gospon profesor
ponedjeljak, 12.01.2009.
Didaskaleinofobija
Teško je procijeniti tko se više nadao odgađanju početka drugog polugodišta, učenici ili profesori. Ja sam se, priznajem otvoreno, nadao i neka onaj tko se nije prvi baci – što: imenik, kredu? – na mene. Osim toga, budući da je školska godina – tko zna zašto – počela već 1. rujna, moglo se glatko odgoditi nastavu do sljedećeg tjedna, do kad će valjda biti jasnije hoće li biti plina. Ali, eto, rizicima skloni mandarini iz Ministarstva procijenili su da je bolje poisključivati dotok plina nekim bitnim potrošačima (tvornice i sl.), jer škole navodno u ukupnoj potrošnji sudjeluju s manje od 1%.
No, dobro. Krenimo na posao.
Pročitao sam post što ga je na svom blogu 3. prosinca 2008. ostavila kolegica tičerica, a u kojem komentira prijedlog novog nacionalnog kurikuluma (neobično frekventna riječ posljednjih godina). Između ostaloga, kaže i sljedeće:
Pazite ovo, nije presudno da li je učenik savladao gradivo na kraju razreda nego na kraju obrazovnog ciklusa. Super, to znači da ćemo imati klince koji u drugom razredu ne znaju čitati i pisati, ili računati do 20. A što će ti siročići raditi kada na red dođe računanje do sto, a njima još za 5+6 nedostaje prstića? Bit će u sve većem zaostatku, koji će biti sve teže nadoknaditi. Ponavljanje razreda je „institucija“ koja je uvedena s razlogom: ako učenik nije savladao osnove na kojima može nadograđivati dalje gradivo, za sve je najbolje da to gradivo još jednom ponovi, kako bi mogao napredovati umjesto sve više zaostajati. Mislim, nije da se i sada nešto specijalno pada razrede – u moje dvije škole sam čula da već par godina „padeža“ bilo nije, na popravnima se puštaju svi zbog pritiska sa svih strana. Ali sada će to postati i službeno.
Meni se redovito događa da u srednjim (mahom strukovnim, rjeđe u gimnazijama) školama nailazim na učenike koji su završili osnovnu školu i koji, osim što su na pasja kola posvađani s pravopisnim pravilima (Lijetovali smo na krku, kuči smo se vratili, preplanuli.), primjerice, imenicu zid proglašavaju glagolom, a glagol misliti imenicom. Nerijetko nisu sigurni je li koja imenica muškog, ženskog ili srednjeg roda (»Glava? Ovaaaj, to je imenica u nominativu, srednji rod.« »Ma, ne, nije srednji rod! Ovo glava?« »Muški?« »A-a.« »Ah, da, ženski!« »Točno… Ali, trebaš još vježbati.«) O pridjevima i prilozima da i ne govorim. (»Miro, nabroji vrste priloga!« »Prilozi? Pomfriiit…, restaniii…, i riža…« »Jako duhovito! Sjedni, tko zna?«) A kad u razredu (što se katkad dogodi), veći dio učenika ne razlikuje imenicu od glagola, e onda nekako morate suspregnuti očaj i pokušati ih naučiti nečemu što su radili na satovima hrvatskog jezika veći dio dotadašnjeg školovanja. Zašto nisu i naučili, o tome se može raspravljati.
