U središtu kružnice radijusa 15km
utorak, 28.01.2025.
Negativan post
|
Upozorenje: tko ne voli "negativu" bolje da ne čita dalje. Nakon prve nezgode bila sam se već dosta oporavila i sveukupno sam bila skoro kao prije. Druga nezgoda me je satrla. Lako za to nešto šepanja. Lako za to da ne mogu saviti nogu. Lako za to što sam spora (a od svega najviše mrzim ljude kojima dugo treba u bilo kojem obliku). Nemam nimalo volje družiti se s bilo kime, svi mi idu na kurac. Onaj jedan dan tjedno kad odlazim u firmu mi je previše, puno radije radim od doma. Sretna sam kad me nitko ne zove, ide mi na kurac svo to isprazno blebetanje, slušanje tudjih problema. Muž mi nije neka podrška po tom pitanju. Njegovo ono što on naziva pozitiva a ja jednostavno "šupoglavost" još me više baca u depru. Dobro je biti "pozitivan" kad ima osnove ali treba znati prihvatiti i realnost, koja je za takve poput njega "negativa". A o negativi se ne priča. Negativi se kaže: šic! i ove nema. Barem on tako po mojem šupoglav to može za razliku od mene prepametne. Evo sad ta eventualna rehabilitacija od koje ionako na kraju neće biti ništa. A ni sama nisam načistu kakvog smisla ima raditi je uopće kad je i ortoped napisao da se očekuje poboljšanje od najviše 20 stupnjeva a sad mogu nogu saviti 95 stupnjeva? Dakle, očekivati mogu uvrh glave kut u koljenu od 115 uz iživljavanje nekakvih terapeuta k trenera tri tjedna po pet sati na dan (ako mi to mučenje uopće ni odobre - a ni sama nisam načistu da li je bolje da da ili da ne). A to nije dovoljno za ništa. Nekad sam mogla nogu staviti skoro oko vrata a sad ne mogu ni sjediti prekriženih nogu. Polovicu joga vježbi mogu zaboraviti a kakvog smisla onda ima onaj drugi dio? Nema šanse da ikada više kleknem i recimo poberem smeće ispod kauča ili obrišen pod. Ne mogu se spustiti po stubama bez da na svaku stubu stanem sa obje noge. Da i postignem tih 20 stupnjeva sve to i dalje neću moći. A čemu onda uopće sav trud, jednostavno ne idem više nikamo i stvar riješena. I još bi sve skupa trebala raditi za manja para jer se za vrijeme rehabilitacije ne dobiva redovita plaća nego nego smeće od naknade. Razmišljam i o tome koliko smisla sve skupa još ima u mojim godinama. Moji su roditelji umrli oko sedamdesete. Meni će za par dana biti 57!? Ako sam na njih, ionako mi više nije puno ostalo. Desetak godina uvrh glave. Od toga ću pune tri i pol godine prespavati i sanjati neka govna ko sinoć kad su svi dobili kartu za neko putovanje osim mene. Druge tri i pol godine odlaziti ću na posao, koji mi se sve više gadi. Ne samo moj, nego bilo koji drugi. Toliko se toga promijenilo u zadnjih desetak godina i ubrzanje kojim se promjene odigravaju sve je brže. Na svim tim sastancima na kojima po cijele dane nešto silno "uskladjujemo" moram se dobro suzdržavati da totalno ne puknem i pošaljem u krasni kurac sugovornike, bez obzira koja im funkcija u svom tom besmislu bila. Treći dio života, iliti ono što ostane kad odbijem sanjanje budalaština i bezvezna sastančarenja na poslu (u čijim pauzama se još jedino napravi ponešto pametno) djelomično bi trebala iskoristiti za vježbe koje mrzim kako bi eventualno mogla saviti mogu koju mrzim uvrh glave za dodatnih 20 stupnjeva koje jednako tako mrzim. Sve to skupa samo zato da bi bez da odem u invalidsku koju mrzim a još je se više grozim mogla raditi na poslu koji mrzim do penzije, a koju isto tako mrzim, jer ću ili pandrknuti prije, što naravno mrzim skoro jednako kao i dočekati je, da bi onda šepajući (što mrzim) i vukući se sporo (što najviše mrzim) na kraju ionako pandrknula (isto mrzim). Sad sam malo istresla iz sebe, čisto da znate zašto se baš puno ne javljam a kad se i javljam grizem sve oko sebe. No eto, ima i dobrih vijesti. Sutra idem zubaru pa će mi napraviti novi most i onda ću barem moći bolje gristi oko sebe kad već lijevom nogom više nikome ne mogu opizditi jedan pravi vrtinjak. |
- 08:09 - Komentari (22) - Isprintaj - #
ponedjeljak, 06.01.2025.
