOB-e, fotografije ’svetaca’: poginulih lokalnih heroja, ’svete’ knjige klasika marksizma što su ih borci-intelektualci proučavali u predasima između dvije ofenzive… Zatim su organizirali ’procesiju’ u kojoj su se umjesto kakvog kipa Majke Božje nosile zastave pred kojima nije trebalo kleknuti, ali ih je trebalo, hm, pozdraviti („Pozdrav zastavi!“). Na ključnim točkama socijalističkih institucija bile su raspoređene predimenzionirane znate-već-čije biste i fotografije, pandan svim onim kipovima i slikama raspoređenim na ključnim točkama crkvenih prostora. I tako dalje. Sekularna religioznost ili mitska svijest na djelu. Kad razmišljam o nama Hrvatima u posljednjih stotinjak godina, s gorkim okusom u ustima zaključujem da smo, s oproštenjem, ’popušili’ sva tri –izma što smo ih bili uvezli iz Italije, Njemačke i Rusije kao da bez njih ne možemo; bilo bi nam bolje da smo se tada držali naše ’tisućljetne uljudbe’ i priče o sto velikih i šezdeset malih lađa kojoj se Krleža rugao, i da smo odbacili – jer kakve veze imaju s našom ’golubinjom dušom’ – sotonske rasne fantazmagorije skupa s blasfemičnom (u biti slaboumnom i nedoraslom, samosvjesnog čovjeka nedostojnom) idolatrijom Partije i Vođe. Bojim se da i danas ’pušimo’ tuđe mitove (mit o globalnoj borbi protiv terorizma, primjerice), ali za to nam nitko nije kriv. Da, naravno, stvari nisu tako jednostavne, ali, hej, ako ’puši’ većina, moramo li i vi i ja?



Nego, mit.

Zapravo sam se želio vratiti dijelu knjige Transparentno društvo u kojem gospon Vattimo govori o odnosu suvremenog čovjeka prema mitu. Bilo mi je zanimljivo pročitati što ima za reći teoretičar koji „zahtijeva uskraćivanje valjanosti bilo kakvom konceptu temeljenom na jednom za svagda zadanoj istini“. Dakle, suvremeni čovjek, barem onaj koji je postao svjestan ’ćorsokaka’ u kojem se nalazimo (trenutna kriza tom osviještenju ide dodatno u prilog) valja ponovno preispitati svoj odnos prema mitu. Ključno je pitanje: je li „ponovno pronalaženje mita… adekvatan odgovor na pitanje ’što znači misliti’ u stanju kasno-moderne egzistencije“. Autor misli da nije; mnogi u ovom dobu u kojem „najboljima manjka svako uvjerenje, a
najgori su puni intenzivne strasti“, razočarani liberalno-kapitalističkim ekscesima i preplašeni znanstvenim istraživanjima (genetika, nanotehnologija, školjka koja pjeva…), atacima na okoliš i neizvjesnom, strogo nadziranom budućnošću (o čemu sam pisao ranije) žale za nekim mitskim Zlatnim dobom u kojem su vladali prosvijetljeni monarsi, svatko je – pa i robovi – znao gdje mu je mjesto, čovjek je živio u harmoniji s prirodom, samim sobom i drugima itd. Ili žale za hijerarhijskim predmodernim (i predreformacijskim) – Sacrum Romanum Imperium – vremenima u kojem je nove careve krunio rimski pontifeks. Uglavnom, u svim raznolikim formama u kojima se javlja, čežnja za povratkom u neko navodno jednostavnije, objašnjivije doba, čežnja je – manje ili više osviještena – za ’rehabilitacijom’ mit(ov)a, za obnovom neke od ’velikih priča’ jer siti smo postmodernističke „sumnjičavosti prema metanarativima“ (Lyotard). Ok, slažem se. Razgovarajući s ljudima koji razmišljaju (što danas – a možda je oduvijek tako? – nije naročito popularna aktivnost; pritom pod ’razmišljaju’ ne mislim na hm, što bih danas mogao jesti?), primijetio sam da, slično kao i ja, osjećaju stanovitu prazninu u ’duši’ čiju je lokaciju – te praznine – teško precizno odrediti. Možda je to mjesto ’rezervirano’ upravo za kakvu ’veliku priču’, mit? Već sam pisao o tome da su nam mitovi potrebni. No, koliko je realno moguće vratiti im se? Prema Vattimu, trenutno ne postoji neka prihvatljiva teorija mita koja bi držala vodu. A nema je zato što više nema – tako to promatra ovaj teoretičar – „neke metafizičke, evolucijske koncepcije povijesti“. (Odatle i nesuvisla (zlo)upotreba pojma za koju sam maloprije naveo nekoliko primjera; danas se o koječemu govori kao o ’mitu’.) Postmodernizam je uspio razmrdati sve pa tako i povijest. Uglavnom, Vattimo nastoji ozbiljnije afirmativne stavove o mitu svesti na tri idealna tipa (koje u stvarnosti nigdje ne možemo naći u – teorijski i praktično – čistom obliku). To su: arhaizam, kulturni relativizam i umjereni iracionalizam. Ukratko ću ih predstaviti.

