Životne površnosti

Mnogo toga bih pojasnila sebi
u ovom trenutku intenzivne
emotivne angažiranosti samo
kad bih pronašla prave riječi,
jednostavne,jasne i moćne riječi
koje bi obuhvatile sve one uzdrmane
zidove unutar mene koji žude za snom
u morem natopljenom pijesku.

Oko mene pejzaži u pokretu,šume postaju rijeke,
duboke su njihove krošnje i blistave,a kora glatka.

Svileni makovi utiskuju žarke poljupce
na ružičaste obraze neba koje me gleda
velikim dječjim očima prepunim kiše.

Upijam sve to pa me trzne bol u izgaženom tkivu bivanja,
zabrinutost zbog složenosti životnih površnosti i neka
prašnjava nostalgija za svim onim
neobuhvaćenim trenucima istinskih radosti.

Pokleknem pred ljepotom trenutka...prekasno...

Na paperju pepela, žarom žudnje paljena,
mirtom i tamjanom ispisujem obiteljsku kletvu,
nemoći svojom i strahom hranim krvoločne bogove
polažem ovaj život koji znam za jedan novi,bacam ga u vatru svetu.

Pa da u miru krenem ispočetka i sagradim nove kule u pijesku
i u njima nastanim svoje nadražene snove koje želim živjeti
u ovom trenutku,sada...

Barem dok ne naiđe plima,dok ih ne proguta more...


Kukovi,zapešća,ključne kosti....

Ljubujem s tobom stranče,
znaš to ,ne glumi neznanje
Dobro pamtiš trenutke kad riječi između nas klize glatko,
a naše rime postaju besramne.

Noćas istraži najerotičnije dijelove mene (meni)
tajnom te gostim, pristup promjeni,
usmjeri svu svoju pažnju na moje kosti i budi bliže meni....

Ako mi priđeš straga
i uroniš ruke pod rasplesane uvojke
rasčešljaš put do mog vrata,
tada pritisni snažno onu žilu koja pulsira život.
Ukradi mi na trenutak dah,zatim pusti,
a onda lagano tipkaj prstima po ključnim kostima.
Zastani na trenutak u onoj mekanoj udubini između njih ...

Nježno klizni do zapešća,osjeti moje vlažne dlanove
i otkopčaj široku kožnu narukvicu s brošem,
zarij zube u onu kuglastu izbočinu što se nazire ispod kože.
Drugo zapešće zanemari,pusti
nek se žudnja za istim
razlije tijelom
želim još da me boli,dopusti...

Prstima se zakopčaj za moje kukove
utoni u mekoću i oštrinu
istraži oblinu,a onda me privuci....

Srkni oštrigu,u jednom dahu ,slasno...
ne zamjeri mi...želim da znaš da kad ljubim ,
ljubim glasno...

Kukovi,zapešća,ključne kosti....

Kreni sada unatrag redosljedom koji ti otkrih,
dobro se pogosti.
Neka budu tvoja radost i slast,
moje kosti....



metamorfoza
blogdogg
knjižna buba
kalorijski restoran
suncokreti na oblacima
neverin
tamo gde je sve po mom
loch
annaboni
chablis
ar-ar
ed hunter
sredovječni udovac
kaparoculica



Miris ozona

Miluješ pogledom moja sočna usta,
boginja rasplesana tijelom raspusti kose,
moja duša uznesena lebdi nad ponorom bezdana,
sanjarim da sam ponovno neizrecivo zaljubljena.

Jednostavno se uklapam u travu,u latice,
jedri prašnici moja su hrana,
treperim zvonko u ozelenjenim granama
i prizivam u misli miris ozona,
onaj osjećaj nakon proljetne oluje,toplog pljuska,
kada sunce na tren zadrijema
pa se dugom preko neba nasmiješi
kišnim kapima koje klize po meni.

Poželim se rastrgati tada, iznutra,
zbog ravnoteže u kojoj ljubav i mržnja
koju osjećam prema tebi jednako teže.

Želim se rastrgati i trgam se u sakralnoj čakri
na krpice narančaste boje koje guta modro grlo tvoje.
Svemir od nas patchwork šije ,trgani mržnjom, spajani žudnjom,
združeni u prostirku meku ,u zagrljaju vječnosti
listamo priče iz davnina
u kojima smo se dogovorili
da ćemo se i u ovom životu ponovno sresti
i voljeti kao nekada, u onim drugim životima
koje smo proživjeli puno prije nas.

Dogovor je dogovor .Bogu hvala što je život kratak!

Proganja me u ovoj mirisnoj rapsodiji jedan podatak:
ne razumijem se u kemiju ni spojeve ,
ali ugrađena u ovo neočekivano molekularno izdanje
jedino znanje koje imam ovako natopljena ozonom
da njegova prevelika koncentracija izaziva smrtonosno stanje.

Hoćeš li se molim te malo brinuti o meni
Sada kada oslobađam svoju dušu
Do srži ogoljena i ranjiva.
Hoćeš li ponijeti moj teret nakratko
Da se ovaj mirisni nektar slobode
Ne prolijeva uzalud.Šteta je velika.
Ne tražim puno samo da me nahraniš
i pomiluješ kao mačku,
da spustim glavu u tvoje krilo
i sklopim solju umivene vjeđe.
Ugrij mi tijelo u postelji
Koja ne pamti san.
Isprepleti mi kosu bojama jutra
Bojama koje prkose strahu.
Dočekaj samnom mraz na lišću
Kojeg je pregazilo vrijeme.
Isprepletenim rukama
Prošetajmo kroz maglu
U kojoj vrebaju sjenke ludila.
Pogledaj duboko u mene
ogledajući se u onom što želi da se rodi.
Ako ikako možeš
ostani još malo u ovoj pjesmi koju
slovkam na koljenima.
Drago moje sanjivo dijete
Što lutaš poput mene zvjezdanim bespućima
hoćeš li se malo brinuti o meni.Molim te.

