Pritisak magle na sljepoočnicama danima,
to ljepljivo gusto sivilo niti beznađa
utkane u auru propadanja.
Prolaze godine nonšalantno
ne mare kako se osjećam.
Može li sav taj umor na meni
izgledati šarmantno?Trebao bi
jer dolazi od snova, čekanja,
traganja i svih onih vjetrenjača…
Jesen mi dolazi.
Lišćem su prekriveni poznati puteljci
i ceste kojima sam naučila koračati.
Svud uokolo tih cesta duboke su i hladne vode.
Stojim tamo na samom rubu i
držim cijeli svijet na dlanu uronjena u
osjećaj potpune beskrajnosti .
Kroz sivilo svoje pojem da se magla s kojom
plešem barem na tren pretvori u boje,
da osjetim mir u nemiru, hihot u spokoju,
neku slatku pokoru ,odmorena između dva sna,
tu gdje postojim,u pjesmi u kojoj se gubi svaki trag
Gdje sada postojim
15 kolovoz 2014komentiraj (3) * ispiši * #
