Već danima osjećam kako se zatvaram ,hiberniram,postajem neprotočna univerzalnoj ljubavi,ledena i nedostupna.Takvi procesi kod mene izazivaju razne psihosomatske poremećaje od nesanice,nejebice, anoreksije,nekreativnosti, ukočenosti do lagane histerije koja graniči s prvim znacima ludila.

Jučer kad sam pisanjem pokušala izbaciti sve to nataloženo i vratiti se u svoje prirodno protočno stanje uhvatila sam se kako vrištim u sebi i to me istinski zaprepastilo.Upitala sam pomalo zabrinuto samu sebe zar se baš uvijek moram dovesti do potpunog izobličenja da bih iskreno sagledala sebe,najdublju žudnju svog srca da univerzumu dam ono najbolje od sebe jer godine prolaze ,a meni još uvijek izgleda da nisam još ništa naučila o sebi,o životu i principu na kojem funkcionira ljubav.

Ovdje nema mjesta za nikakve savjete i mudrovanja.Ovo su trenuci u kojima treba u moru univerzalne ljubavi osjetiti razliku između dubokog i plitkog prožimanja između dvoje ljudi koji duboko u sebi vjeruju da se vole.Prizvala sam u svoje misli najintimnije doživljaje koje sam proživjela u zadnjih nekoliko godina i shvatila razloge raspadanja,ranjivosti,razvaljenosti,preplavljenosti i ispunjenja s jedne strane i potpune zatvorenosti,ozidanosti, začahurenosti i patnje s druge strane.Jedno je bilo otvaranje prema ljubavi,jedno je bilo zatvaranje od ljubavi.Osjetila sam razliku između plitkog i dubokog i zaključila da sam u plićaku postajem nasukani kit u pretoploj vodi s kanticama za građenje kula i pijeskom u gaćama i da jedino što trebam je dubina u kojoj mogu plivati ,osjetiti valove,vrtloge pa čak i privlačnu opasnost od potpunog predavanja pučini koja me može zauvijek progutati.

Život mi je dao priliku da okusim i duboko i plitko i da se nakon dugo vremena poigram usporedbama.Zapravo sam shvatila da su mi se obojica dogodila baš iz razloga da osjetim koliko duboko mogu zaroniti u ljubav.

U plićaku je sigurnost koju on voli ,djeca,obitelj,karijera,zabava,praznici... iz kuta gledanja normalne žene sasvim prikladan ulov s kojim možeš na duge staze .Ono što on nudi je plitka prisutnost i duboka odsutnost od ideje da postoji prostranstvo duha u kojem možeš istraživati misterij duše.On nudi strastvene ali plitke orgazme u kojima možeš pronaći trenutno zadovoljstvo ,on nudi i sebe ali plitko i površno nikada do kraja,do dubine.Sve moje nešto jako važno i bitno pretvara u ništa misleći da
mi tako pomaže da me očuva od mene same smatrajući da su moje emocionalne borbe moj problem bježeći tako od dubine mog srca i duše. Jedino što sluti je oluja koja se sprema u grotlu mojih depresivnih raspoloženja i uplašen bježi nekoj manje složenoj ženi, koja će ga zaštiti od moje duboko prodiruće ljubavi koja razvaljuje sva osjetila.



Osjetila sam takvu ljubav .Došla je neočekivano i u krivo vrijeme.Pitanje je hoće li se ikada otjeloviti i postati stvarnost no kao životna pouka bila je vrlo duboka,najdublje što sam dosegnula.Onaj osjećaj kada je svaki dodir ,šetnja,zagrljaj ,razgovor orgazmičko iskustvo lišeno svake požude ,koje ti vraća sjaj u oči ,toplinu u trbuh i opuštenost razvaljujući te do potpune ranjivosti do ganuća u kojem dodiruješ vlastitu mekoću i prozračnost svemira u sebi.Isprva sam bila zaljubljena ali danas naslućujem da mi se nakon toga dogodila ljubav o kakvoj sam sanjala.Zanimljivo je ono što sam napravila kad sam došla do dubine u kojoj sam u potpunosti gubila dah i nestajala postajući cjelovita ,počela sam plivati prema plićaku,u zatvorenost,sigurnost ispunjena nepovjerenjem prema sebi da mogu izdržati silu ljubavi koja me prožimala ,raskidala,razvaljivala...
Bila sam kukavica al čovjek posrne pred tom snagom,kao što bi pao na koljena pred bogom moleći za milost.Nisam imala hrabrosti da se otvorim do kraja...
____________________________________________________________

Sada sjedim u plićaku s kanticama,gradim kule od pijeska i gledam ga duboko u oči.On razvaljen dimom brblja nesuvislo nastojeći ostati prisutan u trenutku zajedničkog vremena ne shvaćajući da ga motrim bez ljutnje i bez žaljenja , čak simpatizirajući pomalo njegov izbor za bijeg i razvaljujem sebe ljubavlju mislima na nekog tko je ostavio dubinu u mom srcu koju on više nikada neće moći popuniti.Ostavljam ga u polutami sobe ,nedorečenog ,zbunjenog....rekao mi je da promijenim taktiku.Promijenila sam je.Baš me zanima kako će sada hendlati s tim...ali nemam više vremena da se osvrćem ...jednom sam nekom zaboravila reći da ga volim,a trebala sam ...bila bih dublje,puno dublje nego što sam sada...barem malo bliže sebi...



Umirem u plićaku žudeći za dubinom ...plivaj sa mnom bejbe ...


____________________________________________________________


P.S.e sad mi je lakše, malo sam protočnija ,otvorenija i ne vrištim