-Kako si ti naporna žena -procijedio je kroz zube dok je brisao poveću lokvu vode sa parketa koja je nastala kada je ugazio u lavor u kojem je namakla krpicu za obloge.

Nikada im nije išla komunikacija.Ono što je za nju bio razgovor za njega je bio artiljerijski napad,a on bi se uvijek branio šutnjom.Bilo je tu više monologa nego iskrenih dijaloga u kojima bi se riješio problem.S godinama je shvatila da govori za dvoje i preuzima njegov dio odgovornosti za vezu u kojoj su zapeli.

Neprimjetno je postajala sve tiša ostavljajući mu dovoljno praznog prostora da oblikuje jednu prosto proširenu rečenicu.Njemu je ta praznina bila nepodnošljiva i nije se u njoj dobro snalazio. Svaki pokušaj komunikacije sve češće je započinjao niskim udarcima .Odavno je prestala reagirati na uvredljive poruke koje bi joj dobacivao kad bi ga piknula u bolnu točku.Ni ona više nije bila pažljiva kao nekada kada bi uz galon suza objasnila gdje vidi problem i strpljivo čekala njegovu reakciju koje uglavnom nije bilo.

Malena je zaspala,temperatura joj je još bila prilično visoka što joj je dalo naslutiti da je očekuje neprospavana noć.

Slušajući ga kako još uvijek gunđa po kupaonici otišla je u kuhinju da popije šalicu čaja.Ubrzo se pojavio za njom čekajući da krena paljba pa da odu u miru spavati.

Gledala ga je odsutno svojim velikim ,bademastim očima,ne osjećajući ništa.Ni na kraj pameti joj nije bilo razgovarati s njim o bilo čemu ,a kamoli o temi koja se izlizala tokom godina.

Od prvog dana nekako je duboko u sebi slutila da će uvijek biti druga.Prešutno je pristala na pravila njegove igre kako bi mu bila bliže.Često je pristajala na opuštenije vikende u troje samo da ga osjeti,da upozna njegov svijet tražeći bliskost.Ponekad je i sama uživala istražujući neke drugačije svjetove.Pokušala ih je prihvatiti kao par i nekako ugurati sebe između njih dvoje.No ona nije mogla dugo gurati isti film i s vremenom se mijenjala.Pobunila bi se ponekad,a svaka pobuna bila je unaprijed osuđena na propast jer tada bi ostajala sama sa sobom u razorenom stanu grijući drhtavo tijelo vrućim suzama.Znale su tako proteći noći,mjeseci i godine.

Njen liberalizam dopuštao mu je da prijeđe svaku granicu.Kad su im krimovci preokrenuli stan naglavačke ,a sudac donosio presudu stajala je iza njega kao anđeo čuvar moleći za njegov život.Mislila je na djecu koja ne poznaju pravo lice svog oca.Kad je agonija dobila ne zasluženi happy end on se ponovno vratio njoj svojoj ljubavnici i bio je sretan. Njegova neutaživa glad za njom bila je neopisiva .Kada je No.2 otišla, napokon se mogao opustiti i uživati u svom ljubovanju bez svakodnevnih kvocanja o pravoj mjeri i odgovornostima.

Ponovni zajednički život bio je njena najveća zabluda da će se bilo što promijeniti no ona se kao i uvijek nadala.Nije se ljutila na vikend avanture no svakodnevno orgijanje kod nje bi izazivalo zabrinutost. Ispreplelo bi se tu mnogo laži kako bi se održao balans nekakvog prividnog obiteljskog života.Sve je manje nalazila mjesta za kompromis ,shvaćajući kako kompromitita sebe i svoj život.Gledajući njegovo zadovoljstvo i sjaj u očima kada bi se prepustio u njene magličaste ,zanosne zagrljaje bilo je daleko od onog što mu ona može pružiti.Svaka pobuna je bila uzaludna jer bi on odlazio sve dalje od nje i njenih moljakanja ne shvaćajući u čemu je problem jer je odavno postavio prioritete u svom životu i bio im dosljedan.Uvijek je ostao vjeran svojoj prvoj ljubavi,zbog nje je lagao,zbog nje je gubio glavu,zbog nje je ostavljao obitelj,zbog nje je bio poseban i drugačiji.Ona mu je bila bijeg,radost,ispunjenje.Ona je bila njegovo nadahnuće, sloboda i revolucija.Ona je bila njegov broj jedan.

