gospon profesor

petak, 02.01.2009.

Transparentno društvo?

Kako me, o čemu sam pisao u prethodnom postu, novogodišnji TV program što rastužio, što uzrujao, da malo dođem k sebi negdje oko pola jedan prihvatio sam se čitanja knjižice (inače prvi put objavljene prije dvadeset godina) Transparentno društvo (Algoritam, 2008., preveo Nino Raspudić), čiji je autor suvremeni talijanski teoretičar Gianni Vattimo, specijaliziran za postmodernu, predstavnik filozofske škole koja – što valja imati na umu – „zahtijeva uskraćivanje valjanosti bilo kakvom konceptu temeljenom na jednom za svagda zadanoj istini“. Nekoga će takav pristup privući, nekoga odbiti, a mene je pak zainteresirao.

Budući da se autor bavi temama o kojima i ja katkad štogod napišem (priroda stvarnosti, utjecaj medija, odnos prema mitu…), pomislio sam da bi bilo zanimljivo nabaciti neke od teza iznijetih u knjizi i ponuditi ih kao temelj za eventualnu raspravu. Kako nisam baš toliko potkovan da komentiram autorovo pozivanje na gospona Diltheya, gospona Heideggera ili gospona Habermasa (hm, možda je ovo dobra prilika da obratim više pažnje na njih?), usredotočio sam se na ono što sam, barem se nadam, koliko-toliko razumio. Što uostalom želim i vama, jer nas se sve to ipak tiče. Zato, nemojte odmah čim se spomene postmoderna, bitak ili Heidegger, markirati. Radije zagrijte stolicu.

Image and video hosting by TinyPic

U najkraćim crtama, autor se bavi redefiniranjem postmodernizma usput analizirajući razloge rastakanja modernizma. Modernizam da je bio u zabludi kad je vjerovao u jednosmjeran progresivan napredak čovječanstva, a postmodernizam da ima veze sa širenjem masovnih medija i sustava komunikacije. Trenutno stanje u kojem se (Zapadni) svijet nalazi je stanje pomalo kaotično, ili blaže rečeno, kompleksno. No, vratimo se malo na početak modernog doba.

Moderno doba započinje krajem 15. stoljeća s idejom o umjetniku kao originalnom kreativcu koji stvara nešto novo. Dotadašnji ideal bio je, naprotiv, oponašanje uzora pa su se, recimo, nakon Petrarce širom Europe (pa i u nas: Menčetić, Lucić, Držić…) pojavili njegovi epigoni – petrarkisti. Stoljeće-dva kasnije pokazalo se da je veličanje novog u umjetnosti tek dio općenitijeg gledišta (koje je polako počelo prevladavati) što je do izražaja došlo naročito u doba prosvjetiteljstva, naime, gledišta prema kojem je ljudska povijest progresivni proces emancipacije. (Caka je u tome da je takvo gledište podrazumijevalo da je Povijest jedna i jedina, i linearna.) Iz svega toga proizašao je stav da je ono novije samim tim i bolje (čemu danas svjedočimo u vrlo konkretnom smislu s, primjerice, svakom novom generacijom gadgeta).

Image and video hosting by TinyPic

E sad, autor smatra da moderna završava u trenutku (dobro, ne baš u nekom određenom trenutku) kad se o povijesti više ne može govoriti kao o nečem unitarnom, tj. kad shvatimo da je povijest o kojoj smo učili u školi zapravo vrlo selektivna povijest, izbor niza događaja koji su se (zapadnjačkim) povjesničarima činili relevantnim; sve ostalo (a ima toga, eee…) je izostavljeno. (Digresija: vjerojatno bismo se poprilično iznenadili kad bismo komparirali udžbenike povijesti iz bivših socijalističkih republika, a bome i vlastite.) Posljednjih nekoliko (postkolonijalnih) desetljeća svjedoci smo rastakanja takve predodžbe povijesti – shvatili smo da postoji i povijest bivših kolonija, povijest Afroamerikanaca, povijest raznoraznih manjinâ za koje u unitarnoj povijesti nije bilo mjesta (primjerice homoseksualaca), povijest seksualnosti, povijest hrane, odijevanja itd., itd. (Da ne spominjem alternativne povijesti koje uključuju Atlantidu, svemirce, ezoterična društva, Isusove potomke i tome slično.)

Nadalje, povijest je u moderni uvijek imala neki konačni cilj prema kojemu se neumoljivo kretala (Drugi dolazak, ili besklasno društvo, primjerice), ali, budući da je pisana iz zapadnjačke perspektive, taj cilj definirao je čovjek Zapadnjak, podrazumijevajući da je ono što on smatra relevantnim za sebe relevantno za sve. Što je kao kad bi se reklo, riječima autora, „mi Europejci smo najbolji vid čovječanstva, a cijeli tijek povijesti uređuje se prema više ili manje potpunoj realizaciji tog ideala“. Dakle, eksplozijom različitih povijesti dovedena je u pitanje predodžba da je upravo europski ideal čovječnosti, budući da je najbolji, univerzalan.

