Vaš blog

Postovi

Datum i vrijeme prvog posta: 01.11.2012. (10:37)
Zadnji post napisan:prekjučer
Ukupno postova:107
Broj postova u zadnjih 30 dana:9
Broj postova u tekućem mjesecu:6
Prosjek postova po tjednu:3.2
Prosjek postova po mjesecu:15.3
Mjesec s najviše objavljenih postova:prosinac, 2012. (26 postova)
Mjesec s najmanje objavljenih postova:veljača, 2013. (4 postova)
Najveći broj neaktivnih dana između postova:17
Broj dana bez postova:147
U koje doba dana najčešće pišete postove:tijekom jutra (7 - 11 sati)
Ukupno riječi u svim postovima:4948
Prosjek riječi po postu:47
U prosjeku pišete kratke postove (manje od 250 riječi po postu).
Broj postova sa slikom:0 (0%)
Broj postova bez slike:107 (100%)

Komentari
Ukupno komentara ostavljenih na vašem blogu:461
Prosjek komentara po postu:4.3
Najviše komentara po postu:16
Broj postova bez komentara:32

Ostalo
Datum i vrijeme kreiranja bloga:30.10.2012. (11:58)
Datum i vrijeme zadnje prijave u blogeditor:23.06.2013. (11:24)
Broj prijava u blogeditor:1097
Vaša IP adresa s koje ste se prijavili u blogeditor:78.0.254.161
U ovom trenutku 0 korisnik(a) uređuje svoj blog.
Vaš blog postoji 7 mjesec(i) i 24 dan(a).
Vaš blog se nalazi na 'Fresh' listi. <

I tak.Malo sam se pozabavila pitanjem ovisnosti zadnjih dana stavljajući samu sebe samoj sebi na promatranje i dijagnosticirala si kroničnu ovisnost o emocijama,jeftinoj romantici,životnim šlagerima i dramama popraćenim afektivnim ispadima na granici ludila kojeg doživljavam kao ljubav.

Registrirala sam to kao bolesno stanje i odlučila se izliječiti.Dobra dva tjedna sam masakrirala onu duboko u mene urezanu Mešinu misao Mogu osvojiti svijet jednom rukom ako me ti držiš za drugu sve dok se jednog jutra nisam probudila potpuno emotivno otriježnjena i nimalo slaba, kao što se inače budim,prekasno, da sudjelujem u kreiranju novog dana.Bilo je to potpuno drugačije jutro,jasno sam osjetila razliku i uživala u osjećaju slobode reanimiranog razuma koji je kontrolirao srce.Nazvala bih to buđenjem u nekoj ravnoteži ako se izuzme da sam imala neodoljivu potrebu razgovarati sa biljkama.Mislim da to ne bi trebalo pripisivati nekakvoj uobičajenoj nestabilnosti.To je moja potreba da budem u doticaju sa prirodom na svoj način koji razumijem i volim.Tako da sam u tom procesu otišla u vrt časteći se darovima prirode.

Ne želim biti degutantna ali zar ovaj falusni oblik ljeta ne otvara apetit uspavanim strastima ?



I tako je moje liječenje krenulo nizbrdo. Stavljena na kušnju ,kušala sam, priznajem,tamo gdje mi je najslađe,u strast i putenom nepažnjom izgubila tek stečenu ravanotežu. Zatim je došao jedan praktični test nakon kojeg sam se zajapurena sladila okusom pobjedničkog poraza.Od ovisnosti jedino može biti gora sloboda jer kad je osvojiš prestaje biti važna kao takva jer živiš zapravo zbog ideje koja te pokreće,koja te drži na životu(doslovno).Treba biti blag prema sebi kad usvajaš nove životne lekcije i zato sam odlučila da na putu prema slobodi naučim ljubiti svoje lance i ne zamjerati si previše zbog toga.Baš sam se sjetila da je danas prvi dan ljeta,a to je godišnje doba u kojem sve ubrzano raste i doslovno buja ukoliko samo sebe ne spali žestinom podivljale vatre koja guta sve pred sobom.Mene vesele boje i oblici ljeta.Stiglo je jutros.Osjećam se kao Feniks. Podižem bijelu zastavu.Vežite se. Polijećemo.

