Mnogo toga bih pojasnila sebi
u ovom trenutku intenzivne
emotivne angažiranosti samo
kad bih pronašla prave riječi,
jednostavne,jasne i moćne riječi
koje bi obuhvatile sve one uzdrmane
zidove unutar mene koji žude za snom
u morem natopljenom pijesku.
Oko mene pejzaži u pokretu,šume postaju rijeke,
duboke su njihove krošnje i blistave,a kora glatka.
Svileni makovi utiskuju žarke poljupce
na ružičaste obraze neba koje me gleda
velikim dječjim očima prepunim kiše.
Upijam sve to pa me trzne bol u izgaženom tkivu bivanja,
zabrinutost zbog složenosti životnih površnosti i neka
prašnjava nostalgija za svim onim
neobuhvaćenim trenucima istinskih radosti.
Pokleknem pred ljepotom trenutka...prekasno...
Na paperju pepela, žarom žudnje paljena,
mirtom i tamjanom ispisujem obiteljsku kletvu,
nemoći svojom i strahom hranim krvoločne bogove
polažem ovaj život koji znam za jedan novi,bacam ga u vatru svetu.
Pa da u miru krenem ispočetka i sagradim nove kule u pijesku
i u njima nastanim svoje nadražene snove koje želim živjeti
u ovom trenutku,sada...
Barem dok ne naiđe plima,dok ih ne proguta more...
Elegy
Životne površnosti
23 svibanj 2013komentiraj (5) * ispiši * #