Pregled posta

"Doček" Nove godine

Kako inače tijekom godine televizijski program gledam razmjerno rijetko, neka nedokučiva paradoksalna igra neumoljivog determinizma i(li) predestinacije s jedne i moje navodno slobodne volje s druge strane dovela je do toga da se baš na tzv. najluđu noć u godini, umotan poput umirovljenika u dekicu, nađem ispred malog ekrana.

To da sam umotan u deku poput umirovljenika nije mi ništa novo jer često tako ušuškan čitam, no da tako zakukuljen „čekam“ Novu godinu, e to jest novum. Riječ čekam okitio sam navodnicima jer se uistinu nisam osjećao kao da nešto iščekujem; dočeci Novih godina manje više uvijek su mi – a znam i još neke – predstavljali izvjesnu tlaku, danak što ga moram – donekle socijaliziran – jednom godišnje platiti da bih bio (koliko-toliko) prihvaćen u društvu. Dobro, možda je to malo preoštro, ali u proteklih nekoliko desetljeća mogao bih na prste jedne ruke izbrojiti novogodišnje dočeke na kojima se poklopilo unutarnje dobro raspoloženje s kronološki zadanim okvirom. Od čovjeka se inače tom prigodom uobičajeno zahtijeva da se opusti i „bude spontan“, a kako je ovo potonje u sebi proturječno i neostvarivo, valja za opuštanje pribjeći tekućim rješenjima nakon čega sa spontanošću nema problema.

No, dobro. Hrvatska televizija ovih je dana najavljivala program za doček relativno privlačnim, čak obećavajućim, foršpanom koji je evocirao, stilski i ugođajno, takve emisije iz, recimo, sedamdesetih pa i osamdesetih godina prošlog stoljeća, dok je carevao legendarni Anton Marti. Najava mi je privukla pažnju baš zbog tog nekog nostalgičnog dojma koji je ostavljala. No, kao i kod mnogih novih filmova za koje vrijedi pravilo „Vidio si foršpan – vidio si sve“, ni s novogodišnjim programom nije ispalo drugačije. Inače, budući da ovo nije nikakva profesionalna kolumna i da me nitko ne plaća za komentiranje TV programa, jasno je da se nisam baš polomio da ispred televizora budem cijelo vrijeme, čak ni veći dio vremena pa su u tom smislu moje procjene moguće dobrano promašene, ali, hej, who cares? Dakle, dopunite me ako sam što propustio.



Uglavnom, do 21,00 izredalo se, što bi rekla Dubravka „Duca“ Marković, nekoliko numera: prvo Mila „Marilyn Monroe“ Elegović pa za njom nepoznata mi "Marlene Dietrich", potom Jasna „Edith Piaf“ Bilušić, Zdenka „Janis Joplin“ Kovačiček… Gledam, nešto mi ne štima. Sve jako profesionalno otpjevano, maske profesionalno napravljene, scenografija profesionalno postavljena, prisutni statisti plješću kad treba… Ali nešto ne štima, nešto fali. Cijelu stvar vode gospođica Lambaša, prvi dio večeri (ne)odjevena – kao da je maloprije izašla ispod tuša – u neki ručnik posut šljokicama, i gospon Ćurlić, ni manje ni više (ne)duhovitiji no inače. Svako toliko se pojavljivao i „tajanstveni“ Tik-tak, muškarac s velikim satom instaliranim na prsima, odjeven u nekakvom kvazi-rokoko stilu, s bijelom perikom na glavi. On se nešto jako uzbuđivao, nisam baš pohvatao zbog čega, i komunicirao s voditeljima. Jednom riječju, iritantno.

Mislim si tako, u čemu je problem, kadli gospođa profesorica lakonski primijeti: »Sterilno je«. I stvarno, odjednom mi je jasno – nema tu one atmosfere koja se širila s ekrana i krasila novogodišnji program u mom djetinjstvu (ili sam se ja promijenio? Hmmm, sve se promijenilo…). Mislim, kad se sjetim Marice Hrdalo kako, nakon šaljivog Dnevnika, dolazi pred kameru s partvišem i kantom i komentira otvoreno poput prave dvorske lude aktualnu društveno-političku situaciju, a potom i druga Tita s onim blesavim šeširićem kako gransenjerski sauga cigaru i – u društvu drugarice Jovanke (također s blesavim šeširićem povrh punđe) i cjelokupne partijske kamarile – nazdravlja radnom narodu čašom šampanjca (Bakarska vodica?), znao sam da je stvarno Nova godina i da živim u stvarno najboljem od svih mogućih društava…



Ovo što sam sinoć, prekidan reklamama, gledao na HTV1 nije se mnogo razlikovalo – čak je bilo i manje nabrijano – od zloglasne Sedme noći i sličnih navodno zabavnih emisija. U jednom trenutku je nastup niza preminulih legendi svjetske estrade i nemuštih voditeljskih pošalica prekinut „skečem“ u kojem Drele i Balog karikiraju za takvo što izuzetno zahvalnu Tele-prodaju. Podsjetili su me na nešto što sam s prijateljem radio u 7. osnovne – karikirali smo reklame – u najmanju ruku jednako uspješno. Zato su mi i bili smiješni. Nažalost, trajalo je kratko, a od sličnih pokušaja nasmijavanja gledatelja vidio sam i nekakve „Fobeke“. Da i nije neopisivo, ne bi imalo smisla komentirati.