Činiš se malo hladan
kao da ne cirkuliraš
i to nije nikakva figurativna
pjesnička slika
govorim ti istinski i stvarno.

Dragi moja čaša je prazna
i duša slomljena
ne mogu napisati pjesmu
ako nisam omamljena.

Klokoću vinogradi istočeni
prepune čaše naših su riječi
slušam te kako mi bajke pričaš
o vječnoj ljubavi i obostranoj sreći
samo ako skinem tu čipkastu haljinu
i tijelom ti objasnim
sve što sam ti željela reći.

Nemoj se toliko lecati na klokotanje
nakon prigušene konstatacije
slažem se,to je vrlo bučna onomatopeja
no mislim da si već i sam shvatio
da sam potok,klokotanje je moje prirodno stanje.

Klokot,klokot,klokoće potok
zatim se čuje zvuk pucanja po šavovima
oslika se pjesma rastrgana čipkom
jedna dama za šankom sjedi sama
potpuno poetična i razdragana
mislim da previše pijem
zadnjih dana...

A jel me voliš?- interesiram se mazno.

Da ljubavi moja,naravno da te volim
tko bi te trpio inače, da te ne volim
tako ovisno,bolesno,snažno,jako...


Ovo je bilo romantično.

Apsolutno romantično.

Do jaja ljubavi moja,do jaja...



Post scriptum

Vidiš kakve mi se sve rime jave
i bučne pjesničke slike
zbog jedne obične ispijene spike...

Nikada nisam voljela poeziju.Zapravo bi točnije bilo reći da je nikada nisam cijenila ni razumjela.Sjećam se kako smo u gimnaziji pod rukama nosili neke duboko poetične knjige iz ovog i onog razdoblja kako bi sami sebi izgledali pametniji,a zapravo smo bili deep,dark and drunk pomodari koji su u torbi skrivali Treći Reich i plakali na Lovca u žitu.

Imala sam tada tog svog prvog ozbiljnog dečka,umjetnika,slikara i sjećam se kad mi je onaj dan kad me ostavio rekao one šekspirijanske misli Ne miriše sve što se zove imenom ruže smatrajući da sam previše sklona anrhizmu,uništenju i da se ne ponašam kao dama. Jebi ga on je ipak čitao poeziju i kad gledam iz ove perspektive možda je bio i u pravu,tada.

No život te natjera na poeziju i samo je pitanje vremena kad ćeš propjevati i iz kojeg razloga.Mislim da mi se to dogodilo kad sam se prije dvije godine tri puta selila u periodu od osam mjeseci.U jednoj od tih seoba nastanila sam se u jednoj velikoj trošnoj kući na katu do kojeg su vodile strme,spiralne stepenice.Ta je kuća pripadala jednoj nobel obitelji koja je imala svoju tragičnu priču; djeca posvađana,roditelji preminuli i o njima se još uvijek ne govori sve najbolje kako obično bude slučaj sa mrtvima,a nasljednike za kuću uopće nije bilo briga jer su mrzili i nju i sve uspomene utkane u njene zidove.Takva je energija bila u toj kući.

Prve večeri taman kad sam pokušala zaspati začula sam škripu stepenica i tupi udrarac po vratima.Ispunjena jezom jedva sam zaspala.Svaka naredna večer bila je ista.Nisam se osjećala nimalo ugodno u toj kući.Treće jutro pozvonio mi je poštar na vratima i gurajući mi u ruke poštu koja nje bila za mene ispričao kako je prije godinu dana pronašao dedu mrtvog na stepenicama.Osjetila sam kako mi se nelagoda širi cijelim tijelom no tjerana nekom znatiželjom popela sam se na tavan u nadi da ću pronaći sliku svog stanodavca.

Na tavanu me dočekalo puno različitih starih stvari koje su pripadale toj obitelji.Moju pažnju zaokupirao je jedan srebrni svijećnjak,šahovska ploča sa svim figurama,mali retro radio na baterije i njegova slika,markantan gospodin u godinama,sanjarski pogled i lice izbrazdano alkoholom.Ispod slike nalazila su se tri prašnjava rokovnika na kojima je pisalo Sveske .Potrpala sam stvari u košaru i spustila se sa tavana.Upalila sam svijeću ,načela butelju i otvorila prvu prašnjavu svesku.Narednih deset noći nisam mogla sklopiti oči od starčevog tumaranja po kući.U svakom udarcu i zveketu mogla sam osjetiti kako mu je kucalo srce,kako je pijan teturao po kutevima spotičući se u namještaj,kako je plakao od nemoći i tuge ,kako ga je grizla samoća ,kako je umro poput psa i kako još uvijek nije našao svoj mir.