Čaj se pušio iz šalice dok je tišina rasporila prostor između njih dvoje.Njegova ruka posegnula je za njenom kosom.Poželjela se pretvoriti u gomilu kiše ali umjesto toga postala je santa leda.

-Nemoj- prošaptala je spuštajući pogled prema rukama koje su gužvale rubove ljubičaste pidžame.-Idem pogledati kako su djeca,laku noć!-rekla je umornim glasom.

Prije nego što je zatvorila vrata začula je kako s rolice trga papirić.Dok njegova zelena ljubavnica započinje igru zavođenja u kojoj će on uskoro izgubiti tlo pod nogama nošen zadovoljstvom i ugodom ,ona, koja je uvijek bila druga, utonut će u svoj nemiran san u kojem se miješaju boje jednog rastrganog sutra...


with love, No.2

Ako je u nečemu istinski uživala onda je to promatranje izraza lica voljenog bića kada otvara poklone. Nikada nije birala praktične stvari čarape, krpe, tave, lonce i ostale dobrodošlice koje je smatrala krajnje odbojnim i neukusnim izborom za darivanje jer joj je to uvijek ostavljalo loš dojam korisno potrošenog novca već nešto što bi pomaknulo granice i gurnulo to dvoje ljudi dublje u intimnost i povezanost. Kad bi bilo više novaca na raspolaganju, darovi bi bili raskošniji, manje novaca prisiljavalo bi na skromnost, ali energija odabranog poklona slala bi uvijek istu poruku: znam što voliš jer te volim,a posebno volim tvoje sretno kreveljnje koje se spontano pojavi prilikom otvaranja poklona.

Tog Božića osim što nije bilo novaca za raskošno darivanje, odnos između njih dvoje rušio se kao kula od karata. U novčaniku se gužvalo zadnjih sto kuna zajedno sa velikom željom da se pobjedi kriza i probudi uspavana ljubav. Znala je koliko on voli čokoladu no kupovanje neke tristo gramske Milke bilo je nedovoljno da se izrazi ljubav koju je još uvijek osjećala prema njemu. On je već dugo bio potpuno nezainteresiran i odsutan, a ona tako usamljena i željna nježnosti. Lutajući gradom u potrazi za prikladnim darom našla se u maloj ulici za koju se uopće nije sjećala da je njome ikada prolazila i ugledala čarobna vrata, portal za ulazak u drugi svijet, u čaroliju, mjesto na kojem se nalazio dar za njenog dragog.

Velika staklena vitrina okružena buteljama vina, čajevima i duhanom skrivala je u sebi dugo traženo blago: prave, skupe belgijske praline raznih okusa, oblika i boja. Uz praline stajalo je brdo raznobojnih kutijica različitih veličina i ljubazna punašna prodavačica koja ju je uputila da odabirom pralina može dizajnirati svoju bombonjeru.
Stotka u novčaniku dozvoljavala je nekih osam pralina i malu papirnatu kutijcu zlatne boje s crvenom mašnicom. Miris čokolade ispunjavao joj je nosnice, a ugoda joj se proširila cijelim tijelom. To je bio pravi dar.

Navečer dok je on u drugoj sobi gledao utakmicu iskoristila je vrijeme da se dotjera. Iz ormara je izvukla negliže sa odgovarajućim svilenkastim ogrtačem čokoladne boje koji se odlično uklapao u temu večeri, upalila mirisne svijeće, odabrala nježnu glazbu, a krevet ukrasila malim jastucima. Uronjena u mekane jastuke sa kutijicom pralina čekala je da se pojavi i da ga oblijepi poljupcima dok se on rastapa od užitka uživajući u čokoladnim delicijma i u njoj. Prošlo je dosta vremena, svijeće su dogorijele, a soba je postala hladnjikava. Njega još uvijek nije bilo pa je razočarano bijesno ustala i otišla vidjeti što se događa. Bio je u istoj pozi pred telkom, poluuspavan i nezainteresiran.

Uvrijeđeno se izvikala na njega glasno zalupivši vratima. Ubrzo je došao vidjeti što se događa. Bio je iznenađen kao što je i očekivala. Omamljenog nepca odradio je romantiku za tu večer dok je ona skrivala suze između uzdaha. Bilo je sve skupa tako nategnutno, bez čarolije. Bio je to trenutak kad se predala. Kraj je bio blizu.

