Svaka čast mojem životnom hardcoru, punku i rock and rollu ali ništa me toliko ne može uznemiriti kao zvuk tamburice.Dozvolila sam sebi da se počastim pjesmom pa sam si poželjela onu staru Bogdanovu Tko te ima taj te nema i zapjevala sam onako iz srca zajedno sa tamburašima.Ujutro uz 600 mg neofen,čašu vode i jaku crnu kavu nastavim u istom ritmu na youtubeu i plačem kao malo dijete.Stvar se vrti na repeat nebrojeno puta dok se pomalo emocionalno trijeznim i dolazim k sebi.Šarenicom što mi lebdi u orošenom oku ugledam neočekivanu stvar u ponudi playliste:



Rokerski rifovi vrate me u davne dane moje mladosti kada sam uz Štulića učila kako se srcem ljubi.Jebeni poeta,uvijek me dirne gdje malo tko može.Ne plačem.Nakon trećeg slušanja u meni već bukte tihe revolucije.Glazba je meni oduvijek ljekovita.

-------------------------------------------------------------------------------------------------------

Dane koji su uslijedili pamtit ću kao najbolje moguće dane u svom životu.Kroz vene kao transfuzijom potekla je ljubav. Intravenozno ubrizgavanje životne radosti obogaćene brojnim prilikama od nekih meni inače dragih ljudi od kojih nisam ništa očekivala.Moje tijelo je neobično reagiralo na taj pozitivan stres.Prvo podmukla migrena,zatim bolovi u trbuhu,lijevom jajniku i kronična ukočenost udova i muskulature.Groznica praćena temperaturom u konačnici me natjerala da se opustim i prihvatim pozitivnu promjenu,opušteno i bez grča.Nezgodno je kako te i pozitiva može smlaviti.

------------------------------------------------------------------------------------------------------------

Jasno razaznajem razliku između vođenja ljubavi i jebanja.Tu tanku suptilnu granicu između iskrene predaje i sirove požude razlikuje tek polaganost u kojoj smo se stopili na nekoliko trenutaka u kojima smo bivali kao jedno.U tom sinergičnom trenutku lišenom svake žudnje nastanila se poezija naše ljubavi.Došli smo do smisla.Samo te jedno molim u ovom trenutku izloženosti,ne ostavljaj me za sutra.

--------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Ne može se uhvatiti senka
od života sto k'o Dunav teče
jer je život i svetlo i tama
nekad/nekom/jutro, a nekada/nekome/veče

Ko te ima taj te nema
ko te nema taj te sanja
ko te sanja taj te ljubi
a ti o tom pojma nemaš

Neki žive blizu al' daleko
kao kamen ne mogu se maći
i kad se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu pronaći

I dok se za ruke drže stalno
u mraku se ne mogu dotaći

Al' dotaknu se linije života
dve sudbine kao jedna traju
il' se dirnu, il' se ne dodirnu
al' jedna za drugu dobro znaju

-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
U hijerarhiji svemira ukoliko pronađeš svoj mojo službeno postaješ čarobnjak.
Ponizno zahvalna nosim se sa titulom.U materijalizaciji ideje leži sva moja moć.

Svatko tko me imalo poznaje zna koliko se užasavam proslave svog rođendana.Može se dogoditi da ću isplanirati nekakvo opako partijanje ,a onda dan prije velikog dana sve otkazati bez posebnog objašnjenja i nestati na nekoliko sati.Možda sam potajice očekivala neka sitna iznenađenja(obožavam iznenađenja)no to sada u ovoj priči nije bitno.Loša vijest oko rođendana je da ga ne možeš izbjeći,a dobra vijest je da se događa samo jednom na godinu.Danas.

Moj ovogodišnji solarni povratak obilježila je glupava činjenica da se broj mojih godina poravnao s brojem mojih cipela.Budući da je to iznimna situacija koja će trajati nekih 365 dana,(dani uravnoteženosti, tješim se ironično), vrijedna je spomena jer na njoj mogu ovako "uravnotežena" izgraditi cijelu priču o tome gdje sam bila i što sam radila,gdje sam i gdje želim biti jer što su rođendani nego zbrajanje i oduzimanje unutar naših ostvarenih,neostvarenih i zaboravljenih snova,želja i ciljeva koji bi nas trebali voditi do nekog samoostvarenja.Naravno ovdje bi trebalo spomenuti pohabanost,razgaženost i paradoksalnu udobnost u vlastitoj neudobnosti bez estetike no to mi je tako depresivno da uopće ne želim razmišljati o tome.