Inkubus

Slutim tvoju prisutnost.
Nastanjuješ me krišom
u noći bez mjeseca
bez svjedoka,
poput lopova.
Prišuljaš se tiho
nečujno
zavlačeći se u svaku stanicu
koja udiše život.
Ispuniš pore uzdasima,
kidaš meso očnjacima,
ogoliš me do bjeline kosti.

Idi do kraja...bez površnosti...duboko

Poharaj me iznutra poput uragana
i posjeduj,nezaštićenu ljušturama,
razmotaj me iz klupka ,rasprostri.

Težinom svojom utisni tragove na moju kožu,
cjelovom ukradi dušu i rukama mi isčupaj varljivo srce...

Neka pulsira, predano, među vršcima tvojih prstiju.

Dočekala sam taj dan.
Pripremala sam se za njega,nečujno,godinama.
Skupljala sam hrabrost da živa gledam kako umire jedan dio mene.
Prihvatila sam ga kao svečanost u kojem nazdravljam svojoj iskrenosti
koja me vodi prema oslobođenju.
Odjenula sam najljepšu haljinu,
ogrnula se velom mirisne kose,u oči nastanila dvije zvijezde padalice.
Tijelo me na trenutak izdalo svojim drhtanjem,
potiho sam priznala sebi da osjećam strah.
Grčevito sam zarila prste u svemir.
Kada sam osjetila da gubim tlo pod nogama nestao je svaki otpor.
Potres je bio jak ,nemilosrdno je parao zadnje niti našeg zajedničkog tkanja.
Padala sam u užarenu utrobu zemlje iz koje je sukljao gusti dim koji je gušio nadu.
Zapekla me svaka stanica u koju je utisnuto tvoje ime.
Erupcija boli prolila je užarenu lavu, pržeći moje smrvljene kosti.
Posrtala sam,propadala,nestajala do dubine iz koje se uzdizao jedan predivni val.
Maštala sam kako jašem na tom valu,kako izranjam iz pjene poput boginje,
krijući kosom svoju nagost.
Promatrala sam ga smireno kako mi se poput utvare približava
i guta naviku koja samo postali.
Nisam se opirala.
Moje žedno tijelo vapilo je za vodom koja donosi smiraj.
Plutala sam u naručju tišine pogledom tražeći svjetlost
onih rajskih vrata koja vode u vječnost.
Izbačena na površinu koja nalikuje čistilištu, ugledala sam zvijezde na nebu.
Poželjela sam biti svemirski putnik
i na trenutak napustiti ovu opustošenu zemlju koja se mrvlia s mene.
Mislima sam dotaknula obalu Armagedona.
Poput beskućnika,moja duša,umotana u krhotine postojanja
promatrala je kako se rađa novo Sunce.
Preživjela sam.

Riječi sa okusom toplog mlijeka

Riječi s okusom toplog mlijeka
prosuo si pred moja stopala onako usput
ne mareći što ću ostati zatečena.

Mene je uplašila snaga svih tih osjećaja
koju se su taložili u tebi sve ovo vrijeme,
čekajući pravi trenutak
da dodirnu prostor između nas.

Progutala sam nekako taj val
iskrenosti i odlučila ostati prisutna
u tvojoj blizini na način koji voliš.

Pekla me gorčina moje loše procjene
jer sam shvatila da ono što mi nudiš je
bezuvjetno i vječno,
osjetila sam nekako u sebi
da sam zapravo nezahvalna
na onom što imam s tobom.

Pokušavala sam stvar vidjeti iz drugačije perspektive,
kroz pogled u kojem se gubim postajući svjesna
da je to jedini način da budem bliže tebi
onako kako ti voliš.

Pokušavam shvatiti gdje je ravnoteža između naše
želje da postojimo kao jedno ali svaki za sebe,
gdje je granica koja nas razdvaja ,gdje je most koji
spaja naše težnje i potrebe?

Osjećaš li se kao da lutamo pustinjom čekajući kišu
koja bi u tren oka preobrazila krajolik i ukrasila ga
najveselijim bojama probuđenog, novog Života ?!

Lutajući improviziramo sreću
čekajući da nam prilika zakuca na vrata
i odvede nas u neke nove svjetove
gdje se nećemo susretati tako često.

Već neko vrijeme ne znam gdje pripadam,
no nedavno sam shvatila da to nema nikakve veze s tobom.
Mi smo zapravo na prijelazu u kojem će se naš odnos
pretvoriti u misao koja će plutati svemirom
potpuno slobodna i ispunjena ljubavlju koja
se nikada neće ugasiti.


To što me više nećeš držati za ruku
možda neće biti više važno ni tebi ni meni
no sada mi je neizrecivo teško prihvatiti
način na koji te gubim.

Kada te naučim voljeti sva će bol nestati .
I mi sa njom. Na kraju svega ostat će ljubav koja će ispuniti prazninu
u kojoj ćemo nestati zauvijek.

Hvala ti što me voliš.
Na svoj način.
Bezuvjetno.

darshana.shrijani@gmail.com