HororFilm Playground predstavlja...

Opis bloga

Za sve Horor, SF i Fantasy ljubitelje... i one koje žele znati nešto više o tim žanrovima. Ovaj blog uključuje :
recenzije filmova, istinite i nevjerojatne činjenice koje povezuju film sa stvarnim događajima, sve podatke o određenoj temi, biografije glumaca i režisera, sve činjenice o određenom filmskom stvoru, čudovištu ili ikoni.

Moj mail: raulduke@net.hr
Moj sekundarni mail: virgil.vuksic@gmail.com

srijeda, 28.10.2009.

Mrtva Straža (2007)

MRTVA STRAŽA

Izdavač: Nova knjiga Rast
Stranica: 255; tvrdo ukoričen
Izdano: svibanj, 2007 godine
Cijena: 159, 00kn

SADRŽAJ:
" Pisac u potrazi za idejom za svoju novu knjigu dobiva neadresirano pismo od strane pošiljatelja, u kojem se taj misteriozni stranac obraća autoru ne bi li on kroz svoje pripovijedanje njegovu priču prenio na papir. Nošen vlastitim spisateljskim instinktom, koji počiva na ammbicijama "Doktora Fausta" Christophera Marlowea, autor svoju potragu za nepoznatim bilježi riječima koje će ga odvesti do spoznaje vlastitog pakla, u kojem će u potpunosti izgubiti vlastiti identitet! I dok pokušava pobjeći od samog sebe, neobične priče, još neobičnijih ljudi prate ga u stopu te stvaraju romanesknu strukturu različitih poglavlja, koja poput puzzlea stvaraju iznimnu i tvrdokornu horror storiju.
Mrtva straža je knjiga formirana od devet poglavlja koja zalaze u najtamnije dijelove ljudskog uma. Počevši od autsajdera koji u izoliranom ambijentu pokušava istražiti zločin, preko autobusa koji ljudske duše odvozi u smrt. Lutke nalik klaunu, koja pokreće niz nesretnih događaja, koja su zapravo naplata zločina jednog od likova, pa do demona s dječjim izgledom, i misterioznim nestancima stanovnika u gradiću neobične arhitekture, i same Knjige prokletih, koja na kraju uzima svoj danak..."

RECENZIJA:
- Nakon što sam prije par mjeseci recenzirao loše napisanu knjigu pod imenom ''Blackout'' domaćeg autora Mislava Pasinija, na red je došla i njegova druga knjiga.
Pitanje koje se odmah u početku postavlja da li je ovo djelo mnogo bolje od prvijenca?
Iskreno ću reći nije, a usuditi ću se reći da je i lošije napisana u odnosu na potonji naslov.
Prva činjenica je ta da ovdje imamo zbirku priča ispričanih u 9 različitih priča/poglavlja koje su povezane nekim pojedinim detaljima ili predmetima, te određenim likovima koji se u knjizi pojavljuju ili samo spominju kroz radnju kao jedan od važnih pokretača zapleta. Iako, ćemo negdje pronaći da se ovdje govori o romanu ova knjiga to sigurno nije, jer ne postoji naznaka toj tvrdnji.

Što ne valja u knjizi:
- Pasinijevo pisanje i dalje pati od istih boljki koje su morile njegov prošli roman (čitaj: nema poboljšanja), a to je da se i dalje nije odmakao od očitih i preizraženih utjecaja istaknutih horor filmova, ali i pisanih predstavnika tog istog žanra što ujedno (opet) umanjuje vrijednost pisane riječi koje on kao autor stvara.

- prvi dio knjige koji obuhvaća 153 stranice je jako loše napisan, a obuhvaća 4 priče – Mrtva Straža, Linija 21, Vampirski Krug i Knjiška Smrt.
Ne samo da radnja u svakoj priči ne funkcionira kako bi trebala nego (fali tečnosti) i sami likovi koji se u njoj nalaze nisu dovoljno razrađeni, te djeluju kruto i ponekad čak nezanimljivo. Hoću reći da način na koji autor priča dotične priče nije toliko napet i atmosferičan koliko bi trebalo biti, a poneke sadrže i minijaturne prazne hodove što odaje da ni sam Mislav nije znao što dalje sa samom pričom. Zato od te četiri priče najbolje izgleda Mrtva Straža (čija me razvodnjena radnja podsjeća pomalo na Marshalov Dog Soldiers), dok je Linija 21 najslabija u cijeloj knjizi, a to sve možemo zahvaliti na predvidljivosti pisane riječi koju autor niti ne pokušava kretivno sakriti ili ukamuflirati tako da čitatelju sve to bude dovoljno intrigantno i zanimljivo, jer se ipak radi o priči koja iziskuje najviše razrade o načinu pričanja fabule od svih 9 koje imamo na raspolaganju, pogotovo jer obuhvaća vrlo sklizak teren duhovi/sablasti.

- karakterizacija likova prve 4 priče je ogavno loša, jer pisac nikako ne uspijeva ući u kožu svojih junaka. U prvoj priči ne uspijeva pravilno dočarati vojni život junaka (previše tu ima objektivnog američkog mačizma koje imamo prilike vidjeti u raznim akcićima), druga ima nezanimljive i vrlo jednostavne likove, dok u trećoj ne uspijeva u pravilnom prikazu psihološkog profila glavnog antijunaka (čas je bezosjećajni ubojica, čas skoro pa dobrica). Najzanimljiviji propust je upravo u četvrtoj priči u kojoj se autor stavlja u kožu žene tj. glavne junakinje Hilary Stiles što naravno dovodi samu priču skoro u propast, jer njen način govora i razmišljanja ima muški predznak što čitatelj (a pogotovo čitateljice) dobro osjeti tijekom čitanja u onim najvažnijim segmentima radnje. Isto tako čudio sam se koliko glupih poteza neki od glavnih junaka određenih priča mogu napraviti (u tome prednjače Ted Sullivan iz prve priče i John McCormick iz priče br. 3)

