Sve je počelo one večeri kad sam ležala na tvom krevetu,
previše nadražena da zaspim, previše umorna za bilo što,
na svoj način opuštena i predana svemu što mi dolazi.
Kad se u meni odjednom prolomilo, nikuda - Orlando,
ime koje me iznenada vrlo glasno i snažno preplavilo.
Poskočila sam s kreveta i potražila mobitel, da upitam svoju trudnu susjedu,
da li bi nazvala svoje još nerođeno dijete, tim veličanstvenim imenom?
Kad mi je odgovorila, postalo mi je jasno da mi se netko objavio,
nadam se moj Anđeo, došao je sa razlogom.
Još iste večeri natjerao me da kažem volim te,
svim ljudima koje iz nekog razloga ne podnosim,
sama sebi sam nekoliko puta ponovila, Volim Te!
Nakon čega sam zaspala u njegovom mekanom naručju od perja.
Već sljedećeg jutra stvar se počela malo brže odmotavati.
Ubrzo mi je postalo jasno da je Orlando došao kao moja podrška,
u trenucima u kojima postajem laka meta na nišanu karmičkih okidača.
I sad što se zapravo događalo zadnjih deset dana,
stvarno mi se neda prepričavati, jer je jednostavno, bilo pa prošlo.
Samo mogu reći da je svaki vrući metak koji me pogodio,
otopio malo leda oko mog srca,
meni je iz dana u dan bilo sve lakše prigrliti vlastitu mekoću.
No samo da znate da zbog toga nisam prestala prezirati svu tu sterilnu poeziju
sa nabildanim stihovima koje čitam tumarajući bespućima blogosfere.
Načekala sam se da pronađem druga s kojim ću se diviti,
ljupkoći noćnih leptira koji nas oblijeću za dugih noćnih šetnji.
Susjedima krademo još nedozrele kruške, kao neka nestašna djeca,
koje ćemo nagurati u staklenke kompota,
kako bi se usred zime grijali okusima i mirisima ljeta.
Nakon dugo vremena nasmijao me taj čovjek,
možda sam zato sada razigrana poput djevojčice,
a već sam odavno žena.
On je glazbenik.
Na njegovim krilima harfa sam ugođena.
Post je objavljen 10.08.2013. u 13:12 sati.