Ljubujem s tobom stranče,
znaš to ,ne glumi neznanje
Dobro pamtiš trenutke kad riječi između nas klize glatko,
a naše rime postaju besramne.

Noćas istraži najerotičnije dijelove mene (meni)
tajnom te gostim, pristup promjeni,
usmjeri svu svoju pažnju na moje kosti i budi bliže meni....

Ako mi priđeš straga
i uroniš ruke pod rasplesane uvojke
rasčešljaš put do mog vrata,
tada pritisni snažno onu žilu koja pulsira život.
Ukradi mi na trenutak dah,zatim pusti,
a onda lagano tipkaj prstima po ključnim kostima.
Zastani na trenutak u onoj mekanoj udubini između njih ...

Nježno klizni do zapešća,osjeti moje vlažne dlanove
i otkopčaj široku kožnu narukvicu s brošem,
zarij zube u onu kuglastu izbočinu što se nazire ispod kože.
Drugo zapešće zanemari,pusti
nek se žudnja za istim
razlije tijelom
želim još da me boli,dopusti...

Prstima se zakopčaj za moje kukove
utoni u mekoću i oštrinu
istraži oblinu,a onda me privuci....

Srkni oštrigu,u jednom dahu ,slasno...
ne zamjeri mi...želim da znaš da kad ljubim ,
ljubim glasno...

Kukovi,zapešća,ključne kosti....

Kreni sada unatrag redosljedom koji ti otkrih,
dobro se pogosti.
Neka budu tvoja radost i slast,
moje kosti....

Jedan običan dan.

Sunčani dan.

Ukradoh egzistencijalnom režimu dva sata za sebe.

S police u knjižnici dograbih Tagorea ,a u pekari coffee to go sa gratis kroasanom.

Na nosu velike naočale s mimikrijskim učinkom.

U mislima bliska destinacija -gradski park,a tamo moje veliko propupalo stablo.

Skakućem,cvrkućem,pogledom raspršujem oblake.

Cvijeće medi,mislim mirisno.

Prilazim bliže...

Čupavi lik obgrlio moje stablo,a kraj njega vremešna ženska razigrana u tai chi pozama.



Promatram ih onako iz pristojne udaljenosti i mislim si kako izgledaju šašavo. Smijuljim se shvaćajući da na neki način gledam samu sebe.

-D.dan-oprosti na smetnji prijatelju ali ljubuješ sa mojim stablom ! -opomenuh ga kroz smijeh .

-Dođi ,dođi -pozvao me oduševljeno !

Spustila sam kavu ,kroasan i torbu na travu među tratinčice i odskakutala prema stablu grleći ga s druge strane.Pridružila se i žena.Ruke su nam se ispreplele u velikom zagrljaju.Pauza tišine ubrzo je bila prekinuta gromoglasnim smijehom koji je provalio iz nas bacajući nas na mekanu zelenu travu.Prsti su nam se nježno dodirivali razigrani energijom proljeća.

Hihotanje se stišavalo.Ona se okrenula na trbuh,izvukla knjigu iz moje torbe i nasumično otvorila 54 stranicu i teatralno izgovorila Tagoreove misli:

Vjetar se podigao,jedra mojih pjesama su spremna,lađaru,sjedni za kormilo.
Jer moj se brod slobode odlučio dokopati,plesati u ritmu vjetra i vode .
Dan je potrošen,nadošla je večer.
Moji su se prijatelji razišli na obali.Otpusti lanac i podigni sidro,plovit ćemo vođeni zvijezdama.
Vjetar se uskomešao u žamor nota tijekom odlaska mojeg.
Lađaru sjedni za kormilo.


-Smijem li ti isplesti kosu ?-upitala me razigrano vračajući knjigu u torbu.

-Možeš li napraviti onu neku ludu bohemian zurku s razbarušenim pletenicama ?

Dok se igrala s mojim uvojcima on je srkao moju kavu i žvakao kroasan.

Plutala sam opuštena u nekom vanzemaljskom osjećaju sreće sve dok me poruka na mobitelu nije podsjetila da je vrijeme da se vratim u stvarnost.

-Moram krenuti ljudi- rekla sam pomalo razočarano.

