Proteklih sedam dana provela sam u svojoj najomraženijoj aktivnosti,šopingu odjevnih predmeta. Zato je ovaj post neka vrsta ispričnice jer me danima nije bilo na blogu i ujedno raritetni primjerak s obzirom na temu koju obrađujem jer pisanje doživljaja o obleki i šopingiraju je zadnje što se nalazi na mojoj listi prioriteta.No evo me tu sam gdje sam.Početkom veljače svjedočit ćemo velikom obiteljskom veselju i red je prikladno se odjenuti.

Budući da ne hodam po trgovinama ne znam što se u kojoj nalazi ( ne čitam ni letke) morala sam obići apsolutno sve trgovine u gradu i za to mi je trebao cijeli tjedan.Prva tri dana oblačila sam klince.U jednoj trgovini nemoguće je naći sve što ti je potrebno da obučeš dijete i moraš ih obići pet šest da im im dizajnirao svečani outfit .Bili su dobri i strpljivi.Pronašli smo u svakoj trgovini po jedan odjevni predmet ,a jedan cijeli dan smo samo isprobavali cipele. A.si je uspio pronaći košulju koja mu savršeno odgovara,a meni se usput dopala mala kožna narukvica sa srebrnim ornamentom.



Ostala četiri dana predala sam se potrazi za malom crnom haljinom i ostalim modnim dodacima.Nakon što sam dva dana isprobala milion kombinacija i izludjela prodavačice svojim komentarima da u ovom izgledam kao seljančica,u ovom droljasto,dok razmišljajnje o looku mafijaške udovice još razmatram ,pronašla sam savršenu čipkastu krpicu za" samo" 500 kuna.Skoro mi je stalo srce kad sam s onak usijanim okicama od oduševljena što sam se uvukla u nešto u što bih se mogla zaljubiti,ugledala cijenu. Negodovala sam oko cijene dobrih pola sata nakon čega je njegovo gentelmansko odmjeravanje mene u haljinici prevagnulo zdravo razumsku odluku i haljina je s užicanih deset posto popusta,kupljena .Vrlo darežljivo i apsolutno romantično.Zaslužio je poljubac.



Cipele su mi zadale prilično glavobolje jer inače teško nađem što mi se sviđa .Isprobala sam svakakve modele i stvarno mi nije jasno kako žene hodaju u onim užasno visokim potpeticama koje inače zovem cipele do kreveta. Cipele koje sam odabrala nisu bile moj prvi izbor ali su bile zadnji budući da nisam uspjela pronaći čizmice o kakvima sam maštala.Doduše ove su mi se jako dopale i mogu reći da su to moje prve prave salonke i da se sasvim dobro osjećam u njima.Torbica je upala u priču jer je bila na popustu i koštala je svega 30 kuna.



I na kraju trebalo je ubaciti nešto toplo preko haljine.Dugo sam birala između bolera,vestica,sakoa i pašmina i na kraju sedmog dana sam odabrala ovu jaknicu:



S obzirom da nemam puno garderobe već vučem nekoliko omiljenih komada odjeće u svakoj sezoni bila sam zadovoljna sa cjelokupnom kombinacijom jer mi je izgledalo da sve to mogu fino kombinirati s drugom odjećom koju već imam .Moja praktična strana osobnosti morala je opravdati ovaj ludi sedmodnevni šoping .Znam da je sve crno ali to je boja u kojoj se trenutno najbolje osjećam.



Iako sam se izmučila da spojim nespojive kombinacije moram priznati da je čisto gušt imati ovako nešto u ormaru.Sad sam mirna za duži vremenski period jer se haljinica može odjenuti u svako godišnje doba ako se iskombinira uz neke druge modne dodatke i to je ono što me izrazito veseli.

Osim toga sve skupa na hrpi mi uopće ne izgleda tak loše. Sinac mi je rekao da izgledam kao prava rokerica i da mi samo nedostaje električna gitara.Primila sam to kao kompliment i na kraju svega dobro sam se osjećala,kao prava žena.



Evo došla sam do kraja svog prvog i zadnjeg modnog posta i vraćam se normalnom životu u kojem mi je najveći šoping izazov otići do obližnjeg supermarketa po klopu. Sada idem pročitati što se događalo kod vas ovih dana dok me nije bilo.Uživajte !!!