Odiseja
|
Jučer nam je sveki otputovala. No ni to nije moglo proći bez pizdarija. Prvi plan bio je da ju Ištvan vodi na aerodrom, što bi značilo dizanje u 5 ujutro i vožnju po nju kod brata preko sedam brda i dolina. Mislim, šogor stvarno živi u još težoj pripizdini od ove naše a to znači tempo 30 do 50 uz stotinu blicera po putu, a ni divljači nije strano u 5 ujutro iskočiti ti pod auto. Ištvana je to razveselilo više nego da je dobio na lotu jet je osim dugog puta time izbjegao i loše vrijeme najavljeno za nedjelju ujutro. Zadnjih dana nije bilo naročito hladno i na vijesti o snježno ledenom kaosu u nedjelju smo samo odhahivali rukom, tipa opet pretjerivanje i još jedan smak svijeta to go. U subotu navečer tako smo neopterećeni ranim ustajanjem u nedjelju zahrkali na kauču uz film. Probudimo se a vani pada snijeg i hladno je za popizdit, a prognoza za ujutro najavljuje ledenu kišu i poledicu. Kažem ja Ištvanu kako bi puno bolje bilo da je sveki prespavala u Frankfurtu, kad ono, dok smo mi spavali sveki se javila iz Sheratona na aerodromu, kamo ju je šogi još brzo prebacio prije nego se sve zaledi. Ujutro je krenula svekina odiseja po aerodromu u Frankfurtu. Avion u 8 i nešto do Münchena je otkazan a time više ne stigne na let do Krka, koji isto više nije siguran. Prva varijanta kako stići kući bila je let za Zagreb u 13 i nešto a dalje shuttle autobusom do kolodvora na bus do Rijeke. Već je sjedila u avionu i onda je let na kraju otkazan zbog lošeg vremena. Ukrcala se sveki na novi avion par sati kasnije. No taj pak nije mogao uzletjeti zbog kvara i evo ti sveki opet sa koferom na šalteru. U trećem pokušaju konačno je odjetjela nakon punih 12 sati provedenih na aerodromu i doma je stigla negdje oko 2 ujutro umjesto u podne dan prije, kako je bilo planirano. Za slijedeći put predložili smo joj let s presjedanjem u New Yorku. Em bi prije došla doma, em bi guzica vidjela puta, em bi vidjela New York barem iz zraka. Sumnjam a još više sumljam da će nam ubrzo ponovno doći u posjetu. |
- 22:35 - Komentari (9) - Isprintaj - #
petak, 03.01.2025.