Nakon nekoliko godina prije nego što je iselila iz zajedničkog stana poklonio joj je šalicu za Božić. Ona njemu nakon desetljeća zajedničkog putovanja po prvi puta nije poklonila ništa.

Unatoč svemu ostali su dobri prijatelji pa su često zajedno pili kavu u njenoj maloj rustikalnoj kuhinji.Kao i svaki puta razgovarali su o svemu i svačemu pa i o čokoladi koja mu je bila neophodna istog trenutka. Naravno da nije bilo ni čokolade ni novaca da se skokne po nju. Smijali su se njegovom iskrivljenom licu koje je žudilo za kockicom mirisnog, ljepljivog užitka.

Odjednom je ustala i iz hodnika donijela malu crvenu torbicu s kojom je tog dana išla u jednu kućnu posjetu. Tamo je na stolu bila ponuđena kristalna zdjelica sa Merci čokoladicama. Prije nego je krenula dohvatila je jednu Noissette Merci čokokadicu i strpala u torbicu da joj se nađe. Putem do kuće pojela je jedan komadić dok se drugi omotan zlatnim papirićem zametnuo u torbi.

Sadržaj torbice našao se na stolu.Među notesima, šminkom, novčanikom i sitnicama bio je komadić spasa i radosti. Pružila mu je čokoladicu, a on se sretno iskreveljio kao malo dijete. Dugo je rastapao taj komadić čokolade u ustima. Uživala ga je promatrati kako se topi od sreće i užitka.

Kad se kockica sreće stopila s nepcem čvrsto ju je zagrlio i obasuo nježnim mirisnim,čokloladnim poljupcima .Njegove slatke, mirišljave usne budile su ljubav, zahvalnost i uspomene. Između uzdaha nije bilo suza, samo okus Merci čokolade,on i ona.

Priča je da je Bog šest dana stvarao svijet pa se sedmi odmarao dopustivši i nama običnim smrtnicima da imamo jedan neradni dan.Nikada se nisam uklapala u tu shemu. Dok uz jutarnju kavu brojim šnicle po kojima susjeda nemilosrdno udara pripremajući nedjeljni ručak razmišljam hoću li prvo upaliti usisavač ili se primiti ribanja kupaonice.

Biram kupaonicu.Standardno je da prvo uključim perilicu.Njen zvukovi oslobađaju moje misli i prije nego što sam dohvatila Ajax špricu i roza krpicu imala sam temu za poliranje.Među pjenastim mjehurićima koji se cijede po ogledalu krpicom oslobodim prostor u kojem se mogu susresti sa svojim pogledom.Stružem krpicom po staklu i negdje iza zjenice dodirnem taj dobro sakriveni strah koji je na mnoge načine oblikovao moj život.-Bojim se ljudi jebemu,strašno ih se bojim-progovorim u sebi dok šekret oblijevam solnom kiselinom.Vučem to još od djetinjstva,to nepovjerenje i s godinama postaje sve gore. Zid je sve viši ,a na njemu još pet slojeva bodljikave žice,za svaki slučaj ako bi netko postao ustrajan u namjeri da uđe u moj svijet.

Imam nekoliko pravih,iskrenih prijatelja koji žive u nekim drugim gradovima.Oni znaju moju priču no ne susrećemo se često.Dugo godina njegovi prijatelji bili su i moji sve do dana kad nam je policija prevrnula stan i strpala mog dragog u kavez radi promatranja.Nitko od njih nije nazvao da me pita kako sam osim jednog koji je nakon dva dana skupio hrabrosti pitati me trebam li nešto.Sve drugo su tek površna poslovna poznanstva ili dodiri u nekim interesnim područjima.Možda mogu izdvojiti tu jednu ženu koju me naučila kako se ljudi grle i da je iskren zagrljaj nešto najdivnije što ti druga osoba može pokloniti kao dio sebe.Ona pripada nekom sasvim drugom svijetu i otkad ne radimo zajedno susrećemo se samo na dječjim rođendanima.

Razmišljam kako u ovih 13 godina koliko živim u ovom gradu nisam dopustila sebi neko dublje prijateljstvo. Podnevne kave u gradu ispijam sama promatrajući druge ljude kako satima veselo razgovaraju.
Ponekad se samosažaljivo osvrnem na usamljenost koja me nagriza objašnjavajući sebi da bi obaveza neke konstante u odnosu remetila moj ustaljeni tok.Pokušala sam se prisiliti na prijateljstvo s tom mlađahnom,dragom susjedom koja voli mlatit po rakiji i brbljat satima.Znale smo se dobro zabaviti i nakon dvije ,tri čašice zapjevat Sao rome ,onako iz srca.No mene sve drži tako kratko i izgubile smo nit poveznicu i smisao da nastavimo s druženjem.