U jednom trenutku Ćurlić je pogodio bit stvari obavijestivši partnericu da im „iz režije javljaju da prestanu deprimirati gledatelje“. Ne znam je li to trebala biti kakva samoironija scenarista ili je samoironičan bio voditelj, ili im se naprosto omaklo, ali da je pogodio, pogodio je. Inače, povremeno je prikazivan i „stan“ u kojem se „bračni“ par Žlabur – Picukarić snalazi kako zna i umije jer im je, zbog njezine „slomljene“ noge, propao – skoro kao i nama – otmjeni doček i prisiljeni su novogodišnju večer provesti ispred TV-a. Budući da se radilo o profesionalnim glumcima, bilo je prilično duhovito. Ipak, puno premalo da se popravi opći dojam. Primjerice, tijekom jedne plesne točke, nakon što su plesači i plesačice zajedno otplesali, na sceni su ostali samo muškarci, a plesačice se moglo vidjeti – zbog čega se Anton Marti zacijelo okrenuo u grobu – kako iza kulisa mijenjaju kostime: iz bijelih frakova presvlačile su se u srebrne suknje. Ljudi pak koji su sjedili uokolo djelovali su kao da su tu ne zato da bi se ludo zabavljali nego kao da za stolom, svaki sa svojom čašom, moraju sjediti po kazni. Pretpostavljam da su im rekli da se potrude biti spontani, i to se itekako vidjelo.

Nakon toga sam se iščahurio iz deke, odlepršavši u kuhinju namazati paštete na kruh (sitna ekscentričnost) i natočiti preostalu Malvaziju. Usput sam pomilovao mačka koji se – blaženo nesvjestan deprimirajućeg programa – trzao na svaku petardu (kojih je ove godine ovdje bilo milostivo malo).

Zadnje što sam vidio prije no što smo gospođa profesorica i ja izašli u hladnu noć s namjerom da osjetimo slavljeničku atmosferu u našem svračjem zakutku bila je uvijek rado viđena Josipa Lisac koja je s Cubismom prikladno zapjevala „lutamo kroz noć, sami ti i ja…“, od čega mi se raspoloženje rapidno popravilo. Zabundani izašli smo i, šećući, zaključili kako je ove godine ipak sve nekako… prigušenije – dojam koji sam imao i oko Božića – kao da je ljudima, makar i nesvjesno, malo zabjeglo. Ono, kriza i te stvari.

Po povratku, oko 23,00, na HTV1 bacio sam nakratko pogled još nekoliko puta. Na koga sam naišao? Ostarjeli Barbara i Jimmy s neizbježnom „zaštopanom pećkom“. Umjesto da me vrate u vesele dane mladosti i razvedre, ponovno sam na rubovima svijesti zamijetio približavanje plime deprimiranosti. Dolores Lambaša se u međuvremenu (nadam se ne pred cijelim TV auditorijem) odlučila obući. Stilist se, prekapajući po HTV-ovoj garderobi, spotaknuo o crnu haljinu koja bi, da je imala duge rukave, izvrsno pristajala kakvom sprovodu i to me, moram priznati, dotuklo. Birajući između Dolores u koroti i tajanstvenog Tik-taka na prvom, Gospodara rata s Nicolasom Cageom – brutalne priče o šverceru oružjem – na drugom programu, te Helter Skeltera – krvave drame o Charlesu Mansonu i Tate/LaBianca masakru – na RTL-u, odlučio sam prebacivati s drugog na RTL i vice versa. Nekako me manje deprimiralo – preciznije, bilo je barem na fenomenološkoj razini poticajno – gledati ludog liberijskog warlorda sa zlatnim kalašnjikovom i razmišljati nad racionalizacijama glavnog junaka kako manje ljudi pogine od oružja što ga je prodao nego što ih pogine od prodanih automobila, u kombinaciji s izvrsno snimljenim filmom o vođi kulta koji je naveo sljedbenike da, između ostalih, ubiju i trudnu suprugu Romana Polanskog, od zaista turobne „zabave“ što ju je nudio HTV1. Druga stvar je što su oba, inače kvalitetna, filma katastrofalno promašen izbor u novogodišnjoj noći, ali, eto, ljudi s televizijâ su našli za shodno općenito isprepadano pučanstvo opustiti uz kvalitetne horrore, pridodavši spomenutima i Noć vještica, film o apsolutno zlom masovnom ubojici.



Oko ponoći, čije približavanje sam primijetio po sve učestalijim petardama i vatrometu, izašli smo – poželjevši si sve ono što si i inače želimo – na balkon diviti se vatroskocima i vatropadima, i to je bio zapravo najljepši dio noći.



Poslije toga, nakon što sam se ponovno pokušao zainteresirati za TV (prvi program, zbog koncerta Kraljeva ulice, a drugi zbog nekakve američke „studentske“ komedije, potpuno sam diskvalificirao), no nekako se više nisam mogao zagrijati za bradatog psihopata i njegovu Obitelj. Napokon, film sam već jednom gledao. Zato sam se – samo za neke neočekivano – odlučio zaista opustiti, kao pravi gospon profesor, uz knjigu. Izbor je pao na teorijsko štivo (izvrsno sjedne prije spavanja): Transparentno društvo (Algoritam, 2008.).

Ipak, nakon što se mačak sklupčao pri dnu kreveta, shrvan uzbuđenjima najluđe noći u godini, ugasio sam svjetiljku i utonuo u svoj prvi ovogodišnji san.

Svim čitateljima i komentatorima uistinu zahvaljujem na sjajnoj dobrodošlici u blogosferu i na praćenju bloga. Nadam se da će se kontakti nastaviti na obostrano zadovoljstvo i u ovoj godini u kojoj svima želim svako dobro!


Post je objavljen 01.01.2009. u 20:49 sati.