Ustao je i ubrao nekoliko tratinčica i umetnuo mi ih u pletenice.Zagrlili smo se bez riječi.Ona mi je utisnula nježan poljubac na usne.Mahnula sam im na odlasku pokazujući znak mira.

Kundalini se probudila.Lepršavog hoda s leptirićima u trbuhu krenula sam na posao.Sretna.Autentična.

Kad sam se dovoljno umorila od čekanja da se nešto promijeni,kad sam istrošila baterije na davanje neverbalnih signala nelagode i zabrinutosti i podignula bijelu zastavu kao konačni znak predaje poželjela sam još jednom doći bliže tebi i zasuti te riječima kojima bih ti pokušala objasniti kako se osjećam od tri do ponoći preko tjedna ,od jutra do mraka preko vikenda,iz dana u dan, mjesecima.

Nisi bio tu u tom presudnom trenutku u kojem sam koračala na oštrici bijesa željna da se ispraznim na tebi poput vulkanske erupcije.I bolje da nisi bio tu.Tražila sam neko kreativno rješenje koje bi mi olakšalo dušu,a da svakako bude povezano s tobom,nešto što je tebi vrlo blisko,nerazdvojivi dio tebe.I dosjetila sam se predmeta koji bi smirio moj nemir i ponudio mi utjehu ,majušna kutijica Rolling paper sa meni provokativnim natpisom As long as you want.

Osmijeh mi je ozario lice.Može li na trakicu tanašnog prozirnog papira stati sve što ti želim reći ?I krenula sam s odmotavanjem i utiskivanjem osjećaja.Papir je lagano klizio pod grafitom,a riječi su se nizale više nalikujući na popis za trgovinu ,a manje na neko srcedrapateljno pismo .
I pisala sam i trajalo je jer je kutijica bila friška i veselila sam se jer sam zamišljala kako ćeš udahnuti sve te moje riječi i biti razvaljen mojom ljubavlju,opušten i sretan, bliže meni...

Hraneći tvoj bijeg brižno sam sve vratila na mjesto ne ostavljajući tragove svoje prisutnosti.Ostala sam iznenađena koliko riječi stane u jednu malu kutijicu i bila sam smiješna sama sebi ali nekako olakšana i pomirena...

Već iste večeri tražeći utjehu svoje ljubavnice nisi skrivao iznenađenost ali nisi ništa rekao ,otišao si ranije na spavanje i prije nego što si ugasio svjetlo poljubio me u obraz.Praveći se da spavam,mislima sam ti zahvalila za potpunu prisutnost i utonula u san ...


...Follow your rolling star ....enjoy responsibly...

Riječi s okusom toplog mlijeka
prosuo si pred moja stopala onako usput
ne mareći što ću ostati zatečena.

Mene je uplašila snaga svih tih osjećaja
koju se su taložili u tebi sve ovo vrijeme,
čekajući pravi trenutak
da dodirnu prostor između nas.

Progutala sam nekako taj val
iskrenosti i odlučila ostati prisutna
u tvojoj blizini na način koji voliš.

Pekla me gorčina moje loše procjene
jer sam shvatila da ono što mi nudiš je
bezuvjetno i vječno,
osjetila sam nekako u sebi
da sam zapravo nezahvalna
na onom što imam s tobom.

Pokušavala sam stvar vidjeti iz drugačije perspektive,
kroz pogled u kojem se gubim postajući svjesna
da je to jedini način da budem bliže tebi
onako kako ti voliš.

Pokušavam shvatiti gdje je ravnoteža između naše
želje da postojimo kao jedno ali svaki za sebe,
gdje je granica koja nas razdvaja ,gdje je most koji
spaja naše težnje i potrebe?

Osjećaš li se kao da lutamo pustinjom čekajući kišu
koja bi u tren oka preobrazila krajolik i ukrasila ga
najveselijim bojama probuđenog, novog Života ?!

Lutajući improviziramo sreću
čekajući da nam prilika zakuca na vrata
i odvede nas u neke nove svjetove
gdje se nećemo susretati tako često.

