Pregled posta

Obavezni program

Jučer nas je sveki pozvala na doručak u gradu.
Ištvan i ja obično izbjegavamo restorane po centru grada, uglavnom je riječ o prerazvikanim starim šupama u kojima smrdi na naftalin.
Ali to je, jebiga, Heidelberg.
Otkako su Amerikanci to je teža provincija u kojoj usred grada ima mjesta na kojima nema signala za mobitel a kamoli interneta ali si to “Eingeborene” (domoroci) i ono nešto propale, zelenoglasajuće malogradjanštine nikada ne bi priznali.

Sveki guzica nikada nije dovoljno vidjela puta i stalno bi nekamo odlazila.
Mi joj već cijelo vrijeme pokušavamo objasniti da to više nema veze sa gastronomijom koji je ona poznavala od prije ali ne sluša to.
Ištvan je isti kao i ona, jednostavno moraju pasti na guzicu i netko ih treba dobro naguziti da bi naučili lekciju i zaključili kako sam ih zaludu svitovala.

Ono dobrih restorana skupo je i tamo odemo dva tri puta na godinu, kao prošle nedjelje na godišnjicu braka.



Jelo je bilo tako dobro da smo navalili na predjelo i kad smo već pola pojeli sveki se sjetila da smo zaboravili slikati, pa tako na ovom mjestu ide jedna arhivska, od mog ili sinovog rodjendana lani, ne znam više točno.
Svejedno, jer jelo je uvijek dobro a karta se već godinama nije promijenila (kao ni cijene - za divno čudo).



Glavno jelo sveki je zato obavezno morala fotografirati da se pohvali sestrama preko votcep-a.



Ja inače nisam neki veliki obožavatelj kojekakvih odrezaka, no ovdje volim doći.
Dobro je jelo i atmosfera, što je ovdje kao što sam već gore napisala teško naći.
Prošli put D.J. je izmedju ostaloga pustio Cesaricu od Dragojevića, što nam je bilo zabavno jer je lik Amerikanac.
Kad je ovoga puta krenula Moj lipi andjele, poslala sam Ištvana neka ga pita otkuda zna za Olivera.
D.J. se smijući maknuo sa pulta, kaže sad ću vam pokazat i odveo ga do šanka gdje se već smijala jedna naša cura vičući: Ja sam kriva! :))



Tako je večera bila puni pogodak, svi sretni i zadovoljni.
Inače je cijela muževa obitelj podosta gadna kad ostane gladna ili nešto nije štimalo i zato sam išla na sigurno.



Za razliku od uspjele večere, doručak je bio tako-tako.
Dobro je da je sveki častila jer da sam sama morala platiti 18 eura za ovako bez ljubavi najebano jelo na pladnju a koje bi trebalo biti “skandinavski doručak”, odgrizla bi si kuki koji nemam od muke.



Švabama je najvažnije da je količina dovoljna za nažderati se.
Mene smeta kad je na pladnju nasrano toliko toga da prelazi rubove.
K tome je omlet bio bljutav, potpuno neslan a kozice u njemu more su vidjele pretprošle jeseni i trebalo ih je tražiti povećalom.

Sveki je s Ištvanom u paru naručila “grande” doručak koji je zauzeo više od pola stola, pa smo dijelove doručka morali postaviti na pult kod prozora jer jednostavno nije bilo mjesta na stolu a sve zato jer su premalo stolovi natrpani jedan do drugoga tako da nema nikakve intime.
Cijelo vrijeme sjedeći na neudobnoj klupi gurala sam se sa babom koja mi je sjedila okrenuta ledjima.
Vrhunac je bio kad je nemotivirani kelner Ištvanu predao zdjelu punu kajgane koju sveki i in moraju podijeliti.
Zajeb je da im je zaboravio donijeti tanjure :))))



Svekrva se pak mučila sa palačinkama koje je isto tako trebalo podijeliti bez tanjura.
Ištvan mrzi jesti jedno za drugim slano i slatko na istom tanjuru, pa je mater poslao kvragu kad je predložila da podijele jelo tako da on njoj doda jaja do palačinke a ona njemu palačinku k jajima :))))
A lijepo sam im govorila da ne naručuju jela za dvoje nego svako svoje ali tko im je kriv kad ne slušaju :)



Na putu doma sveki je samo prokomentirala (nakon što ju je ovaj “užitak” koštao 150 eura) da će ubuduće dobro napizditi svakog njenog gosta koji joj se požali da je u Hrvatskoj skupo po restoranima a ovdje ti neslana jaja i camambert požutjelog ruba naplate 30 eura po osobi.

Štimung joj se malo popravio u shopingu, gdje je nakon dugog isprobavanja (u kojem sam ja sve ovako traljava uspjela naći torbicu i tenisice i vratiti se na kat na kojem je ona još uvijek isprobavala hlače) ipak našla nešto za sebe.
Tražila je crne traperice a na kraju je kupila smedje hlače i bluzu kakvih ima barem 7 komada (i hlača o bluze - meni su sve iste).

Da stvar bude bolja, na putu prema liftu počelo je svirati za njom (trgovina očito ima manjak personala pa nas nitko nije ganjao) i jedva sam ju nagovorila da odemo do kase da pregledaju da nije ostala neka zaštita na robi.
I stvarno, na bluzi je prodavačica zaboravila skinuti zaštitu od kradje.

Danas smo imali slobodan program, Ištvan i ja i lijepo smo otplivali svako svojih 1500 metara.
Sutra nas opet čeka obavezan program kod šogora
Najbolje od svega je da je Ištvan ispričao šogoru onu priču o tome kako se zabunio i umjesto “iz bolnice” rekao kako sam se tada i tada vratila iz zatvora i sad me nećak čudno gleda.
Čak me onako sav musav od nutelle pitao da li sam stvarno bila u zatvoru

Dobro je da u nedjelju sveki leti doma a time je obavezni program druženja po direktivi centralnog komiteta došao do kraja.
Zajeb je da u utorak opet treba na posao a meno bi tek sad trebao odmor da malo dodjem k sebi :)





Post je objavljen 03.01.2025. u 21:04 sati.