Proveli smo svojedobno istraživanje na razini županije u kojem smo tijekom četiri godine inicijalno testirali učenike prvih razreda. Test se sastojao od gradiva iz jezika i gradiva iz književnosti; radilo se o najosnovnijim znanjima za koja je pretpostavljeno da ih je svaki učenik usvojio i donio sa sobom u srednju školu. Rezultati su se pokazali neobično zabrinjavajućima. Učenici koji su upisali trogodišnje smjerove nisu zadovoljili u golemim postocima, preko 90% njih nije dobilo prolaznu ocjenu (riješilo je – mnogo manje od – 50% pitanja). Učenici četverogodišnjih strukovnih škola bili su tek nešto bolji; kod njih prolaznu ocjenu nije dobilo između 70 i 80%. U gimnazijama je omjer bio obrnut, inicijalni test nije položilo manje od 10% učenika (to su valjda oni kojima su u osmom razredu poklonjene petice). E sad, jasno je da je u pitanju određena (negativna) selekcija, učenici s boljim ocjenama (i, po svoj prilici, boljim znanjem) upisuju se u gimnazije, a ostali u strukovne škole. No, složit ćete se da je postotak učenika koji nisu položili inicijalni test u strukovnim trogodišnjim i četverogodišnjim smjerovima zaista (pre)velik. I zato se događa da imate u razredu dvije trećine učenika koji će čak i imena (dobro, možda ne baš svoje, premda ima i toga (?!)) pisati malim početnim slovom, da ne nabrajam dalje. Pritom se ona preostala trećina nečega mutno sjeća (»Hmmm, daaa, učili smo mi te padeže u osnovnoj školi, kako ono ide, prezent, perfekt, imperfekt… hej, profesore, što vam je, zašto se tresete?«). Tijekom srednjoškolskog obrazovanja učenici bi trebali ponoviti, dopuniti i usustaviti svoje znanje materinjeg jezika i znanje o materinjem jeziku, no, kad naiđete na razrede poput spomenutog, u nedostatku vremena jednostavno ne možete naučiti djecu (svemu) onome što su trebali naučiti tijekom osnovnoškolskog obrazovanja. Na aktivu smo se – vrlo konstruktivno – dogovorili da nećemo za loše rezultate i neznanje učenika kriviti kolege iz osnovnih škola (što je uvijek vrlo primamljiva i općenito vrlo popularna opcija u Hrvatskoj), nego ih pozvati na neki summit gdje bismo pokušali vidjeti u čemu je srž problema.
Pa, srž problema je možda u tome da se učenike u osnovnoj školi pušta da prolaze iz razreda u razred, a da nisu naučili gradivo određenog razreda, čime im se čini medvjeđa usluga. Drugim riječima, učenik nije naučio padeže u petom razredu, ali ga nije pao nego je štoviše uspio završiti i osmi, a da ih nije naučio.
Hoće li novi kurikulum, u kojem neće biti presudno je li učenik savladao gradivo na kraju razreda nego na kraju „obrazovnog ciklusa“ pripomoći da se spomenuti problem riješi, ne znam. Napravit će se još jedan u nizu eksperimenata, potrošit će se goooolema energija, lomit će se koplja (sve smo to već više puta vidjeli), a naposljetku će se pokazati da učenici koji nisu uspjeli gradivo savladati ni na kraju „obrazovnog ciklusa“ i opet ne padaju (što? Obrazovni ciklus?) nego se upisuju u srednje škole tvrdeći da je misliti imenica. A kad se ostvare prijetnje o uvođenju obavezne srednje škole, završit će i nju i proživjeti ostatak života – možda čak i sasvim ugodno – živeći u zabludi.
Slažem se da svako dijete ima svoj tempo savladavanja gradiva, na što se pozivaju predlagači novog kurikuluma, ali, kao što rekoh, bojim se da se u praksi ovakvo rješenje neće pokazati naročito uspjelim. Možda sam u krivu, vidjet ćemo.
Kao i obično, ne žaleći truda, a sve u namjeri da povučem neke paralele, iz arhive sam – ovaj put zamalo pavši s ljestava – iskopao članak od 13. prosinca 1908. (Napredak br. 10.) iz kojega je vidljivo kako se teme koje se nama možda čine suvremenima zapravo ciklički ponavljaju, i manje-više svaka generacija se o njih spotakne (što bi onda značilo da je problem zapravo nerješiv). Autor članka komentira onodobni prijedlog novog kurikuluma koji se bavi istim pitanjem kao i tičerica: trebaju li učenici ponavljati razred?
Novi bi školski zakon morao donijeti ustanovu, da pučka škola ne pozna ponavljača. Učenik u uzgojnoj školi je do sada ponavljao razred zbog jednog od ova tri razloga:
Ili nije zrio kao drugi normalni učenici, ili se razlijenio, ili su ga kućne prilike odvele od škole i nauke, pa je zaostao. Ako nije koji učenik zrio za školu u prvom razredu, onda neka ostane kod kuće, a iduće godine neka ponovno dođe u prvi razred. Pokaže li se i druge godine, da nije zrio, neka opet izostane, a tako i trećiput. Nije li ni tada zrio, škodit će mu (sic! g.p.) pohadjanje škole s normalno obdarenom djecom, a o koristi nema ni govora.
A možda dijete boluje od didaskaleinofobije – patološkog straha od odlaska u školu?