Već neko vrijeme ne znam gdje pripadam,
no nedavno sam shvatila da to nema nikakve veze s tobom.
Mi smo zapravo na prijelazu u kojem će se naš odnos
pretvoriti u misao koja će plutati svemirom
potpuno slobodna i ispunjena ljubavlju koja
se nikada neće ugasiti.


To što me više nećeš držati za ruku
možda neće biti više važno ni tebi ni meni
no sada mi je neizrecivo teško prihvatiti
način na koji te gubim.

Kada te naučim voljeti sva će bol nestati .
I mi sa njom. Na kraju svega ostat će ljubav koja će ispuniti prazninu
u kojoj ćemo nestati zauvijek.

Hvala ti što me voliš.
Na svoj način.
Bezuvjetno.

klik na slide ... :)))

Sinoć sam sanjala kišobran sa otiskom Klimtovog Poljupca,poluotvoren tako da se mogla razabrati slika,samo tog se sjećam.

Pričala mi je neki dan prijateljica o tom kišobranu ,vidjela ga je u Austriji ali ga nije stigla kupiti.Pričala mi je to dok je u platnenu vrećicu gurala keramičku teglicu koju sam joj poklonila oslikanu decoupage tehnikom s istim motivom.Smijale smo se podudarnostima i slinile na Klimtovu sliku.

Moguće je da sam baš zbog toga sanjala taj poluotvoreni kišobran s poljupcem ili je to bio okidač pa sam jutros kad sam se probudila počela neočekivano kišiti.



Kapajući sobama ,ostavljajući za sobom slane,minijaturne tragove tražila sam sigurno mjesto da se sklonim od vlastitog proloma.Sjetila sam se sna i kišobrana i pomislila kako bi utješno bilo da sam ga ponijela iz sna,sklonila bih se pod njega hineći nepromočivost.

Kako opisati onaj osjećaj kad se pretvoriš u kišu praveći se da ne znaš razlog,da je došlo samo od sebe i da ima katarzičan učinak...kako ubiti onaj osjećaj nemoći u nastojanju da popraviš nešto što se više ne može popraviti...kako privući nešto što se očigledno odbija od tebe...kako se pomiriti s tim da je prolom samo trenutno olakšanje...

Skutrila sam se već poprilično pokisla u svom omiljenom kutku stana koji miriše po zumbulima i tek skuhanoj kavi.Ispijali smo je šutke ,Klimt i ja pod kišom poljubaca koji su vlažili moje oči umjesto usana...



Krajičkom oka u zrcalu sam uhvatila ,na blistavom licu, vlažan pogled žene odjevene u ljepotu žudnje i ranjivosti...na radiju je svirao B.J.Thomas sa svojim raindrops šlagerom ,bilo je sve mokro i kava je bila slana ,a ja sam samo razmišljala kako želim malo zajedničkog vremena i kišobran s poljupcem za manje vedre dane ...

Unatoč hladnom vjetru izašla sam da ga potražim među travama,nebom,stablima ali nigdje ga nije bilo,nisam ga nikako mogla pronaći.

Proljeće gdje si se skrilo, zar još uvijek spavaš?

Sjevarac mi se grubo prikrao otpuhujući mi kapuljaču s glave;mrseći mi uvojke kose hladno je dobacio "Strpi se još malo" !Klonula sam upijajući miris hladne,vlažne zemlje,tužna i razočarana.

Priroda se sjetno osmjehnula ,namignula mi tanašnom zrakom sunca ispod namrgođenog oblaka i počastila me ukusnom večerom!Hvala na milostivom daru.Nedjelja kakvu samo možeš poželjeti.



U žaru pripremanja klope zaboravila sam pofotkati pohane smrčke,kruh i čašu hladnog piva!U slast!

I na kraju pjesmica za 4 šarmantne, vitkonoge , bijeloguze dame koje su pridonijele ugođaju

Već danima osjećam kako se zatvaram ,hiberniram,postajem neprotočna univerzalnoj ljubavi,ledena i nedostupna.Takvi procesi kod mene izazivaju razne psihosomatske poremećaje od nesanice,nejebice, anoreksije,nekreativnosti, ukočenosti do lagane histerije koja graniči s prvim znacima ludila.

