Meni je tužno gledati te
kako se gubiš u površnosti
koju si mi ponudio kao jedini izbor
koristeći je kao opravdanje
za tvoju bezizlaznu situaciju,
(sam si je tako nazvao)
dok bih ja to okarakterizirala
kao pravo lice kukavice
koja pristaje na manje.

Zasmetala me je ta tvoja površnost
kojom misliš da mi podilaziš,
i sva ta tvoja inferiornost i kukanje
i odlučila sam da ti vratim tu boljku
i nemoj da gledaš na to kao na
osvetu,ne ,to je zbog ravnoteže među nama,
među zvezdama kako bi rekao dobri stari Đole...

No budući da si mi drag
razmišljala sam kako da ti olakšam boli,
da me više ne gledaš tim puppy eyes pogledom
koji me prema tvojim očekivanjima
nimalo ne razoružava već naprotiv
pobuđuje kod mene
vrlo neprimjerene ideje
kojima bih voljela da ti napakostim
tako da barem malo osjetiš okus
mog raskomadanog srca,
da osjetiš koliko boliš.

No pustimo sad to ludilo.
Tko bi shvatio kako na mjesto ljubavi
dođu prezir i mržnja.

Noćas je pun mjesec,dramatičnost
dodatno naglašava pomrčina.
Noć je snažna za magiju
no moje bijele sestre zabranile su mi
da bacam ljubavne čini.
Nakon onog lapsusa s tobom,
sjeti se se kad je sve otišlo bestraga,
rekle su mi da sam više crna nego bijela
jer previše izazivam vraga
pa su mi uzele i knjigu i kazanče i metlu,
a mačka kojeg si mi poklonio
pogazio je auto
tako da sam potpuno nemoćna
bez svojih ljubavnih čini i svojih rekvizita i muceka
u nastojanju da se ponovno zaljubim u tebe,kukavico.

No nekako sam pomislila da bi ti mogao malo glumiti maga?
Mjesec je pun,noć je još mlada,a ja bih ponovno voljela biti opčinjena
s tobom kao nekada.Sjećaš se ?

Dakle kad iza ponoći nastupi Venerin sat,
(dala sam ti onu malu tablicu sa magijskim satima)
upali svijeću i na crvenoj vrpci ispiši slova mog imena
pa kraj njega zaveži jedan čvor.

Izgovaraj moje ime toliko dugo koliko ti ga stane u jedan dah,
a zatim zamisli moje tijelo kako se savija oko tebe
u spiralnoj crvenoj ekstazi dok je oko tebe sve gušći mrak.

Sedam večeri ponavljaj ovaj ritual, još sedam čvorova
oko mog imena ispleti i onda samo vjeruj,vjeruj,vjeruj
da ću ti doći...



Crna svijeća dogorijeva,sašivena lutkica,pribadača bijela

directament al cor d'un covard a xisclar

Crna ili bijela ,u bojama ,vesela,

samo da sam malo opčinjena,samo to bih htjela.


P.S. Molim te nemoj ovo prakticirati ako si pijan!

Mnogo toga bih pojasnila sebi
u ovom trenutku intenzivne
emotivne angažiranosti samo
kad bih pronašla prave riječi,
jednostavne,jasne i moćne riječi
koje bi obuhvatile sve one uzdrmane
zidove unutar mene koji žude za snom
u morem natopljenom pijesku.



Oko mene pejzaži u pokretu,šume postaju rijeke,
duboke su njihove krošnje i blistave,a kora glatka.

Svileni makovi utiskuju žarke poljupce
na ružičaste obraze neba koje me gleda
velikim dječjim očima prepunim kiše.

Upijam sve to pa me trzne bol u izgaženom tkivu bivanja,
zabrinutost zbog složenosti životnih površnosti i neka
prašnjava nostalgija za svim onim
neobuhvaćenim trenucima istinskih radosti.

Pokleknem pred ljepotom trenutka...prekasno...

Na paperju pepela, žarom žudnje paljena,
mirtom i tamjanom ispisujem obiteljsku kletvu,
nemoći svojom i strahom hranim krvoločne bogove
polažem ovaj život koji znam za jedan novi,bacam ga u vatru svetu.