- zadnja 9 priča pod naslovom Zemlja Krvi je tolika zbunjoza i takav literarna salata nerazumljivih rečenica da i nakon 4 čitanja nisam dobro shvatio o čemu se radi. Da o čemu se tu radi? Smak Svijeta? War of the Worlds invazija?
Jer tijekom intermezza imamo priču koja povezuje svih tih 9 odvojenih priča i koja sasvim solidno popunjava prijelaz s jedne priče na drugu, no taj kraj kao da je dotični tekst pisao Hunter S. Thompson u svojoj najvećoj drogeraškoj situaciji kad već nije znao gdje ni što je.
Stvarno tu se ne zna tko pije a tko plaća, jer tu imamo pojavu nekih peterodaktilnih bića zvanih Encefalori (dobro ime ali WTF??)koji kolju sve živo, a nisu u stanju koknuti jednog običnog vukodlaka??
A još luđe je pojava malog Encefalora…no teško mi je nastaviti a da ne pokvarim čitanje dotične knjige. Oni koji budu čitali knjigu znat će o čemu govorim. Također bih volio da mi objasne što se tu dovraga dogodilo na kraju…

- došli smo i do gramatičkog dijela problema. Mislav Pasini je sam radio lekturu knjige, a znajući da je prevoditelj i ujedno profesor hrvatskog jezika i književnosti dolazimo do tužne činjenice da je taj posao odradio poražavajuće loše (pitam se kako ispravlja zadaćnice svojim učenicima ako mu lektura loše ide). Gramatičkih pogrešaka, lapsusa i propusta, te čudno napisanih rečenica je dovoljno da bode i moje laičko oko što se tiče pravopisa. Jedan od većih minusa ove knjige su upravo pojedine rečenice kao npr.:
str.35 – Ovaj manji vuk…imao je na boku veliku i duboku ranu koja je donekle nalikovala onim porezotinama na džipovskim gumama ???? (ovakvo opažanje nema ni Blek Stena)
Ima toga još, ali mislim da je ova gore dovoljna.
Također me smetalo to što on kao profesor hrvatskog koristi riječi kao ghoul (str. 62 - …jer je mali uvijek govorio da namršteno izgledam baš kao ghoul), a kad mi u našem jeziku imamo pravilnu riječ za nju (ovdje bi pristajalo duh ili vampir). Što je najgore to izgleda jako smiješno kad se takva engleska riječ stavi u našu rečenicu. Toga ima još :
Str. 228-229 – Lice tog čovjeka izgledalo je poput čudovišnog lica monstruma Freddy Kruegera (izjava o čovjeku koji je stradao u požaru)

-Glas Istre kaže, a sa čijom se izjavom u potpunosti slažem: ''… ali treba reći i da se stilski ovaj autor još treba razvijati, pogotovo njegovati rečenicu, jezik i izričaj. Dobroj literarnoj zamisli dojam pokatkad biva narušen nespretno složenom rečenicom na granici banalnosti, a u tekstu ima i čudnih jezičnih pojava, primjerice gotovo maničnog odvojenog pisanja riječi koje bi se trebale pisati sastavljeno. ''

- još jedan od ogromnih minusa je i taj što autor ove knjige neprestano posuđuje od nekih filmova glavninu radnje (rekao sam posuđuje ne kopira, a to su dvije različite stvari), pa tako recimo imamo Mrtva Straža = Dog Soldiers, Vampirski Krug = From Dusk Till Dawn, Knjiška Smrt = Evil Dead / Necronomicon ili Ceroplastika = Bucket of Blood / Museum of Wax, a to na nekim mjestima otvoreno priznaje pa nekom iskusnijem znalcu horor žanra izgleda stvarno smiješno. Moj favorit je definitivno:
str. 84 – ''...bio je to Meksikanac (u mnogo čemu nalik glumcu Dannyu Treju)…'' (što je najgore lik izgleda po opisu isti Trejo, te bude ubijen na isti način kao Trejin lik u From Dusk Til Dawn).
A da ne govorimo kako autor stalno naglašava događaje koji će se dogoditi određenim i stalno te istim (više puta uzastopce ponavljajućim) prozirnim horor rećenicama (nešto strašno, čudovište iz mraka, nešto jezovito strašno, nešto natprirodno, monstrum zubiju kao u rđave pile i sl.), kojima ubija ne samo atmosferu nego i napetosti koju takve priče trebaju imati, a primjetio sam da nema lika u knjizi koji barem jednom nije povratio....

- dizajn naslovnice (autor VJERAN LISJAK….legendo) je čisto govno u karti i ovakvu naslovnicu ne bi napravila ni retardirana kokoš svojim kandžama da je po cijeli dan gacala po blatu…Ma, šta kokoš…ja bih bolju naslovnicu napravio nakon 12 pivi. A pogledajte taj font…Bože Dragi. Pa, tko bi ozbiljan uzeo čitati knjigu koja ima ovako dječju naslovnicu?
A onda tko bi normalan dao čak 159,00 kuna (baksa ipo piva) za ovako slabo napisanu zbirku priča?
K vragu za tu istu cijenu možete kupiti fenomenalne knjige ''Factotum'' i ''Pošta'' legende Charlesa Bukowskog i još bi vam ostalo za 8 Ožujskih od pola litre.
Realnija bi cijena ove knjige bila 15.90kn, pa iako je tvrdo ukoričena.

Što valja u knjizi:
- priče Carion, Ceroplastika, Svježe Meso i Promatračnica na Vrhu Brda su odlično napisane, pogotovo Svježe Meso koja je ujedno i najbolja napisana priča od svih.
Istakao bih da je peta priča pod imenom Carion unatoč nekim omanjim rečeničnim banalnim lapsusima jako dobro napisana ne samo što se tiče karakterizacije likova nego i u pogledu protoka radnje (stvarno sam uživao u njenom čitanju).
Promatračnica na Vrhu Brda svoju radnju ima na našem podneblju, a isto tako nam je ta ista priča podarila najsimpatičniji lik knjige Bračanina Petra zvanog Pere (legendo).

- Neke od rečenica su tako dobro napisane da je to bila milina za pročitati. Jednostavno u tom manjem broju lijepo upakiranih rečenica, pa čak i dijaloga među određenim likovima čitatelj ipak može primijetiti da Mislav kad ne robuje uzorima može napisati jako dobar materijal i što je najvažnije dobru konverzaciju, te stvoriti čak i određenu dozu napete atmosfere (u tome se upravo izdvajaju priče Carion i Svježe Meso, te početni dio Promatračnice na Vrhu Brda) .
Vidi se da Pasiniju bolje leži kraća forma tj. kratka priča, te da je najbolji kad prikazuje humor našeg podnevlja, pa se stoga nije loše zapitati - Zašto ne pokuša pisati nešto što nema veze sa hororom? Možda bi mu bolje leglo kad bi napisao knjigu ala "Što je Muškarac Bez Brkova"?