Željela sam te prešutjeti u ovoj ispovijesti kao manje bitan dio mog postojanja no istina u meni glasno je protestirala da ne bih smjela pristati na takvu obmanu jer sve što dodirne naše klupko života ostane kao upletena nit koju valja pripojiti postojećem tkanju da ne viri kao neka izvučena očica iz nedovršenog toplog pulovera u koji sam se namjeravala skloniti nekoliko narednih godina za koje sam duboko u sebi maštala da će se pretvoriti u vječnost. Moram te spomenuti jer samo tako mogu otpustiti taj sada već nepotrebni dio sebe.

Gledam je kako razasuta leži preda mnom ,brojanica koju si mi darovao ,još uvijek je umotana u esenciju palisandera koji me tada podsjećao na najljepšu bajku koja postaje moj život.Kroz prste provlačim svaku kuglicu pokušavajući oživjeti sekvence u kojima smo postojali kao jedan organizam kroz koji se ogledala ljubav koja je sazdala univerzum.

Razmatao si moj sari kao da otvaraš dar koji ti je Krishna položio u naručje ostavljajući na mom trbuhu cjelove s okusom chillia i slatke riže.Osjećam neku nelagodu zbog spoznaje da samo bili uhvaćeni na gozbi u kojoj se sladimo zabranjenim voćem no priznajem sebi da je u tom trenutku osjećaj bio božanstven. Moja unutarnja boginja plesala je od radosti gubeći svaki sram i razum.Bili su to trenuci u kojima sam osluškivala puls svemira u sebi,nešto što sam mislila da više nikada neću osjetiti i na trenutak mi se učinilo da sam istinski sretna.

Mislili smo da nam se dogodila ljubav i da nas blagoslivlja svjetlost nebeskih dvora ne shvaćajući da smo bili zavedeni Lilom,božanskom igrom u kojoj smo poput marioneta ,koračajući tamnom stranom naših duša ,odigrali predstavu karmičkog pročišćenja plačajući dugove koje smo vukli iz nekih prošlih života kojih se ne sjećamo.Shvatila sam prije tebe da smo prevareni.

Bilo ti je teško gledati kako zamahujem na bogove oštricom ljutnje i bijesa no do tada nisi ni znao da imam uobičjenu naviku povremeno ratovati sa njima naročito kad osjetim kako mi se smiju u lice stavljajući na test moju izdržljivost.Ponudili su mi da biram, a svaki izbor je bio gori od drugog.Ti si šutio podvijenog repa strahujući od kazne luckastih bogova.

Od svega ponuđenog izabrala sam smrt za nas.Dramatičnu,odbojnu i hladnu smrt među zidovima našeg osobnog Taj Mahala u koji sam nas sahranila zauvijek zajedno s onim osjećajem da sam napokon živa.U zagrljaju Shive ,mog kozmičkog ljubavnika ,otplesala sam razaranje jednog neobičnog spajanja zapisanog u knjigama vječnosti.

Ponekad osjetim tvoj miris utkan u svih 108 kuglica brojanice ,onda se uhvatim za onu još jednu dodatnu koja predstavlja Boga i započnem novi krug sa novom mantrom ...

...zaboravi ovu sladunjavu priču,zaboravi čatni od jabuka , Darshana...

Kada sam napisala post na temu Dobar seks u lošim vezama nisam imala u planu poremetiti naš uhodani seksualni život koji je bio jedina čarobna dimenzija našeg odnosa.Vrag s tim pisanjem je upravo to što kad neke stvari staviš pod znak pitanja,razmisliš malo o njima ili ih promotriš iz drugačije perspektive one se automatski nađu u vrtlogu promjene koja nije uvijek ugodna.