Vattimo arhaizam naziva i ’apokaliptičnim stavom’. „Radi se o raširenom nepovjerenju u zapadnu znanstveno-tehničku kulturu, koja se promatra kao način života koji krši i uništava autentični čovjekov odnos sa samim sobom i s prirodom, i koja je neizbježno povezana i sa sustavom kapitalističkog izrabljivanja te njegovim imperijalističkim težnjama“. Zvuči poznato. Drugačiji svijet je moguć, parola je i onih koji se služe mobitelima i internetom (itd.), proizvodima civilizacije protiv koje se bune. No, dobro. Sa stajališta arhaizma, „mit nije neka primitivna i prevladana faza naše kulturne povijesti, već je štoviše autentičniji oblik znanja, neuništen čisto kvantitativnim fanatizmom i objektivirajućim mentalitetom moderne znanosti, tehnologije i kapitalizma“. Od povratka mitu se očekuje „neki mogući izlaz iz iskrivljenosti i proturječja“ tehnološke civilizacije. Premda se može naići na ovakva razmišljanja, zapravo ne postoji nikakva uobličena filozofska, kulturološka ili politička platforma koja bi ih artikulirano prezentirala u obliku neke ’doktrine’ ili ’programa’ na temelju kojih bi se djelovalo. (Autor spominje tek neke desničarske pokrete u Italiji i Francuskoj.)



Sljedeći stav je kulturni relativizam. Kulturni relativisti smatraju da su zapravo i znanstvena racionalnost i tzv. napredak također svojevrsni mit, općeprihvaćeno vjerovanje na kojem se temelji suvremeno društvo. To bi otprilike značilo da je jednako prihvatljiv pristup stvarnosti, recimo (bez podcjenjivanja, dakako) australskih Aboridžina, zatim (uz ponešto podcjenjivanja) „Utemeljiteljice i Predvodnice Pokreta uzašašća na planetu Zemlja, Gabrielle Hathor, koja je punoća Izvora manifestirana u ljudskom obliku“ i, primjerice, svih onih inženjera koji su radili na izradi ovog računala preda mnom. Svaka ČAST Aboridžinima i njihovoj fantastičnoj mitologiji, kao i gospođi Gabrielli, ali kad sam u avionu na 10 000 metara, želim da on funkcionira. Da, možda robujem suvremenom mitu o funkcionalnosti, ali neka kulturni relativisti koji se ne koriste barem nekim tehnološkim napravama (što ih je zamislila i ostvarila znanstvena racionalnost) prvi bace svoj mobitel na mene. (Hmmm, premda, što se tiče gospođe Hathor, koja nudi prenošenje znanja o levitaciji, trenutačnoj translokaciji, sposobnosti (de)materijaliziranja i slično, čisto sumnjam da su joj potrebne tako primitivne spravice kao i-phone…). Dakle, šalu na stranu, kulturni relativist „negira postojanje opreke“ između mitskog i znanstvenog znanja jer se oba temelja na – ovo ne razumijem – vjerovanjima koja nisu dokazana nego su neposredno življena. Ali, ovo razumijem i ima mi smisla: „proučavanje mitova drugih civilizacija može nas naučiti ispravnoj metodi i za upoznavanje svoje, budući da i ona ima bitno mitsku strukturu“.



A rekao bih da razumijem i treći tip jer se u njemu donekle i prepoznajem: umjereni iracionalizam ili teorija ograničene racionalnosti. Naime, (grč. mythos - riječ, govor; povijest) mit je priča, pripovijedanje, naracija. Umjereni iracionalist ne smatra da se mit od znanstvenog znanja razlikuje tek po tome što nije dokaziv i objektivan, nego upravo po tome što ima pripovjednu strukturu. Dakle, teorija ograničene racionalnosti uključuje one stavove koji „razmatraju mitsko znanje kao oblik mišljenja koji je prikladniji određenim područjima iskustva, bez suprotstavljanja ili dovođenja u pitanje vrijednosti znanstveno-pozitivnog znanja za druga iskustvena područja“. Zajednička im je pretpostavka da se „neka područja iskustva ne mogu shvatiti putem demonstrativnog uma, ili znanstvene metode, već zahtijevaju vrstu znanja koja se ne može okvalificirati drugačije nego kao mitsko“. Meni se ovo čini pošteno: mogu objasniti Heisenbergov princip neodređenosti (dobro, uz malu pomoć gospođe profesorice;), ali o svojim duhovnim iskustvima mogu vam samo pričati priče, upakirane u mitske slike stare dvije tisuće godina.