Iznenadila sam samu sebe kada sam jučer prihvatila poziv na večeru jedne ekipe koja djeluje kroz udrugu koju simpatiziram. Zapravo sam dio te udruge jer plaćam članarinu. Zvali su me puno puta no jučer sam prvi puta prihvatila.Večera u restoranu uz živu muziku nije nešto što bih izabrala u normalnim okolnostima kao najbolji oblik zabave za sebe.No željela sam subotu provesti vani,među ljudima.

Nervozu koju sam osjećala prikrila sam odjećom u kojoj sam bila sigurna.Nisam namazala usne ,željela sam izgledati opušteno i prirodno.Večera je bila ukusna ,a crni Tomislav ulijevao mi je hrabrost da se uključim u razgovore koji su se vodili za stolom.Već sam u toku večere počela razmišljati kako ću nakon deserta pobjeći doma.No tada je počela svirka , a ja sam se nespremna našla na podiju kako cupkam uz oldies-goldies hitove.Onda je stigao taj poziv za ples u dvoje.Nakon što sam mu dobro izgazila prste pokušavajući preuzeti vodstvo složili smo se da je ples u dvoje je neka vrsta iskazivanja povjerenja prema partneru.

-Oprosti ,nisam ovo dugo radila,mislim,plesala u dvoje-sramežljivo sam priznala dopuštajući si da budem prirodna i iskrena.Mislim da sam izbrbljala još tonu gluposti prije nego sam si dopustila da me povede sa sobom u plesnu čaroliju kojoj sam se napokon prepustila.Plesali smo svi sa svima,a moje srce je veselo poskakivalo od nekog osjećaja slobode i rasterećenja.Bilo je oko dva ujutro kad sam krenula kući.Jedini razlog mog odlaska bio je umor ,slatki umor prepun radosti i želja da se dobro naspavam.

Zastanem ponovno pred ogledalom udišući miris svježe opranog rublja.Osjećam se moćno.U očima svjetlucka neka sjajna, tajanstvena iskra ,na megdanu krvari jedan polomljeni strah.

Kad sam bila mala djevojčica sanjala sam o tome da postanem balerina.Sjećam se kako sam u radnoj bilježnici iz prirode na temu što ću biti kad odrastem,nacrtala predivnu balerinu s romantičnom frizurom u obliku punđe s nekoliko nestašnih pramenova koji padaju na obraze i vrat ,u lila haljinici i baletnim špicama sa dugačkim satenskim vrpcama koje su sezale do koljena.Od malena sam uvijek iskoristila svaku priliku da zaplešem. S godinama sam naučila neke plesne korake koji su već u sebi imali ugrađen ritam kretanja i uz dobrog partnera mogla sam osjetiti oslobođenje koje mi je davao ples. S vremenom su me počele umarati zadane forme ,a i moj ukus za glazbu se drastično mijenjao.Kako se mijenjala glazba ,mijenjale su se i koreografije no čini mi se da je to uvijek bilo zadovoljavanje neke vanjske forme u kojoj želiš ostaviti nekakav dojam na ljude oko sebe.Cijelo vrijeme sam plesala onako iz glave razmišljajući kuda postavim koji dio tijela,uskladim ga s ritmom i izvedem najbolju moguću predstavu.Dugo mi je trebalo da shvatim da ples nije u nogama i glavi.



Prije nekoliko godinama u život su mi ušli ljudi koji su plesali drugačije.Kad sam ih promatrala isprva sam bila uplašena jer ono što je izlazilo iz njih bilo je toliko snažno da sam povremeno morala skrenuti pogled u stranu jer mi je trebalo vremena da profiltriram to što vidim. Skupila sam svu svoju hrabrost kako bih zaplesala sa njima jer sam slutila da bi se neke stvari mogle promijeniti zauvijek.Bio je to dramatičan ples u kojem sam dotaknula svoju duboko zakopanu tugu.Danima se nakon tog plesa unutar mene sve lomilo ,a suze su tekle same od sebe.Od tada sam pažljivije osluškivala što mi šapuće moja duša i počela sam plesati iznutra,plesala sam samu sebe. Ljetos se tako na jednom plesu našla jedna starija gospođa koja me promatrala tokom cijele radionice.Nisam znala da je cijelo vrijeme obraćala pozornost na mene ali mi je na kraju radionice prišla i vidno šokirana ,podrugljivo mi je prišapnula na uho-Gospodična,obrisali ste cijeli parket sa tom svojom bijelom suknjom!Pogledala sam je onako plesno razvaljena s osjećajem ushićenja koje me obuzimalo kad mi se u glavi pojavila slika u kojoj sam doslovno na trenutak lebdjela u plesnoj ekstazi.Rukama sam prošla po volanima suknje i začula sam samu sebe kako joj bezbrižno odgovaram-To vam je plesna haljina žutog maslačka - i otišla sam plutajući zrakom kao paučinasti padobran.