Obavezni program
|
Jučer nas je sveki pozvala na doručak u gradu. Ištvan i ja obično izbjegavamo restorane po centru grada, uglavnom je riječ o prerazvikanim starim šupama u kojima smrdi na naftalin. Ali to je, jebiga, Heidelberg. Otkako su Amerikanci to je teža provincija u kojoj usred grada ima mjesta na kojima nema signala za mobitel a kamoli interneta ali si to “Eingeborene” (domoroci) i ono nešto propale, zelenoglasajuće malogradjanštine nikada ne bi priznali. Sveki guzica nikada nije dovoljno vidjela puta i stalno bi nekamo odlazila. Mi joj već cijelo vrijeme pokušavamo objasniti da to više nema veze sa gastronomijom koji je ona poznavala od prije ali ne sluša to. Ištvan je isti kao i ona, jednostavno moraju pasti na guzicu i netko ih treba dobro naguziti da bi naučili lekciju i zaključili kako sam ih zaludu svitovala. Ono dobrih restorana skupo je i tamo odemo dva tri puta na godinu, kao prošle nedjelje na godišnjicu braka.  Jelo je bilo tako dobro da smo navalili na predjelo i kad smo već pola pojeli sveki se sjetila da smo zaboravili slikati, pa tako na ovom mjestu ide jedna arhivska, od mog ili sinovog rodjendana lani, ne znam više točno. Svejedno, jer jelo je uvijek dobro a karta se već godinama nije promijenila (kao ni cijene - za divno čudo).  Glavno jelo sveki je zato obavezno morala fotografirati da se pohvali sestrama preko votcep-a.  Ja inače nisam neki veliki obožavatelj kojekakvih odrezaka, no ovdje volim doći. Dobro je jelo i atmosfera, što je ovdje kao što sam već gore napisala teško naći. Prošli put D.J. je izmedju ostaloga pustio Cesaricu od Dragojevića, što nam je bilo zabavno jer je lik Amerikanac. Kad je ovoga puta krenula Moj lipi andjele, poslala sam Ištvana neka ga pita otkuda zna za Olivera. D.J. se smijući maknuo sa pulta, kaže sad ću vam pokazat i odveo ga do šanka gdje se već smijala jedna naša cura vičući: Ja sam kriva! :))  Tako je večera bila puni pogodak, svi sretni i zadovoljni. Inače je cijela muževa obitelj podosta gadna kad ostane gladna ili nešto nije štimalo i zato sam išla na sigurno.  Za razliku od uspjele večere, doručak je bio tako-tako. Dobro je da je sveki častila jer da sam sama morala platiti 18 eura za ovako bez ljubavi najebano jelo na pladnju a koje bi trebalo biti “skandinavski doručak”, odgrizla bi si kuki koji nemam od muke.  Švabama je najvažnije da je količina dovoljna za nažderati se. Mene smeta kad je na pladnju nasrano toliko toga da prelazi rubove. K tome je omlet bio bljutav, potpuno neslan a kozice u njemu more su vidjele pretprošle jeseni i trebalo ih je tražiti povećalom. Sveki je s Ištvanom u paru naručila “grande” doručak koji je zauzeo više od pola stola, pa smo dijelove doručka morali postaviti na pult kod prozora jer jednostavno nije bilo mjesta na stolu a sve zato jer su premalo stolovi natrpani jedan do drugoga tako da nema nikakve intime. Cijelo vrijeme sjedeći na neudobnoj klupi gurala sam se sa babom koja mi je sjedila okrenuta ledjima. Vrhunac je bio kad je nemotivirani kelner Ištvanu predao zdjelu punu kajgane koju sveki i in moraju podijeliti. Zajeb je da im je zaboravio donijeti tanjure :))))  Svekrva se pak mučila sa palačinkama koje je isto tako trebalo podijeliti bez tanjura. Ištvan mrzi jesti jedno za drugim slano i slatko na istom tanjuru, pa je mater poslao kvragu kad je predložila da podijele jelo tako da on njoj doda jaja do palačinke a ona njemu palačinku k jajima :)))) A lijepo sam im govorila da ne naručuju jela za dvoje nego svako svoje ali tko im je kriv kad ne slušaju :)  Na putu doma sveki je samo prokomentirala (nakon što ju je ovaj “užitak” koštao 150 eura) da će ubuduće dobro napizditi svakog njenog gosta koji joj se požali da je u Hrvatskoj skupo po restoranima a ovdje ti neslana jaja i camambert požutjelog ruba naplate 30 eura po osobi.  