Volim kad se ne moram previše angažirati oko raspleta koji se ionako moraju dogoditi jer ono što ti ne pripada u životu zapravo nemaš pravo svojatati,zadržati , koliko god da si u tu priču unio onaj najbolji dio sebe,svoje cijelo srce.No angažirana sam maksimalno i tuga koju nastojim otpustiti je neizreciva.I dok pišem ovo izlažem se riziku da izazovem strujni udar jer svakim novim udarcem po tipkovnici postajem kiša,dok mobitel cijelo to vrijeme ne prestaje zvoniti zbog čega se osjećam kao Robin Williams u Dead Poets Society. .



Nisam zamišljala da će me tako rasturiti odlazak iz udruge.Iako nisam stručno kompetentna dala sam im ono što sam dobila kao svoj neki dar,pregršt kreativnih ,unosnih, izvedivih ideja i otvoreno srce.Već nakon godine dana sa njima shvatila sam da sam potpuno promašila svoj životni poziv i da ponovno imam priliku biti brucošica nalazila bih se na studiju defektologije sigurna što želim raditi u životu.Ovako ta je priča za mene bila polovična jer nisam u nju mogla uči do kraja ,uvijek je postojao taj nedostatak kompetentnosti,stručnosti i znanja koji bi mi osigurao bolji status u očima gerijatrije koja me nikada nije prihvatila jer sam im previše mirisala na promjenu na koju nisu bili spremni.Za njih sam bila čudakinja,čaknuta umjetnička duša, preslobodna, preizravna ,definitivno previše idealistički orijentirana i previše ispred njihovog vremena.Ljudima ništa ne znači dobrota i iskreni entuzijazam pa ni jasna vizija jer ako im se ne sviđaš prišit će ti mnogo toga ,a zbog toga koliko god da sam povučena i sklona izbjegavati bilo kakve grubosti i verbalne konflikte na kraju sam morala progovoriti ,sa treskom zalupiti vratima i završiti tu priču.Osim što sam se danima borila sa osjećajem vlastite promašenosti i nedefiniranosti, još su i oni,moja ekipa svojim suzama i podrškom iz srca pridonijeli mojem totalnom raspadu sistema jer neće im biti jednostavno krenuti ispočetka.Promjena razmišljanja je ono što im treba da bi preživjeli i opstali u nemilosrdnom svijetu,a za to cijela ta uprava nije spremna, osim toga nisam prepoznala osobu osobu koja bi ih mogla voditi.Zastrašuje me ljudska krutost i ustrajanje u glupom uvjerenju da se stvari mogu odvijati na identičan način kao i prije dvadeset godina no nadam se da će to čim prije shvatiti i nastaviti uspješno postojati kao zajednica koja može ovaj svijet svojim djelovanjem učiniti boljim mjestom za život.

Hvala vam dečki,u ove dvije godine i devet mjeseci koliko smo bili zajedno oplemenili ste moj život na tisuću načina,uz vas sam naučila toliko puno novog o sebi,o životu,o predrasudama i stigmatizaciji,o ljubavi i prijateljstvu i nevjerojatnim mogućnostima u kojima su se ispreplele niti našeg zajedničkog životnog tkanja. Nepovratno ste promijenili moj pogled na svijet i zbog toga ću vas nositi u svom srcu zauvijek.



Svaki kraj je novi početak .Uskoro će se vijoriti zastave podignute na novoj ideji koja klija u meni koja će obilježiti moj život na nebrojene načine i krenut ću dalje kao bogatija i bolja osoba ,zbog vas ekipo jer ste oplemenili moj život i zbog sebe jer mi ništa drugo ne preostaje.

Moje zastave uvijek su iste boje....



P.S. Orlando,hvala ti !

Sve je počelo one večeri kad sam ležala na tvom krevetu,
previše nadražena da zaspim, previše umorna za bilo što,
na svoj način opuštena i predana svemu što mi dolazi.
Kad se u meni odjednom prolomilo, nikuda - Orlando,
ime koje me iznenada vrlo glasno i snažno preplavilo.