E sad, gospon Vattoni kritizira sva tri tipa kao „teorijski nezadovoljavajuća“ i ja mu ne mogu ništa: zna više od mene. Ako vas zanima u čemu je problem s njim(a), pročitajte knjigu. Dostajat će da kažem kako, prema njemu, sva tri prenebregavaju (nisam odolio!) činjenicu „rastakanja metafizičkih filozofija povijesti“ te zbog toga „pokazuju dvosmislenosti i proturječja“ koja ih čine – što? – „teorijski nezadovoljavajućima“. Ukratko, desni tradicionalizam (arhaizam) jednostavno okreće modernistički mit o progresu u mit o povratku izvorima, što je zapravo jednako bedasto, ako ne i bedastije. Ne, ne možemo se vratiti u Zlatno doba niti u srednji vijek. Kulturni relativizam je u sebi proturječan jer, premda se trudi druge kulture promatrati objektivno kao potpuno odvojene (i ravnopravne), ipak u biti drži figu u džepu jer je, svjesno ili ne, u superiornoj poziciji („Mi smo – avionom – došli proučavati vas, koji nosite tobolce na spolovilima“.). Meni najbližoj teoriji ograničene racionalnosti Gianni prigovara da „nema neku eksplicitnu teoriju u pogledu istinskog razlikovanja područja rezerviranog za mitsko znanje i područja u kojima vrijedi znanstvena racionalnost“. (Hm, dobro sam i prošao…)

Sva tri tipa – sve u svemu – preskaču probleme filozofije povijesti, a osim toga, sami sebe ne definiraju kao zaokružene teorijske pozicije. A to je problem, fućkaj ga.

Da zaključim. Nalazimo se, priznaje to i Gianni, u banani. Nema povratka na staro. Metafizička filozofija povijesti je, gulp, rastočena. Pokušaji rehabilitacije mita nisu teorijski zadovoljavajući. Pa što onda vidi kao rješenje? On veli kako se prosvjetiteljska ideja da se čovjekov um oslobodi sjene mitskog znanja (projekt demitizacije) i sama pokazala kao mit pa smo sad u situaciji da demitiziramo demitizaciju, što, po njemu, neće dovesti – kako bi htjeli zagovornici spomenuta tri tipa – do restauriranja mita. Ono, sve smo razotkrili i više se ne možemo vratiti „nevinom“ odnosu s mitom. Put je u osvješćivanju da u sekulariziranoj kulturi u kojoj živimo, živimo zapravo s krhotinama mitskih sadržaja ranijih epoha i to u nekom čudnom odnosu „očuvanja-izvrtanja-ispražnjenja“. Ili, kako to lijepo kaže autor: „Postmoderni subjekt, ako pogleda u sebe u potrazi za nekom iskonskom izvjesnošću, ne nalazi sigurnost kartezijanskog cogito, već prustovske isprekidanosti srca, priče iz medija, mitologije koje je razotkrila psihoanaliza“. I to bi trebalo biti to, uz dodatak estetizacije stvarnosti.

Tako, ne znam za vas, ali meni – makar nije teorijski zadovoljavajuća – i dalje treba mitska podloga i okvir ’velike priče’ da se mogu orijentirati u doba kad „stvari se raspadaju; središte ne drži“ (Yeats).

petak, 02.01.2009.

Transparentno društvo?

Kako me, o čemu sam pisao u prethodnom postu, novogodišnji TV program što rastužio, što uzrujao, da malo dođem k sebi negdje oko pola jedan prihvatio sam se čitanja knjižice (inače prvi put objavljene prije dvadeset godina) Transparentno društvo (Algoritam, 2008., preveo Nino Raspudić), čiji je autor suvremeni talijanski teoretičar Gianni Vattimo, specijaliziran za postmodernu, predstavnik filozofske škole koja – što valja imati na umu – „zahtijeva uskraćivanje valjanosti bilo kakvom konceptu temeljenom na jednom za svagda zadanoj istini“. Nekoga će takav pristup privući, nekoga odbiti, a mene je pak zainteresirao.