Završna riječ:
- Unatoč odlične 4 priče knjiga je za mene ipak dobrano podbacila i veći dio (čak 153 stranice) je dosta loše napisan, no ipak bi kad-tad trebali barem nekako se dočepati knjige (preko knjižnica) pa da barem pročitate ono što valja, a one ostale jednostavno preskočite.
Za kraj bih rekao da se Mislav Pasini niti ovaj put nije značajno iskazao na polju horor žanra, te da i dalje ne zaslužuje da ga se uspoređuje sa Stephenom Kingom ili da ga se zove hrvatskom verzijom dotičnog kralja pisanog horora. Splićanin mora pod hitno mnogo toga ispraviti u svom stilu pisanja da bi bio barem mrvicu blizu pisanja i dočaravanja strave i užasa na način kako to radi veliki King..
No, ja ne bih bio ja da neću uskoro pročitati i njegovu treću knjigu, jer k vragu možda upravo ona već svima poznata treća sreća vrijedi i za našeg Mislava.

p.s. – govori se da će se prema ovoj knjizi snimiti i film. Volio bih to da se dogodi, ali ako film bude kao prve četiri priče onda žali Bože truda…

05:26 • Komentari ( 0 ) • Print • # •

ponedjeljak, 26.10.2009.

9 Najboljih košarkaških momenata u SF, Horor i Fantasy filmovima...

Nekoć sam bio veliki obožavatelj košarke. Jedan od najvećih u svojoj oblasti. No, 1997 godine sam joj zauvijek zatvorio vrata a točka na i je bila trica Aleksandra Đorđevića na EP u zadnjoj sekundi preko Slavena Rimca za konačnih 64:62. Tad sam izgubio vjeru u Hrvatsku košarku (ne zato jer smo izgubili od Jugoslavije tj. Srba...dapače svaka im čast bili su bolji, nego što je već tada naša igra odlazila k vragu). Ovi danas 'igrači' nisu dostojni ni da igraju na ulici a kamoli na pravim utakmicama. Lova je sve pokvarila, a od igrača su se pretvorili u obične trećerazredne glumce.
Jebem ti prije sam znao nabrojati cijele momčadi naše lige, Eurolige, a i u NBA, a danas ne mogu nabrojati niti prvu petorku naše reprezentacije. Prije su utakmice imale u prosjeku 80-90 koševa sa obe strane a danas momčadi poput Cibone i sličnih ne pređu niti 50. Žalost. Ništa bolje nije niti u NBA-u. Još kad odu stari mačori poput Jasona Kidda i Kevin Garnetta liga će biti još siromašnija i nezanimljivija (kao da ju gledam).

No, da ne skrenem od teme previše, jer sam se i ovako zalaufao pogledajmo što nam naša tri naj žanra nude. Evo mojih naj 9 košarkaških trenutaka:

9) "Space Jam" (1996) - Pulp Fiction stil i Elmer zakucava

- Eto, za početak sam izabrao ovu igrano animiranu fantaziju u kojoj su Looney Tunes ekipa potpuno zasjenili Air Jordana. Ne samo da ovaj crtić ima smiješnih scena nego po meni jedne od najsmješnih košarkaških trenutaka koje sam do sada vidio. Ipak bih istakao samo dvije najbolje - Elemer Fudd i Yosemite Sam kao pulp Fiction dvojac, a onda Tweety sredi Marsovce karate udarcima (zadnji udarac nogom u usporenoj sceni da bi odmah Elmer Fudd na ala Jordan način sa isplaženim jezikom uz mnogo bljeskalica fotoaparata efektivno zakucao...jednostavno Legenda)

8) "Scary Movie 2" (2001) Scena s driblanjem

- lijepo ubačena u film, no najviše joj pomaže odličan audio ugođaj. Meni dovoljno za osmo mjesto.

7) "Godzilla" (1998) - Madison Square Garden kao Godzillino idealno gnijezdo

- Ne samo da je Roland Emmerich uspio srušiti sve moguće građevine i spomenike svijetskoga glasa u svojim filmovima, nego je uspio sve to snimiti sa stilom. Ono što se najviše pamti u ovom filmu a tiče se poznatih zdanja jeste to što je od jednog od najpoznatijih košarkaških dvorana uspio napraviti gnijezdo za male Godzille, a potom ga i srušiti do temelja. Samo pitam se gdje će sljedeću sezonu New York Knicksi održavati svoje domaće utakmice...?

6) "Buffy the Vampire Killer: The Movie" (1992) - vampirski incident

- jedan od najboljih vampirskih filmova u mršavim 90-tima daje nam jednu od svojih najboljih scena - tip se pretvara u vampira tijekom košarkaške utakmice i počne povampireno režati u sve oko sebe tako da su svi prestrašeni, pa čak i tad nepoznati i nekreditirani Ben Affleck (igrač br. 10) mu bez otpora predaje košarkašku loptu. Za dotičnu scenu to je samo dodatna vrijednost, a da ne govorim za sam film....

5) "Teen Wolf" (1985) - vukodlak zakucava

- eh bila su to lijepa vremena - 80-te. Ovo je jedan od najboljih filmova tog desetljeća, a sam Michael J. Fox je tu dao jedno od svojih naj uloga (ovo je bilo priije Povratak u Budućnost serijala). Jedan ovakav dlakavac bi dobro došao i našoj repki da im pokaže što je nekad bila košarka u vrijeme kad je imala svoje legende ne samo u Americi nego diljem svijeta.
Inače ovo je druga najbolja scena u filmu kad se Fox pretvori u vukodlaka tijekom utakmice u kojoj njegova momčad gubi i naravno nakon transformacije stvari dolaze na svoje mjesto jer od tada dobivaju sve tekme (zanimljivo je da je u toj sceni zakucavanja prošlo više od 24 sekunde...zar sudac nije čuo za prekoračenje napada?)

4) "Deadly Friend" (1986) - košarkaška lopta kao smrtonosno oružje

- možda i najgori film koji je legendarni Wes Craven snimio u svojoj karijeri će se upravo pamtiti po ovoj trashoidnoj i bizarnoj sceni koji mnogi obožavatelji gorea obožavaju - legendarna Anne Ramsey (mama Fratelli iz Gooniesa) kao zajebana starica (zar to nije uvijek hehehe) Elvira Parker koja dobija košarkašku loptu u lice takvom snagom da joj raznese glavu (efekti su u prvu ruku dobri, no ako se malo bolje pogleda ima tu par grešaka kojima nije mijesto)

3) "Teen Wolf" (1985) - Chubbyjev horok

- sjajni debeljuškasti glumac Mark Holton (John W. Gacy u filmu "Gacy" iz 2003) kao Chubby u zadnjoj najvažnijoj utakmici u jednoj od akcija odluči sa mjesta sobodnih bacanja baciti loptu na horok i ona upada.bez problema, no ono najbolje je kako je to učinio i njegova mimika lica. Ja se uvijek ne nju kidam od smijeha...i nakon 24 godine ova scena mi je smješna kao i prvi put (pogledajte mu lice u zadnjoj slici).

2) "Escape from L.A." (1996) - Snake Plissken zabija sa pobjednički koš

- jedan od tri najveća kulera u ZF filmovima koji su se ikada pojavilia je naš Snake, koji u drugom dijelu košarkom spašava svoj život i to samo kako - Sa jednog koša na drugi ostaje mu samo tri sekunde a nema šanse da dodribla do drugog i onda se odlučuje na šut izdaleka i pogađa sa sirenom kako to samo pravi igrači rade, te dokazuje da je samo jedan Snake...(priča dalje kaže da je Kurt Russell zaista pogodio onaj koš na taj način)

1) "Alien: Resurrection" (1997) - Ellen Ripley zabija koš ne gledajući iza leđa

- nakon što na košarkaškom igralištu (jeah!!! i u dalekoj budućnosti košarka je priznati sport) pokaže koliko je superiornija kriminalcima služeći se i loptom kao jednom od oružja Ellen Ripley pokazuje da voli košarku, ali i da zna zabiti i to iz nemogućih pozicija. Glumica Sigourney Weaver je stvarno pogodila taj koš koji je i dan danas za mene No.1 i za dlaku šiša onaj lijepi koš Snakea Plisskena

02:35 • Komentari ( 0 ) • Print • # •

srijeda, 21.10.2009.

The Funhouse (1981)

Kuća Užasa (1981)

Produkcija: Mace Neufeld Productions / Universal Pictures
Redatelj: Tobe Hooper
Scenarij: Lawrence Block

Uloge:
Elizabeth Berridge (Amy Harper)......................Cooper Huckabee (Buzz Dawson)
Largo Woodruff (Liz).........................................Miles Chapin (Richie)
David Carson (Geek)........................................Kevin Conway (Stripshow Barkers)
Wayne Doba (Nakaza).....................................William Finley (Veličanstveni Marco)

Film je izašao u kina 13. ožujka, 1981 godine
Trajanje: 96 minuta
Zarada: 7 886 857 $ (SAD)
Zarada prvog vikenda u SAD: 2 765 456 (814 kina)
Foršpan filma...

SADRŽAJ:
"- Dva mlada zaljubljena para odluče preko noći prespavati u "Kući Užasa", cirkusa koji je tek nedavno stigao u njihov gradić. No, kad slučajno prisustvuju ubojstvu jedne od zaposlenica cirkusa vidovnjakinje Madam Zene od strane osobe jezivo deformiranog lica morat će se vrlo sabrati od šoka, jer upravo tada započinje borba za preživljavanjem. Ostaje visjeti pitanje u zraku - tko će od četvero prestravljenih tinejđera preživjeti manijkalne napade nakazog ubojice?"

RECENZIJA:
- Evo jedan od filmova koje već ima skoro godinu dana imam namjeru pogledati i nakon mnogo vaganja da li da ga gledam ili ne ipak sam odlučio riskirati (nisam neki fan filmova Tobea Hoopera osim naravno TCM-a) i dati mu šansu unatoč mojoj skepsi.
Na moju žalost naišao sam još jednom na mućak (izgleda da su mi sumnje ipak bile opravdane). No, kako bilo krenimo mi redom kako spada:

Što valja kod filma:
- facijalni izgled glavnog negativca
- atmosfera i ugođaj horor filmova iz 80-tih, te par iznimno zanimljivih i dobrih scena (sjekira u glavu, masturbacija koja se plaća i nuđenje seksa za spas života)
- zanimljivih prvih i zadnjih 20 minuta filma
- Kevin Conway koji glumi oca deformiranog ubojice
- referenca na Frankenstainovo čudovište
- posveta/šala klasicima horor žanra "Halloween" (1978) i "Psycho" (1960) je uspijela ako se išlo na to da bude metafora kako ništa nije onako kako se čini i kako na prvi pogled izgleda
- Elizabeth Berridge pokazuje svoje gole grudi (naravno 100% prirodno)

Što ne valja kod filma:
- dosadna sredina filma
- neuspijela posveta/šala klasicima horor žanra "Halloween" (1978) i "Psycho" (1960)
- režija i scenarij
- neuvijerljiv glavni negativac koji je bez neke žestine u obračunu sa žrtvama
- ponavljanje par puta jedan od najvećih klišeja u horor filmu - povratak negativca iz mrtvih (više od 2 puta a ipak manje od 5)

Završna riječ:
- Redatelj sjajnog prvjenca "The Texas Chainsaw Massacre" (1974) po meni od tada još nije napravio film da mogu reći da je bio dobar (naravno od onih koje sam ja gledao do sada). Tako je i sa ovim filmom (što mi daje za dokaz mojoj teoriji da se Hooperu TCM jednostavno posrećio).
Sa ovom konstatacijom ne govorim da je "Kuća Užasa" ultra loš film, no svakako će pričekati jedno 5-6 godina prije nego ga opet budem pogledao.
Njegov najveći problem je taj što se redatelj Hooper nikako ne snalazi u slasher podžanru, jer film iako ga svi svrstavaju u tu skupinu ne pokazuje nikakve izrazite karakteristike svojstvene toj istoj skupini (način prikaza ubojstava, prikaz djelovanja ubojice, pa čak i sama final girl).
Kad se čovjek malo bolje zagleda u film on i ne djeluje kao slasher nego više kao obični horor film. Doduše početak filma je odavao da bi takvu vrstu filma trebali očekivati, no on je nakon zanimljivih uvodinh 20 minuta skrenuo u neke druge vode.