Poskočila sam s kreveta i potražila mobitel, da upitam svoju trudnu susjedu,
da li bi nazvala svoje još nerođeno dijete, tim veličanstvenim imenom?
Kad mi je odgovorila, postalo mi je jasno da mi se netko objavio,
nadam se moj Anđeo, došao je sa razlogom.

Još iste večeri natjerao me da kažem volim te,
svim ljudima koje iz nekog razloga ne podnosim,
sama sebi sam nekoliko puta ponovila, Volim Te!
Nakon čega sam zaspala u njegovom mekanom naručju od perja.

Već sljedećeg jutra stvar se počela malo brže odmotavati.
Ubrzo mi je postalo jasno da je Orlando došao kao moja podrška,
u trenucima u kojima postajem laka meta na nišanu karmičkih okidača.

I sad što se zapravo događalo zadnjih deset dana,
stvarno mi se neda prepričavati, jer je jednostavno, bilo pa prošlo.
Samo mogu reći da je svaki vrući metak koji me pogodio,
otopio malo leda oko mog srca,
meni je iz dana u dan bilo sve lakše prigrliti vlastitu mekoću.
No samo da znate da zbog toga nisam prestala prezirati svu tu sterilnu poeziju
sa nabildanim stihovima koje čitam tumarajući bespućima blogosfere.

Načekala sam se da pronađem druga s kojim ću se diviti,
ljupkoći noćnih leptira koji nas oblijeću za dugih noćnih šetnji.
Susjedima krademo još nedozrele kruške, kao neka nestašna djeca,
koje ćemo nagurati u staklenke kompota,
kako bi se usred zime grijali okusima i mirisima ljeta.

Nakon dugo vremena nasmijao me taj čovjek,
možda sam zato sada razigrana poput djevojčice,
a već sam odavno žena.

On je glazbenik.
Na njegovim krilima harfa sam ugođena.

...

Obećala da neću dramatizirati i trošiti energiju na oplakivanje sebe nakon što se vratim sa ljetovanja nego da ću sve te dobre vibracije koje su me vratile u život smjestiti u svoju svakodnevnicu i pokušati napraviti nešto lijepo i korisno od sebe i svog života.Za mene to nije lak i jednostavan zadatak.Od onih sam kojima se vrijeme lako posklizne pa se cijeli dan ,a ponekad i noć pretvori u sanjaranje u kojem nema istinskog životnog pulsa već se sve svodi da sam većinu vremena tijelom prisutna i duhom odsutna u nekim meni dalekim krajevima u kojima mislim da se nastanila moja sreća.Znam da nije tako.Znam da moram puno toga promijeniti kako bih se za početak osjećala dovoljno ugodno i sigurno ovdje i sada i da sama sebi priznam da svaki izgovor postavljam kao prepreku prema vlastitom zadovoljstvu,prema obilju koje mi nudi sadašnji trenutak.



Recimo da sam isprobala različite životne stilove duhovne,manje duhovne,zdrave,potpuno nezdrave do hazardnih,znam biti šarmantna ,ljubazna,bezobrazna i zločesta,vrlo otvorena i potpuno zatvorena ,smiješno jednostavna i zajebana do kosti,kreativna i totalno mrtvo puhalo,uz zakon i žestoko protiv njega .Sve je to dio mene i meni ništa nije za odbaciti jer svaka faza ima svoje čari no pitanje je što mi je od svega toga potrebno da bih bila sretno usidrena sada i ovdje,u sebi.Jutros sam među zaostalom prtljagom s mora pronašla knjigu koju sam ubacila da mi se nađe za svaki slučaj,radi se o Leu Babauti, autoru jednog od 25 najčitanijih blogova na svijetu Zen Habits



Na koricama je jasno ispisana vrlo jednostavna čarobna formula tj načela za pokretanje promjene na bilo kojem području života,a svodi se na identificiranje suštine i eliminaciju svega ostalog tako da postavite ograničenja,odaberete bitno,pojednostavite ,usredotočite se ,stvorite navike,započnete s malim zadatkom s jasnim naglaskom u naslovu knjige da je manje uvijek više.