Jučer kad sam pisanjem pokušala izbaciti sve to nataloženo i vratiti se u svoje prirodno protočno stanje uhvatila sam se kako vrištim u sebi i to me istinski zaprepastilo.Upitala sam pomalo zabrinuto samu sebe zar se baš uvijek moram dovesti do potpunog izobličenja da bih iskreno sagledala sebe,najdublju žudnju svog srca da univerzumu dam ono najbolje od sebe jer godine prolaze ,a meni još uvijek izgleda da nisam još ništa naučila o sebi,o životu i principu na kojem funkcionira ljubav.

Ovdje nema mjesta za nikakve savjete i mudrovanja.Ovo su trenuci u kojima treba u moru univerzalne ljubavi osjetiti razliku između dubokog i plitkog prožimanja između dvoje ljudi koji duboko u sebi vjeruju da se vole.Prizvala sam u svoje misli najintimnije doživljaje koje sam proživjela u zadnjih nekoliko godina i shvatila razloge raspadanja,ranjivosti,razvaljenosti,preplavljenosti i ispunjenja s jedne strane i potpune zatvorenosti,ozidanosti, začahurenosti i patnje s druge strane.Jedno je bilo otvaranje prema ljubavi,jedno je bilo zatvaranje od ljubavi.Osjetila sam razliku između plitkog i dubokog i zaključila da sam u plićaku postajem nasukani kit u pretoploj vodi s kanticama za građenje kula i pijeskom u gaćama i da jedino što trebam je dubina u kojoj mogu plivati ,osjetiti valove,vrtloge pa čak i privlačnu opasnost od potpunog predavanja pučini koja me može zauvijek progutati.

Život mi je dao priliku da okusim i duboko i plitko i da se nakon dugo vremena poigram usporedbama.Zapravo sam shvatila da su mi se obojica dogodila baš iz razloga da osjetim koliko duboko mogu zaroniti u ljubav.

U plićaku je sigurnost koju on voli ,djeca,obitelj,karijera,zabava,praznici... iz kuta gledanja normalne žene sasvim prikladan ulov s kojim možeš na duge staze .Ono što on nudi je plitka prisutnost i duboka odsutnost od ideje da postoji prostranstvo duha u kojem možeš istraživati misterij duše.On nudi strastvene ali plitke orgazme u kojima možeš pronaći trenutno zadovoljstvo ,on nudi i sebe ali plitko i površno nikada do kraja,do dubine.Sve moje nešto jako važno i bitno pretvara u ništa misleći da
mi tako pomaže da me očuva od mene same smatrajući da su moje emocionalne borbe moj problem bježeći tako od dubine mog srca i duše. Jedino što sluti je oluja koja se sprema u grotlu mojih depresivnih raspoloženja i uplašen bježi nekoj manje složenoj ženi, koja će ga zaštiti od moje duboko prodiruće ljubavi koja razvaljuje sva osjetila.



Osjetila sam takvu ljubav .Došla je neočekivano i u krivo vrijeme.Pitanje je hoće li se ikada otjeloviti i postati stvarnost no kao životna pouka bila je vrlo duboka,najdublje što sam dosegnula.Onaj osjećaj kada je svaki dodir ,šetnja,zagrljaj ,razgovor orgazmičko iskustvo lišeno svake požude ,koje ti vraća sjaj u oči ,toplinu u trbuh i opuštenost razvaljujući te do potpune ranjivosti do ganuća u kojem dodiruješ vlastitu mekoću i prozračnost svemira u sebi.Isprva sam bila zaljubljena ali danas naslućujem da mi se nakon toga dogodila ljubav o kakvoj sam sanjala.Zanimljivo je ono što sam napravila kad sam došla do dubine u kojoj sam u potpunosti gubila dah i nestajala postajući cjelovita ,počela sam plivati prema plićaku,u zatvorenost,sigurnost ispunjena nepovjerenjem prema sebi da mogu izdržati silu ljubavi koja me prožimala ,raskidala,razvaljivala...
Bila sam kukavica al čovjek posrne pred tom snagom,kao što bi pao na koljena pred bogom moleći za milost.Nisam imala hrabrosti da se otvorim do kraja...
____________________________________________________________