Jutros sam ostala zatečena bjelinom koja je ulazila kroz prozor.Pahuljice su razigrano letjele na sve strane.Nisam zimoljubac ali me uvijek pogodi ta neka sterilnost i čistoća snježnog pokrivača.U meni već danima luduje neki nemir koji otežava bivanje.Tijelom mi prostruji potreba da zaplešem. Više ne plešem zbog dojma,plešem jer moram. Na raspolaganju mi je kuhinja od deset kvadrata ispunjena namještajem.Dovoljno prostora i izazova da kroz ples neke ideje i osjećaje stavim na kušnju , a nekim razmišljanjima oduzmem težinu.

Držala sam da je šah najdosadnija igra na svijetu stvorena za uštogljene i introvertirane jedinke.Sjećam se kad sam bila mala da su na nekom tv programu imali emisiju o šahu i dok bih pratila glas naratora kako objašnjava poteze i gura figure po zidnoj ploči kod mene bi se javio refleks zijevanja i pospanosti odnosno krajnje dosade.Trebalo mi je dobrih trideset godina da promijenim mišljenje o šahu.

Nabavili smo karte tri tjedna prije predstave koja se trebala održati 29.studenog.Unatoč svim razmiricama veselili smo se zajedničkom izlasku i mogućnosti da se malo opustimo uz Gavranovu komediju "Pacijent doktora Freuda".

Petkom poslijepodne obično volontiram u jednoj obitelji tako da sam se već ranije dotjerala planirajući da kad stignem kući samo zamijenim hlače s haljinom,nabacim kap parfema i to je to.On je u međuvremenu odveo djecu na čuvanje.

Krenuli smo prije sedam sati kako bi u knjižari preko puta Domoljuba u kojem se održava predstava kupili klincu bilježnicu iz geometrije.U knjižari smo sreli jednu poznanicu i objasnili joj da idemo na predstavu.Kako je i sama ljubiteljica kazališta interesirala se o čemu se radi.Nakon objašnjenja širom je otvorila oči i zbunjeno se osmjehnula.

Hodajući prema Domoljubu iznenadio nas je broj parkiranih automobila pa je zabrinuto izvukao karte da provjeri vrijeme početka predstave.

-Pola osam,imamo još pola sata-smireno je odgovorio spremajući karte u stražnji đžep hlača.

Na ulazu mi je gentlemanski otvorio vrata i propustio me da uđem u dvoranu u kojoj me je dočekao zvuk tamburica i ljudi odjeveni u narodne nošnje.Zbunjeno smo se pogledali i slegnuli ramenima tražeći odgovor na zbrku u kojoj smo se zatekli.

-Možeš li molim te provjeriti datum na ulaznici?
-29.11 u 19,30 sati !
- Koji je danas datum ?Trideseti ????!!!!

Zabezeknuto smo se pogledali i izašli na svježi zrak.
-Jesi li uplašen?-upitala sam kroz smijeh.
-Ne,samo malo zabrinut rekao je otpuhujući dim tek zapaljene cigarete.
-Gdje nam je nestao jedan cijeli dan ?I što bi sada ovo trebalo značiti?-nastavljala sam s neurotičnim pitanjima ubrzavajući korake.

-Možda da popijemo pivo i sredimo dojmove ?
Pristala sam bez oklijevanja. Nakon drugog točenog postalo je neupitno da smo stasali za pacijente i da su pojmovi "sada i ovdje"za nas daleke metafizičke nepoznanice.

Jutros sam si na hladnjaku,još uvijek pod dojmom sinoćnje zbrke, istaknula kalendar i odlučila držati vrijeme na oku tako da se svakodnevno sjetim koji je dan i gdje se nalazim.Možda malo prekasno ali ipak...