Tobe je unakazio film eksperimentirajući ne samo samim žanro(vi)m(a) nego i sa sa karakterizacijom glavnog negativca kojeg je želio predstaviti kao nesretnu spodobu nalik Frankenstainovu čudovištu (valjda zato te stalne reference na filmove gdje dotični ima svoju pojavu) kojeg je nesretno djetinjstvo u disfunkcionalnoj obitelji i njegova nakaznost dovela do toga da ubija. Ideja kao takva je odlična i vrijedna pohvale no ona je jako šlampavo odrađena (kako to dobro funkcionira vidjeli smo u odličnom kanadskom filmu "The Burning", slasheru nastalom iste te godine), pa tako dok gledamo nakaznog negativca steknemo dojam da je on samo vrlo blijeda replika Leatherfacea (što se vidi po neprestanom kričanju i mahanju rukama), a ne ono što bi trebao biti čistokrvni ubojica (smrtonosni tip killera ala onog mutanta sa pijukom u Ajinom rimjeku "The Hills Have Eyes", koji kako znamo ne spada u slasher požanr no služi kao dobra usporedba).
Jedna od stvari što se tiče nakaznog ubojice i koja sasvim dobro funkcionira je ta da kad nosi masku Frankensteinovog čudovišta ne samo da nam govori da ništa nije onako kako se čini (nekako se ta misao vuče kroz cijeli film) nego nam ukazuje na sličnost u tome da su oboje neželjena djeca.

Druga stvar koja mi se dopala je kako su final girl Amy Harper i nakazni ubojica (koji je također tinejđerske dobi) u mnogo toga slični od čega se najviše ističu želja za intimnim odnosom i ono najvažnije biti voljen i prihvaćen od drage osobe. Problem nastaje kad karakterizacija glavne junakinje prestaje biti važna negdje na polovici filma, pa se dodatno vodni i nestaje bilo kakva dubina samog lika koju je Amy imala na samom početku. Ostali likovi nažalost nemaju bilo kakvu karakterizaciju, no scenarij ipak dopušta da na par trenutaka zabljesne fenomenalni Kevin Conway, čija gluma drži cijeli središnji dio filma od raspada sistema. Tip je svoju ulogu odradio samouvijereno i vrlo dojmljivo (najbolja u cijelom filmu).
Scenarij je aljakavo napisan (zbog čega je Amyin mali brat na početku izražen kao da će biti jedan od glavnih likova? pitaj ti Boga), pa su takvi svi sporedni likovi, no koliko god to bilo loše još gore je što scenarij (a i redatelj) samom filmu dopuštaju ogroman prazan hod koji se vuče cijelom središnjicom radnje.
Jednostavno se tih 35-40 minuta ništa ne događa, nego imamo mnogo nezanimljivih kadrova u kojima je glavni protagonist cirkus, čija je pozitivnost u tome da daje filmu zlobnu atmosferu. Sam kraj filma je po meni dosta razočaravajući i skoro pa bljutav, jer nema energetičnosti ni imalo napetosti (efektniji kraj pomalo sličnog filma sa sličnim krajem smo imali prilike vidjeti u slasheru "Hell Night", koji je gle čuda također nastao te iste godine), a pomalo mi baca zrcalnu refleksiju na kraj u TCM-u. Šminka i maska glavnog negativca je odlična i na tome možemo zahvaliti majstorima Ricku Bakeru i Craigu Reardonu.

Film je većinom dosadan, no spašavaju ga poneki detalji koje sam gore nabrojio, no ono što me kopka je to da li bi se ovaj film trebao svrstavati u slasher filmove, jer on sam radnjom nije pratio niti pravila (glavni negativac ne odaje karakteristike glavnog negativca nego je nekako susdržan; final girl koja puši travu i pokuša se pošlatati sa momkom u "Kući Užasa"?) niti svojim stilom ne podsjeća mnogo na slasher filma. Što reći nego da je ovo tipični film Tobea Hoopera, koji spada u bolje njegove filmove, no niti blizu TCM-u, a koji kod mene spada u skupinu pogledati (zapamtiti najbolje scene i likove) i što prije ga zaboraviti...

01:28 • Komentari ( 1 ) • Print • # •

ponedjeljak, 12.10.2009.

Doghouse (2009)

U nemilosti (2009)

Produkcija: Carnaby International / Hanover Films / Molinare Studio
Redatelj: Jake West
Scenarij: Dan Schaffer
Glazba: Richard Wells

Uloge:
Danny Dyer (Neil)..............................Stephen Graham (Vince)
Noel Clarke (Mikey)...........................Emily Booth (The Snipper)
Lee Ingleby (Matt)..............................Keith-Lee Castle (Patrick)
Emil Marwa (Graham).......................Neil Maskell (Banksy)

Film je izašao u kina 12. lipnja, 2009 godine
Trajanje: 89 minuta
Budžet: oko 4 milijuna $
Zarada: 109 060 Ł
Službena stranica filma
Foršpan filma...

SADRŽAJ:
"- Grupa prijatelja odlazi u udaljeno englesko mjestašce po imenu Moodley kako bi u opuštenoj atmosferi uz glazbu i pivo oraspoložili svog prijatelja Vincea, koji je sviježe razveden. Kad stignu u mjestašce ono izgleda napušteno, no kad uđu u pub "The Cock & Bull" vrlo brzo otkriju da su svi muški mještani masakrirani, a sve žene pretvorene u čudovišne spodobe čiji je cilj pobiti sve muškarce, a sve zahvaljujući vojnom eksperimentu i jednom vrstom virusa, koji ih pretvara u ubilačke mašine.
Sada Neil, Vince i ostali dio društva moraju brzo smisliti kako pobijeći iz Moodleya, jer ne samo što su ženski monstrumi opremljeni svakojakim hladnim oružjem nego vrlo brzo evoluiraju iz faze jedan u fazu dva što ih iz neorganiziranih spodoba pretvara u bića koja počinju misliti i planirati."

RECENZIJA:
- Nakon što je prije četiri godine snimio odličan nsikobuđetni crno humorni SF "Evil Aliens" redatelj Jake West nam se ove godine vraća sa još jednim hororcem. Pošto mi se jako svidio njegov prošli uradak ne samo svojom svježinom u humornom smislu, nego i svom pristupu radnji koja je te godine stvarno bila osvježavajuća kako za horor tako za ZF žanr, ne trebam naglašavati to da sam imao velika očekivanja u vezi ovog filma. A bogme i foršpan je obećavao mnogo toga. Na kraju moram reći izreći onu legendarnu - tresla se brda rodio se miš... No, krenimo od početka:

Što valja kod filma:
- poznata glumačka ekipa britanskih glumaca koju predvode Danny Dyer i Stephen Graham
- okosnica glavne radnje
- šminka i maske
- Emily Booth nenametljivo glumi jednu od monstruoznih žena u filmu (koka sa škarama zvana The Snipper)
- gore scene jako dobre
- uvodna šica filma
- rascopana glava živog rastrganog vojnika

neprepoznatljiva slatkica Emily Booth napada škarama

Što ne valja kod filma:
- scenarij i sama razrada priče
- scena kad naiđu na još živog rastrganog vojnika (jako loše odrađeni efekti dok on govori)
- slaba karakterizacija glavnih likova
- prenaglašeni humor koji je negativno isforsiran
- kraj filma
- "Lesbian Vampire Killers" (2009) je skoro pa bolji film od ovog (nažalost)

Završna riječ:
- Silno sam se razočarao u ovaj film i što je najgore u svemu on ima samo par negativnih stvari, no koje su vrlo krucijalne u cijelokupnom pogledu (ali i onoj zadnjoj ocijeni) na sam film.
Stepenica na kojoj se film poskliznuo je bila humor. Njega ima i to u dobrim količinama, no nikako nije efektivan kao recimo "Evil Aliens" ili već mnogo puta spominjan "Shaun of the Dead" (2004). Iako nisam mislio uspoređivati ovaj film sa Shaunom, to se ipak nije moglo izbijeći zbog sličnosti scena oba filma u kojem glavni likovi neobičnom dosjetkom žele proći neopaženo pored zombija/zaraženih. Tako u ovom filmu imamo scenu gdje se dio muške ekipe obuče u žene kako bi se neopaženo provukli pored monstruoznih žena (ako ovo nije slično sa onom scenom u Shaunu gdje njegova ekipa glumi zombije onda ne znam što je...iako podcrtavam ne vidim kopiranje dotične scene od strane Westa). Sličnih scena ima poprilično (recimo scena sa autićem na daljinski) no iako su pogrešno odrađene, zamišljene i isforsirane nisu toliko loše da bih rekao da spadaju u groteskni humor ala "Feast 2 i 3". Dapače nekima će se on svidjeti (čak će biti onih kojima se Evil Aliens nisu svijdeli, a ovaj će film naprosto obožavati), no na moju veliku žalost takva vrsta humora ne prolazi.

Scenarij je očajno napisan i to možemo zahvaliti novaku u ovom poslu Danu Schafferu, što talentiranom redatelju Westu ne mogu tek tako oprostiti. Zbog toga film pati ne samo od loše karakterizacije (jako plošni likovi, a početak je obećavao), nego i od prevelikih rupa u radnji koje dodatno zbunjuju gledatelja - npr. pojava gradonačelnice (koja je njena svrha nakon velikog naglašavanja njenog lika kroz cijeli film?), bolja razrada o virusu i vojsci (ne treba biti sve objašnjeno, no ipak taj dio bi trebao biti malo bolje posložen) i jeben mu kakav je to kraj?
Film odjednom završava bez da je imao efektnu završnicu (a sve je vuklo prema tome) pa sam se osjećao ne zakinuto nego dobro namagarčeno od strane redatelja i njegove filmske ekipe. Kao da su im tad rekli producenti da im ne daju više love i da završe film kako znaju, a ovi su ga završili tako da je kraj svojstveniji nekoj romantičnoj (mozak na pašu) komediji. Eto, spomenut ću i glumu - ona je takva kakva je i glumci nisu nimalo krivi za samo solidnu izvedbu (mogu oni i bolje od ovog što su nam pokazali), jer ih je sam scenarij maksimalno prigušio (a bogme im niti redatelj West nije nimalo pomogao). Maska i šminka su odlične, a u filmu ima dovoljno gore scena.
Ovo je jedva solidan horor film koji ima tendeciju da s godinama upadne u onu listu samo jednom pogledati i zaboraviti ga... šteta.

01:10 • Komentari ( 0 ) • Print • # •

srijeda, 07.10.2009.

Dead of Night (1974)

Ukleti Vojnik (1974)

Alternativno ime pod kojim je film poznat: Deathdream
Produkcija: Night Walk Films Ltd / Impact / Quadrant Films
Redatelj: Bob Clark
Scenarist: Alan Ormsby
Šminka: Tom Savini
Muzika: Carl Zittier

Uloge:
John Marley.................................Charles Brooks
Lynn Carlin..................................Christine Brooks
Richard Backus..........................Andy Brooks
Henderson Forsythe...................Dr. Philip Allman
Anya Ormsby..............................Cathy Brooks

Film je izašao u kina 30. kolovoza, 1974 godine
Trajanje: 88 minuta
Budžet: 235 000 $
Foršpan filma...
Nagrade:
1975 godina - osvojio Medalla Sitges en Plata de Ley za najbolji scenarij

Andy fura "Shock Waves" (1977) modu

SADRŽAJ:
"- Mladi vojnik po imenu Andy Brooks pogine tijekom jedne od vojnih akcija u Vijetnamu, a njegova obitelj o tome primi obavijest. Iste večeri kad je obitelj primila tu tužnu vijest Andy se vraća kući živ i zdrav što cijelu obitelj Brooks ispunjava neizmjernom srećom.
No, Andy je drugačiji čovjek kakav je bio prije nego je otišao u rat - sjedi u sobi, malo priča, ne želi se družiti s obitelji i prijateljima, lako plane, a noću odlazi tko zna gdje. Iako majka Christine Andyjevo čudno ponašanje pripisuje proživljenim ratnim strahotama, otac Charles i nije toliko siguran da je to pravi razlog. Uskoro svi spoznaju strašnu tajnu što je Andy zapravo postao..."