Pa da u miru krenem ispočetka i sagradim nove kule u pijesku
i u njima nastanim svoje nadražene snove koje želim živjeti
u ovom trenutku,sada...

Barem dok ne naiđe plima,dok ih ne proguta more...




Elegy

Na stolu me dočekao buket od dvadeset kutijica raznovrsnih mirisnih štapića.Teško mi je bilo odabrati jedan pa sam ih palila jedan za drugim sve dok nisam nestala u slatko oporom zraku prepunom dima koji mi se provlačio kroz odjeću i kosu. Pačuli mi pokrene korijensku čakru.

Poželjela sam odjenuti sari,onaj predivni sari koji mi je sestra poslala u paketu iz Njemačke da me iznenadi za Božić.Dobro je znala u kakvom sam filmu i svim silama se trudila da proživim jednu svoju ideju koju sam opsjednuto vukla za sobom iz nekih prošlih života. Ona je kužila te stvari i potpuno me razumjela.Ona je jedina osoba na svijetu za koju sa sigurnošću mogu reći da me bezuvjetno voli i ima živaca za sve moje hirove i pretjerivanja.

Sjećam se kako smo se upoznale prije pet godina na Petrolovoj pumpi, a zatim dugo zainteresirano razgovarale jedna s drugom uživajući u toplini proljetne noći i ukusnoj večeri ,zavaljene u ugodan rustikalni ambijent poznatog restorana.

Upletene u vibraciju pripadanja,prepoznavanja i povezivanja ,otvarajući jedna drugoj srce lomile smo kariku karmičkog lanca grleći neku duhovnu slobodu jedna u drugoj.Dvije godine kasnije nakon dugačke šetnje uz Rajnu,zapalile smo nargilu i omamljene dimom s okusom jagoda maštale kako ćemo zajedno otputovati u Indiju i očima se nasititi bijelog kamena Taj Mahala.

Sandal i indijski začini natjeraju me da odjednem sari. Namatam svjetluckavo platno oko struka ,pažljivo nabirem tkaninu oblikujući ukrasne nabore.Zveckaju narukvice dok brojanica klizi među prstima. Mahashivaratri. Glad za bogom.Glad za sobom. Shivoham Shivoham Shiva Swaroopoham...Om namah Shivaya,Om namah Shivaya...

Ruža je posve drugačija.Odjevena u lepršavost svibnja paučinastim laticama golica probuđeni nemir mojih osjetila koja slute oluju i toplu pjeskovitu kišu.Ruža je uvijek blaženstvo koje otvara srce nježno ružičastim bojama pomahnitale zore ,najavljujući novi početak na kraju promašenog dana.

Cannabis. Ne miriše uobičajeno pa dodajem ljiljane i nešto što se zove Lord Buddha. Pleše mi se...kuda ova priča odvrluda...

Kad sam bila djevojčica stanovali smo kraj groblja u dugačkoj Šenoinoj ulici u kojoj nije bilo djece.Moja majka je otišla bez objašnjena ,a ja sam dugo zurila u visoku ogradu i čekala da se pojavi iza vrata da joj se bacim u zagrljaj.Često sam sjedila na dvorištu i vodenim bojama slikala leptire i drveće koje pleše na kiši.Dugo sam se igrala sa lutkama i mijesila torte od blata.I neprimjetno sam rasla u svom izmišljenom svijetu prepunom boja.

Kad sam bila tinejđerica preselili smo se u novu kuću ,u ulicu koja je bila prepuna djece i mladih ljudi.Pokušavala sam se uklopiti na razne načine,hodala sam sa svim dečkima iz ulice, no sa svima vrlo kratko.Cure me nisu voljele.Ne znam zašto.

Kad sam krenula u srednju znala sam prolaziti tom ulicom u svom punkerskom izdanju izazivajući podsmijeh mojih nekadašnjih prijatelja koji su svi odreda hodali po seoskim zabavama.Nisam marila,često bi im pokazala srednji prst kao našu jedinu moguću komunikaciju i nastavila dalje.U tom periodu voljela sam piti pivo,ne samo jedno na dan.

