Kako svako toliko u komentarima naiđem na ime C.S. Lewisa, rekoh, hajde da objavim kakavgod post o njegovom radu. Lewis je pisao mnogo, ali je kod nas poznat ponajprije po Kronikama iz Narnije (Golden marketing, 2002. i dalje). Pa, evo nešto o njima.
C. S. Lewis: KRONIKE IZ NARNIJE
Čovjek bi rekao: napokon! Nije prošlo, eto, ni ciglih pedesetak godinica, i ovaj ’dragi kamen u kruni engleske literature’ pojavio se u hrvatskom prijevodu. Ipak, iako je prva iz serije od sedam knjiga izašla još 2002., u domaćim se medijima baš i nije dalo primijetiti neko posebno oduševljenje. Tako je ovaj ciklus ostao, posve s nepravom, u sjeni jednog drugog ciklusa, onoga Gospodara prstenova, i, dakako, notornog Harryja Pottera. Kad smo već kod Gospodara, autor Kronika iz Narnije, Clive Staples Lewis, za prijatelje jednostavno Jack, bio je Tolkienov intimus i kolega sa sveučilišta, a obojica su bili članovi književnog kružoka The Inklings. Štoviše, postoji priča da je upravo Lewis nagovorio Tolkiena da krene s publiciranjem storije o Prstenu…
No, unatoč tome što je do sada serija izdana u kojih dvjestotinjak milijuna primjeraka, i unatoč činjenici da je Lewis planetarno poznat autor pedeset knjiga, preveden na trideset jezika, u nas su, ne računajući Kronike, do sada objavljena tek dva naslova: Kršćanstvo i Pisma starijega đavla mlađemu.
Valja spomenuti tri područja kojima se Lewis kao pisac posvetio. Kao predavač na Oxfordu i Cambridgeu, bavio se engleskom renesansnom književnošću. Kao ex-skeptik, pisao je briljantne apologetske radove u kojima lucidno reinterpretira kršćansku priču. Naposljetku, pisao je znanstvenofantastične romane i romane za djecu. Moglo bi se reći, ne jedna nego tri karijere.
A propos Kronika iz Narnije, riječ je o sedam ’ljetopisa’, objavljenih između 1950. i 1956. Seriju otvara Čarobnjakov nećak, a slijede Lav, Vještica i ormar, Konj i njegov dječak, Kraljević Kaspijan, Plovidba broda Zorogaza, Srebrni stolac te Posljednja bitka. O začecima same ideje, Lewis je napisao: »Na početku nije bilo priče, nego je u meni bila samo slika snježne šume s kozonogim faunom koji se vrzma u žurbi noseći kišobran i mnoštvo paketa. Ta slika bila je u mojoj svijesti već kad sam bio šesnaestogodišnjak. A onda sam odjednom imao gotovo četrdeset godina i rekao sam sâm sebi: ’Hajde da ispričam tu priču…’«.
Uglavnom, u Narniju se ulazi kroz ormar, sliku ili, recimo, vrtna vrata. A Narnija je zemlja koju je svojim pjevanjem u postojanje dozvao Aslan, veliki lav, tajanstveno Kristoliko stvorenje koje se pojavljuje u svih sedam dijelova. Radnja svake knjige započinje u Engleskoj, gdje glavni junaci, djevojčice i dječaci, brinu svoje dječje brige, a potom upadaju u mitski svijet u kojem vrijeme teče drugačije (tako radnja Čarobnjakovog nećaka započinje 1900.-te po našem računanju, dok je to u Narniji 1. godina. U Posljednjoj bitci u Engleskoj je 1949., a u Narniji već 2555.). U Narniji se, dakako, vodi borba između dobra i zla, no Lewis nas preko likova podsjeća da se ona vodi i u ’dobrima’, ergo, i u svakome od nas. Čini to umješno i diskretno, upućujući pritom mladog (i ne samo mladog) čitatelja u važne stvari u životu, od elementarne pristojnosti u ophođenju do važnosti istinoljubivosti i inih ’velikih’ tema. Pred nama, kao good guys, redom Aslanove kreacije, defiliraju Životinje Koje Govore, fauni, jednorozi, drijade i kentauri. S druge strane, tu je zla Vještica i njezina svita: bjesovi, orci, zli vilenjaci, groze, jeze, sablasti i bauci. Djevojčice i dječaci, koje Aslan voli zvati Evinim kćerima i Adamovim sinovima, laviraju između njih, učeći da zlo može djelovati veoma privlačno. Nijedan dobromisleći roditelj neće stoga propustiti nabaviti svom potomku ove knjige u kojima se neke životne činjenice progutaju, a da ni ne trepneš. Jednom riječju, Kronike iz Narnije alegorija su životnog putovanja iz pera stručnjaka za alegoriju u srednjovjekovnoj književnosti. U njima se putuje kroz dimenzije i vrijeme, kopnom i morem, mukotrpno se napreduje (u Plovidbi broda Zorogaza i do samog Kraja Svijeta), pri čemu se likovi transformiraju, upoznaju jedni druge i sami sebe, svoje pravo ja.
Zamjetno je, uz toplinu i ljubav prema djeci, i Lewisovo neobično duboko poštovanje spram životinja, što je vidljivo i iz naslova Konj i njegov dječak.
Sve u svemu, čovjek požali što nešto takvo nije čitao u desetoj, no užitak nije ništa manji ni danas.
P.S. Inače, usput zahvaljujem na brojnim zanimljivim i lucidnim komentarima koje ste ostavili ispod prethodnog posta. I opet skrećem pažnju eventualnim novim čitateljima da na ovom blogu osim samih postova valja čitati i komentare.
< | siječanj, 2009 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | |||
5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Eksperimentalna
autobiografska fikcija.
Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.
Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.
Sartre
Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.
Berkeley
Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?
Konfucije
Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.
Wittgenstein
Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.
Kaspar
Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.
Jung
Ni budućnost više nije što je nekad bila
Valery