Upozorenje: tko ne voli "negativu" bolje da ne čita dalje.
Nakon prve nezgode bila sam se već dosta oporavila i sveukupno sam bila skoro kao prije.
Druga nezgoda me je satrla.
Lako za to nešto šepanja.
Lako za to da ne mogu saviti nogu.
Lako za to što sam spora (a od svega najviše mrzim ljude kojima dugo treba u bilo kojem obliku).
Nemam nimalo volje družiti se s bilo kime, svi mi idu na kurac.
Onaj jedan dan tjedno kad odlazim u firmu mi je previše, puno radije radim od doma.
Sretna sam kad me nitko ne zove, ide mi na kurac svo to isprazno blebetanje, slušanje tudjih problema.
Muž mi nije neka podrška po tom pitanju.
Njegovo ono što on naziva pozitiva a ja jednostavno "šupoglavost" još me više baca u depru.
Dobro je biti "pozitivan" kad ima osnove ali treba znati prihvatiti i realnost, koja je za takve poput njega "negativa".
A o negativi se ne priča.
Negativi se kaže: šic! i ove nema.
Barem on tako po mojem šupoglav to može za razliku od mene prepametne.
Evo sad ta eventualna rehabilitacija od koje ionako na kraju neće biti ništa.
A ni sama nisam načistu kakvog smisla ima raditi je uopće kad je i ortoped napisao da se očekuje poboljšanje od najviše 20 stupnjeva a sad mogu nogu saviti 95 stupnjeva?
Dakle, očekivati mogu uvrh glave kut u koljenu od 115 uz iživljavanje nekakvih terapeuta k trenera tri tjedna po pet sati na dan (ako mi to mučenje uopće ni odobre - a ni sama nisam načistu da li je bolje da da ili da ne).
A to nije dovoljno za ništa.
Nekad sam mogla nogu staviti skoro oko vrata a sad ne mogu ni sjediti prekriženih nogu.
Polovicu joga vježbi mogu zaboraviti a kakvog smisla onda ima onaj drugi dio?
Nema šanse da ikada više kleknem i recimo poberem smeće ispod kauča ili obrišen pod.
Ne mogu se spustiti po stubama bez da na svaku stubu stanem sa obje noge.
Da i postignem tih 20 stupnjeva sve to i dalje neću moći.
A čemu onda uopće sav trud, jednostavno ne idem više nikamo i stvar riješena.
I još bi sve skupa trebala raditi za manja para jer se za vrijeme rehabilitacije ne dobiva redovita plaća nego nego smeće od naknade.
Razmišljam i o tome koliko smisla sve skupa još ima u mojim godinama.
Moji su roditelji umrli oko sedamdesete.
Meni će za par dana biti 57!?
Ako sam na njih, ionako mi više nije puno ostalo.
Desetak godina uvrh glave.
Od toga ću pune tri i pol godine prespavati i sanjati neka govna ko sinoć kad su svi dobili kartu za neko putovanje osim mene.
Druge tri i pol godine odlaziti ću na posao, koji mi se sve više gadi.
Ne samo moj, nego bilo koji drugi.
Toliko se toga promijenilo u zadnjih desetak godina i ubrzanje kojim se promjene odigravaju sve je brže.
Na svim tim sastancima na kojima po cijele dane nešto silno "uskladjujemo" moram se dobro suzdržavati da totalno ne puknem i pošaljem u krasni kurac sugovornike, bez obzira koja im funkcija u svom tom besmislu bila.
Treći dio života, iliti ono što ostane kad odbijem sanjanje budalaština i bezvezna sastančarenja na poslu (u čijim pauzama se još jedino napravi ponešto pametno) djelomično bi trebala iskoristiti za vježbe koje mrzim kako bi eventualno mogla saviti mogu koju mrzim uvrh glave za dodatnih 20 stupnjeva koje jednako tako mrzim.
Sve to skupa samo zato da bi bez da odem u invalidsku koju mrzim a još je se više grozim mogla raditi na poslu koji mrzim do penzije, a koju isto tako mrzim, jer ću ili pandrknuti prije, što naravno mrzim skoro jednako kao i dočekati je, da bi onda šepajući (što mrzim) i vukući se sporo (što najviše mrzim) na kraju ionako pandrknula (isto mrzim).
Sad sam malo istresla iz sebe, čisto da znate zašto se baš puno ne javljam a kad se i javljam grizem sve oko sebe.
No eto, ima i dobrih vijesti.
Sutra idem zubaru pa će mi napraviti novi most i onda ću barem moći bolje gristi oko sebe kad već lijevom nogom više nikome ne mogu opizditi jedan pravi vrtinjak.
Post je objavljen 28.01.2025. u 08:09 sati.