Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski pjesnik o kojemu postoji čak i web stranica, napisao je elegiju Iseljenik, pjesmu koja odiše nekim gotovo opipljivim grčem; osjećamo dok je čitamo tjeskobu čovjeka, bezimenog Primorca, koji se u suton, nasred Atlantika, na putu u Južnu Ameriku, domotužno prisjeća „kamenite liti“ „kadulja gdjeno miriši“ i „smilj… zlati se žuti“. Nalazi se taj naš „čovo“ na parobrodu koji vozi, uz ostale europske nevoljnike, desetke i stotine takvih „primorskih dobrijana“, tu tužnu protodijasporu s čijim potomcima ovih dana gledamo intervjue u putopisima gospona Milića. Tko su ti ljudi i kamo zapravo idu? Oni su „prosjaci hljeba“, „svijet bez krova“ koji će na „faram Brazila“, „pod palminom granom“ „robovat jadno ptice gdje brbljave lijeću“; drugim riječima, cesarićevsko „roblje rada“ koje je odlučilo poći trbuhom za kruhom nekamo između Rakove i Jarčeve obratnice, kad ga već u ocvalom imperiju nije moglo priskrbiti za dostojan život. Uglavnom, u atmosferi nalik onoj u potpalublju Titanica kamo je DiCaprio dovukao Winsletovu, usred polupijane gomile što je strah potisnula alkoholom, pjesmom i plesom, naš dobrijan naslonio se o gredu jarbola i prepustio mislima. Što saznajemo o njemu? Da „srće u neznane strane“, „bježi od kukavne sreće“, „misli: e bolje tamo mu grane“… Ostavio „za leđim daleko“ dragu obalu, i sad se prisjeća žene i djece. Čuje u mislima kako im majka pjeva pjesmu o Marinoj kruni, a djeca je pitaju hoće li je „ćaćko tamo na široku moru“ vidjeti „gdje se u talasim sije“… Razmišlja i zuri u zapjenjeno more, i, kao u nekom halucinantnom stanju, zaista odjednom vidi „alem…djevice Mare“! No, začuje se brodska sirena – pored njih prošao je drugi parobrod – i čarolije je u trenu nestalo. Ostalo je samo ono turobno tjeskobno raspoloženje s početka pjesme.
U bunilu visokih temperatura ovih dana do svijesti su mi ipak dopirale neke informacije. Dok sam tako izbacivao goleme količine poraženih virusa, mrskih okupatora, skupa sa samopožrtvovnim divizijama junačkih branitelja, načuo sam nešto o blokadi prijema RH u NATO (možda bismo Kranjcima trebali biti zahvalni? Napokon, možda većina građana Hrvatske NE želi ulazak u Savez…), o „slučaju Rudan“ (zanimljiv presedan, s obzirom na do sada uspješnu „karijeru“ te neobične žene; a glede merituma: nisu li i Židovi i Palestinci ipak samo – ljudi?), o recesiji (debeli brko: nismo, ali jesmo, ili obratno), i tako dalje, i tako dalje. Dakle, među brojnim informacijama koje su stizale s radija i preko televizije, nekako mi je zazvonila ona o uhićenju hrvatskog pomorca, izvjesnog Branimira Orača, tridesetogodišnjaka iz Crikvenice, radi krijumčarenja droge. Konkretno, kokaina. E sad, ono zbog čega me se cijela priča dojmila su okolnosti. Naime, kao što ste vjerojatno čuli, gospon Orač nije pokušao prošvercati nekoliko desetaka grama (»Časni sude, to je za osobnu upotrebu!«), pa ni nekoliko kilograma, što bi već bio pažnje vrijedan krimen. Ne radi se ni o mafijaškim desetcima kilograma. Ne, naš primorski dobrijan doteglio je, poput marljivog hrčka, na brod Senator zapanjujućih dvije stotine i trideset kilograma „bijelog“, čija vrijednost iznosi također zapanjujućih tridesetak milijuna dolara. Ne znam kako je to Branimiru uspjelo, ali mogu ga zamisliti kako je malo pomalo, vraćajući se iz luke, na brod donio sad novi ruksak, sad opet novu torbu ili koferče (»Ma, imam veliku rodbinu, i svi ludi za ruksacima«, objasnio je drugim mornarima.) Ima, zbog te predimenzioniranosti, u cijeloj priči nešto smiješno. Eto, naš čovjek, zaslužan za jednu od najvećih zapljena droge u povijesti Južne Afrike! Aferim! Čovjek bi mu, blesavom, skoro čestitao.
Kako bilo, ovaj put je u bajbuku završio samo on, a ne i – svake sumnje prost – kapetan broda, inače također Hrvat. Ne razumijem se ni u grčko niti u južnoafričko (a bome ni u hrvatsko) pravosuđe, ali laik bi pomislio kako je u ovom slučaju odgovornost zapovjednika broda veća nego ona u slučaju kapetana Laptala koji nikako nije mogao zaviriti osobno u svaki kontejner na brodu, za razliku od ovog kapetana koji je mogao malo pročekirati mornarske sobe… No, budući da nemam blage veze o tome što je na brodovima čija ingerencija, moja su razmišljanja s tim u vezi posve irelevantna.
Tako, slušajući s onim nezačepljenim uhom ovih dana vijesti o spomenutom krijumčaru amateru, pala mi je na um elegija Iseljenik. Za razliku od čove iz pjesme, poštenjaka spremnog na rintanje, gospon Orač htio se domoći kruha bez motike i pluga pa je s nekim mutnim buenosaireškim tipovima kojima je ubiti čovjeka nikakav posao dogovorio kako će za proviziju od… koliko (e, to je zanimljivo pitanje? Pet posto? Deset?), dakle, za proviziju od toliko i toliko dolara prevesti tih 230 kila do Europe, prava sitnica.
Brane Orač trenutno negdje u ćeliji proklinje hudu sreću. Hej, stari moj, a što si je sve mogao kupiti s dva, tri milijuna! Vilu u Crikvi, pa još jednu u Rijeci i penthaus u metropoli, pa onda dva ili tri auta, i sva ona fina odijela, i, i… Brane međutim nije svjestan koliku je sreću imao što su ga uhvatili. Ovako još ima neke šanse da jednog dana, kad izađe iz pržuna, zasuče rukave pa se, poput primorskog dobrijana iz Kranjčevićeve pjesme, uhvati kakvog god poštenog posla, recimo na kakvoj farmi.
Laku noć, Brane, i drž’ gaće.
< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery