Marketing
Dead of Night (1974)
Ukleti Vojnik (1974)
Alternativno ime pod kojim je film poznat: Deathdream
Produkcija: Night Walk Films Ltd / Impact / Quadrant Films
Redatelj: Bob Clark
Scenarist: Alan Ormsby
Šminka: Tom Savini
Muzika: Carl Zittier
Uloge:
John Marley.................................Charles Brooks
Lynn Carlin..................................Christine Brooks
Richard Backus..........................Andy Brooks
Henderson Forsythe...................Dr. Philip Allman
Anya Ormsby..............................Cathy Brooks
Film je izašao u kina 30. kolovoza, 1974 godine
Trajanje: 88 minuta
Budžet: 235 000 $
Foršpan filma...
Nagrade:
1975 godina - osvojio Medalla Sitges en Plata de Ley za najbolji scenarij
Andy fura "Shock Waves" (1977) modu
SADRŽAJ:
"- Mladi vojnik po imenu Andy Brooks pogine tijekom jedne od vojnih akcija u Vijetnamu, a njegova obitelj o tome primi obavijest. Iste večeri kad je obitelj primila tu tužnu vijest Andy se vraća kući živ i zdrav što cijelu obitelj Brooks ispunjava neizmjernom srećom.
No, Andy je drugačiji čovjek kakav je bio prije nego je otišao u rat - sjedi u sobi, malo priča, ne želi se družiti s obitelji i prijateljima, lako plane, a noću odlazi tko zna gdje. Iako majka Christine Andyjevo čudno ponašanje pripisuje proživljenim ratnim strahotama, otac Charles i nije toliko siguran da je to pravi razlog. Uskoro svi spoznaju strašnu tajnu što je Andy zapravo postao..."
Scena sa kraja filma
RECENZIJA:
- Ljudi moji koji je taj Bob Clark genije. Jedan od najboljih horor redatelja ikad (iako to nije neka novost kad se sjetimo "Black Christmas").
Evo još jednog njegovog filma koji mi je odlično sjeo dok sam ga gledao. Snimljen nakon "Children Shouldn't Play with Dead Things" (1973) ovaj film nastavlja sa odličnim horor aspektima po kojima je Bob Clark postao poznat, a to znači da možete očekivati odličnu i jezovitu atmosferu, te specifični nelagodni ugođaj tijekom cijelih 88 minuta filma.
Tipično za Clarka jest to da film nema nekih poznatih glumaca osim Johna Marleyja (Jack Woltz u filmu The Godfather, 1972), ali i bez poznatih faca film funkcionira bez ikakvih problema (iako se osjeća mala glumačka nesigurnost kod glumica i sporednih glumaca).
Richard Backus kao Andy Brooks jednostavno briljira u filmu, pa iako rijetko što kaže gluma mu je perfektna, a onda kad napokon nešto i prozbori to stvarno gledatelju zna naježiti kožu (recimo kad kaže doktoru u kancelariji: "- Umro sam za tebe, doktore. Zašto sada ne bi ti vratio uslugu?"). No, glumac svoj posao najbolje odrađuje dok se tajnovito ljuljuška u stolici, a onda kad krene zadnja trećina filma on dolazi do svog vrhunca u kojem samo sa iskeženim zubima i nenormalno izbečenim očima izgleda stvarno sablasno (dugo nisam vidio tako jezovitog filmskog lika sa vrlo realnim facijalnim izražavanjima) u čemu mu pomaže i predobra šminka starog mačka Toma Savinija (koji je već te 74' sa minimalno resursa iskazivao svoj talent majstora šminke i specijalnih efekata, a ovo mu je bio prvi film na kojem je radio), nakon što Andy počne polako truliti.
Još jedna stvar dobro dočarava i poboljšava dijabolični izgled koji ima Backusov lik (kojeg je trebao tumačiti nitko drugi nego Christopher Walken), a to je što u svom naglašavanju 'čudnosti' Andyja redatelj koristi krupne kadrove (ala Sergio Leone) i to iz čudnih no vrlo učinkovitih kutova (nalik onima koje ćemo vidjeti par godina kasnije u Raimijevoj "Evil Dead" trilogiji i to u još savršenijim scenama).
Scenarij Alana Ormsbyja (ima cameo pojavu u filmu) nije bez mana, pa je tako njegov najveći minus što sporedni muški likovi i ženski dio glumačke postave nemaju zanimljivih konverzacijskih rečenica, zbog kojih sami glumci kako sam rekao pomalo pate u svojim glumačkim ostvarenjima. Unatoč toj minornoj negativnosti, scenarij ima mnogo toga za ponuditi kroz raznorazne scene, koje naglašavaju atomsferu, ali i kroz par jako dobrih dijaloga u kojem prednjače Andy i njegov otac Charles. Važnost scenarija je i ta da nas odlično vodi kroz radnju (uz naravno sigurnu režiju Boba Clarka) te nam/nas ne mulja/voza u nekim svojim smicalicama poput nekih današnjih modernijih hororaca. Inače sam film je inspiriran kratkom pričom "The Monkey's Paw" engleskog pisca Williama Wymarka Jacobsa, od koje posuđuje glavne elemente radnje.
Filmska glazba (većinom visoki ili duboki tonovi violina) dočarava atmosferu filma još bolje nago sama kamera.
Za kraj bih rekao kako ovo sigurno nije film u torture porn stilu koji za cilj ima prikazati gledatelju što više krvi i iznutrica, nego se više oslanja na atmosferičnost i izgradnji radnje oko lika Andyja. Sam film više funkcionira kao antiratna drama (u stilu filmova "Born on the 4th of July" (1989) ili "Forrest Gump", 1994) sa naglašenom kritikom na političko stanje u Americi 70-tih godina prošlog stoljeća (ovo slobodno i danas može proći), ali i na pristup današanjeg 'modernog i civiliziranog' društva prema ratnim veteranima. Isto tako film odlično prikazuje probleme koji vojnik prolazi nakon dolaska sa ratišta (metafora kad se Andy iz mladog momka polako pretvara u zombificiranu lešinu ustvari predstavlja psihičko propadanje osobe koja je doživjela strahote rata). No, nemojte da vas zavara taj naglašeni antiratni dramski element, jer film redatelja Boba Clarka ima pregršt dobrih scena koje zaprepaste gledatelja u hipu i koje ga bez problema svrstavaju u horor žanr.
Odlična šminka Toma Savinija
THE SCENA:
- iako je film na kraju prepun odličnih scena (iritirajući policajac sa žaluzinom koji mi je živce pokidao 
) koje bi se mogle izdvojiti kao najbolje (kao ona gdje Andy sam sebe pokuša pokopati uz majčinu pomoć, dok zaprepašteni policajci gledaju taj strašni i žalosni prizor) ipak izdvajam najžešću i najšokantniju gdje Andy u naletu bijesa jednom rukom udavi (u stilu Michaela Myersa) svog psa pred hrpom djece
Post je objavljen 07.10.2009. u 05:30 sati.