Čitajući te sveske moja potreba za alkoholom se povećala i šećući tako njegovim životom ,hipersenziblna ,dirnuta i omamljena nisam shvaćala kako postajem sve više opsjednuta.Pamtim večeri u kojima sam željela umrijeti jer mi je bol bila nepodnošljiva.I plakala sam ,puno sam plakala,gušila sam se u suzama i znam da sam tada po prvi puta napisla nešto dovoljno duboko i poetično, a opjevalo je sav moj očaj u kojem sam se nalazila.I kad više nisam mogla razaznati što je za mene sreća,što je tuga,gdje sam,gdje pripadam,do kojih granica mogu ići i koji je smisao cijele ove farse, sjetila sam se jednog jutra, dok mi se kava hladila na stolu ,a moj pogled lutao po susjedovom dvorištu,kako sam prije dvije godine sanjala da stojim uz isti takav rustikalni prozor kraj kojeg sam stajala i tada i gledala identični prizor : stablo jabuke,starinska sorta,ogoljelo i na njemu tri crvena ploda.S druge strane tog prozora ,u sobi je stajao čovjek ,slika i prilika oronulog Ivice Kičmanovića,prislonio mi je ruku na solarni pleksus i naredio mi da mu dam svoj dah dok me zauzvrat protresao nekakvom snažnom energijom.Prije nego mi se san srušio zadnje što sam vidjela bilo je to stablo i jabuke na njemu.

Zureći u te jabuke , ispunjena nekim jezovitim osjećajem ,naglo sam se okrenula,udarila u stol ,prosula kavu po njemu i izbezumljeno otrčala po torbe i kutije u koje sam mahnito počela trpati stvari.Pokupila sam šah,svijećnjak,radio i sveske koje sam pronašla na tavanu i doslovno pobjegla iz te kuće.U toj sam jurnjavi i spoticanju prihvatila poeziju kao nešto meni svojstveno.

Pristala sam na poeziju samo iz jednog razloga, da ne poludim.

Zašto je moja lirika gruba i surova,nemilostiva i zašto riječima otkidam ljepotu duši i likujem nakazno da ublažim svoje njegovane boli. Smaknut ću riječima izdajicu,bacit ću i sebe nemoćno na koljena ,krvarit će rana bičem urezana ,uživat ću u boli. Stakatom mi svaka pjesma raskomadana i zato moja lirika nije nježna,mekana i tečna kao paperjasti oblak koji se raspršuje pogledom nabujalog potoka. Zašto moje pjesme nemaju krila pa da ponesem dušu koja čita u tople krajeve dalekog juga da se čitalac rastopi od miline i slatkoće upletene u izdahnute riječi.Možda moje pjesme nisu mekane jer otvrdne mi srce ponekad zbog svega onog što namjerno prešutim i okrenem glavu na drugu stranu,a obećala sam sebi da neću dopustiti da od života postanem tvrda i kruta pa surovošću iznova se smirim i smiješkom na licu svijetu se odbojnom divim. Možda zato moja lirika pati od nedostatka razigranih pjesničkih slika pa umjesto miline čuje se samo udarac pijuka i led kako puca no dok se probija voda između pukotina osjećam u tom divljanju riječima kako mi srce još uvijek kuca.

-Mama,mama,vidi pada zvjezdalicu ,tako moja djevojčica zove meteore,ispuni si želju raspjevano će ona pa joj uhvatim male ruke i skrijem je cijelu u naručju,malu sirenu,poljubim njenu svilenu kosu koja miriše po razigranom sunčanom danu ,sneno zatvorim oči i poželim posjetiti potopljene gradove,dvore i perivoje,na obalama njihovim ostaviti tragove svojih stopala i gledati kako me ljubavlju ziba more.U kolijevci života, smrt najmanje boli, nema slatkoće u pjesmi ako joj ne dodaš barem jedno zrno soli.