Scena sa kraja filma

RECENZIJA:
- Ljudi moji koji je taj Bob Clark genije. Jedan od najboljih horor redatelja ikad (iako to nije neka novost kad se sjetimo "Black Christmas").
Evo još jednog njegovog filma koji mi je odlično sjeo dok sam ga gledao. Snimljen nakon "Children Shouldn't Play with Dead Things" (1973) ovaj film nastavlja sa odličnim horor aspektima po kojima je Bob Clark postao poznat, a to znači da možete očekivati odličnu i jezovitu atmosferu, te specifični nelagodni ugođaj tijekom cijelih 88 minuta filma.

Tipično za Clarka jest to da film nema nekih poznatih glumaca osim Johna Marleyja (Jack Woltz u filmu The Godfather, 1972), ali i bez poznatih faca film funkcionira bez ikakvih problema (iako se osjeća mala glumačka nesigurnost kod glumica i sporednih glumaca).
Richard Backus kao Andy Brooks jednostavno briljira u filmu, pa iako rijetko što kaže gluma mu je perfektna, a onda kad napokon nešto i prozbori to stvarno gledatelju zna naježiti kožu (recimo kad kaže doktoru u kancelariji: "- Umro sam za tebe, doktore. Zašto sada ne bi ti vratio uslugu?"). No, glumac svoj posao najbolje odrađuje dok se tajnovito ljuljuška u stolici, a onda kad krene zadnja trećina filma on dolazi do svog vrhunca u kojem samo sa iskeženim zubima i nenormalno izbečenim očima izgleda stvarno sablasno (dugo nisam vidio tako jezovitog filmskog lika sa vrlo realnim facijalnim izražavanjima) u čemu mu pomaže i predobra šminka starog mačka Toma Savinija (koji je već te 74' sa minimalno resursa iskazivao svoj talent majstora šminke i specijalnih efekata, a ovo mu je bio prvi film na kojem je radio), nakon što Andy počne polako truliti.
Još jedna stvar dobro dočarava i poboljšava dijabolični izgled koji ima Backusov lik (kojeg je trebao tumačiti nitko drugi nego Christopher Walken), a to je što u svom naglašavanju 'čudnosti' Andyja redatelj koristi krupne kadrove (ala Sergio Leone) i to iz čudnih no vrlo učinkovitih kutova (nalik onima koje ćemo vidjeti par godina kasnije u Raimijevoj "Evil Dead" trilogiji i to u još savršenijim scenama).

Scenarij Alana Ormsbyja (ima cameo pojavu u filmu) nije bez mana, pa je tako njegov najveći minus što sporedni muški likovi i ženski dio glumačke postave nemaju zanimljivih konverzacijskih rečenica, zbog kojih sami glumci kako sam rekao pomalo pate u svojim glumačkim ostvarenjima. Unatoč toj minornoj negativnosti, scenarij ima mnogo toga za ponuditi kroz raznorazne scene, koje naglašavaju atomsferu, ali i kroz par jako dobrih dijaloga u kojem prednjače Andy i njegov otac Charles. Važnost scenarija je i ta da nas odlično vodi kroz radnju (uz naravno sigurnu režiju Boba Clarka) te nam/nas ne mulja/voza u nekim svojim smicalicama poput nekih današnjih modernijih hororaca. Inače sam film je inspiriran kratkom pričom "The Monkey's Paw" engleskog pisca Williama Wymarka Jacobsa, od koje posuđuje glavne elemente radnje.
Filmska glazba (većinom visoki ili duboki tonovi violina) dočarava atmosferu filma još bolje nago sama kamera.

Za kraj bih rekao kako ovo sigurno nije film u torture porn stilu koji za cilj ima prikazati gledatelju što više krvi i iznutrica, nego se više oslanja na atmosferičnost i izgradnji radnje oko lika Andyja. Sam film više funkcionira kao antiratna drama (u stilu filmova "Born on the 4th of July" (1989) ili "Forrest Gump", 1994) sa naglašenom kritikom na političko stanje u Americi 70-tih godina prošlog stoljeća (ovo slobodno i danas može proći), ali i na pristup današanjeg 'modernog i civiliziranog' društva prema ratnim veteranima. Isto tako film odlično prikazuje probleme koji vojnik prolazi nakon dolaska sa ratišta (metafora kad se Andy iz mladog momka polako pretvara u zombificiranu lešinu ustvari predstavlja psihičko propadanje osobe koja je doživjela strahote rata). No, nemojte da vas zavara taj naglašeni antiratni dramski element, jer film redatelja Boba Clarka ima pregršt dobrih scena koje zaprepaste gledatelja u hipu i koje ga bez problema svrstavaju u horor žanr.

Odlična šminka Toma Savinija

THE SCENA:
- iako je film na kraju prepun odličnih scena (iritirajući policajac sa žaluzinom koji mi je živce pokidao lud ) koje bi se mogle izdvojiti kao najbolje (kao ona gdje Andy sam sebe pokuša pokopati uz majčinu pomoć, dok zaprepašteni policajci gledaju taj strašni i žalosni prizor) ipak izdvajam najžešću i najšokantniju gdje Andy u naletu bijesa jednom rukom udavi (u stilu Michaela Myersa) svog psa pred hrpom djece

05:30 • Komentari ( 2 ) • Print • # •

četvrtak, 01.10.2009.

The Hills Run Red (2009)

Brda Krvare Crveno (2009)

Produkcija: Dark Castle Entertainment / Warner Premiere / Fever Dreams / Ludovico Technique
Redatelj: Dave Parker
Scenarij: John Dombrow i David J. Schow
Priča: John Carchietta

Uloge:
William Sadler.....................Wilson Wyler Concannon
Sophie Monk........................Alexa
Tad Hilgenbrink...................Tyler
Janet Montgomery..............Serina
Mike Straub.........................Gabe
Raicho Vasilev....................Babyface
Danko Jordanov..................Babyface

Film ima svoju DVD premijeru 29. rujna, 2009 godine
Trajanje: 82 minute
Foršpan filma...