Sada sjedim u plićaku s kanticama,gradim kule od pijeska i gledam ga duboko u oči.On razvaljen dimom brblja nesuvislo nastojeći ostati prisutan u trenutku zajedničkog vremena ne shvaćajući da ga motrim bez ljutnje i bez žaljenja , čak simpatizirajući pomalo njegov izbor za bijeg i razvaljujem sebe ljubavlju mislima na nekog tko je ostavio dubinu u mom srcu koju on više nikada neće moći popuniti.Ostavljam ga u polutami sobe ,nedorečenog ,zbunjenog....rekao mi je da promijenim taktiku.Promijenila sam je.Baš me zanima kako će sada hendlati s tim...ali nemam više vremena da se osvrćem ...jednom sam nekom zaboravila reći da ga volim,a trebala sam ...bila bih dublje,puno dublje nego što sam sada...barem malo bliže sebi...



Umirem u plićaku žudeći za dubinom ...plivaj sa mnom bejbe ...


____________________________________________________________


P.S.e sad mi je lakše, malo sam protočnija ,otvorenija i ne vrištim

Grize me nesanica.Odustajem od prevrtanja po krevetu.Tapkam po mraku do kuhinje,palim svijeću,u čajniku spremna voda da zakuham čaj.Uigrana sam .Već treću noć svjedočim prikradanju bijelog pokrivača kojem se ujutro ni jedna živa duša neće veseliti baš poput mene,no priznajem sebi da je prizor spektakularan i dopuštam si na trenutak zaboraviti koji je mjesec,koji je dan i koliko je sati.

Samo sam tu.U svojoj noćnoj smjeni,spremna da preturam po svojem noćnom ormariću s bezbrojnim,malim ladicama.

Na svakoj je mali natpis pa sve nalikuje na urudžbeni zapisnik,jedan prenatrpani registrator u kojem stanuje jedna životna priča.Kad ne mogu spavati preturam po tim ladicama,čitam pohranjeno i pokušavam pronaći vezu između uzroka i posljedice , trudim se namotati nit u klupko pokušavajući doći do početka i dati smisao svom postojanju.
Ne sjećam se baš svega al znam da sam u početku bila jako mala i imala sam velike snove za koje sam morala napraviti prvu ladicu,a onda su se s godinama ladice nizale i natpisi su ponekad bili zastrašujući,ponekad bajkoviti,mirisni,tužni,slatki,nenapisani...

Na prvoj ladici stoji mali natpis Idealan svijet i to je poprilično natrpana ladica u kojoj svaka životna kategorija ima svoj dosje.Često je otvaram jer se za mene još uvijek u njoj nalaze moje najveće životne vrijednosti,ideje o idealnom svijetu o kojem sanjam.Kad otvorim tu ladicu i pročitam meni sve važno i bitno uplašim se da neću normalna dočekati odlazak sa ovog svijeta i da će me progutati vlastiti san,zato je brzo zatvorim ,uz tresak,pa su ručice na noj polomljene i otrcane i gotovo da se više nemaš za što uhvatiti.Ali otvorim je svaki put baš kao i noćas i po prvi puta iznenađeno,zatepam sama sebi -Ti si sanjalica ,romantična luda, nešto neopisivo ,jesi....-zatvorim je ovaj puta bez buke,nježno i pažljivo ,sliježući ramenima.Jebi ga...

Preskačem dva tri reda aorista ,provučem se kraj najsmrdljivije ladice sa strahovima i zakačim rukavom prijezir koji mi se razlije mislima.Tu si mrcino vrebaš iz prikrajka?Iz koje ladice si ispao?Na evo guram te u slabost ,a to znači da ćeš nakon određenog vremena biti recikliran u nešto što neće odavati eroziju mog postojanja.Mani me se, ne pristaješ mi.

Ladica Oprosti je najteža ladica na ormariću.Opterećenje koja ona podnosi ponekad prijeti urušavanjem pa je podbočena s onom univerzalnom ljubavlju s jedne strane i vjerom u sebe s druge ,obje umorno otpuhuju zato ih noćas ne planiram otvarati.Nemam snage.Sutra ću se pozbaviti sa tim,najozbiljnije.