Budući da se autor bavi temama o kojima i ja katkad štogod napišem (priroda stvarnosti, utjecaj medija, odnos prema mitu…), pomislio sam da bi bilo zanimljivo nabaciti neke od teza iznijetih u knjizi i ponuditi ih kao temelj za eventualnu raspravu. Kako nisam baš toliko potkovan da komentiram autorovo pozivanje na gospona Diltheya, gospona Heideggera ili gospona Habermasa (hm, možda je ovo dobra prilika da obratim više pažnje na njih?), usredotočio sam se na ono što sam, barem se nadam, koliko-toliko razumio. Što uostalom želim i vama, jer nas se sve to ipak tiče. Zato, nemojte odmah čim se spomene postmoderna, bitak ili Heidegger, markirati. Radije zagrijte stolicu.



U najkraćim crtama, autor se bavi redefiniranjem postmodernizma usput analizirajući razloge rastakanja modernizma. Modernizam da je bio u zabludi kad je vjerovao u jednosmjeran progresivan napredak čovječanstva, a postmodernizam da ima veze sa širenjem masovnih medija i sustava komunikacije. Trenutno stanje u kojem se (Zapadni) svijet nalazi je stanje pomalo kaotično, ili blaže rečeno, kompleksno. No, vratimo se malo na početak modernog doba.

Moderno doba započinje krajem 15. stoljeća s idejom o umjetniku kao originalnom kreativcu koji stvara nešto novo. Dotadašnji ideal bio je, naprotiv, oponašanje uzora pa su se, recimo, nakon Petrarce širom Europe (pa i u nas: Menčetić, Lucić, Držić…) pojavili njegovi epigoni – petrarkisti. Stoljeće-dva kasnije pokazalo se da je veličanje novog u umjetnosti tek dio općenitijeg gledišta (koje je polako počelo prevladavati) što je do izražaja došlo naročito u doba prosvjetiteljstva, naime, gledišta prema kojem je ljudska povijest progresivni proces emancipacije. (Caka je u tome da je takvo gledište podrazumijevalo da je Povijest jedna i jedina, i linearna.) Iz svega toga proizašao je stav da je ono novije samim tim i bolje (čemu danas svjedočimo u vrlo konkretnom smislu s, primjerice, svakom novom generacijom gadgeta).



E sad, autor smatra da moderna završava u trenutku (dobro, ne baš u nekom određenom trenutku) kad se o povijesti više ne može govoriti kao o nečem unitarnom, tj. kad shvatimo da je povijest o kojoj smo učili u školi zapravo vrlo selektivna povijest, izbor niza događaja koji su se (zapadnjačkim) povjesničarima činili relevantnim; sve ostalo (a ima toga, eee…) je izostavljeno. (Digresija: vjerojatno bismo se poprilično iznenadili kad bismo komparirali udžbenike povijesti iz bivših socijalističkih republika, a bome i vlastite.) Posljednjih nekoliko (postkolonijalnih) desetljeća svjedoci smo rastakanja takve predodžbe povijesti – shvatili smo da postoji i povijest bivših kolonija, povijest Afroamerikanaca, povijest raznoraznih manjinâ za koje u unitarnoj povijesti nije bilo mjesta (primjerice homoseksualaca), povijest seksualnosti, povijest hrane, odijevanja itd., itd. (Da ne spominjem alternativne povijesti koje uključuju Atlantidu, svemirce, ezoterična društva, Isusove potomke i tome slično.)

Nadalje, povijest je u moderni uvijek imala neki konačni cilj prema kojemu se neumoljivo kretala (Drugi dolazak, ili besklasno društvo, primjerice), ali, budući da je pisana iz zapadnjačke perspektive, taj cilj definirao je čovjek Zapadnjak, podrazumijevajući da je ono što on smatra relevantnim za sebe relevantno za sve. Što je kao kad bi se reklo, riječima autora, „mi Europejci smo najbolji vid čovječanstva, a cijeli tijek povijesti uređuje se prema više ili manje potpunoj realizaciji tog ideala“. Dakle, eksplozijom različitih povijesti dovedena je u pitanje predodžba da je upravo europski ideal čovječnosti, budući da je najbolji, univerzalan.



Rastakanju moderne također je pridonijela i pojava masovnih medija i društva komunikacije. Autor iznosi svoju glavnu tezu pa ću vam je podastrijeti: „Ono što namjeravam tvrditi jest: a) da su u rođenju postmodernog društva odlučujuću ulogu imali masovni mediji; b) da oni ne obilježavaju to društvo kao ’transparentnije’, svjesnije sebe, ’prosvjetljenije’, već kao složenije, čak kaotično društvo; te na koncu c) da upravo u tom relativnom kaosu leže naše nade u emancipaciju“.