Štimung joj se malo popravio u shopingu, gdje je nakon dugog isprobavanja (u kojem sam ja sve ovako traljava uspjela naći torbicu i tenisice i vratiti se na kat na kojem je ona još uvijek isprobavala hlače) ipak našla nešto za sebe. Tražila je crne traperice a na kraju je kupila smedje hlače i bluzu kakvih ima barem 7 komada (i hlača o bluze - meni su sve iste). Da stvar bude bolja, na putu prema liftu počelo je svirati za njom (trgovina očito ima manjak personala pa nas nitko nije ganjao) i jedva sam ju nagovorila da odemo do kase da pregledaju da nije ostala neka zaštita na robi. I stvarno, na bluzi je prodavačica zaboravila skinuti zaštitu od kradje. Danas smo imali slobodan program, Ištvan i ja i lijepo smo otplivali svako svojih 1500 metara. Sutra nas opet čeka obavezan program kod šogora  Najbolje od svega je da je Ištvan ispričao šogoru onu priču o tome kako se zabunio i umjesto “iz bolnice” rekao kako sam se tada i tada vratila iz zatvora i sad me nećak čudno gleda. Čak me onako sav musav od nutelle pitao da li sam stvarno bila u zatvoru  Dobro je da u nedjelju sveki leti doma a time je obavezni program druženja po direktivi centralnog komiteta došao do kraja. Zajeb je da u utorak opet treba na posao a meno bi tek sad trebao odmor da malo dodjem k sebi :) |
- 21:04 - Komentari (5) - Isprintaj - #
srijeda, 01.01.2025.
Grintanje i grinchevsko prigovaranje
|
Eto dočekalo smo i to sranje od 2025 od koje i nije baš nešto puno za očekivati. Godina je počela u srijedu i engleske kratice prva tri dana daju jedan baš onako lijepi WTF (Wednesday, Thursday, Friday) što je stvarno obećavajuće. Evo recimo izbori. Dok Hrvati imaju na izbor dva predsjednička kandidata od kojih je jedan lud a drugi još ludji, Švabe mogu u veljači (ili je ožujak?) birati izmedju već spomenite kuge, kolere, sarsa, tifusa, difterije, velikih boginja i lepre. Obećavajuće što god da zaokružiš. Ako je nova cijela onakva kakva počne, onda me čeka hrpa hematoma. Maloprije sam mjenjajući rolu za skidanje mačjih dlaka sa tepiha prignječila lijevu sisu. Ne pitajte kako, ne znam ni sama Sinoć su se mačke okupile oko nas iza ponoći. Baš su djelovale prestrašeno od svog tog pucanja. Vani je bilo koda se vrag ženi, kako bi to nazvala moja pokojna baba. Da je ta stoka nedojebana bar pokupila za sobom, nego jutros parkiralište u centru mjesta izgleda ovako:  Pa kad netko reče da u Njemačkoj (još) ima reda. Kako su ovi pucali, tako sam ja pojačavala muziku, što je mačke umirivalo. Posebno našeg penzionera Adagia, koji btw. obožava domaću muziku a posebno kad pustim neke stare drage pjesme za dušu kao na primjer: Skoro saki put Kad se mi pogjedamo Ti i ne odzdraviš Ko da se ne poznamo A da mi te sebi zvat Kad ćeš zaspat Prvo sna da ti rečen Da volin te još ili: Zaludu je govorija ćaća to je kruh sa sedan kora puno posla, a nikak'a plaća nek' ne idje 'ko ne mora Zaludu je govorija i zaludu plače otplovit ću noćas i ja jer je more jače  Nije za vjerovati ali stvarno, ma gdje bio, kad stavimo na youtube našu muziku mačak legne na kauč, gleda i uživa. Jutros smo malo protegnuli noge. Koji mir za razliku od onog sinoćnjeg cirkusa.  