SADRŽAJ:
"- Radnja filma se vrti oko filmskog fanatika koji ima opsesiju pronaći kompletnu kopiju čuvenog 'izgubljenog' slasher filma "The Hills Run Red" (2009) što ga navodi da zajedno sa par prijatelja krene na putovanje prema lokaciji gdje je film originalno sniman. Kad stignu u šumsku zabit i pronađu prve tragove koji govore da su na dobrom putu u pronalaženju filma. No, kako se sve više približavaju osamljenoj kući u kojoj su snimani njegovi zadnji djelovi spoznaju da sva krvava ubojstva koja su vidjeli u foršpanu stvarna, a kad ih zaskoči i sam ubojica Babyface ostaje im samo da pokušaju spasiti vlastite živote ili će se i oni sami naći kao dio filma i to samo kao jedne od mnogobrojnih stvarnih žrtava maskiranog luđaka..."

RECENZIJA:
- Kad se pojavio prvi foršpan ovog filma on je obećavao. Kad su na web stranici www.bloody-disgusting.com naveliko počeli najavljivati DVD premijeru (uz to Brad Miska aka MrDisgusting mu je dao visoku ocijenu 7/10) i kad je Fangoria imala opsežan tekst o samom filmu on je obećavao. Sad kad sam pogledao film mogu reći da je film totalna katastrofa i to takva da ga samo korak dijeli od toga da ga nazovem čistokrvnim filmskim horor proljevom. Prije nastavka gađenja ovog filma dajmo mu brzi pregleda dobrih i loših strana:

Što valja kod filma:
- gola Sophie Monk i to što u filmu vidimo prirodne velike i male dojke
- epizodna pojava Williama Sadlera
- početna špica filma kad dok idu slova uz jezivu uspavanku Babyface kao tinejđer škarama odreže lice komad po komad
- maska ubojice i baza priče
- tri scene u filmu (dvije konverzacije i jedan krvavi kill)
- maska tj. pravo lice ubojice Babyface
- fotografija 2-3 kadra

Što ne valja kod filma:
- režija, scenarij (dijalog), fotografija i montaža
- gluma svih glumaca, a pogotovo veterana Williama Sadlera
- kopiranje svih poznatijih filmova iz slasher i survival horor podžanra
- lik Babyfacea (jedan od najgorih slasher ubojica koje sam ikad vidio) i način pristupu samoj radnji
- psiholološki profil ubojica
- prepun slasher klišeja ubačenih u film bez ikakvih finesa
- film u filmu je krvaviji od pravog filma

Završna riječ:
- Sam film počinje kao jedna od epizoda serijala "Masters of Horror": John Carpenter's Cigarette Burns (2005) i mislim da su scenaristi bazu ideje dobrano posudili baš od Carpenterove epizode. Neki bi čak rekli da tu ima i utjecaja "The Blair Witch Project" (1999) i "Behind the Mask: The Rise of Leslie Vernon" (2006), no ja ne bih išao tako daleko iako su i tu neke omanje podveznice slične.
Ono što ovaj film dijeli korak od toga da ga proglasim filmskim proljevom jeste što u njemu ništa ne valja niti funkcionira kako treba, a sam redatelj kao da je potpuno izgubio busolu.

Gluma svih glumaca je očajna i više je priliči amaterskim filmovima, no najgore od svega je što se iskusni glumac veteran William Sadler koji ima zavidnu karijeru i koji u glumačkom izričaju ima talenta se do zla boga preglumljuje (a za petama mu je i Sophie Monk). Dijalog je izrazito slabo napisan s tim da pojedini izraženiji djelovi teksta nikako ne pristaju uz određene scene i zbog toga izgledaju stvarno bedasto.
Kamera je jedna od lošijih što sam vidio u nekom horor filmu u zadnje vrijeme, a to kažem jer u nekim scenama imate dojam da se radi o stvarno amaterskom uradtku, dok odmah u sljedećoj sceni ponovo dobijete fotografiju B-horor filma nižeg budžeta pa kad se ta dva stila pomiješaju vrlo se brzo gubite u tome kakvu vrstu filma vi to uopće gledate.

No, ovo gore nije najgore od svega i još se kako tako progutati bez obzira na sve minuse i mane samog filma. Najgore je to što i sam glavni negativac pod imenom Babyface ne funkcionira u niti jednom segmentu svoje pojave (pogotovo djelovanja!!), a ne pomaže niti to što glumac(ci) koji glumi dotičnog slasher manijaka vrlo loše kopira Jasona Voorheesa (kako onog Kane Hoodera tako i ovog novog iz rimejka) i tako nam od svoje mimike ne pruža ništa novo i osviježavajuće (mali Quinn Lord koji glumi Sama iz "Trick 'r Treat (2008)" bi mu mogao biti mentor).
Uz lošeg slasher ubojicu u ovom očiglednom slasher filmu jedino gore od svega navedenog u zadnje tri rečenice je to što niti sam redatelj Dave Parker ne zna što bi želio dočarati gledateljima ovim filmom, jer je kako sam već rekao izmiješao par horor podžanrova, pa svakim kadrom plovi od jednog do drugog ne zadržavajući se na niti jednom mnogo vremena. Tako jedan dio filma počinje kao tipični blijedi slasher inspiriran Petkom 13-tim, da bi se kasnije kratkom dionicom prebacio na survival horor (ala "Wrong Turn") i onda sve završava u nekoj bljutavo/blijedoj maniri petparačkog torture porn filma ponajviše inspiriranim francuskim novim valom filmova strave i užasa u kojima krv curi u hektolitrima.
Ovo nit je vidjelo horor filma niti slasher podžanra (unatoč prisustvu maskiranog ubojice i samim horor elementima) i žali Bože što sam nasjeo forsiranom reklamiranju i čudnim ocjenama nekih recenzenata jer ovaj film ne samo da nije niti blizu kvaliteti jednog odličnog filma kao što je "Behind the Mask: The Rise of Leslie Vernon" (2006) sa kim dijeli mnogo sličnosti, nego nije niti zaslužio da ga se stavlja u slasher podžanr. Bez obzira što rekli drugi, ja kažem da je film čisto smeće nad smećima i jedan od najgorih filmova što sam gledao ove godine....

p.s. - dokaz mega gluposti je i ta što je Warner Bros do maksimalnosti izreklamirao ovo nedjelo, a za "Trick 'r Treat (2008)" nije utrošio niti 5 kuna za promociju....sramota da ne može biti veća