Tako, dakle. Putem masovnih medija i sve većeg broja komunikacijskih kanala polako su do svijesti uvijek sve većeg broja ljudi dopirale (i stalno dopiru) sve nove i nove informacije o postojanju Drugih i drugačijih na ovom svijetu, čime je (barem u komunikacijski protočnim društvima) postalo u najmanju ruku teže ljudima nametnuti jedan, monolitan svjetonazor. S druge strane, nije se ostvario prosvjetiteljski ideal, ljudi većinom (još) nisu postali emancipirani samosvjesni građani, dapače, slutimo izvjesnu zbrku na mnogim razinama. No, autor zaključuje da to nije razlog za uplašeni bijeg u (upitnu) sigurnost „bolje“ prošlosti (nacionalne, religijske…) nego – izazov.

U tom smislu, autor polemizira s Adornom i frankfurtovcima koji su u razvoju medija vidjeli višeglavu gebelsovski zloćudnu propagandnu zvijer, smatrajući naprotiv da svjedočimo nečemu što nije nimalo nalik tome, nego upravo obratno, „oslobađanju pluralnosti interpretacija“ (čemu je, dodao bih, dokaz i blog.hr;). Štoviše, ne samo da društvo komunikacije onemogućava nametanje jedne povijesti i (totalitarnog) političkog sustava, nego „čini sve manje pojmljivom samu ideju jedne stvarnosti“. (Opa, braco! Sad postaje stvarno zanimljivo!) Hoće li tzv. stvarni svijet na kraju postati bajkom? Jer, kaže autor, stvarnost se više ne može shvatiti kao neka „objektivna datost koja stoji ispod, ili s onu stranu slika koje nam o njoj daju mediji. Kako i gdje možemo dospjeti do neke takve stvarnosti ’po sebi’?“ I onda daje definiciju stvarnosti: „Stvarnost je… prije rezultat križanja, ’kontaminiranja’ mnogostrukih slika, interpretacija, re-konstrukcija koje, u međusobnom natjecanju ili u svakom slučaju bez bilo kakve ’središnje’ koordinacije, distribuiraju mediji“. Meni je ovdje bitan stav da nema „središnje koordinacije“, o čemu inače vole vrlo glasno govoriti teoretičari urotâ svih vrsta, od admirala Domazeta do Davida Ickea.



Autor nadalje razvija tezu da u ovom postmodernom svijetu ideal više ne može biti prosvijećeni čovjek koji je samosvjestan i „koji zna kako stvari stoje“, nego se probija ideal emancipacije koji „u svojoj osnovi sadrži oscilaciju, pluralnost te u konačnici urušavanje samog „principa stvarnosti“. Gulp! Ali Gianni ide dalje: „Čovjek danas može konačno postati svjestan da savršena sloboda nije… spoznavanje nužnih struktura stvarnosti i prilagođavanje istima“. Poziva se na Nietzschea koji je „pokazao kako je slika racionalno uređene stvarnosti na nekom temelju (slika koju je metafizika oduvijek stvarala o svijetu) samo ’osiguravajući’ mit tipičan za jedno još uvijek primitivno i barbarsko čovječanstvo“, i na Heideggera koji je „pokazao da je misliti bitak kao temelj, a stvarnost kao racionalni sustav uzroka i posljedica, samo jedan način proširivanja na cijeli bitak modela ’znanstvene’ objektivnosti, mentaliteta koji, kako bi mogao vladati njima i strogo ih organizirati, sve stvari mora svesti na razinu pukih mjerljivih, manipulativnih, zamjenjivih prisutnosti – svodeći na koncu na tu razinu i samog čovjeka…“.

Hm, ako ne postoje „nužne strukture stvarnosti“ kojima bismo se prilagodili kako bismo shvatili „kako stvari stoje“, nismo li onda u banani? Ne, nismo, smatra autor. Gubitak „stvarnosti“ ga ne zabrinjava i potiče nas da se i mi ne brinemo previše. Da, tzv. realni svijet postao je fantazmagorijski svijet bezbroj slikâ kojima nas zasipaju mediji. Trebamo li se tom svijetu suprotstaviti nostalgijom za „nekom čvrstom, jedinstvenom, stabilnom i ’autoritativnom’ stvarnošću“ konkretiziranom recimo u kakvom fundamentalističkom „rješenju“, pita se autor. Ne, on, kao što je i najavio, smatra da u ovodobnom kaosu zapravo leži nada u emancipaciju.