Nigdje nikog, sreli smo tek par šetača, uglavnom sa psima, koji su se sinoć napatili straha.  Ištvan se čuo sa bratom, gdje su sinoć imali cijeli cirkus sa kućnim ljubimcima. Mačak cijeli dan nije izlazio ispod kreveta a pas se od straha doslovno popišao na tepih. Jadna životinja ali malo mi je krivo da nisam tamo bila muha na zidu pa da vidim koje face radi sveki dok saniraju posljedice. Mislim nakon onoga kod nas kad je pizdila radi mačje dlake.  Sutra se nalazimo s njima u gradu na doručku. Neki dan smo umrli od smijeha kad je Ištvan pitao brata da li će i mali doči sa njim ili je u to vrijeme u zološkom (umjesto u vrtiću).  Prije par dana tako je provalio da je kad sam se vratila iz zatvora (umjesto iz bolnice) kauč bio pun mačjih dlaka. Zamislite tu familiju, strina u zatvoru a nećak u zoološkom.  Na fejsbuk stranici moje omiljene radio postaje pitali su ljude kojom bi pjesmom opisali 2024 i većina je izabrala Ich find dich Scheisse od Tic Tac To i fakat, dobar izbor za oproštaj od te smrdljivice: Spieglein, Spieglein an der Wand Wer ist die Schönste, Klügste, Beste hier im ganzen Land? Es ist schwer dich zu beschreiben, die Wörter zu vermeiden Die ich hier nicht sagen will, doch was zu viel ist, ist zu viel Ich find' dich scheiße So richtig scheiße Ich find2 dich scheiße So richtig sch-sch-sch-sch-sch-sch-scheiße |
- 16:32 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Prosinac 2025 (1) Svibanj 2025 (1) Veljača 2025 (4) Siječanj 2025 (4) Prosinac 2024 (12) Studeni 2024 (4) Listopad 2024 (4) Rujan 2024 (6) Kolovoz 2024 (1) Srpanj 2024 (10) Lipanj 2024 (10) Svibanj 2024 (9) Travanj 2024 (12) Ožujak 2024 (5) Veljača 2024 (4) Siječanj 2024 (5) Prosinac 2023 (4) Studeni 2023 (10) Listopad 2023 (22) Rujan 2023 (9) Kolovoz 2023 (9) Srpanj 2023 (9) Lipanj 2023 (8) Svibanj 2023 (2) Ožujak 2023 (6) Veljača 2023 (1) Siječanj 2023 (1) Prosinac 2022 (13) Studeni 2022 (4) Ožujak 2022 (1) Veljača 2022 (6) Siječanj 2022 (8) Prosinac 2021 (18) Studeni 2021 (6) Listopad 2021 (4) Rujan 2021 (7) Kolovoz 2021 (1) Srpanj 2021 (10) Lipanj 2021 (6) Svibanj 2021 (14) Travanj 2021 (10) Ožujak 2021 (15) Veljača 2021 (13) Siječanj 2021 (3) |
|
Opis bloga
Šta znači KUJA? » kuja • ženski rod Kučka, keruša. Izraz KUJA se sastoji iz 4 slova što je za 4.8 manje od prosječne hrvatske reči. Sadrži 2 (50%) samoglasnika, što je za 7.2 procenta više od prosjeka. Napisano unazad: AJUK Sve sličnosti sa stvarnim osobama, mačkama, kujama, ocvalim polovnjačama, bradavičastim svinjama i dogadjajima slučajno su namjerne. Kako ne bi morali razmišljati da li su Vaši komentari na ovom blogu poželjni ili ne, autorica je iskoristila mogućnost blokiranja i time vam olakšala dilemu. U slučaju neželjenih nuspojava zbog nemogućnosti komentiranja pogledajte u ogledalo i preispitajte sami sebe (i svoje prijatelje). Kod akutnih napada bjesnoće nazovite 112 ili Vrapče, tamo će vam sigurno znati pomoći. Pritužbe i primjedbe možete svakodnevno slati na slijedeće mailove: Nuspojaveineželjeniučincibloga@net.hr LansirnarampazalansiranjeodjebaPraćka@gmail.com Blogotragedijestopifreshliste@histeriziranje.org Napusisekurcaludakravoumjestodaovdjepizdis@uhljebljeni.hr Samasidebelaisfrustriranakrava@jadna-pizda.hr |