Prije nego što dopustim da se sve to polako otkvači od mene spomenut ću da su protekli mjeseci za mene bila kao neka vremenska nepogoda kao kad usred ljeta počne padati led,nisi pripremljen na takve situacije i zapravo ne možeš ništa učiniti nego smireno promatrati kako nestaje nešto što si s ljubavlju gradio i radio.Neki govore da je to normalna pojava jer se jedan ciklus približava kraju da bi drugi počeo donoseći sa sobom pregršt novih mogućnosti,ideja i promjena.Treba napraviti mjesta za taj novi početak.Treba krenuti,uroniti u taj novi solarni krug i naravno preživjeti.Po prirodi sam fighter i svako beznađe je za mene izazov koliko god depresivno pri tome izgledala.Izazov je iskreno sagledati sebe i potvrditi si sve svoje promašaje kao i sve svoje talente i darove i pri tome ostati nasmijan,vedar i otvoren životu jer nikad ne znaš u kojoj neprilici vreba tvoja prilika.Shvatila sam tokom tog procesa da sam mnogo puta zbog nedostatka hrabrosti i fokusa dopustila drugima da raskomadaju i razmrcvare moje ideje,da me iskoriste i pokradu,da ostanem onako prazna i nedorečena,neostvarena.Naučila sam da moram šutjeti i raditi.Naučila sam da progovoriti treba samo u ključnim trenucima kad neke ljude moraš staviti tamo gdje im je mjesto.Neopisivo je važno prepoznati pravi trenutak za realizaciju i to je ono što mi u ovom trenutku jedino privlači pažnju.

Nebom se razlijeva indigo-ružičasta.Namjerno sam ustala ranije kako bih dočekala Sunce u svojoj zvjezdanoj kući. Raduje me što će iza podneva i Mjesec iscrtati svoj puni krug,da bi navečer zasjao u svojoj punini.Ovaj dan ima potencijala.U ormaru biram svoje najdraže boje jeseni za šetnju do grada.Nisam ni spomenula koliko zapravo obožavam jesen.Na umu su mi dva odredišta,prvo je Ured državne uprave gdje ću iskrcati svoju ideju uobličenu u papirnati oblik zajedno sa ostalom potrebnom dokumentacijom za registraciju ,a drugo odredište je Borovo jer na šampanjac i tortu dolazim kao freelancerica, u novim cipelama broj 37.

Sretan mi...

Nikad nisam mislila da zagorski bregi za nas koji smo utkani u ravnice mogu biti toliko izazovna destinacija.Udaljenost od nekih 120 km pretvorila se u turbulentnu trosatnu vožnju u kojoj su jedina utjeha bili prekrasni zeleni pejzaži koji su nas vodili do našeg cilja,"osvajanja" Velikog Tabora.

S našom ne baš isplaniranom skitnjom poklopile su se i Srednjovjekovne svečanosti u Velikom Taboru tako da smo uz razgledavanje dvorca za 50 kuna dobili i zanimljiv program koji nam je dočarao dašak povijesnih događanja.

Ovdje je ekipa poprilično fokusirana na one najmračnije epizode tog razdoblja no toliko su svi bili srdačni i gostoljubivi da su pokupili sve moje simpatije pa sam u jednom trenutku pristala biti dio performansa u sobi za mučenje.Planirala sam postat tu fotku ali razmišljam da možda nije prikladno.Dvorac ima neku mračnu i jezivu patinu koja pulsira unutar bijelih zidina vjerojatno zbog brojnih legendi vezanih uz dvorac ,a najpoznatija je

Renesansni festival-Koprivnica

Iz godine u godine postajem sve veći fan renesansnog festivala.Tih nekoliko dana grad je preplavljen strancima i slobodnim umjetnicima raznih profila koji ne mogu a da sa sobom ne donesu pregršt pozitivnih i oslobađajućih emocija koje su utkali u svoje rukotvorine.Zatim tu su vitezovi ,princeze,kmetovi,vile i vilenjaci,glazbeni instrumenti,talismani,oružje,miris baruta i pečenih lepinja,pivo i medovina koji mi jednostavno izmame osmijeh na lice.Ove godine tema je bila srednjovjekovno pivarstvo. Ponuda je bila ogromna.Ljudi se ovdje prvenstveno dolaze družiti i zabavljati zbog čega je atmosfera odlična.Lijepo sam se opustila na bedemima.Dijelim fragmente ugođaja ...