Dakle, ako se u svijetu masovnih medija u kojem živimo polako sve više urušava i sam princip stvarnosti (kao nečeg jedinstvenog, nekog „čvrstog tla“), što u tome može biti pozitivno i potencijalno oslobađajuće? Autor uvodi pojam „izmještenosti“ koji u sebi sadrži „oslobađanje razlika“, „lokalnih elemenata“, različitih „dijalekata“. Njegovim riječima: „Nakon propasti ideje jedne središnje racionalnosti povijesti, svijet opće komunikacije eksplodira kao mnogostrukost ’lokalnih’ racionalnosti – etničke, spolne, vjerske, kulturne ili estetske manjine – koje uzimaju riječ, koje konačno više nisu ušutkane i suzbijane idejom da postoji samo jedan oblik prave ljudskosti koju treba realizirati nauštrb svih posebnosti, svih ograničenih, prolaznih, slučajnih individualnosti“. To, naravno, ne znači da ne postoje nekakva pravila i da svaki taj „dijalekt“ nema svoju gramatiku i sintaksu, dapače, „tek onda kad zadobiju dostojanstvo i vidljivost otkrivaju vlastitu gramatiku“, tj. „’dobivaju formu’ tako da ih se može prepoznati“. Iz rečenoga ne proizlazi samo to da je svakome omogućena prepoznatljivost (u smislu, »Sad se mogu javno s ponosom očitovati kao Kurd, Rom, gej, protestant, katolik, ateist…«, ovisno o tome gdje već živite) u određenoj zajednici, nego svatko u svijetu „dijalekata“ postaje svjestan da je njegov „dijalekt“ tek jedan u mnoštvu drugih i drugačijih. Što pak znači da su svi ti sustavi, uključujući i njegov, ograničeni. Za nekoga dobra vijest, a za nekoga tko želi vjerovati da njegov „dijalekt“ nije „dijalekt“ nego „jezik“, štoviše „Jezik“ kojim bi SVI trebali govoriti – nije dobra vijest.



Prvo poglavlje autor zaključuje konstatacijom da je ranije (moderna) pojedinac mogao „živjeti“ druge i drugačije svjetove kroz susret s umjetničkim djelima, dok u suvremenom multikulturalnom društvu opće komunikacije susret s Drugim postaje nešto što je tu, pred nama. Njegova poanta glasi: „Živjeti u ovom raznolikom svijetu znači iskusiti slobodu kao neprestanu oscilaciju između pripadanja i izmještenosti“.

Dakako, postoje elementi za zabrinutost (vidi postove 666 i Trumanov sindrom), mediji kao glas i oko Velikog brata ili kao širitelji zaglupljujuće banalnosti… Upravo zato što ne znamo što se točno događa osjećamo, kaže autor, nostalgiju za „zatvorenim obzorima“ (za povratkom na „staro“ – ma što ono bilo), no Vattimo nas potiče na promišljanje svijeta u koji smo bačeni i iznalaženje novih reakcija na nj: „Filozofi nihilisti poput Nietzschea i Heideggera (ali i pragmatisti kao što su Dewey ili Wittgenstein), pokazujući nam da se bitak ne podudara nužno s onim što je stabilno, čvrsto, trajno, već da prvenstveno ima veze s događajem, konsenzusom, dijalogom, interpretacijom, trude se da nas osposobe da shvatimo to iskustvo osciliranja postmodernog svijeta kao priliku za jedan novi način da budemo (možda: konačno) ljudi“.

četvrtak, 01.01.2009.

"Doček" Nove godine

Kako inače tijekom godine televizijski program gledam razmjerno rijetko, neka nedokučiva paradoksalna igra neumoljivog determinizma i(li) predestinacije s jedne i moje navodno slobodne volje s druge strane dovela je do toga da se baš na tzv. najluđu noć u godini, umotan poput umirovljenika u dekicu, nađem ispred malog ekrana.

To da sam umotan u deku poput umirovljenika nije mi ništa novo jer često tako ušuškan čitam, no da tako zakukuljen „čekam“ Novu godinu, e to jest novum. Riječ čekam okitio sam navodnicima jer se uistinu nisam osjećao kao da nešto iščekujem; dočeci Novih godina manje više uvijek su mi – a znam i još neke – predstavljali izvjesnu tlaku, danak što ga moram – donekle socijaliziran – jednom godišnje platiti da bih bio (koliko-toliko) prihvaćen u društvu. Dobro, možda je to malo preoštro, ali u proteklih nekoliko desetljeća mogao bih na prste jedne ruke izbrojiti novogodišnje dočeke na kojima se poklopilo unutarnje dobro raspoloženje s kronološki zadanim okvirom. Od čovjeka se inače tom prigodom uobičajeno zahtijeva da se opusti i „bude spontan“, a kako je ovo potonje u sebi proturječno i neostvarivo, valja za opuštanje pribjeći tekućim rješenjima nakon čega sa spontanošću nema problema.