Ulazak u dvadeste obilježile su ogromne količne ledo sladoleda s okusom čokolade i vanilije i dobri stari R.E.M koji me izvlačio iz mojih depresija u kojima sam se utapala.Guza mi je u tom periodu poprilčno narasla pa sam se dokraja zatvorila u svoj svijet tražeći Boga ,smisao i izlaz.Uz sva moguća religijska izdanja osjećala sam se potpuno izmanipulirano,poput marionete.

Zato sam željela postati nadčovjekom i prevazići sva ta intenzivna svakodnevna umiranja .Zapalila sam joint, sa njim.Često razmišljam o tome i mislim da se u tom trenutku moj svijet promijenio i po prvi puta imala sam osjećaj da sam napokon u raju okružena bogovima.Zaljubila sam se jako,u njega u samu sebe ,u svijet.Sve je bilo tako jednostavno i lako.Bila je 1998.,cijeli svijet mi je bio pod nogama,a ja sam mu se smiješila sa svog ljubavnog,pobjedničkog trona.

Sinoć smo se nezgodno zakačili , bez dijaloga ,poetski, kada sam mu sve što mi leži na duši izrekla pjesmom,gadnom,prostačkom, sirovom pjesmom koju se sramim objaviti ili pročitati naglas. I nakon toga više nisam ništa rekla.I on je ostao bez riječi.Sjećam se da se negdje usred noći privio uz mene ,a ja sam se nemoćno koprcala ostajući bez zraka.




Oblaci namirisani svibanjskom kišom razvlače svemirom novi dan u 2013.Trenutno slušam R.E.M. i ližem sladoled.Glava mi je prazna. Kreativno se ispucavam dizajnirajući vrlo ukusan ručak koji će mu razmaziti nepce.Rado bih zapalila joint ali poslijepodne moram na posao.Pivo se hladi, popit ću ga uz večeru,ako pronađem barem jedan dobar razlog da se vratim.Guza je taman .Hvala nebesima.

Poigravam se ludilom,nonšalantno
no duboko u sebi znam da orem brazdu
koje se bojim,mislim da ljudi ludilo biraju svjesno
bježeći od nekih svojih dubokih boli.

Isprva se igraju ludilom,a onda samo jednog dana
zagrizu komadić stvarnosti i iznenađeno gledaju sebe
kako stigmatizirani dijagnozom
utrnulim koracima godinama mjere hodnike umobolnice.

Corridor in the asylum - Vincent van Gogh.

Promatram na dlanu točku na kojoj mi se linija života dijeli na dva puta
Na tim rašljama zna stajati ona promiskuitetna,zlobna ,prevrtljiva kučka.

Dok ona druga sjedi u svom kutu ,inficirana mesijanskim sindromom
zaziva boga,zapravo kuka.

U procijepu između njih ona istinska i jedina prava
uvijek razmišlja o nekim dubokoumnim stvarima
priželjkujći trajanje skriveno u krhkosti skupocjenog porculana.
Čini se da duboko spava.

"Ludilo se često sastoji od previše razvijenih crta karaktera." ~ Vivian Green, Ludilo kraljeva

Glas nevidljivi muti joj san i raspliće vjeđe.
Koračaj oprezno!Tanka je granica između budnosti i ludila.

Vještinom akrobata klizi po tankoj žici s jedne na drugu stranu
drž se u kontroli jer ako jednom padneš u mrežu što nad ponorom stoji
kao prividni spas , gledat ćeš zauvijek svijet iz perspektive svoje,
a u vječno trajanje nestabilnosti tvoje vodit će te neki nepoznati glas.

"Svaka ludost mora imati kraj, inače će nas odvesti u ludilo, a veće ludosti od vezivanja misli uz neostvarivo nema." ~ Ivan Aralica, Duše robova

Utrnulim korakom mjerim hodnik umobolnice
čovjek sa kravatom miluje mi podlakticu
stigmu mi utiskuje na čelo
njegovog razuma veličanstveno ali krivično djelo.

-Željela sam samo trajanje skriveno u krhkosti skupocjenog porculana,Sigi ,ima li tome lijeka?

Da draga moja,ima lijeka, na kraju hodnika, moja te soba čeka...

Gotovo posvuda ludilo je ono što utire put novoj misli, što kida stege nekog štovanog običaja i sujevjerja." ~ Friedrich Nietzsche, Misli o moralnim predrasudama

Svim pritajenim luđacima ma gdje bili,s ljubavlju D.