Image and video hosting by TinyPic

Rastakanju moderne također je pridonijela i pojava masovnih medija i društva komunikacije. Autor iznosi svoju glavnu tezu pa ću vam je podastrijeti: „Ono što namjeravam tvrditi jest: a) da su u rođenju postmodernog društva odlučujuću ulogu imali masovni mediji; b) da oni ne obilježavaju to društvo kao ’transparentnije’, svjesnije sebe, ’prosvjetljenije’, već kao složenije, čak kaotično društvo; te na koncu c) da upravo u tom relativnom kaosu leže naše nade u emancipaciju“.

Tako, dakle. Putem masovnih medija i sve većeg broja komunikacijskih kanala polako su do svijesti uvijek sve većeg broja ljudi dopirale (i stalno dopiru) sve nove i nove informacije o postojanju Drugih i drugačijih na ovom svijetu, čime je (barem u komunikacijski protočnim društvima) postalo u najmanju ruku teže ljudima nametnuti jedan, monolitan svjetonazor. S druge strane, nije se ostvario prosvjetiteljski ideal, ljudi većinom (još) nisu postali emancipirani samosvjesni građani, dapače, slutimo izvjesnu zbrku na mnogim razinama. No, autor zaključuje da to nije razlog za uplašeni bijeg u (upitnu) sigurnost „bolje“ prošlosti (nacionalne, religijske…) nego – izazov.

U tom smislu, autor polemizira s Adornom i frankfurtovcima koji su u razvoju medija vidjeli višeglavu gebelsovski zloćudnu propagandnu zvijer, smatrajući naprotiv da svjedočimo nečemu što nije nimalo nalik tome, nego upravo obratno, „oslobađanju pluralnosti interpretacija“ (čemu je, dodao bih, dokaz i blog.hr;). Štoviše, ne samo da društvo komunikacije onemogućava nametanje jedne povijesti i (totalitarnog) političkog sustava, nego „čini sve manje pojmljivom samu ideju jedne stvarnosti“. (Opa, braco! Sad postaje stvarno zanimljivo!) Hoće li tzv. stvarni svijet na kraju postati bajkom? Jer, kaže autor, stvarnost se više ne može shvatiti kao neka „objektivna datost koja stoji ispod, ili s onu stranu slika koje nam o njoj daju mediji. Kako i gdje možemo dospjeti do neke takve stvarnosti ’po sebi’?“ I onda daje definiciju stvarnosti: „Stvarnost je… prije rezultat križanja, ’kontaminiranja’ mnogostrukih slika, interpretacija, re-konstrukcija koje, u međusobnom natjecanju ili u svakom slučaju bez bilo kakve ’središnje’ koordinacije, distribuiraju mediji“. Meni je ovdje bitan stav da nema „središnje koordinacije“, o čemu inače vole vrlo glasno govoriti teoretičari urotâ svih vrsta, od admirala Domazeta do Davida Ickea.

Image and video hosting by TinyPic

Autor nadalje razvija tezu da u ovom postmodernom svijetu ideal više ne može biti prosvijećeni čovjek koji je samosvjestan i „koji zna kako stvari stoje“, nego se probija ideal emancipacije koji „u svojoj osnovi sadrži oscilaciju, pluralnost te u konačnici urušavanje samog „principa stvarnosti“. Gulp! Ali Gianni ide dalje: „Čovjek danas može konačno postati svjestan da savršena sloboda nije… spoznavanje nužnih struktura stvarnosti i prilagođavanje istima“. Poziva se na Nietzschea koji je „pokazao kako je slika racionalno uređene stvarnosti na nekom temelju (slika koju je metafizika oduvijek stvarala o svijetu) samo ’osiguravajući’ mit tipičan za jedno još uvijek primitivno i barbarsko čovječanstvo“, i na Heideggera koji je „pokazao da je misliti bitak kao temelj, a stvarnost kao racionalni sustav uzroka i posljedica, samo jedan način proširivanja na cijeli bitak modela ’znanstvene’ objektivnosti, mentaliteta koji, kako bi mogao vladati njima i strogo ih organizirati, sve stvari mora svesti na razinu pukih mjerljivih, manipulativnih, zamjenjivih prisutnosti – svodeći na koncu na tu razinu i samog čovjeka…“.