No, dobro. Hrvatska televizija ovih je dana najavljivala program za doček relativno privlačnim, čak obećavajućim, foršpanom koji je evocirao, stilski i ugođajno, takve emisije iz, recimo, sedamdesetih pa i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je carevao legendarni Anton Marti. Najava mi je privukla pažnju baš zbog tog nekog nostalgičnog dojma koji je ostavljala. No, kao i kod mnogih novih filmova za koje vrijedi pravilo „Vidio si foršpan – vidio si sve“, ni s novogodišnjim programom nije ispalo drugačije. Inače, budući da ovo nije nikakva profesionalna kolumna i da me nitko ne plaća za komentiranje TV programa, jasno je da se nisam baš polomio da ispred televizora budem cijelo vrijeme, čak ni veći dio vremena pa su u tom smislu moje procjene moguće dobrano promašene, ali, hej, who cares? Dakle, dopunite me ako sam što propustio.



Uglavnom, do 21,00 izredalo se, što bi rekla Dubravka „Duca“ Marković, nekoliko numera: prvo Mila „Marilyn Monroe“ Elegović pa za njom nepoznata mi "Marlene Dietrich", potom Jasna „Edith Piaf“ Bilušić, Zdenka „Janis Joplin“ Kovačiček… Gledam, nešto mi ne štima. Sve jako profesionalno otpjevano, maske profesionalno napravljene, scenografija profesionalno postavljena, prisutni statisti plješću kad treba… Ali nešto ne štima, nešto fali. Cijelu stvar vode gospođica Lambaša, prvi dio večeri (ne)odjevena – kao da je maloprije izašla ispod tuša – u neki ručnik posut šljokicama, i gospon Ćurlić, ni manje ni više (ne)duhovitiji no inače. Svako toliko se pojavljivao i „tajanstveni“ Tik-tak, muškarac s velikim satom instaliranim na prsima, odjeven u nekakvom kvazi-rokoko stilu, s bijelom perikom na glavi. On se nešto jako uzbuđivao, nisam baš pohvatao zbog čega, i komunicirao s voditeljima. Jednom riječju, iritantno.

Mislim si tako, u čemu je problem, kadli gospođa profesorica lakonski primijeti: »Sterilno je«. I stvarno, odjednom mi je jasno – nema tu one atmosfere koja se širila s ekrana i krasila novogodišnji program u mom djetinjstvu (ili sam se ja promijenio? Hmmm, sve se promijenilo…). Mislim, kad se sjetim Marice Hrdalo kako, nakon šaljivog Dnevnika, dolazi pred kameru s partvišem i kantom i komentira otvoreno poput prave dvorske lude aktualnu društveno-političku situaciju, a potom i druga Tita s onim blesavim šeširićem kako gransenjerski sauga cigaru i – u društvu drugarice Jovanke (također s blesavim šeširićem povrh punđe) i cjelokupne partijske kamarile – nazdravlja radnom narodu čašom šampanjca (Bakarska vodica?), znao sam da je stvarno Nova godina i da živim u stvarno najboljem od svih mogućih društava…



Ovo što sam sinoć, prekidan reklamama, gledao na HTV1 nije se mnogo razlikovalo – čak je bilo i manje nabrijano – od zloglasne Sedme noći i sličnih navodno zabavnih emisija. U jednom trenutku je nastup niza preminulih legendi svjetske estrade i nemuštih voditeljskih pošalica prekinut „skečem“ u kojem Drele i Balog karikiraju za takvo što izuzetno zahvalnu Tele-prodaju. Podsjetili su me na nešto što sam s prijateljem radio u 7. osnovne – karikirali smo reklame – u najmanju ruku jednako uspješno. Zato su mi i bili smiješni. Nažalost, trajalo je kratko, a od sličnih pokušaja nasmijavanja gledatelja vidio sam i nekakve „Fobeke“. Da i nije neopisivo, ne bi imalo smisla komentirati.

U jednom trenutku Ćurlić je pogodio bit stvari obavijestivši partnericu da im „iz režije javljaju da prestanu deprimirati gledatelje“. Ne znam je li to trebala biti kakva samoironija scenarista ili je samoironičan bio voditelj, ili im se naprosto omaklo, ali da je pogodio, pogodio je. Inače, povremeno je prikazivan i „stan“ u kojem se „bračni“ par Žlabur – Picukarić snalazi kako zna i umije jer im je, zbog njezine „slomljene“ noge, propao – skoro kao i nama – otmjeni doček i prisiljeni su novogodišnju večer provesti ispred TV-a. Budući da se radilo o profesionalnim glumcima, bilo je prilično duhovito. Ipak, puno premalo da se popravi opći dojam. Primjerice, tijekom jedne plesne točke, nakon što su plesači i plesačice zajedno otplesali, na sceni su ostali samo muškarci, a plesačice se moglo vidjeti – zbog čega se Anton Marti zacijelo okrenuo u grobu – kako iza kulisa mijenjaju kostime: iz bijelih frakova presvlačile su se u srebrne suknje. Ljudi pak koji su sjedili uokolo djelovali su kao da su tu ne zato da bi se ludo zabavljali nego kao da za stolom, svaki sa svojom čašom, moraju sjediti po kazni. Pretpostavljam da su im rekli da se potrude biti spontani, i to se itekako vidjelo.