Što ovo piše,ne razaznajem ,slova su gotovo izbrisana ...N kao Ništa , A kao Agonija, D kao Ja, A kao On.... ,ah vidi tu su mi i naočale one pinky...khm neki kurvinjski poslovi...da izbacim cijelu ladicu ili samo sadržaj ili da se pozabavim s one tri gore prije spomenute prije nego što se odlučim.Sad sam u problemu.

Tu negdje mudro stoje odluke, doduše na klimavim nogama ali ipak stoje zajedno s natpisom jebeš karakter ako nije labilan.Next!!!!

Karmička ladica nastala je u trenutku u kojem mi je ideja reinkarnacije i otplata karmičkih dugova zvučala kao jedini smisleni nastavak velike šekspirijanske misli I to će proći.Stvaranje te ladice označilo je moj duhovni preporod i nadu da ću jednom sići s tog jebenog rotirajućeg kotača i evoluirati iz zamorca u nešto božansko.U ovoj ladici ima još dosta mjesta ,tek sam nedavno spojila neke uzročno-posljedične sljedove ,shvatila ,proslavila i stavila ih u podfolder plaćeno. Volim ovu ladicu iako je dio sa dugovima puno deblji.Tu zapravo bilježim svoje male pobjede duha,znanja i mudrosti.

Almost zen je odmah do ove duhovne no označava naizgled manje duhovne stvari i uvide .Ima neke sličnosti s onim pinky naočalama ali ipak stvarnije.Ovdje amplituda ponovno kreće prema dolje.Tu sam periodično, ovisna o plimi.

Pulsirajuća ladica sreće.Neka patina po njoj i lokot s brojevima i tajnom lozinkom.Gdje sam zametnula kombinaciju koja otvara čistu radost postojanja...čekaj znam...uvijek se radilo o nekim malim stvarima, prstima na ruci,prihvaćanju...kako to da je baš ta zaključana?

Možda se sjetim lozinke za sreću ako dodam jednu novu ladicu u koju ću noćas pospremiti cijelu sebe i osluškivati tišinu koja će se probijati iz pukotina ormarića rastavljajući ga na komadiće u kojima će se ogledati titraji zore kojom ću koračati potpuno slobodna od same sebe.

Iz te bi ladice mogla izaći će jedna nova žena koja će iza sebe ostaviti prozračnu prazninu ispunjenu mogućnostima.Samo da je nekako otvorim i hrabro napipam sadržaj pohranjen duboko,duboko unutra .

-Vidiš one tipove dolje u crnom?Mislim da je murija.

-Stvarno?Misliš da su tu zbog tebe?Jebote!!

-Nemam pojma,mogl bi nekako provjeriti!

-Idem se odvesti do benzinske po sladoled a ti gledaj što se događa!

Na prvom zavoju na stražnjicu auta zalijepila mi se Cobra i pratila me u stopu.Zaustavila sam se da kupim sladoled,napravila krug po gradu i krenula doma žgrčenog želuca.

-Odmah su krenuli za tobom...

-Znam,vidjela sam ih vozio se iza mene cijelo vrijeme!

-Daj pojedi sladoled ,otopit će ti se !

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

-Idem prebaciti klinca u školu!Dođem odmah!

Ustala sam,stavila kavu i sjela za računalo,jutarnja doza virtuale.Odjednom osjetim energiju nepoznatog čovjeka na svojim leđima.Okrenem se a u mene gleda čovjek u crnom,a iza njega on ,bezbojnog lica.

-Pa šta mi nisi javio da će netko doći,pa nisam se obukla....pojurila sam u kupaonicu,a u hodniku me dočekaju još dva tipa, murjakinja i cucak.

-Dobro jutro,rekoh smireno -slobodno nešto stavim na sebe ?

Bilo je zanimljivo promatrati tu premetačinu po stanu,a što je taj pas izvodio,nevjerojatno.Bilo je podne kad su završili sa očevidom.Odveli su ga,ostala sam sama ispunjena gađenjem.Počela sam ubrzano stavljati stvari na svoje mjesto,bez riječi ,bez prisutnosti,bez daha....

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Noć prije dana poslije bila je jedna neopisivo duga noć....