Kratka apstinencija uz pozorno praćenje promjena ponašanja s obje strane rezultirala je poražavajućim otkrićem da je seks na neki način ipak precijenjen u našoj vezi.Dobra stvar je što sam shvatila da je u mojoj situaciji u slučaju prepuštanja vratolomijama bilo potrebno napraviti emotivni odmak ,a prije odmaka trebalo je moju ovisnost o njemu nazvati pravim imenom.Kad se sve to pomiješalo u nekom dvadesetminutnom deliriju ostalo je samo ono trenutno fizičko zadovoljstvo olakšanja.Nešto kao one night stand varijanta u kojoj možda nema onog uzbuđenja koje donosi osvajanje i odvlačenje u špilju jer ipak već dobro poznaješ put koji vodi do vrhunca što u ovoj verziji s vremena na vrijeme nije uopće loše ,pogotovo ako si lijenčina poput mene i teško pronalaziš razlog da izađeš iz stana među ljude,a kamoli tek da zbariš nešto.Zamišljati sebe u nekoj stvarnoj one night stand verziji stvarno mi je nedokučivo i nepoznato.Nije isključeno da bi jedan istraživački pohod u tom smjeru otklonio mnoge nedoumice po tom pitanju no o tome trenutno nema mjesta u ovom postu.

Ustvari razlog pisanja ovog posta je sasvim drugačije prirode nego što na prvi pogled izgleda.Meni su se u protekla dva mjeseca odvrtjeli poprilični filmovi u glavi i iako ih je većina bila dobro poznata uhvatila sam neke sekvence koje su mi promicale tokom svih ovih godina i napokon sam ih mogla razumjeti.

Način na koji sam pokušavala voljeti sebe kroz njega ,bio je poražavajuće glup .Nisam bila svjesna u kakvom limbu igram sve dok nisam shvatila da kao osoba zapravo uopće više ne postojim.Mi smo osjetili onu opjevanu ljubav na prvi pogled,kismet,susret starih duša koja su se dogovorile još na onom svijetu za zajednički život.Osjetili smo sve ono o čemu pjevaju pjesnici kad se dotiču ljubavi ,a u proteklih par godina shvatili smo što znači bol i raspadanje.

Kad razmišljam o onim meni još uvijek čarobnim riječima, volim te, pokušavam proniknuti u njihovo pravo značenje. Na primjer ako se sjetim onih dugih noći u kojima sam plakala zbog nekih sada manje bitnih razloga,mirila se,opraštala i kretala ispočetka,jesam li u tim trenucima iskreno voljela ispunjena nekim strašnim strahom i očekivanjima ?
Ili recimo ovaj trenutak u kojem ne osjećam nikakav strah pa čak ni tugu dok je podnošljivost zajedničke blizine svedena na razumnu mjeru ljudskosti i razumijevanja,volim li sada iskreno i stvarno?Možda sam samo indiferentna pa ću se s vremenom pretvoriti u kučku s kojom je bolje ne imati posla.Postajem li mekša ili otvrdnjujem ?Da i što je s povjerenjem na kraju krajeva ,kojeg gotovo pa i nema?

Pokušavam biti iskrena sa sobom kad razmišljam o tim stvarima.Voljela bih se osloboditi svake drame kad obrađujem tu temu i onako istinski reći i glavi i razumu što zapravo osjećam i u kojem smjeru želim ići.Načitala sam se svakakvih knjiga o tome od jeftine psihologije do šamanskih uvida i slobodno i bez srama mogu zaključiti da nisam skužila ništa.Mene još uvijek proganja pitanje ispunjenog i sretnog odnosa sa drugim ljudskim bićem koji je sam sebi dovoljna zagonetka.

Ta riječ ljubav je poprilično potrošena riječ i odavno je izgubila svoje pravo značenje.Voljela bih upoznati to nedokučivo stanje svijesti u kojem mogu voljeti dušu čovjeka u kojoj zrcalim sebe.Osjetiti sreću zbog drugog bića samo zato jer ga nešto veseli i ujedno sve više udaljava od mene.Hoću li ikada imati snage ponuditi strahu nagodbu kojom ću napokon razotkriti svoje stvarne želje.Želim znati volim li još ili fejkam sebe u nekoj niskobuđetnoj drami u kojoj kao život piše čudne priče.Ne tražim iskrice zaljubljenih parova,ne čeznem jer je tijelo umorno i pomalo starim ,ne padam u zanos i ne očekujem gotovo ništa .

Pitam se gdje je to blaženstvo,paperjasti mirisni jastuk pun ljubavi u koji mogu spokojno utonuti mažena ,pažena i voljena od same sebe i od drugih ne tražeći ništa ,ne očekujući ništa,nemati ništa i istovremeno imati sve,cijeli svijet na dlanu beskrajnog univerzuma unutar mene ,u kojem caruješ Ti.