Prihvatila sam sugestiju s korica i utonula u promišljanje o dovođenju sebe u red ,rad i disciplinu te metode kojima bih održala postojeće stanje mira i sreće koje iz dana u dan polako nestaje iz mene jer rutina i kolotečina pa i stvarnost s vremenom učine svoje.Imam neke dobre navike koje su s vremenom sabotirane od strane loših navika.Razmišljala sam koji dio mi najviše nedostaje kako bih postala malo energičnija i življa i složila sam se sama sa sobom da bi to mogao biti sport,vježbanje,bilo kakva rekreacija koja bi izazvala andrenalinsku reakciju,protok svježe energije kroz tijelo,ugodnu fizičku iscrpljenost te psihičku opuštenost. Moji favoriti su svakako biciklizam ,yoga ,plivanje i rolanje (iako rolanje trenutno više nalikuje na komediju nego na rekreaciju) i dobro ni ona vrtna gimnastika nije za odbacitii zbog toga sam si kao prvi izazov postavila navilku vježbanja i rekreacije.Vježbanje mi nije strano ,osjetila sam blagodati organizma koji je u odličnoj kondiciji,razigran ,smiren,nasmiješen ali....

Dakle prvi korak je ukloniti ograničenje oko moje želje da se malo više rekreiram kako bih bila malo energičnija,a taj saboter zove se pijuckanje.Cuga i vježbanje nikako ne idu zajedno i zato pijuckanje pive ili bambusa u hladovini ljetnih večeri od danas su isključene i zamjenjene sa deset krugova na rolama. Jutro bi pak trebalo započeti sa deset sklekova,deset čučnjeva,deset trbušnjaka i tri pozdrava Suncu tako kroz cijeli mjesec samo da bi dobila naviku da to redovito radim.Deset nije puno tako barem mislim ,vjerojatno bi to mogla nagurati u deset minuta i odraditi bez problema.Voljela bih držati fokus na tome i vidjeti što će mi se zanimljivo događati.

Drugi izazov vezan je uz neobičan dodatni posao koji mogu raditi kod kuće.Posao je pimpljav i moguće dosadan no prihvatila sam ga kao izazov da dva puta dnevno po dva sata nastojim biti potpuno usredotočena na to što radim i zaradim si nešto novca kako bih si ispunila jednu želju o kojoj već dugo maštam.To će kod mene također zahtijevati napor da odbacim neke stare navike i napravim mjesta za svježe i nove koje će mi davati više poleta i životne energije.Još ako si uz to ispunim i želju mojoj sreći neće biti kraja.

Treći izazov mi je evociranje tišine,nju dobivam kroz ples i modeliranje gline pa je to ono što ću barem dva puta tjedno raditi,mijesiti i plesati.

Evo odluke su pale,kolovoz se počeo lagano kotrljati i dok ispisujem završnicu,u sebi okrećem novu stranicu,jedan neispisani čisti list za sve što će se dogoditi u najljepšem mjestu na svijetu,Sada i Ovdje.



Sjedili smo na plaži,u pijesku,pod suncem,u nosnice mi se uvlačio miris smilja, razigrano more prskalo je valovima djecu u plićaku ,okruženi kanticama i lopaticama zajedno smo gradili dvorce smiješeći se jedno drugom bez riječi.Tada sam osjetila tu prisutnost sebe u sadašnjem trenutku ,uistinu nisam željela biti negdje drugdje osim tu gdje sam se nalazila i na trenutak sam bila šašavo sretna. Poželjela sam zapamtiti taj osjećaj prisutnosti i izvlačim ga sada iznova na površinu kako bih se usidrila u ovom sadašnjem trenutku.