gospon profesor
ponedjeljak, 19.01.2009.
Franjevačka teorija relativnosti
Nekako mi se učinilo zgodnim da se na prethodni post – naročito na biblijski citat kojim završava – nadovežem jednom pričom bosanskog franjevca Matije Divkovića (1563.-1631.), autora zbirke od 66 priča – a zapravo prerada propovijedi dvojice dominikanaca, Herolta i Pepina – pod nazivom Beside.
Koliko su slatke pjesni nebeske
Bješe jedan redovnik dobra i sveta života i moljaše Gospodina Boga da bi mu očitovao kojugodi slatkost nebeske slave. Ovi redovnik budući na molitvi, zapjeva kod njega jedna ptičica i usta da ju uhiti, i ptičica prid njim pobježe u gaj koji gaj bješe blizu manastiera i padši na jedno drvo pjevaše na onon drvu. I ovi redovnik bješe pod oniem drvom i slišaše onu ptičicu gdi pjevaše. Potomtoga ova ptičica odletje i ovi se redovnik povrati opet u manastier. I scijenjaše da ne bijaše za jednu kruhopeču slišao one ptičice. I dodje na vrata na koja bješe izašao, i bjehu ona vrata zazidana i zid bješe ostario. I nađe druga vrata sagrađena na drugom mjestu; dođe i poče kucati i dođe vratar i otvori mu i poče ga pitati: Otkuda si? Tko si i što išteš? Odgovorivši, reče ovi redovnik: Ja sam koji sam izašao iz manastiera i ovo sam se opet povratio i nahodim da je manastier na drugi način učinjen. Vratar ovo čuvši otidje k starješini i skaza mu svekoliko; došadši starješina na vrata pitaše ga govoreći mu: Tko si i otkuda si? Odgovorivši ovi redovnik, reče mu: Ja sam fratar ovoga manastiera i malo sam prije iz manastiera izašao u gaj, i ovo se vratio sada i nikoga ne poznajem od manastiera. Tada starješina sa ostaliemi fratri od manastiera počeše ga pitati govoreći mu: Tko je bio starješina u ovom manastieru onda kada si izašao na dvor? I počeše iskat koliko je da je izašao iz manastiera i nađoše da bje slišao i ćutio one ptičice trista i četrdeset godina. I ovo ne bješe ptičica negoli anđeo u kipu jedne ptičice, koji toliko čudno slatkiem glasom pjevaše.
O, krstjanine, o krstjanko, nut procieni i vidi je li ovo vele čudna i velika stvar da ovi redovnik za trista i četrdeset godišta ni oćuti glada, ni žeđe, ni zime, ni vrućine, ni goloće, ni bosoće od tolike slatkosti pjevanja ove ptičice tako da se ni od česa ne spominaše ni od vremena koje prohođaše, ni od stvarih koje se činjahu na svietu.
Ako je dakle, tolika i taka slatkost i razgovor u pjevanju jednog anđela, kolika će dakle radost, koliko veselje, i koliko uživanje tada biti u kraljevstvu nebeskome kada uspoje devet kora anđeoskijeh, blažena Gospa, i svekoliko mnoštvo svetieh božieh hvaleći i slaveći Gospodina Boga bez prestanka dan i noć govoreći: Svet, svet, svet Gospodin Bog Šabaot!
Dakako, racionalnom i/ili ateističkom umu ovo će se učiniti gotovo pa djetinje besmisleno, ako ne i posve blesavo, ali rekao bih da pričica ima neku draž; pokušamo li se na trenutak uživjeti u raspoloženje tog malog brata i predočiti o kojim izvanvremenskim relacijama govori, osjetit ćemo vrtoglavicu… što je prikladan osjećaj kad kontempliramo o mogućim prekogrobnim iskustvima, a slično možemo osjetiti i pomislimo li na svoje mjesto u – jednako nepojmljivim i fantastičnim – prostornovremenskim okvirima koje spominje suvremena znanost: nalazimo se na planeti koja kruži oko jedne od stotinu milijardi zvijezda u jednoj od stotine milijardi galaksija (za sad) poznatog svemira koji je nastao prije petnaestak milijardi godina iz, hmmm – ničega…
