Preopuštena. Groggy. Razmazana šminka uklopljena u talog jutarnje kave s uvijenim dimom u kovrčama. Trebalo je biti savršeno,zahtjevan posao s ugodom na naglasku o zajednički provedenom vremenu.

Praznici se približavaju kraju.Uskoro će nastati strka i gužva,miris redovitih skuhanih obroka i dodir malih ruku koje me vode u svoje nove odaje namještene pomno, s puno ljubavi.Trenuci koji jedini vrijede ,u kojima jesam,svoja ,dosljedna.



Zidovi veselim bojama pričaju neku novu priču dok šutke promatram na dnu kante s tragovima preostale boje ono što smo bili,što sam voljela.Ovo je zapravo zadnji pogled jer ću sve uskoro baciti na glomazni otpad i pokušati prihvatiti ono što jesmo,sada.

Prolazim između soba ,kroz zidove ,tražim da li je nešto ostalo umetnutno, zaboravljeno, prašnjavo. Da,ostale su neke namjerno zaboravljene stvari,kako ne bi ostala potpuna praznina u sredini jer kako bih podnijela buku koju bi mi stvorila tišina u kojoj sam sahranila tri desetljeća i kusur svog malog života.Te stvari za mene više zapravo nemaju neku preveliku vrijednost ,(dala sam sam si slobodu da izgovorim to naglas) ali izgleda mi da nas nekako drže zajedno poput trošnog mosta po kojem treba oprezno koračati.Neka ostanu,neka ostanu još malo barem dok ne dobijem krila i preletim iznad provalije,neozlijeđena.



Pitam se što mi je činiti dok čekam taj svečani trenutak uzleta.Tražeći se u malim stvarima u kojima njegujem svoje bivanje,pokušavam saznati tko sam i kuda idem.pričaju li moje male oaze priču o meni.Mogu li je čuti,doživjeti ,vidjeti kroz nju kao kroz kristalnu kuglu u kojoj me čeka mjesto o kojem sanjam.

Moj mali kutić sreće ispomiješan dnevnom rutinom i nadanjima,baš na tom mjestu proživim dane,probdijem noći ,borim se sa svijetom koji ne mogu izbaciti iz glave i ponekad stvaram i stvorim nešto lijepo,samo moje ,meni svojstveno.Ugostim prolaznike,prijatelje znance,nekad samo kava ,nekad ukusan obrok,nekad previše svega nečega.



A onda kad sunce ode na spavanje poželim se odmoriti ,zaroniti glavu u mekani jastuk i razgovarati sa anđelima. Sklupčati se u njihovom naručju poput mačke,bezbrižno,sklopiti oči i sanjati o hladnoj ružičastoj zori koja će me probuditi iz nedosanjanog sna.



Ljupkost i bunt,smisao i ravnoteža , razlozi zbog kojih hrabro ustajem svakog jutra i proživljavam još jedan dan ispočetka nezasitna poljubaca i zagrljaja koji uvijek iznova razbijaju ljušturu u kojoj se skrivam i vode ljubav do mog razmrcvarenog srca. Moji mali anđeli, pulsirajuće sreće u kojima zrcalim sebe i milujem svoje unutarnje dijete kroz zajedničku igru u kojoj je sve prirodno,bez pretvaranja.







Moram da spomenem ClayMagic. Kada su te skulpture izašle kroz moje ruke znala sam da više nikada neću biti ona ista žena.Iako su u njima zapisane moje najdublje boli ,volim ih jer nekako svaki put kada otirem prašinu sa njih sjetim se kako sam u trenucima najveće patnje bila najbudnija i živa,neizrecive snage ,nebrojenih mogućnosti.Lijepo ih je gledati,poručuju mi što sam sve bila i što sve mogu biti.Možda je vrijeme da dovučem glinu iz podruma i zarijem prste u blato i oblikujem nešto sasvim drugačije,moćno i neupitno lijepo na moj način.



Preturajući po ormaru pronašla sam haljinu i dala joj novu boju,ljubičastu.Pronašla sam i stare sandale,ogrlicu i torbicu.Gledala sam dugo u tu kombinaciju i poželjela nositi je na nekoj romantičnoj večeri u toploj ljetnoj noći po mogućnosti još ove godine.Osmijeh koji je zatitrao preko usana zbog ove male vizualizacije, to ste trebali jednostavno vidjeti.Neopisivo je.


.................................................................................................

Tko si ti draga moja.Koračaš po lelujavom mostu razapetom između krajnosti i još uvijek tražiš onaj izgubljeni svijet u kojem si mislila da si pronašla polovicu svog srca.Rekao mi je da vjerujem,da mi ništa drugo ne preostaje,rekao mi je da promijenim taktiku,ne sjećam se kada mi je rekao da me voli.Moguće da su te riječi one lijane na kojima se ljulja most od njega do mene,smijemo se iznad ponora zaljubljeni u sebe i pružamo si znojne ruke,stisak klizi,izgleda da će svatko ostati na svojoj strani.Slaba sam u vjeri,taktika mi je zastarila poput mene same.

Teško da više mogu za ovu priču da se mijenjam.

Tko si ti draga moja ?

Samo to,nešto između svega toga, ili moguće još puno,puno više ?

Sve sam.

Apsolutno.

Baš sve...

Evo me.Napokon.Čitala sam vas šutke,ne zamjerite. Nakupilo se i kod mene od zadnjeg posta u skicama poprilično naslova s jednom ili dvije rečenice koje nisam uspjela sročiti do kraja pa nagađam što sam zapravo htjela reći u