Hm, ako ne postoje „nužne strukture stvarnosti“ kojima bismo se prilagodili kako bismo shvatili „kako stvari stoje“, nismo li onda u banani? Ne, nismo, smatra autor. Gubitak „stvarnosti“ ga ne zabrinjava i potiče nas da se i mi ne brinemo previše. Da, tzv. realni svijet postao je fantazmagorijski svijet bezbroj slikâ kojima nas zasipaju mediji. Trebamo li se tom svijetu suprotstaviti nostalgijom za „nekom čvrstom, jedinstvenom, stabilnom i ’autoritativnom’ stvarnošću“ konkretiziranom recimo u kakvom fundamentalističkom „rješenju“, pita se autor. Ne, on, kao što je i najavio, smatra da u ovodobnom kaosu zapravo leži nada u emancipaciju.

Image and video hosting by TinyPic

Dakle, ako se u svijetu masovnih medija u kojem živimo polako sve više urušava i sam princip stvarnosti (kao nečeg jedinstvenog, nekog „čvrstog tla“), što u tome može biti pozitivno i potencijalno oslobađajuće? Autor uvodi pojam „izmještenosti“ koji u sebi sadrži „oslobađanje razlika“, „lokalnih elemenata“, različitih „dijalekata“. Njegovim riječima: „Nakon propasti ideje jedne središnje racionalnosti povijesti, svijet opće komunikacije eksplodira kao mnogostrukost ’lokalnih’ racionalnosti – etničke, spolne, vjerske, kulturne ili estetske manjine – koje uzimaju riječ, koje konačno više nisu ušutkane i suzbijane idejom da postoji samo jedan oblik prave ljudskosti koju treba realizirati nauštrb svih posebnosti, svih ograničenih, prolaznih, slučajnih individualnosti“. To, naravno, ne znači da ne postoje nekakva pravila i da svaki taj „dijalekt“ nema svoju gramatiku i sintaksu, dapače, „tek onda kad zadobiju dostojanstvo i vidljivost otkrivaju vlastitu gramatiku“, tj. „’dobivaju formu’ tako da ih se može prepoznati“. Iz rečenoga ne proizlazi samo to da je svakome omogućena prepoznatljivost (u smislu, »Sad se mogu javno s ponosom očitovati kao Kurd, Rom, gej, protestant, katolik, ateist…«, ovisno o tome gdje već živite) u određenoj zajednici, nego svatko u svijetu „dijalekata“ postaje svjestan da je njegov „dijalekt“ tek jedan u mnoštvu drugih i drugačijih. Što pak znači da su svi ti sustavi, uključujući i njegov, ograničeni. Za nekoga dobra vijest, a za nekoga tko želi vjerovati da njegov „dijalekt“ nije „dijalekt“ nego „jezik“, štoviše „Jezik“ kojim bi SVI trebali govoriti – nije dobra vijest.

Image and video hosting by TinyPic

Prvo poglavlje autor zaključuje konstatacijom da je ranije (moderna) pojedinac mogao „živjeti“ druge i drugačije svjetove kroz susret s umjetničkim djelima, dok u suvremenom multikulturalnom društvu opće komunikacije susret s Drugim postaje nešto što je tu, pred nama. Njegova poanta glasi: „Živjeti u ovom raznolikom svijetu znači iskusiti slobodu kao neprestanu oscilaciju između pripadanja i izmještenosti“.

Dakako, postoje elementi za zabrinutost (vidi postove 666 i Trumanov sindrom), mediji kao glas i oko Velikog brata ili kao širitelji zaglupljujuće banalnosti… Upravo zato što ne znamo što se točno događa osjećamo, kaže autor, nostalgiju za „zatvorenim obzorima“ (za povratkom na „staro“ – ma što ono bilo), no Vattimo nas potiče na promišljanje svijeta u koji smo bačeni i iznalaženje novih reakcija na nj: „Filozofi nihilisti poput Nietzschea i Heideggera (ali i pragmatisti kao što su Dewey ili Wittgenstein), pokazujući nam da se bitak ne podudara nužno s onim što je stabilno, čvrsto, trajno, već da prvenstveno ima veze s događajem, konsenzusom, dijalogom, interpretacijom, trude se da nas osposobe da shvatimo to iskustvo osciliranja postmodernog svijeta kao priliku za jedan novi način da budemo (možda: konačno) ljudi“.



02.01.2009. u 20:51 • 21 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< siječanj, 2009 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Listopad 2024 (2)
Srpanj 2024 (1)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (5)
Ožujak 2024 (2)
Veljača 2024 (17)
Siječanj 2024 (1)
Svibanj 2023 (2)
Travanj 2023 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (1)
Studeni 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Veljača 2019 (1)
Prosinac 2018 (1)
Rujan 2018 (1)
Veljača 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga


Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.



Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery

webArhiv@