Nakon toga sam se iščahurio iz deke, odlepršavši u kuhinju namazati paštete na kruh (sitna ekscentričnost) i natočiti preostalu Malvaziju. Usput sam pomilovao mačka koji se – blaženo nesvjestan deprimirajućeg programa – trzao na svaku petardu (kojih je ove godine ovdje bilo milostivo malo).

Zadnje što sam vidio prije no što smo gospođa profesorica i ja izašli u hladnu noć s namjerom da osjetimo slavljeničku atmosferu u našem svračjem zakutku bila je uvijek rado viđena Josipa Lisac koja je s Cubismom prikladno zapjevala „lutamo kroz noć, sami ti i ja…“, od čega mi se raspoloženje rapidno popravilo. Zabundani izašli smo i, šećući, zaključili kako je ove godine ipak sve nekako… prigušenije – dojam koji sam imao i oko Božića – kao da je ljudima, makar i nesvjesno, malo zabjeglo. Ono, kriza i te stvari.

Po povratku, oko 23,00, na HTV1 bacio sam nakratko pogled još nekoliko puta. Na koga sam naišao? Ostarjeli Barbara i Jimmy s neizbježnom „zaštopanom pećkom“. Umjesto da me vrate u vesele dane mladosti i razvedre, ponovno sam na rubovima svijesti zamijetio približavanje plime deprimiranosti. Dolores Lambaša se u međuvremenu (nadam se ne pred cijelim TV auditorijem) odlučila obući. Stilist se, prekapajući po HTV-ovoj garderobi, spotaknuo o crnu haljinu koja bi, da je imala duge rukave, izvrsno pristajala kakvom sprovodu i to me, moram priznati, dotuklo. Birajući između Dolores u koroti i tajanstvenog Tik-taka na prvom, Gospodara rata s Nicolasom Cageom – brutalne priče o šverceru oružjem – na drugom programu, te Helter Skeltera – krvave drame o Charlesu Mansonu i Tate/LaBianca masakru – na RTL-u, odlučio sam prebacivati s drugog na RTL i vice versa. Nekako me manje deprimiralo – preciznije, bilo je barem na fenomenološkoj razini poticajno – gledati ludog liberijskog warlorda sa zlatnim kalašnjikovom i razmišljati nad racionalizacijama glavnog junaka kako manje ljudi pogine od oružja što ga je prodao nego što ih pogine od prodanih automobila, u kombinaciji s izvrsno snimljenim filmom o vođi kulta koji je naveo sljedbenike da, između ostalih, ubiju i trudnu suprugu Romana Polanskog, od zaista turobne „zabave“ što ju je nudio HTV1. Druga stvar je što su oba, inače kvalitetna, filma katastrofalno promašen izbor u novogodišnjoj noći, ali, eto, ljudi s televizijâ su našli za shodno općenito isprepadano pučanstvo opustiti uz kvalitetne horrore, pridodavši spomenutima i Noć vještica, film o apsolutno zlom masovnom ubojici.



Oko ponoći, čije približavanje sam primijetio po sve učestalijim petardama i vatrometu, izašli smo – poželjevši si sve ono što si i inače želimo – na balkon diviti se vatroskocima i vatropadima, i to je bio zapravo najljepši dio noći.



Poslije toga, nakon što sam se ponovno pokušao zainteresirati za TV (prvi program, zbog koncerta Kraljeva ulice, a drugi zbog nekakve američke „studentske“ komedije, potpuno sam diskvalificirao), no nekako se više nisam mogao zagrijati za bradatog psihopata i njegovu Obitelj. Napokon, film sam već jednom gledao. Zato sam se – samo za neke neočekivano – odlučio zaista opustiti, kao pravi gospon profesor, uz knjigu. Izbor je pao na teorijsko štivo (izvrsno sjedne prije spavanja): Transparentno društvo (Algoritam, 2008.).

Ipak, nakon što se mačak sklupčao pri dnu kreveta, shrvan uzbuđenjima najluđe noći u godini, ugasio sam svjetiljku i utonuo u svoj prvi ovogodišnji san.

Svim čitateljima i komentatorima uistinu zahvaljujem na sjajnoj dobrodošlici u blogosferu i na praćenju bloga. Nadam se da će se kontakti nastaviti na obostrano zadovoljstvo i u ovoj godini u kojoj svima želim svako dobro!

<	siječanj, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30	31

Prosinac 2024 (1)
Listopad 2024 (2)
Srpanj 2024 (1)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?